Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž-3333/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz O., OIB…, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u O., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB…, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-593/2020-36 od 6. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-593/2020-36 od 6. srpnja 2022., u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, te u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3898840, sklopljenog dana 30. 01. 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 31.01.2007. po javnom bilježniku Z. Š. iz O., pod brojem OU- 38/1-2007, u dijelu koji glasi: ” po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…” (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike u tečaju iznos od 13.960,03 kn sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.873,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. srpnja 2022. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.873,00 kn, kao neosnovan (toč. IV. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II. i III. izreke, te u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u odnosu na smanjeni (povučeni) dio tužbenog zahtjeva, žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga. Predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška, ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF po ugovoru o potrošačkom kreditu i za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, jer je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 18.10.2021. pravilno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a da je ugovorna odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora o kreditu) kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost sjedišta kreditora ništetna.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da je Ugovorom o kreditu broj 528-50-3898840, sklopljenim između stranka 30. 01. 2007. tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 12.657,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita uz kamatu od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama kreditora, da je u čl. 7. st. 1. ugovoren način otplate kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita, da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.5.2007., kao i da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa Banke. Točkom 12. je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud sjedišta Kreditora. Financijskim vještačenjem sud je utvrdio da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog razlike više obračunatih anuiteta zbog tečaja CHF iznosi 13.960,05 kn.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3.9.2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud nalazi da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo opravdano i dopušteno, jer je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i jer su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF i posljedično tome da tužitelju primjenom odredbi čl. 1111. ZOO pripada pravo na isplatu razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje je tuženiku platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

11. Suprotno navodima žalbe, pravilnom je primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 49, 51. i 55. ZZP prvostupanjski sud utvrdio pozivom na čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom odredbu čl. 12. spornog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost mjesta sjedišta kreditora, jer se također radi o odredbi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane trgovca o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, te je pravilno ocijenio da bi imajući u vidu udaljenost prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost predmetnom odredbom ugovorena, izazvala visoke troškove dolaska tužitelja pred taj sud i time dovela do znatne neravnoteže u procesno pravnom položaju ugovornih strana. Toj odluci koju je prvostupanjski sud donio na raspravi 18.10.2021., odbivši tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i utvrdivši da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik svojim žalbenim navodima neutemeljeno prigovara.

12. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju navedenih činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu je sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Posljedično tome ocijenio je da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženiku platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. Tuženik u žalbi prigovara da su sudovi u postupku kolektivne zaštite na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, te da je sud bio dužan u svakom pojedinačnom postupku utvrditi je li odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, a da to nije učinio, jer je odbio njegove dokazne prijedloge za saslušanjem zaposlenika tuženika Ivana Olujića (voditelja regije) i javnog bilježnika Z. Š..

14. Žalitelju valja ponoviti da u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

15. U konkretnom slučaju, polazeći od pravomoćnih utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, i sadržaja točku 4. navedene presude kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za koja utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan, te imajući u vidu odlučnu činjenicu da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u ugovor o kreditu bez prethodnog pregovaranja, pogrešno smatra žalitelj, nije u pravu žalitelj da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. 16. Europski sud za ljudska prava (dalje. ELJSP) odlučujući o zahtjevima OTP banke d.d. i drugih banaka protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) od 8. studenog 2022. (objavljene 1. prosinca 2022.) u spojenim zahtjevima, među kojima je i onaj R. A. d.d., vezano za navodnu nepoštenost postupka u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i povrede načela jednakosti stranaka u postupku iz razloga jer domaći sudovi nisu saslušali iskaze klijenata banaka i službenika banke koji su pregovarali o dotičnim ugovorima, Sud Europske unije smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno i da su Visoki Trgovački sud i Ustavni sud obrazložili u tom kolektivnom potrošačkom sporu da iskazi klijenata podnositelja banaka nisu bili odlučujući, niti se pobijana presuda temeljila na tim dokazima. ELJSP je utvrdio da banke podnositeljice nisu bile stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku i da ništa ne ukazuje da tužene banke nisu imale kontradiktoran postupak, da nisu mogle iznositi argumente i dokaze koje su smatrale relevantnim za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavati argumente i dokaze koje je iznijela druga strana, jer sve njihove argumente koji su bili relevantni za rješenje predmeta propisno su saslušali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, utvrđeno je da ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki način bio nepošten.

17. Nadalje, tuženiku valja odgovoriti da je tužitelj »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 2. ZZP/03, a kako je riječ o potrošačkom ugovoru, nije izveden dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika na okolnost da je tužitelj mogao ne sklopiti ugovor koji je sklopio, jer je riječ o nespornoj, ali neodlučnoj okolnosti. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Bespredmetni su i prigovori koji se odnose na informiranje tužitelja prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, kraj činjenica da ugovor nije solemniziran.

18. Dakle, budući da utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

19. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zbog čega suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

20. Neosnovani su i navodi žalitelja da je tužitelju pobijanom presudom dosuđen veći iznos od iznosa preplaćenog temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i da tužitelj nije uzeo u obzir manje plaćene iznose na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike), jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

21. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, te je prvostupanjski sud pravilno odlučio o prigovoru zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, to je stoga tužba podnesena (14.09.2020.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

22. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

23. Materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu sveukupnog iznosa od 13.960,03 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

24. Budući da je sud vezan za pravne učinke prednje navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF u nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

25. Odluka o troškovima postupka pravilo je utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. 155. st. 1. ZPP.

26. Tuženiku opravdano nije dosuđen zatraženi parnični trošak nakon što je tužitelj podneskom od 31.5.2022. (list 114 - 115 spisa) snizio tužbeni zahtjev za 4.199,62 kn, jer nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

27. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

28. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

29. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.