REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-3581/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja DPMDU SILMARILION BJ DOOEL iz Republike Sjeverne Makedonije, Vinica, Gradec, Ulica naseleno mesto bez uličen sistem 163, EDB: 4005020505547, OIB 40291781919, protiv tuženika PRIZMA d.o.o. iz Karlobaga, Ribarica, Oštra glavica 16, OIB 15002630943, kojeg zastupaju punomoćnici Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić i Hrvoje Mladinić, odvjetnici u Bjelovaru, Mihanovićeva 15 b, radi isplate iznosa od 1.060,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-291/2021-26 od 6. svibnja 2022., 25. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-291/2021-26 od 6. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Borisa Zdunića iz Gospića poslovni broj Ovrv-1281/20 od 11. svibnja 2021. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.060,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 26. srpnja 2020. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude kao i troškove ovrhe u iznosu od 369,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 11. svibnja 2021. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.968,20 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe članka 845. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je nakon provedenog postupka utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o posredovanju na temelju kojeg je tužitelj posredovao u sklapanju ugovora između radnika (ukupno njih pet) iz Republike Sjeverne Makedonije i tuženika. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da se radi o sporu male vrijednosti te da je prvostupanjski sud utemeljio presudu na dokaznim prijedlozima i razlozima koje je tužitelj iznio nakon proteka prekluzivnog roka koji je propisan člankom 461.a Zakona o parničnom postupku. Žalitelj navodi tu zakonsku odredbu te ističe da razlozi koje je sud naveo u obrazloženju nije moguće prihvatiti tim više što je do raskida odnosa s punomoćnikom za primanje pismena došlo nakon proteka rokova za iznošenje činjenica i nuđenje dokaza. Žalitelj nadalje smatra da je sadržaj isprava kao i sadržaj njihove interpretacije u obrazloženju presude kontradiktoran. Prema mišljenju žalitelja sud je pogrešno zaključio da je tuženik zatražio od tužitelja uslugu i da je s istim sklopio ugovor o posredovanju, već je tužitelj došao do tuženika i on mu ponudio uslugu pod uvjetom da će on naplatiti trošak provizije od radnika koje će mu uputiti. Žalitelj ističe da su svi radnici plaćali tužitelju proviziju te da tuženik nikada nije primio nikakav račun tužitelja niti je platio tužitelju bilo kakvu naknadu za uslugu posredovanja. U nastavku žalbe žalitelj se osvrće na iskaz tužitelja te ističe da su radnici očito odbili platiti proviziju tužitelju pa je stoga tužitelj želi naplatiti od tuženika. Nadalje, žalitelj ističe da svjedok Renata Hadrović koja je nesporno zaprimila tužiteljev račun isti nije proknjižila jer formalno nije bio ispravan i sadržavao je podatke i pozivao se na poslovne događaje odnosno dogovor koji nije postojao. Žalitelj stoga predlaže da drugostupanjski sud uvažavanjem njegove žalbe pobijanu presudu preinači, tužbeni zahtjev odbije, a tužitelja obveže na naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Tuženik potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.771,87 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka je nesporno da su one bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o posredovanju u smislu članka 835. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da se tim ugovorom posrednik obvezuje dovesti u vezi s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu proviziju, ako ugovor bude sklopljen. Naime, iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu Tomislava Hadrović sa str. 72. -73. spisa proizlazi su stranke nesporno bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o posredovanju, kao i to da je tuženik sklopio ugovore s radnicima koje je tužitelj doveo u vezu s tuženikom. Međutim, s obzirom na to da je tuženik osporavao činjenicu da je s tužiteljem ugovorio plaćanje provizije već „da je jedini uvjet suradnje taj da tuženik ne mora plaćati proviziju za posredovanje”, u ovom postupku je sporno jesu li stranke ugovorile obvezu tuženika da plati tužitelju utuženu proviziju. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja te odlučne činjenice o kojoj ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva izveo dokaz saslušanja svjedoka Renate Hadrović i saslušanja stranaka i to tuženika po njegovu zastupniku po zakonu Tomislavu Hadrović i tužitelja po njegovu zastupniku po zakonu Borche Jovanovski. Osim tih dokaza, prvostupanjski je sud proveo dokaz uvidom u isprave u spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženu proviziju za posredovanje budući da je (a što uostalom ni žalitelj ne osporava u žalbi) tuženik sklopio ugovore o radu s pet radnika koji su ostali raditi kod tuženika i nakon proteka probnog roka od sedam dana, a što je prema iskazu tužiteljeva zastupnika po zakonu odgodni uvjet za izdavanje fakture odnosno za dospijeće posredničke naknade. Naime, prema odredbi članka 845. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima posrednik stječe pravo na proviziju u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao, ako što drugo nije ugovoreno, no prema stavku 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom, posrednik stječe pravo na proviziju tek kad se uvjet ostvari. Nadalje, prema članku 844. stavku 1. istog Zakona posrednik ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena.

Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da posrednik stječe pravo na proviziju u trenutku kad nalogodavac sklopi ugovor(e) s osobom(ama) koju(e) je posrednik našao s time ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom posrednik stječe pravo na proviziju tek nakon ostvarenja tog uvjeta. Međutim, neovisno o tome da li posrednik stječe pravo na proviziju u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao ili nakon ispunjenja odgodnog uvjeta pod kojim je ugovor sklopljen, posrednik ima pravo na proviziju neovisno o tome je li ona ugovorena.

Slijedom navedenog, budući da je prema iskazu tužiteljeva zastupnika po zakonu Borche Jovanovskog bilo usmeno ugovoreno da se plaća naknada nakon proteka probnog rada (zapravo, roka) od sedam dana i ako radnici ostanu raditi kod tuženika nakon proteka tog roka, a što se nesporno dogodilo, tužitelj kao posrednik ne bi imao pravo na proviziju samo u slučaju ako su stranke prilikom sklapanja ugovora o posredovanju izričito isključile pravo posrednika na proviziju odnosno ako bi se dogodio slučaj iz članka 848. Zakona o obveznim odnosima (koji se nesporno nije dogodio).

Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su stranke prilikom sklapanja ugovora o proviziji izričito isključili tužiteljevo pravo na proviziju. Naime, premda je tuženik po zastupniku po zakonu Tomislavu Hadrović u svom iskazu naveo da je „jedini uvjet suradnje taj da tuženik ne mora plaćati proviziju za posredovanje”, iz iskaza svjedoka Renate Hadrović (za koju je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tuženikov punomoćnik po zaposlenju koji je ovlašten zaprimati račune) proizlazi da je ona zaprimila tužiteljev račun broj 02/20 sa str. 7. spisa te je taj račun (nakon što je potvrdila primitak računa) proslijedila tuženikovu zastupniku po zakonu Tomislavu Hadrović. Međutim, tuženik nakon zaprimanja tog računa istog nije reklamirao tužitelju odnosno, kako to tužiteljev zastupnik po zakonu Borche Jovanovski navodi u svom iskazu sa str. 74. spisa, tuženik nije prigovarao računu niti njegovom izdavanju, a što bi tuženik postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima sigurno učinio da je predmetni račun izdan protivno ugovoru o posredovanju odnosno da su stranke sklopile takav ugovor kojim su izričito ugovorili da tužitelj kao posrednik ne bi imao pravo na proviziju.

Prema tome, budući da tužitelj kao posrednik ima pravo na proviziju u smislu članka 844. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima budući da stranke nisu izričito isključili pravo tužitelja na proviziju, a samu visinu provizije sud je pravilno utvrdio prihvativši u tom dijelu iskaz tužiteljeva zastupnika po zakonu Borche Jovanovskog, to je sud prvog stupnja pravilno održao na snazi platni nalog kojim je tuženiku naloženo plaćanje utužene provizije tužitelju.

6. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da je sud prvog stupnja postupio protivno odredbi članka 461.a Zakona o parničnom postupku, ovaj sud prvenstveno ističe da se u konkretnom sporu radi o sporu male vrijednosti zbog čega se prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 461.a Zakona o parničnom postupku. Međutim, neovisno od navedenog, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao isprave predane na ročištu od 2. prosinca 2021. ranije predati sudu. Naime, upravo zbog toga što je tužitelj u podnesku od 15. rujna 2021. dostavio sudu adresu novog punomoćnika za primanje pismena, a prvostupanjski je sud na primjer, tuženikov podnesak od 20. rujna 2021. dostavio ranijem tužiteljevu punomoćniku za primanje pismena, to se tužitelj nije mogao pravovremeno očitovati ni predložiti nove dokaze pa je stoga prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 461.a stavka 6. Zakona o parničnom postupku uzeo u obzir činjenice i isprave koje je tužitelj iznio i dostavio sudu na pripremnom ročištu od 2. prosinca 2021.

Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 25. siječnja 2023.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak

.