Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska 62

Poslovni broj: I Kž-366/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca univ.spec.crim. Ivana Turudića, predsjednika vijeća, Tomislava Juriše, dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. N., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.

– ispravak,101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o optuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 15. srpnja 2022. broj K-11/2022., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog M. N. te se pobijana presuda preinačuje u odluci o kazni na način da se optuženik za kazneno djelo iz članak 230. stavak 1. i 2. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

II U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženi M. N. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva, iz članka 230. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te je na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

1.1. U izrečenu kaznu zatvora optuženiku je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode i istražnog zatvora od 29. prosinca 2021. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 68. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava za vrijeme izdržavanja kazne zatvora te može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.3. Na temelju članka 79. stavak 2. KZ/11. od optuženika je oduzet metalni nož ukupne dužine 23 centimetara s oštricom sive boje dužine 12 centimetara te PVC rukohvatom sive i crne boje, dužine rukohvata 11 centimetara te je naloženo da se isti po pravomoćnosti presude ima uništiti.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08.) optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08. te isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. N. po branitelju H. J., odvjetniku u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu državni odvjetnik ne ističe prijedlog, ali smatra da je žalba optuženika neosnovana pa sadržajno predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba je djelomičnom osnovana.

6. Optuženik u žalbi okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. ukazuje da je kazneno djelo iz članka 230. stavak 1. i 2 KZ/11. složeno kazneno djelo te da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti subjektivne i objektivne elemente obilježja kaznenog djela.

6.1. Prvostupanjski sud doista u obrazloženju (kako to navodi optuženik u žalbi) teoretski analizira kazneno djelo iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11. pa tako i objektivno (točka 20.-20.4.) i subjektivno (točka 21.) obilježja djela bez da povezuje utvrđene činjenice se ispunjenje tih obilježja. Međutim prvostupanjski sud prethodno u obrazloženju detaljno i precizno iznosi razloge u pogledu osobe počinitelja (točka 5., 11., 14.), ozbiljnosti prijetnje i uporabljenog oruđa (točka 10., 19.5.), oduzetih predmeta (točka 5.1., 8.3.) kao i razloge u odnose na subjektivno obilježje (točka 19.1.-19.4.) koje razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati. Isto se odnosi i na žalbene navode u pogledu zaključka suda (točka 21.) o subjektivnim obilježjima kaznena djela te izostanku zablude u pogledu okolnosti koje isključuju protupravnost kao i optuženikovog motiva za postupanje (točka 6. i 19.1.). Za sve činjenice koje sud iznosi u razlozima presude (pa i one koje označava kao nesporne) jasno je vidljivo (suprotno stavu žalitelja) temeljem kojih provedenih dokaza su utvrđene.

7. Nadalje optuženik smatra da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna jer prvostupanjski sud u obrazloženju pod točkom 5.6. navodi da je nesporno tijekom postupka utvrđeno i to temeljem nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, dok iz nalaza i mišljenja da proizlazi da je optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv.

7.1. Međutim, prvostupanjski sud ispravno citira nalaz i mišljenje te zaključak vještaka psihijatra dr. B. P. (točka 16.4) iz kojeg jasno proizlazi da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, a obrazlažući olakotne okolnosti (točka 24.) prvostupanjski sud uzima u obzir upravo činjenicu da je optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv, što znači da se u konstataciji pod točkom 5.6. očito radi o grešci u pisanju koja ni na koji način ne dovodi u pitanje ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda.

8. Optuženik smatra nadalje da je pobijana presuda nerazumljiva i da postoji znatna proturječnost u odlučnim činjenicama jer je u činjeničnom opisu navedeno da je optuženik oštetio M. K. za iznos od 2.350,00 kn dok u obrazloženju presude navodi da ista nije postavljala imovinskopravni zahtjev odnosno da od optuženika nije oduzeta imovinskopravna korist jer je tijekom postupka utvrđeno da su predmeti vraćeni oštećenici.

8.1. Žalbenim navodima optuženik teoretski ispravno pojašnjava odnos oduzimanja imovinske koristi, imovinskopravnog zahtjeva i štete nastale kaznenim djelom ali to pogrešno povezuje s konkretnim kaznenim djelom jer je pobijana presuda razumljiva i ne postoji nikakva proturječnost o odlučnim činjenicama. Valja uputiti optuženika da je osuđen zbog dovršenog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11. te da je šteta nastala u trenutku kada je oduzeo (uzima u posjed torbicu i izlazi iz poslovnice na ulicu te se udaljava) stvari navedene u činjeničnom opisu izreke presude. Sve okolnosti koje su u konkretnom slučaju nastupile nakon počinjenja kaznenog djela, pa i vraćanje otuđenih stvari oštećenici, nisu od značaja u odnosu na ispunjenje subjektivnog i objektivnog obilježja.

9. S obzirom na prethodno navedeno valja zaključiti da prvostupanjski sud nije počinio niti jedan oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. na koje upućuje optuženik u žalbi.

10. Optuženik se žali i u odnosu na kaznu te izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. stavak 1., 2. i 3. KZ/11.

10.1. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik ukazuje da bitno smanjene ubrojivosti predstavlja osnovu za ublažavanje kazne u smislu odredbe članka 26. KZ/11. a koji institut je prvostupanjski sud propustio primijeniti, a o tome u obrazloženju presude nije iznio ikakve razloge. Na taj način optuženik ustvari ističe žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim, kako i sam optuženik u žalbi navodi, bitno smanjena ubrojivost je fakultativna a ne obligatorna osnova ublažavanja kazne, koju prvostupanjski sud nije primijenio niti je o tome bio dužan iznijeti razloge, pa tako nije povrijedio kazneni zakon niti počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Bitno smanjenu ubrojivost je prvostupanjski sud cijenio kao olakotnu okolnost o čemu će naknadno biti riječi.

11. Optuženik žaleći se u odnosu na u izrečenu sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. smatra da je presuda nerazumljiva te da je sud, osim što je iznio nalaz i mišljenje vještaka, propustio iznijeti razloge o tome zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju potrebno izreći sigurnosnu mjeru, pa time upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim prvostupanjski sud je (točka 28.), vezano uz izricanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja, iznio dostatne razloge, koje u potpunosti podržavaj i ovaj drugostupanjski sud te ih nema potrebe ovdje ponavljati, što znači da nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka na koju upućuje optuženik.

12. Nadalje, optuženik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti te da je izrekao „drakonsku kaznu“ koja nije primjerena svim okolnostima predmetnog kaznenog djela. Naime, prvostupanjski sud je u smislu članka 47. KZ/11., kao olakotne okolnost ispravno utvrdio činjenicu da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, sveukupnost njegovih osobnih, obiteljskih i zdravstvenih prilika te izraženo žaljenje i kajanje zbog počinjenja predmetnog kaznenog djela. Prvostupanjski sud je ispravno kao otegotnu okolnost cijenio činjenicu da je optuženik specijalni povratnik koji je u razdoblju od 2007. do 2016. u tri navrata osuđen zbog kaznenog djela razbojništva, a što upućuje na zaključak da dosadašnje osude nisu utjecale na optuženika da svoje ponašanje uskladi sa zakonom i nisu ga odvratile od počinjenja novog kaznenog djela. Međutim činjenicu da je optuženik postupao s izravnom namjerom kao oblikom krivnje i bio svjestan da je njegovo djelo zabranjeno kao i društvena opasnost počinjenog kaznenog djela je prvostupanjski sud neosnovano cijenio kao otegotne okolnosti. Kazneno djelo iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11. može se počiniti samo s izravnom namjerom kao oblikom krivnje dok se načelno društvena opasnost kaznenog djela ogleda kroz zapriječenu kaznu (kazna zatvora od 3 do 12 godina), pa bi tek povećana društvena opasnost, povezana uz npr. povećanu kriminalnu količinu ili upornost i brutalnost, zahtijevala reakciju u smislu generalne prevencije i strožeg kažnjavanja, a na što prvostupanjski sud ne ukazuje.

12.1. Stoga je, s obzirom na prethodno utvrđene olakotne i otegotnu okolnost, upravo kazna zatvora u trajanju od 5 (pet)godina u potpunost primjerena osobnim prilikama optuženika, te će po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., te je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

13. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

14. Stoga je primjenom odredbe članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 25. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.