Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-127/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz H., OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u R., protiv tužene T. R. iz Š., OIB:…, zastupane po punomoćniku R. P., odvjetniku u R., radi isplate te u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz H-, OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku iz R. protiv tužene T. R. iz Š., OIB: …, zastupane po punomoćniku R. P., odvjetniku iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2505/2018-25 od 2. rujna 2020. u sjednici vijeća 25. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2505/2018-25 od 2. rujna 2020. u točkama I, II, V i VII izreke.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženici naloži da mu isplati iznos od 10.000,01 kn sa zateznom kamatom kao u izreci presude.

2. Točkom II izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn, dok je točkom III izreke odbijen preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu parničnog troška.

3. Točkom IV izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom u sadržaju pobliže navedenom u izreci presude za iznos od 9.000,00 kn.

4. Točkom V izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (preko iznosa od 9.000,00 kn) dok je točkom VI izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.566,25 kn s zateznom kamatom, a točkom VII izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa iz točke VI izreke.

5. Protiv te presude u odbijajućem dijelu u točkama I, II, V i VII izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i usvoji navedeni, odbijeni dio tužbenog zahtjeva te obveže tuženicu na naknadu cjelokupnog parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Prema stanju u spisu prvostupanjska presuda u točkama III, IV i VI izreke postala je pravomoćna zbog izostanka žalbe tuženice.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

10. Tužitelj u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda suprotno žalbenim navodima sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja po tužbi radi isplate, te djelomično prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev po tužbi za proglašenje ovrhe nedopuštenom su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

11. Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, s time da je prema shvaćanju ovog suda zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,01 kn koji temelji na pravilima o stjecanju bez osnove pogrešno odbijen zbog promašene pasivne legitimacije tuženice, međutim neosnovanost ovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz drugih razloga koji će biti nastavno obrazloženi, dok je zahtjev tužitelja po tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pravilno odbijen kao neosnovan preko iznosa od 9.000,00 kn.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,01 kn koji temelji na pravilima o stjecanju bez osnove te zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a koje zahtjeve tužitelj u bitnom temelji na tvrdnjama da je sve dospjele obroke uzdržavanja koje je bio dužan doprinositi za mlt. kćerku na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci broj P-3310/11 od 13. prosinca 2013., dopunske presude istog suda od 11. rujna 2014., zatim presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž-988/14 od 6. svibnja 2015., zatim presude istog suda broj Gž-4406/2014 od 6. svibnja 2009. kao i presude Općinskog suda u Rijeci broj P Ob-429/15 od 22. rujna 2016. uplatama na račun tuženice podmirio, a kako da je tuženica istovremeno na temelju tih presuda kao ovršnih isprava podnijela Financijskoj agenciji (Fina) prijedlog za izravnu naplatu na temelju kojeg je Fina također izvršila pljenidbu i prijenos svih dospjelih obroka uzdržavanja, kao i zateznu kamatu, da je ovime izvršena dvostruka isplata duga.

13. Tužitelj tvrdi da je tuženica time nepripadno stekla iznos od 10.000,01 kn koji traži da mu isplati s zateznom kamatom od 1. studenog 2013. do isplate. U tužbi radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom navodi da je istu podnio na temelju zaključka Općinskog suda u Rijeci Stalne službe u Delnicama broj Ovr-4578/2018-4 od 12. studenog 2018. kojim je upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sve povodom njegovog prijedloga kao ovršenika da se pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate proglasi nedopuštenom, s time da tužitelj u navedenom prijedlogu zbog kojih ovrhu smatra nedopuštenom navodi iste činjenične navode kao i u tužbi radi isplate koju temelji na pravilima o stjecanju bez osnove, odnosno da je sve dospjele obroke uzdržavanja za mlt. kćerku platio.

14. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je između stranaka u predmetu Općinskog suda u Rijeci broj P-3310/11 vođena brakorazvodna parnica; da je u istom predmetu sud rješenjem od 18. srpnja 2012. odredio privremenu mjeru radi uzdržavanja mlt. djeteta stranaka, L. R. u iznosu od 924,97 kn počev od 22. kolovoza 2011. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da je trajanje privremene mjere određeno do pravomoćnog okončanja parnice,

- da je rješenje o određivanju privremene mjere postalo pravomoćno 27. rujna 2012. kada je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3594/2012-2,

- da je presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-3310/11 od 13. prosinca 2013. razveden brak stranaka, zajedničko dijete stranaka mlt. L. R. povjerena na skrb tuženici, te, tuženiku naloženo doprinositi za uzdržavanje mlt. djeteta iznos od 1.000,00 kn počev od 13. prosinca 2013. pa nadalje dok za to budu postojale zakonske pretpostavke s pripadajućom zateznom kamatom s time da je naloženo obroke dosjele do pravomoćnosti presude platiti odjednom u roku od 15 dana, a tekuće (buduće) obroke uzdržavanja najkasnije do 10. u mjesecu za protekli mjesec na račun majke i zz. T. R. kod banke, da je dopunskom presudom Općinskog suda u Rijeci donijetom u istom predmetu 9. rujna 2014. naloženo tužitelju doprinositi za uzdržavanje mlt. djeteta za razdoblje od 5. ožujka 2012. do 12. prosinca 2013. iznos od 924,97 kn mjesečno s zateznom kamatom, da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-988/2014-5 i broj Gž-4406/2014-2 od 6. svibnja 2015. citirana dopunska presuda potvrđena u točki I izreke u dijelu u kojem je odlučeno o doprinosu za uzdržavanje mlt. djeteta za razdoblje od rujna 2011. do 18. srpnja 2012. u iznosu od 924,97 kn mjesečno, dok je citirana dopunska presuda u točki I izreke u dijelu kojim je odlučeno o doprinosu za uzdržavanje djeteta za razdoblje od veljače 2011. do kolovoza 2011. te za razdoblje od 18. srpnja 2012. do 12. prosinca 2013., djelomično preinačena i naloženo tužitelju za razdoblje od veljače 2011. do kolovoza 2011. platiti ukupan iznos doprinosa za uzdržavanja od 6.474,79 kn s zateznom kamatom te istovremeno odbijen zahtjev za uzdržavanje mlt. djeteta za razdoblje od 18. srpnja 2012. do 12. prosinca 2013. u iznosu od 924,97 kn mjesečno, te su time citirana prvostupanjska presuda i dopunska presuda 6. svibnja 2015. u tom dijelu postale pravomoćne,

15. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,01 kn koji temelji na pravilima o stjecanju bez osnove, sud je prihvatio kao osnovan prigovor tuženice o promašenoj pasivnoj legitimacije, pa je zbog tog razloga ovaj zahtjev (tužbu) odbio kao neosnovan.

16. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o promašenoj pasivnoj legitimaciji tuženice te navodi da je sukladno citiranim presudama bio dužan presuđene obroke uzdržavanja za mlt. dijete uplaćivati na račun tuženice kod banke, što da je i činio te da je stoga tuženica, u čiju su imovinu uplaćena novčana sredstva prešla pasivno legitimirana, dok da mlt. dijete stranaka u čiju korist je uzdržavanje plaćeno, nije pasivno legitimirano za vraćanje preplaćenih iznosa.

17. Opisani žalbeni navodi su osnovani jer i prema shvaćanju ovog suda tuženica je pasivno legitimirana po tužbi radi isplate koju tužitelj temelji na pravilima o stjecanju bez osnove, jer je tužitelju, kao obveznika uzdržavanja, sukladno izreci citiranih presuda prvostupanjskog suda naloženo plaćati uzdržavanje za mlt. dijete na račun tuženice kod banke.

18. Međutim, ovaj tužbeni zahtjev, prema ocjeni ovog suda neosnovan je iz drugih razloga.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

20. U konkretnom slučaju propisane pretpostavke iz odredbe čl. 1111 st.1 ZOO-a nisu ostvarene jer prema stanju u spisu, prijelaz imovine tužitelja (novčanih sredstava) koja je uplatio na račun tuženice radi uzdržavanja djeteta ima osnovu u citiranim odlukama suda, kojima je tužitelju kao obvezniku uzdržavanja naloženo plaćati uzdržavanje za dijete.

21. Osim toga tužitelj tužbu radi isplate i tužbu kojom traži proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom temelji na istoj činjeničnoj osnovi, odnosno tvrdnjama da je dospjele obroke za uzdržavanje redovito plaćao pa u takvim okolnostima te cijeneći da je zahtjev tužitelja po tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom djelomično pravomoćno prihvaćen i utvrđeno da je predmetna ovrha nedopuštena za iznos od 9.000,00 kn tužitelj ne može pored te tužbe uspješno tužbom radi stjecanja bez osnove tražiti od tuženice isplatu iznosa od 10.000,01 kn temeljem pravila o stjecanju bez osnove, pa je zbog tih razloga te pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tom zahtjevu tužitelja primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, te odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja protiv točke I izreke pobijane presude pri čemu je sud pravilno točkom II izreke naložio tužitelju da tuženici u odnosu na ovaj zahtjev naknadi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

22. U odnosu na zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj, kao ovršenik citiranim zaključkom Općinskog suda u Rijeci Stalne službe i Delnicama od 12. studenog 2018. upućen u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrenuti parnicu protiv tuženice kao ovrhovoditeljice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- da je tuženica kao ovrhovoditeljica te majka i zz. mlt. L. R. na temelju citiranih presuda suda kao ovršnih isprava 14. rujna 2016. podnijela Fini zahtjev za izravnu naplatu dospjelih, a neplaćenih doprinosa za uzdržavanje za dijete,

- da je tužitelj, kao ovršenik u predmetu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama broj Ovr-4578/2018 podnio prijedlog da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim, uz tvrdnju da je sve dospjele obroke uzdržavanja platio, ili preplatio a neke platio dvostruko.

23. Iz obrazloženja rješenja i zaključka ovršnog suda broj Ovr-4578/2018-4 od 12. studenog 2018. proizlazi da sud smatra da se radi o žalbenom razlogu iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ) te je stoga primjenom odredbe čl. 52. st. 1. OZ-a tužitelja kao ovršenika uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

24. Odlučujući o ovom zahtjevu tužitelja sud je na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, pri čemu je vještakinja uzimajući u obzir iznose uzdržavanja koje je Fina postupajući po zahtjevu za izravnu naplatu na temelju citiranih presuda suda kao ovršnih isprava zaplijenila s računa tužitelja i prenijela na račun tuženice, te iznosa koje je tužitelj dobrovoljno uplatio na račun tuženice sukladno ovršnim ispravama utvrdio da je ovime tužitelj preplatio doprinose za uzdržavanje za ukupan iznos od 9.000,00 kn, pa je stoga zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom, za taj iznos prihvatio, a preostali dio tog zahtjeva preko iznosa od 9.000,00 kn odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj u većem iznosu preplatio predmetnu novčanu obvezu.

25. Zbog tih razloga je odlučio kao u točki V izreke, tuženici je naloženo u vezi tog zahtjeva tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.566,25 kn (točka VI izreke) dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška preko tog iznosa, točkom VII izreke odbijen kao neosnovan.

26. S obzirom na opisano stanje u spisu te utvrđeno činjenično stanje, a koje žalbenim navodima tužitelja ni u čemu nije dovedeno u sumnju, zahtjev tužitelja za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom preko iznosa od 9.000,0 kn je pravilno odbijen kao neosnovan jer tužitelj ničim nije dokazao da se radi o većem iznosu za koji bi ovrhu trebalo proglasiti nedopuštenom, pa je stoga žalbu tužitelja protiv točke V izreke trebalo odbiti kao neosnovanu.

27. Prvostupanjski sud je pravilno u odnosu na ovaj zahtjev tužitelju dosudio parnični trošak u iznosu od 3.566,25 kn, te je istovremeno preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška preko tog iznosa pravilno odbio kao neosnovan.

28. Zbog tih razloga je žalbu tužitelja u odnosu na ovaj dio zahtjeva trebalo odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude, a budući da tužitelj s žalbom nije uspio, odbijen je i njegovo zahtjev za naknadu žalbenog troška.

U Rijeci 25. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić