Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 78 Gž-2842/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnik D. B. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & partneri u Z., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-905/18-40 od 11. ožujka 2022., koja je ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pn-905/18-45 od 18. svibnja 2022. u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika E. o. d.d., Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-905/18-40 od 11. ožujka 2022., koja je ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pn-905/18-45 od 18. svibnja 2022., u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-905/18-40 od 11. ožujka 2022., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj Pn-905/18-45 od 18. svibnja 2022. pod točkama II. do IV. izreke i sudi:

II.a Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S. D. iz Z. za isplatu iznosa od 12.685,51 kn[1] (1.683,66 Eur) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 12.630,00 kn od 14. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 30,51 kn od 13. ožujka 2009.,

- na iznos od 25,00 kn od 26. ožujka 2009.,

te se kao neosnovan odbija i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 19.175.00 kn (2.544,96 Eur) sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 11. ožujka 2022. do isplate.

II.b Nalaže se tužitelju S. D. iz Z. da tuženiku E. o. d.d., Z. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,76 Eur (11.812,29 kn) u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju S. D. iz Z. da tuženiku E. o. d.d., Z. naknadi trošak žalbe u iznosu od 270,69 Eur (2.039,50 kn) u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 17. studenoga 2021. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 12.685,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 19.175,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2022. do isplate (točka III. izreke) te je u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka Iv. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Točkom I. izreke presude (iako je o tome pravilno trebalo odlučiti rješenjem) sud prvoga stupnja dopustio je preinaku tužbe povećanjem tužbenog, pravilnost koje odluke tuženik neosnovano osporava navodima žalbe.

5. Naime, odredbom članka 190. st. 2. ZPP, koja je dodana čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) i primjenjuje se na sve postupke u tijeku sukladno čl. 117. st. 2. ZID ZPP, propisano je da iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ovaj sud smatra da promjena Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske za dosudu neimovinske štete predstavlja okolnost na koju tužitelj nije mogao utjecati i koja se ne može pripisati njegovoj krivnji, a od utjecaja je na visinu naknade na koju ima pravo, obzirom da se izmjena Orijentacijskih kriterija koje su donijete pod brojem Su-IV-47/2020-5 dana 15. lipnja 2020. primjenjuju na sve postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće) od dana prihvaćanja ovog novog shvaćanja. Stoga i po shvaćanju ovoga suda preinaka tužbe do koje je došlo na navedeni način u ovom predmetu bila svrsishodna te bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06.).

6. Osnovano, međutim, tuženik osporava pravilnost odluke suda prvoga stupnja glede prigovora zastare.

7. Tužitelj trpi neimovinsku štetu jer je kao posljedicu ozljeda zadobivenih u štetnom događaju od 12. ožujka 2009. pretrpio bolove, koji su trajali ukupno 38 dana (3 dana jaki, 7 dana srednje jaki, 4 tjedna = 28 dana slabi) i strah, koji je trajao ukupno 21 dan (primarni jaki kratki, 3 dana jaki, 4 dana srednje jaki i kasni strah 2 tjedna), dok trajne posljedice u vidu smanjenja životne aktivnosti nisu zaostale. Također trpi i nenovčanu imovinsku štetu zbog činjenice da mu je bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 3 tjedna po 3 sata dnevni (dakle 21 dan po tri sata dnevno), kao i imovinsku štetu jer je imao troškove vezane uz liječenje koji su nastali 13. ožujka 2009. i 26. ožujka 2009..

8. Prema čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu, što podrazumijeva saznanje za štetnika i ostale elemente štete.

9. Nadalje, čl. 1100. st. 1. i 2. ZPP propisano je pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti kada to težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju, a ta šteta može biti posljedica, kao u konkretnom slučaju, samo činjenice pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha ako te činjenice svojim trajanjem i opsegom opravdavaju dosuđenje takve naknade štete.

10. U konkretnom slučaju činjenice pretrpljenog straha i fizičkih bolova opsegom i trajanjem, bile bi dostatne za dosuđenje naknade neimovinske štete u smislu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, ali samo u situaciji da nije stavljen prigovor zastare i da isti nije osnovan u smislu čl. 230. st. 1. ZOO.

11. Naime u situaciji kada je neimovinska šteta posljedica činjenice pretrpljenih fizičkih bolova i straha tada se ima uzeti da je tužitelj za opseg i visinu štete saznao protekom vremena trajanja one činjenice, u konkretnom slučaju činjenice pretrpljenih fizičkih bolova, koja je najdulje trajala. Ovo jer činjenice pretrpljenih bolova i straha više nisu samostalni osnovi za dosudu naknade neimovinske štete već neimovinsku štetu čine u svojoj ukupnosti pa i saznanje za opseg i visinu štete treba gledati prema trenutku kada posljedice činjenice koja je najdulje trajala oštećenik više nije osjećao. Pri tome u situaciji kada je neimovinska štete posljedica isključivo činjenice pretrpljenih fizičkih bolova i straha, koji su ograničenog trajanja te kada nije ni dokazivano da bi liječenje koje je trajalo i nakon prestanka tih posljedica štetnog događa bilo vezano uz iste, to nema mjesta računanju zastarnog roka od trenutka završetka liječenja, što je u ovom predmetu utvrđeno da je bilo 14. srpnja 2009. Ovo jer bi stabilizacija, odnosno završetak liječenja, bili odlučni za ocjenu osnovanosti prigovora zastare samo u situaciji da je neimovinska šteta posljedica, između ostalih činjenica i činjenice smanjenja životne aktivnosti i to jer se prije završetka liječenja ne može utvrditi točan opseg te štetne činjenice, u kojem smislu je shvaćanje ovaj sud izrazio i u presudi poslovni broj Gž-2898/19-3 od 22. listopada 2019. Međutim, kako ta činjenica nije jedna od činjenica radi kojih tužitelj u ovom predmetu trpi neimovinsku štetu to je sud prvoga stupnja pogrešno prigovor zastare cijenio računajući od trenutka završetka liječenja.

12. U skladu s rečenim, kako je tužitelj stradao 12. ožujka 2009. i tada je saznao za štetnika, uslijed čega je zadobio tjelesne ozljede koje su za posljedicu imale fizičke bolove u trajanju od 38 dana i strah u trajanju od 21 dan, čime su dakle protekom 38 dana od štetnog događaja prestale posljedice koje je radi tih činjenica tužitelj trpio te je tužitelj tada saznao za sve elemente štete, to je trogodišnji, subjektivni, zastarni rok pravilnom primjenom prava iz čl. 230. st. 1. ZPP trebalo računati od 20. travnja 2009., a u odnosu na koji trenutak je u trenutku podnošenja tužbe, 23. srpnja 2012., nastupila zastara.

12.1. Isti zastarni rok valjalo je primijeniti i na dio zahtjeva za naknadu nenovčane imovinske štete koja je posljedica činjenice da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć. Ta potreba tužitelja prestala je 3 tjedna nakon štetnog događaja, dakle 2. travnja 2009., u kojem trenutku je tužitelj imao sve elemente saznanja za opseg i visinu te štete, pa je računajući od prvog idućeg dana do podnošenja tužbe, 23. srpnja 2012., taj rok također istekao, a isto se odnosi i na zahtjev za naknadu imovinske štete vezane uz troškove liječenja koji su nastali 13. ožujka 2009. i 26. ožujka 2009. i u odnosu na koje je u trenutku podnošenja tužbe također došlo do zastare.

13. Shodno navedenom, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP), odlučeno je kao pod točkom I.a izreke ove drugostupanjske presude na temelju čl. 373. točka 3. ZPP.

14. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 320. točka 3. ZPP, točka II.a izreke) i primjenom iste odredbe te čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 2. toga Zakona u vezi s odredbama Tarife o nagradama o naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) trošak priznati tuženiku i to trošak odgovora na tužbu i podneska od 16. prosinca 2014. za svaki po 132,72 Eur (1.000,00 kn, Tbr. 8/1. Tarife), trošak pristupa na ročišta 9. rujna 2014. i 5. srpnja 2018. za svako po 66,36 Eur (500,00 kn, Tbr. 9/2 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 14. travnja 2015., 28. travnja 2015., 8. studenoga 2018., 28. siječnja 2020., 11. veljače 2021., 14. prosinca 2021. u iznosu od 132,72 Eur za svako (1.000,00 kn, Tbr. 9/1. Tarife) i trošak pristupa ročištu 21. listopada 2019. u iznosu od 33,18 Eur (250,00 kn, Tbr. 9/5. Tarife) ili ukupno 1.227,66 Eur što uvećano za pripadajući PDV iznosi 1.534,58 Eur (11.562,29 kn). Uz to je tuženiku priznat i materijalni trošak plaćenog predujma za pristup vještaka u iznosu od 33,18 Eur (250,00 kn)

15. Ostali zatraženi troškovi tuženiku nisu priznat jer su zatraženi ili u iznosu koji je viši od onoga na koji prema prethodno navedenim odredbama ima pravo ili na njih uopće nema pravo (pristojbu na odgovor na tužbu plaća ona strana koja nije uspjela po pravomoćnosti odluke, a to je u predmetnom slučaju tužitelj te taj trošak tuženik nema pravo tražiti od tužitelja, čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama, Nar. Nov. 118/18 u vezi s čl. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, Nar. nov. 53/19., 92/21.).

16. Trošak žalbe tuženiku je priznat sukladno čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP i Tbr. 10/1. Tarife u zatraženom iznosu od 207,38 Eur (1.562,50 kn) uz što je tuženiku priznat i trošak pristojbe na žalbu u zatraženom iznosu od 63,31 Eur (477,00 kn).

U Zagrebu, 24. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.