Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-1212/2022-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. K. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Z. o. u. D. T. i J. T. iz Z., …, protiv tuženice I. C. iz B. na M., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku L. B., odvjetniku iz B. n. M., …, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za ponavljanje postupka i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P- 1927/11 od 8. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj dana 25. siječnja 2023.,

r i j e š i o  j e

I Dopušta se ponavljanje postupka u predmetu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2876/2014.

II Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2876/2014-2 od 25. studenoga 2014.

III Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-1927/11 od 8. svibnja 2014. i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

IV Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

''I - Dužna je tuženica I. C. iz B. n. M., …, OIB:…, isplatiti tužitelju L. K. iz Z., …, OIB:…, novčani iznos od 11.000,00 Eura, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kao i zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku počev od dana 06. Rujna 2011.g. pa do konačne isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, kao i naknaditi tužiteljima prouzročene parnične troškove, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II – Dužna je tuženica I. C. iz B. n. M., …, OIB:…, isplatiti tužitelju L. K. iz Z., …, OIB:…, novčani iznos od 22.000 Eura, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kao i zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku počev od dana 06. Rujna 2011.g. pa do konačne isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, kao i naknaditi tužiteljima prouzročene parnične troškove, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III - Dužan je tužitelj tuženoj nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 5.615 kn."

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o troškovima postupka uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. U žalbi ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da nije navedeno kojem je svjedoku sud poklonio svoju vjeru i zašto, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama da li je u predmetnom predugovoru ugovorena kapara ili nije, nadalje prvostupanjski sud je pogrešno protumačio odredbe predugovora jer prilikom potpisivanja istog stranke su se dogovorile da će kupac isplatiti prodavateljici dio kupoprodajne cijene u iznosu od 11.000,00 EUR, što se i dogodilo dok se ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 96.000,00 EUR trebao isplatiti u roku od 3 mjeseca od sklapanja spomenutog predugovora. Ovdje da nije riječ o isplati kapare već o isplati dijela kupoprodajne cijene. Budući da stranke prilikom sklapanja ovog pravnog posla nisu nedvojbeno utvrdile što bi predstavljalo taj iznos da je u ugovoru bilo potrebno navesti koje su konkretne posljedice davanja kapare i što u slučaju ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, a što u slučaju ako je odgovorna strana koja je primila kaparu. Ovdje da se radi o isplaćenom predujmu čemu u prilog ide i činjenica da je u predmetnom predugovoru navedeno da će se ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 96.000,00 EUR isplatiti u roku od 3 mjeseca od sklapanja predugovora što znači da prethodno plaćeni iznos od 11.000,00 EUR predstavlja predujam. Kapara da je akcesoran, sporedan ugovor te ne može egzistirati bez postojanja glavnog ugovora, a nedvojbeno je da u ovom slučaju nije došlo do nastanka glavnog ugovora pa se stoga izvršena uplata jedino može tumačiti kao isplata dijela kupoprodajne cijene pa kako do zaključenja glavnog ugovora nije ni došlo osnova za isplatu se nije ostvarila pa je tuženica u obvezi primljeni iznos vratiti tužitelju temeljem instituta vraćanja onoga što je stečeno bez osnove. Kako je tuženica primila od tužitelja iznos od 11.000,00 EUR te je predugovor naknadno raskinut to na strani tuženice postoji obveza vraćanja primljenog novčanog iznosa radi čega žalitelj smatra da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da bi se radilo o kapari, a ne o predujmu pa kada je već to tako zaključio tada je trebao pravilno utvrditi koja je od strana predugovora odgovorna za neispunjenje budući da je zbog neadekvatne izolacije stan nepodoban za življenje koje informacije je tužitelj posredno dobio od gospodina D. Š. (suinvestitora pri izgradnji zgrade), ali tek nakon potpisivanja predugovora i uplate iznosa od 11.000,00 EUR. Ta okolnost da se mogla utvrditi provođenjem odgovarajućeg vještačenja koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio i uopće za to nije dao valjano obrazloženje. Svjedok D. Š. je upravo osoba kojemu bi istina mogla naškoditi pa stoga nije jasno kako to prvostupanjski sud zaključuje da taj svjedok nema razloga govoriti neistinu. Tuženica da u svom očitovanju od 26. srpnja 2011. godine navodi da kao nestručna osoba ne ulazi u to kakva je izoliranost predmetnog stana što predstavlja pokušaj izbjegavanja odgovornosti jer bi osoba koja ne sumnja u kvalitetu izolacije puno izravnije i bez zadrške tako nešto potvrdila. Stoga da navedeni stan ima materijalne nedostatke u smislu odredbe čl. 401. Zakona o obveznim odnosima na koju okolnost nema utjecaja činjenica kada je stan građen te da li su stranke trebale dogovoriti nekakvu posebnu izolaciju. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Prijedlog za ponavljanjem drugostupanjskog postupka je osnovan, kao i žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjske presude.

5. Prvostupanjski sud je presudom pod poslovnim brojem P-1927/2011 od 8. svibnja 2014. odbio kao neosnovane glavni i podredni tužbeni zahtjev, a koju presudu je, odlučujući o žalbi tužitelja, ovaj drugostupanjski sud preinačio presudom pod poslovnim brojem Gž-2876/2014-2 od 25. studenoga 2014.

6. Nakon toga, tuženica je podnijela tužbu Europskom sudu za ljudska prava koji je donio presudu po zahtjevu broj 28539/2016 od 22. rujna 2022. (l.s. 88-96) kojom je utvrđeno da je u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nakon čega je tuženica podnijela prijedlog za ponavljanje postupka od 21. listopada 2022. (l.s. 60-61) u kojem se tuženica upravo poziva na navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022. temeljeći prijedlog za ponavljanje postupka na odredbi čl. 428. a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19).

6.1. Tuženica u prijedlogu za ponavljanje postupka ističe da su ostvarene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 420. a. ZPP te da su sudovi u ponovljenom postupku dužni poštivati pravna stajalište izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava. U konkretnom slučaju iz čl. 3. st. 2. Predugovora od 8. srpnja 2011. proizlazi da kupac isplaćuje prodavateljici kaparu. Taj Predugovor ispunjava sve bitne sastojke glavnog ugovora, predmetna nekretnina ima valjanu uporabnu dozvolu koja se ne bi mogla ishoditi za slučaj materijalnih nedostataka što je potvrdio i svjedok D. Š. na ročištu od 31. ožujka 2014., ističe da želi zadržati primljenu kaparu te da joj tužitelj treba vratiti cjelokupni novčani iznos koji je isplatio.

6.2. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za ponavljanje postupka ističe da ga prvostupanjski sud nije pozvao na davanje očitovanja, a što je bio dužan učiniti, tuženica prejudicira odluku suda povodom predmetnog zahtjeva i pogrešno tumači i smisao same odluke Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022. Ovdje nije prijeporno da se radio o predujmu, a u svezi navoda tuženice je li stan imao materijalnih nedostataka i u svezi izdane uporabne dozvole navesti je da je tužitelj za iste saznao tek nakon potpisivanja navedenog Predugovora. Problemi s izolacijom poznati su i drugim osobama koje su tamo živjele i to je znala i tuženica, ali je to prešutjela tužitelju pa je stoga tuženica ta koja je odgovorna za neispunjenje ugovora. Ukoliko stranke prilikom sklapanja bilo kakvog ugovora jasno ne tvrde što bi predstavljao iznos koji jedna strana daje drugoj tada se taj iznos ne može smatrati kaparom bez obzira na to kako su ga stranke u ugovoru nazvale. Radi toga nije dovoljno tek navesti da je riječ o kapari, kao u ovom slučaju, jer laici pod kaparom podrazumijevaju gotovo svaki iznos novca koji je dan prije potpune isplate kupoprodajne cijene. Svako davanje izvršeno prije nego što se ispune uvjeti za zaključenje ugovora ni u kom se slučaju ne mogu smatrati kaparom pa se ovdje radi o isplaćenom predujmu jer je i u Predugovoru navedeno da će se ostatak kupoprodajne cijene isplatiti u roku od 3 mjeseca od sklapanja Predugovora što znači da prethodno plaćeni iznos od 11.000,00 Eura predstavlja predujam ili avans. Predlaže odbiti prijedlog za ponavljanje kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

7. Odredbom čl. 428. a ZPP propisano je da kada Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđena.

7.1. Taj se postupak provodi uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka (čl. 428. st. 2. ZPP).

7.2. U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode (čl. 428. a st. 3. ZPP).

7.3. Nadalje, odredbom čl. 428. st. 1. ZPP određeno je da ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom sudac pojedinac, odnosno, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu za ponavljanje postupka dostavit će predmet tom višem sudu radi donošenja odluke.

7.4. Kad predmet stigne višem sudu, postupit će se prema odredbama čl. 361. ZPP (čl. 428. st. 2. istog Zakona).

7.5. O prijedlogu za ponavljanje postupka viši sud odlučuje bez rasprave (čl. 428. st. 3. ZPP).

7.6. Kad viši sud ustanovi da je opravdan prijedlog za ponavljanje postupka i da nije potrebno da se održi nova glavna rasprava, ukinut će svoju odluku, a i odluku višeg suda ako takva postoji, i donijeti novu odluku o glavnoj stvari (čl. 428. st. 3. ZPP).

8. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je održao ročište 13. prosinca 2022. (l.s. 124) na kojem je punomoćnik tuženice dao očitovanje kako u pogledu prijedloga za ponavljanje postupka, tako i u odnosu na odgovor tužitelja glede prijedloga za ponavljanje postupka, dok je punomoćnik tužitelja ostao u cijelosti kod odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka od 22. studenoga 2022. te je konstatirano da nema daljnjih dokaznih prijedloga vezano za ponavljanje postupka nakon čega je spis predmeta dostavljen ovom drugostupanjskom sudu.

9. Budući da je u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da je drugostupanjski sud povrijedio čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to proizlazi iz presude Europskog suda za ljudska prava po zahtjevu broj 28539/2016 od 22. rujna 2022. te kako je tuženica prijedlog za ponavljanje postupka podnijela u roku iz čl. 428.a st. 1. ZPP to je temeljem odredbe čl. 428. st. 4. istog Zakona valjalo odlučiti kao u toč. I i II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

10. Iz spisa predmeta proizlazi:

- da je između tuženice kao prodavateljice i tužitelja kao kupca 8. srpnja 2011. zaključen Predugovor za prodaju nekretnine (l. 4-6), kao i da je sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Predugovora tužitelj kao kupac tuženici, kao prodavateljici isplatio iznos od 11.000,00 EUR-a, a ostatak kupoprodajne cijene u visini od 96,000,00 EUR-a obvezao se isplatiti u krajnjem roku od 3 mjeseca računajući od dana sklapanja Predugovora te

- da je prostom izjavom tužitelja od 15. srpnja 2011. (l.s. 7) došlo do raskida navedenog Predugovora.

11. S obzirom na sadržaj Predugovora za prodaju nekretnine u kojem su navedene stranke, što je predmet kupoprodaje, kolika je kupoprodajna cijena te je ugovorena dinamika islate cijene pri čemu je tužitelj neprijeporno isplatio tuženici iznos od 11.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedeni Predugovor ima sve značajke glavnog ugovora. Na taj način stranke su zapravo zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnine iako su isti naslovile kao Predugovor jer je odredbom čl. 268. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano da predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke ugovora.

12. Međutim, u odnosu na čl. 3. st. 2. Predugovora (u kojem je navedeno da kupac isplaćuje prodavateljici kaparu u iznosu od 11.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke) između stranaka je I nadalje sporno da li navedeni iznos predstavlja kaparu ili, kao što to tvrdi tužitelj u podnesku od 31. siječnja 2014. (l.s. 27-29), isplatu dijela kupoprodajne cijene.

13. Odredba čl. 319. st. 2. ZOO propisuje da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim Zakonom.

14. Stoga je u ovom sporu odlučna činjenica pravnog karaktera iznosa iz čl. 3. st. 2. Predugovora zbog toga što su predujam i kapara različiti pravni instituti koji stvaraju različite pravne posljedice.

15. Naime, čl. 303. st. 1. ZOO određeno je ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara) ugovor se smatra sklopljenim kada je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno.

15.1. U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze (čl. 303. st. 2. ZOO).

15.2. Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare (čl. 303. st. 3. ZOO).

15.3. Nadalje, čl. 304. st. 1. ZOO propisuje da ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje Ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom.

15.4. Ako je za neispunjenje Ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još uvijek moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare (čl. 304. st. 2. ZOO).

16. U ovom konkretnom slučaju prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane prvostupanjske presude ne navodi da li iznos od 11.000,00 EUR-a predstavlja predujam ili kaparu, a niti je prvostupanjski sud glede te pravnolerevantne činjenice ispitivao saslušane svjedoke i stranke. Što se pak tiče krivnje za raskid sud prvog stupnja je kako svjedoke, tako i stranke saslušao vrlo šturo.

17. Također, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ne navodi razloge iz kojih bi bilo razvidno koja je ugovorna strana odgovorna za raskid pri čemu, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, valja imati u vidu i tvrdnju tužitelja kako je raskinuo predmetni Predugovor jer je kupljeni stan bio neadekvatno izoliran pozivajući se time na materijalne nedostatke na kupljenoj stvari koje reguliraju odredbe čl. 400. – 422. ZOO pa je posljedično tome, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bilo nužno utvrditi da li doista postoje materijalni nedostaci, da li za njih prodavateljica odgovara ili ne, da li je tužitelj kao kupac predmetni stan pregledao na uobičajeni način, radi li se eventualno o skrivenom nedostatku, a o kojim odlučnim činjenicama prvostupanjska presuda također nema valjanih razloga.

18. Dakle, kako o navedenim odlučnim činjenicama prvostupanjska presuda nema razloga s pravom žalba tužitelja ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

19. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 380. toč. 3. ZPP (jer se odluka o troškovima presude sadržana u presudi smatra rješenjem-čl. 129. st. 5. istog Zakona) ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave (toč. III izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

20. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu u postupanju nakon čega će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica tj. da li iznos od 11.000,00 EUR-a predstavlja predujam ili kaparu, čijom krivnjom je došlo do raskida Ugovora, a vezano s tim i da li je kupljeni stan imao materijalnih nedostataka na koje ukazuje tužitelj, nakon čega će donijeti odgovarajuću odluku kako o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, tako i o troškovima postupka.

21. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zadar, 25. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović, v.r.