1

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva državne imovine, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv tuženika: 1. A. M. iz S., OIB: …, 2. I. M. iz S., OIB: …, 3. J. M. iz S., OIB: … i 4. A. M. iz S., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku J. C., odvjetniku u S., radi iseljenja, i pravnoj stvari tuženika protutužitelja: 1. A. M. iz S., OIB: …, 2. I. M. iz S., OIB: …, 3. J. M. iz S., OIB: … i 4. A. M. iz S., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku J. C., odvjetniku u S., protiv tužiteljice protutužene Republike Hrvatske, Ministarstvo državne imovine, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice – protutužene izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu pod brojem Ps-141/2018 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2024.

p r e s u d i o   i   r i j e š i o  j e

Žalba tužiteljice - protutužene Republike Hrvatske odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu pod brojem Ps-141/2018 od 12. travnja 2022. u pobijanom dijelu (točka I podtočke 1. i 2. izreke presude te točka II izreke rješenja)

Obrazloženje

1.     Prvostupanjskom odlukom odlučeno je:

i to presudom

" I. U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice protutužene koji glasi:

"1. Nalaže se tuženicima iseliti iz stana u vlasništvu tužiteljice anagrafske oznake … šifra stana … ukupne površine 63,18m2 smještenog u zgradi izgrađenog na čest. zem. … ZU … KO S. te ga slobodnog od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužiteljici parnični trošak."

a rješenjem

"I. Odbacuje se kao nedopuštena protutužba tuženika protutužitelja.

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

2. Protiv te odluke tužiteljica – protutuženica (u daljnjem tekstu: žaliteljica) izjavila je dopuštenu i pravovremenu žalbu te žalbom pobija presudu a iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija i odluku o troškovima (točka II izreke rješenja). Žalba se izjavljuje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te se traži da se ista prihvati te pobijana odluka u pobijanom dijelu preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev te donese s obzirom na to nova odluka o troškovima postupka, a podredno da se pobijana odluka u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nisu zatraženi troškovi žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ove parnice dakako u vezi ožalbenog dijela pobijane odluke je zahtjev žaliteljice za iseljenje tuženika iz stana koji se nalazi u S. … u zgradi čest. zem…. z. ul. … k.o. S. te predaja istog slobodnog od osoba i stvari u  posjed žaliteljice.

6. Prvostupanjski sud je temeljem raspravne građe, odnosno dokaza navedenih u točki 4. obrazloženja pobijane odluke utvrdio da je žaliteljica po zakonu postala vlasnica predmetne nekretnine te da tuženici istu koriste bez valjane pravne osnove, te da su tuženici tijekom postupka istakli da su ovlašteni posjedovati predmetni stan s obzirom na dugogodišnje korištenje te istakli prigovor prava na dom. S obzirom na istaknuti taj prigovor prvostupanjski sud je proveo test razmjernosti te pomoću tri eliminacijska pitanja (je li rješenje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li rješenje bilo nužno u demokratskom društvu) utvrdio da sporni stan predstavlja dom tuženika, da žaliteljica nije dokazala da je iseljenje potrebno iz nekih drugih razloga koji se ne iscrpljuju u pukoj zaštiti prava zaštite vlasništva te temeljem članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda  ("Narodne novine"- Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) pravilno utvrdio da  bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za iseljenje tuženika iz ovog prostora bilo povrijeđeno njihovo pravo na dom i to bez obzira što isti taj prostor koriste bez valjane pravne osnove, jer u konkretnom slučaju iseljenje nije razmjerna mjera za osiguravanje prava vlasnika na posjed njegove nekretnine odnosno da pravo tuženika kao korisnika stana na poštivanje njegovog doma ima prevagu nad pravom vlasnika da povrati posjed svoje nekretnine, te iz tog razloga pravilno i zakonito odbio tužbeni zahtjev žaliteljice za iseljenje tuženika iz predmetnog stana.

8. To pokušava dovesti u pitanje žalba žaliteljice.

9. Kako je već ranije rečeno žalba žaliteljice se izjavljuje protiv pobijane odluke u pobijanom dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tako da je povodom žalbe trebalo ispitati pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP te ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi neku od povreda postupka naznačenih u tom članku.

10. Naime, žalba u cijelosti dovodi u pitanje da bi prvostupanjski sud a po provedenom testu razmjernosti zauzeo ispravan stav. Pri tome posebno navodi da je prednik žaliteljice (Ž. t. Z., OOUR Ž. p. S., S.) još 1989. pokrenuo posjedovnu parnicu protiv prednika tuženika potom da je žaliteljica čim je postala vlasnica predmetnog stana podnijela tužbu za iseljenje i predaju u posjed, zahtijevajući u postupku mirnog rješavanja spora i plaćanje režijskih troškova kao i naknadu za korištenje stana a što sve ukazuje na nesavjesnost tuženika, potom da je predmetni stan prije prenamjene u stambeni prostor predstavljao poslovni prostor žaliteljice, te da je svekar prvotuženice ostvario pravo na obnovu obiteljske kuće u Ž. pri čemu je drugotuženik bio prijavljen kao član obiteljskog domaćinstva. Međutim svi ti navodi kojim žaliteljica želi dovesti u pitanje pravilan zaključak prvostupanjskog suda nakon provedenog testa razmjernosti ne mogu se prihvatiti. I to iz razloga što dom čine prostorije s kojim su osobe ostvarile dovoljno jaku stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li su nastanjeni zakonito ili bez ovlaštenja. Stoga činjenica što je ovaj prostor ranije bio poslovni prostor je irelevantna jer je dom činjenični a ne pravni pojam. Kada se uzme u obzir da je u vrijeme zauzimanja prostora od strane sad pok. I. M. (svekar prvotuženice) isti u naravi predstavljao jednu prostoriju sa sanitarnim čvorom, da je prenamijenjen u stambeni prostor za boravak obitelji sa više članova za što je i bilo potrebno vrijeme i sredstva te da je tuženica sa djecom drugo i četvrtim tuženikom došla stanovati u predmetni stan bježeći od ratne opasnosti i to u rujnu 1991., u kojem stanu se i rodio 1997. treće tuženik, sama prijava prebivališta na drugom mjestu u određenim razdobljima za koje nije utvrđeno da se radilo o faktičkom stanovanju na tim prijavljenim adresama nije odlučujuća za zaključak da se radi o domu prvo, drugo, trećeg i četvrtog tuženika. Dakako činjenica da tuženici a po navodima žaliteljice nisu podmirili režijske troškove i platili naknadu za korištenje stana (što osporava prvotuženica tijekom prvostupanjskog postupka) također ne može biti odlučujuće u konkretnom slučaju za poštovanje tuženika na pravo na dom, jer ukoliko i nisu podmirili troškove u vezi korištenja stana žaliteljice to pravo u svakom slučaju a kao vlasnica predmetnog stana može ostvariti zahtjevom za isplatu tog iznosa. To što je sad pok. I. M. (svekar prvotuženice) dobio sredstva za obnovu kuće u Ž., te uzimajući obzir činjenicu da su drugo do četvrtog tuženika postali suvlasnici po 1/12 predmetne kuće, a da prvotuženica nije suvlasnica te kuće, te da žaliteljica nije dokazala da bi u svom opsegu i opremljenosti ista mogla predstavljati dom tuženika, te da tuženici nemaju druge imovine, također ne dovodi u pitanje da baš predmetni stan predstavlja dom istih, jer u istom žive od rujna 1991., odnosno trećetuženik je u istom i rođen 1997. tako da su isti ostvarili trajnu i kontinuiranu povezanost sa predmetnim stanom kao jedino dostupnim stambenim prostorom. Kako žalba dovodi u pitanje i zaključak prvostupanjskog suda na čijoj je strani prevaga nakon provedenog testa razmjernosti u vezi prigovora prava na dom za istaknuti je da je u konkretnom slučaju a cijeneći sve argumente vlasnika (vlasničko ovlaštenje na korištenje i raspolaganje vlastitom nekretninom) i prava tuženika (kao korisnika stana na poštovanje prava na dom) pravilno je ocijenjeno da u konkretnom slučaju interes tuženika jači od javnog interesa. Pri tome je za istaknuti da žaliteljica tijekom postupaka nije dokazala da bi joj nekretnina bila potrebna za vlastito korištenje ili zbrinjavanje potrebitima, te da iz navoda prvotuženice tijekom postupka proizlazi (što žaliteljica nije opovrgnula) da je prostor do predmetnog stana koristila druga osoba koja je preminula unatrag pet godina te da je od tada predmetni prostor prazan što sa svoje strane samo potvrđuje zaključak na čijoj je stani prevaga u testu razmjernosti u konkretnom slučaju.

10. Prema tome žalba žaliteljice nema svog opravdanja te odbijajući tužbeni zahtjev žaliteljice za iseljenje tuženika iz predmetnog stana pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

11. Žalbom se pobija i odluka o troškovima (točka II izreke rješenja pobijane odluke) s tim da u tom dijelu žalba nije konkretizirana a odluka o troškovima je pravilna i zakonita.

12. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci a temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

Dubrovnik, 24. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić