REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA ČITAONICA HERCEGOVAC iz Hercegovca, Moslavačka 152, OIB 30733087217, kojeg zastupaju punomoćnici Tihomir Volić, Nataša Ružička i Tea Cabadaj Cafuta, odvjetnici u Virovitici, Trg bana Josipa Jelačića 17, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-43/2021-8 od 18. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-43/2021-8 od 18. ožujka 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu u iznosu od 165,90 EUR / 1.250,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio (kao neosnovan) tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da utvrdio da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. 182 k. o. Hercegovac i to na kč. br. 739 vrt kod gostione u selu sa 206 čhv, što je tuženik dužan priznati te trpjeti upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama u ime i u korist tužitelja (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.250,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3776/20 od 17. prosinca 2020. ocijenio da od 8. listopada 1991. do pokretanja ovog spora 20. lipnja 2018. nije protekao rok od 40 godina u kojem bi pošteni posjednik mogao dosjelošću steći vlasništvo nekretnine koja je ranije bila općenarodna imovina (sada u vlasništvu tuženika) te da tužitelj nije zakonit posjednik predmetne nekretnine budući da je Darovnim ugovorom od 20. ožujka 1991. Poduzeće Ratarstvo-Dorada „Hercegovac” tužitelju darovalo drugu nekretninu (nekretninu kč. br. 1195 upisanu u zk. ul. br. 182 k.o. Hercegovac) slijedom čega tužitelj nije kvalificirani posjednik koji bi na temelju članka 159. stavka 4. u vezi stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) posjedovanjem predmetne nekretnine kroz razdoblje od 20 godina mogao dosjelošću steći vlasništvo te nekretnine. Jednako tako, prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku, a sukladno uputi drugostupanjskog suda, ocijenio da nisu ispunjenje pretpostavke za tužiteljevo stjecanje vlasništva nekretnine građenjem u smislu (jednog od) § 417. do 419. Općeg građanskog zakonika koji se sukladno odredbi članka 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine („Narodne novine” broj 73/91) kao pravna pravila primjenjuje u Republici Hrvatskoj. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Obrazlažući žalbene razloge, žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud utvrdio kako tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine ni dosjelošću ni građenjem, no presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama temeljem kojih je sud donio ove zaključke, a razlozi koje je sud naveo su proturječni s izvedenim dokazima i ispravama koje prileže spisu te je prilikom donošenja pobijane presude došlo do bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o istaknutom pravnom osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću primijenio samo odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a propustio je primijeniti praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u pogledu uračunavanja u vrijeme dosjelosti i razdoblje proteklo do 8. listopada 1991.; zbog toga je sud propustio utvrditi i ocijeniti bitne činjenice za stjecanje prava vlasništva (izvanrednom) dosjelošću. Nadalje, sud je pogrešno interpretirao odredbe § 417. do 419. Općeg građanskog zakonika, a koje je sukladno uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske primijenio na činjenično stanje koje je također pogrešno utvrdio. Žalitelj smatra da pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge osim razloga preuzetih iz ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3776/20 od 17. prosinca 2020., a koji se tiču (ne)ispunjavanja uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću; pri tome, žalitelj osporava zaključak drugostupanjskog suda da Darovni ugovor od 20. ožujka 1991. ne može biti valjana pravna osnova posjedovanja nekretnine, a da putem izvanredne dosjelosti tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva jer se u vrijeme dosjedanja ne računa vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. Sud prvog stupnja je u jednoj rečenici naveo da se stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u pogledu stjecanja prava vlasništva dosjelošću ne odnose na konkretnu situaciju, a u tom dijelu presuda ne sadrži nikakvo daljnje obrazloženje pa se stoga ne može ispitati. Žalitelj u nastavku žalbe ističe da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je u vlasničkom posjedu predmetne nekretnine oduvijek bio samo tužitelj te je stoga tužitelj već stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997. postao vlasnikom predmetne nekretnine; pri tome, žalitelj se poziva i na odredbu članka 160. tog Zakona. Nadalje, tužitelj u žalbi navodi činjenice da je on stekao pravo vlasništva građenjem jer je Hrvatski seljački dom izgrađen sredstvima tužitelja, a ne sredstvima pravnog prednika tuženika niti na njegovu inicijativu niti za njegov račun niti je tuženik financijski pomogao izgradnju doma. Zaključak suda da je predmetni dom izgrađen u ime i za račun Obćinske uprave Hercegovac ne proizlazi ni iz jednog dokaza te je u suprotnosti sa svim izvedenim dokazima. Tužitelj osporava i ocjenu prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem u smislu § 417., 418. i 419. Općeg građanskog zakonika te ističe da tuženik (koji je 2011. godine upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine) nikada od tužitelja nije tražio predaju nekretnine u posjed, a niti je na bilo koji način osporavao tužitelju pravo vlasništva i posjeda nekretnine. Žalitelj ponavlja da je tijekom 1935. godine sagradio dom te da je predmetna nekretnina dodijeljena 1967. godine Poljoprivrednom kombinatu Hercegovac i to samo formalno radi prenošenja obveze plaćanja poreza te da je tužitelj i nadalje ostao u posjedu i izvršavao sva svoja vlasnička prava kao i prije te dodjele te da je sporni darovni ugovor iz 1991. godine u kojem je očitom omaškom navedena kriva čestica imao intenciju uskladiti vlasničkopravne odnose sa stvarnim stanjem. Tužitelj ističe da iz iskaza svjedokinje Nade Gelenčir proizlazi da su kod nje prije sklapanja predmetnog ugovora došli predstavnici tužitelja i predstavnici općine pa se postavlja pitanje zašto bi predstavnik općine bio suglasan da se nekretnine prenese u vlasništvo tužitelja, osim ako je smatrao da ta nekretnina od njezine izgradnje pripada upravo tužitelju. Nadalje, i iz iskaza svjedokinje Mirjane Bosanac proizlazi da je zgrada doma izgrađena 1935. godine i to sredstvima koje je prikupio tužitelj te koji nekretninu koristi i posjeduje te istu održava. Žalitelj stoga predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti; žalitelj potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 1.562,50 kn i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 500,00 kn.

Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik ističe da žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. U odnosu na stjecanje vlasništva dosjelošću tuženik ukazuje da su Hrvatska čitaonica Hercegovac i Poduzeće Ratarstvo – Dorada Hercegovac 20. ožujka 1991. zaključili Darovni ugovor s namjerom da se tužitelju daruje sporna nekretnina govori u prilog tome da tužitelj nije bio pošten, zakonit i istinit posjednik te stoga ne može steći pravo vlasništva dosjelošću jer za to nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Da je tužitelj imao bilo kakvo vlasničko ovlaštenje na svojoj strani tada bi se zaključio ugovor po drugoj pravnoj osnovi, a ne Darovni ugovor. Tuženik navodi članak II. Darovnog ugovora prema kojem tužitelj „prima darovane mu nekretnine sa zahvalnošću”, a kao vrijednost dara navodi se iznos od 30.000,00 kn. Prema točki IV. navedenog Ugovora Poduzeće Ratarstvo – Dorada Hercegovac dozvoljava KUD Hrvatske čitaonica Hercegovac konzumiranje svih prava koja proizlaze iz prava vlasništva na darovanim nekretninama – dakle, do tada tužitelj nije konzumirao vlasnička prava na koja se poziva u ovom sporu. U odnosu na stjecanje prava vlasništva građenjem tuženik navodi da je tužitelj u tužbi naveo da je dom dograđen 1953. godine, a kako u vrijeme socijalizma nije postojalo privatno vlasništvo udruga, to je dom dograđen sredstvima u društvenom vlasništvu. Dogradnja nije od odlučnog značaja za stjecanje prava vlasništva na cijeloj nekretnine u odnosu na zakonom propisane pretpostavke. Rješenjem Skupštine općine Garešnica broj: 475-140/67-1 od 23. lipnja 1967. o dodjeli poljoprivrednog zemljišta u točki I. je Poljoprivrednom kombinatu „Hercegovac” dodijeljeno poljoprivredno zemljište iz Fonda Društveno vlasništvo, između ostalih, i ono upisano u zk. ul. br. 182. k.o. Hercegovac. Tužitelj nema pravni kontinuitet s udrugom Hrvatske čitaonice od prije 2. svjetskog rata jer je Hrvatska čitaonica Hercegovac tek 23. svibnja 1953. podnijela molbu za odobrenje rada. U nastavku odgovora na žalbu tuženik ističe da je predmetna nekretnine prema povijesnim promjenama katastarskih čestica od 1957. upisana kao posjed Općinskog narodnooslobodilačkog odbora i to na osnovu terenske identifikacije, a kasnije na Općinu Garešnica, zatim Općinu Hercegovac i naposljetku na tuženika. Tužitelj ne raspolaže nikakvim valjanim pravnim aktom (odlukom, rješenjem i slično) temeljem kojeg bi istom bilo dano pravo građenja na k.č.br. 739. k.o. Hercegovac niti priznato pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Tuženik predlaže odbiti tužiteljevu žalbu te potražuje trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj u tužbi kao pravne temelje stjecanja predmetne nekretnine naveo dosjelost, ali i građenje budući da je tvrdio kako je još 1935. godine na predmetnoj nekretnini financijskim sredstvima tužitelja izgrađen Hrvatski seljački dom. Nadalje, tužitelj je u tužbi tvrdio da je 20. ožujka 1991. s poduzećem Ratarstvo – Dorada Hercegovac sklopio ugovor o darovanju, no da je omaškom u tom ugovoru navedena kč. br. 1195, dok je predmetom tog ugovora zapravo bila nekretnina kč. br. 739, kao i da je u odnosu na nekretninu kč. br. 1195 vodio protiv tuženika spor radi utvrđenja prava vlasništva koji je okončan u korist tužitelja presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-21/13 od 24. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9498/13 od 25. listopada 2016.. S obzirom na to da je nakon okončanja tog postupka izvršena identifikacija nekretnina te je tužitelj utvrdio da je Hrvatske seljački dom zapravo izgrađen na nekretnini kč. br. 739, a ne na kč. br. 1195, to je tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje da je on vlasnik nekretnine upisane u z.k. ul. broj 182 k. o. Hercegovac i to na kč. br. 739 vrt kod gostione u selu sa 206 čhv.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao tužbeni zahtjev ističući da ne postoji valjana pravna osnova za priznajem prava vlasništva tužitelja, kao i to da tužitelj nikada nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik već je tuženik vlasništvo stekao na temelju zakona i to prema odredbi članka 2. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine” broj 92/10) i članka 23. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine” broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94 i 125/15). Tužitelj je u prilogu podneska od 28. veljače 2019., osim povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu i nekretninu kč. br. 1195 (str. 25. i 33. spisa), dostavio sudu više zapisnika iz 1935. godine i zapisnik od 11. siječnja 1936.te izvadak iz Povjesnice tužitelja, a kojim je ispravama nastojao dokazati da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao građenjem (str. 41.-54. spisa). Međutim, i tu je činjenicu tuženik osporio podneskom od 15. ožujka 2019. navodeći da iz priloženih zapisnika i druge dokumentacije proizlazi da je tužitelj financijski pomagao izgradnju Seljačkog doma, ali u ime i za račun Obćinske uprave Hercegovac te da iz tih isprave nije vidljivo da je donijeta bilo koja odluka od bilo kojeg tijela da se zgrada gradi isključivo za potrebe tužitelja i da bi se ta zgrada imala upisati kao vlasništvo tužitelja (str. 58.-59. spisa). Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja po njegovu zastupniku Zrinki Cjetojević (str. 68.-69. spisa) te saslušanjem svjedoka Mirjane Bosanac (str. 69.-70. spisa) i Nade Gelenčir (str. 70. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka 24. srpnja 2020. donio presudu poslovni broj P-113/18 kojom je usvojen tužbeni zahtjev, a iz koje proizlazi da je sud prvog stupnja ocijenio da je tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću; zbog navedenog, sud prvog stupnja tada nije ispitivao je li tužitelj predmetnu nekretninu stekao građenjem. Međutim, povodom tuženikove žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3776/20 od 17. prosinca 2020. ukinuo tu prvostupanjsku presudu, a u toj je odluci drugostupanjski sud jasno naveo razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom sporu dosjelošću nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine. Nadalje, budući da sud prvog stupnja u ranijem postupku nije ispitivao (ne)postojanje pretpostavki za stjecanje vlasništva građenjem u smislu § 417. do 419. Općeg građanskog zakonika, to je sukladno uputi drugostupanjskog suda u ponovljenom postupku prvostupanjski sud ispitivao postojanje tih pretpostavki. Sud prvog stupnja je također po prijedlogu tužitelja proveo dokaz saslušanjem svjedoka Bore Bašljana (str. 130.-131. spisa) te dokaz uvidom u isprave priložene spisu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da tužitelj u ovom sporu vlasništvo predmetne nekretnine nije mogao steći niti dosjelošću niti građenjem. Naime, kao što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo i u ranijoj odluci poslovni broj P-3776/20 od 17. prosinca 2020., odredbom članka 159. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Nadalje, prema stavku 2. istoga članka Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe vlasništvo nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok prema članku 159. stavku 3. istog Zakona samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Međutim, prema članku 159. stavak 4. istog Zakona samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći će dosjelošću vlasništvo nekretnine tek pošto je njegov samostalni posjed bio zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten i neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. tog članka.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se dosjelošću može steći pravo vlasništva na nekretninu koja je bila u vlasništvu Republike Hrvatske ako je posjednik nekretnine bio zakonit, istinit i pošten posjednik te u neprekidnom samostalnom posjedu nekretnine u razdoblju od barem 20 godina, odnosno ako je posjednik bio pošten u razdoblju od 40 godina.

6. U ovom predmetu je nesporno, a to uostalom proizlazi i iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga kojeg je sudu dostavio tužitelj sa str. 29.-30. spisa, da je predmetna nekretnina bila općenarodna imovina (dakle, radilo se o nekretnini u društvenom vlasništvu) i na kojom je prema upisu u zemljišnim knjigama na dan 8. listopada 1991. upisano pravo korištenja imalo Poduzeće Ratarstvo-Dorada „Hercegovac”. Zbog navedenog, sukladno odredbi članka 159. stavka 4. u vezi stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tužitelj može dosjelošću steći pravo vlasništva predmetne nekretnine samo ako je bio kvalificirani samostalni posjednik predmetne nekretnine u razdoblju prije pokretanja ovog spora preko 20 godina. To znači da je on u tom razdoblju morao biti zakonit, istinit i pošten samostalni posjednik predmetne nekretnine. Međutim, tužitelj u razdoblju od 20 godina prije pokretanja ovog spora nije bio takav posjednik, a što je pravilno ocijenio prvostupanjski sud istaknuvši da tužitelj nije bio zakonit posjednik predmetne nekretnine.

Naime, prema odredbi članka 18. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed).

U konkretnom predmetu, tužitelj je tijekom cijelog prvostupanjskog postupka kao pravni temelj svog posjedovanja navodio Darovni ugovor (Ugovor o darovanju) od 20. ožujka 1991. sa str. 6. spisa kojim je Poduzeće Ratarstvo-Dorada Hercegovac darovalo KUD Hrvatska čitaonica Hercegovac nekretninu koja se sastoji od k. č. br. 1195 upisane u zk. ul. br. 182 k.o. Hercegovac ukupne površine 319 čhv (članak I. tog Darovnog ugovora). Prema tome, u tom je Darovnom ugovoru navedena sasvim druga nekretnina od one koja je predmetom ovog spora, a po navodu tužitelja iz tužbe do toga je došlo omaškom te je tek nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-21/13 od 24. srpnja 2013. izvršena identifikacija nekretnina te je tužitelj utvrdio da je Hrvatske seljački dom zapravo izgrađen na nekretnini kč. br. 739, a ne na kč. br. 1195.

Nadalje, i iz iskaza tužiteljeva zastupnika Zrinke Cjetojević proizlazi da je tužitelj tek nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Bjelovaru utvrdio da zgrada Hrvatskog seljačkog doma nije sagrađena na čestici 1195 već na čestici 739 k.o. Hercegovac, a i iz iskaza svjedoka Mirjane Bosanac proizlazi da u trenutku sklapanja Darovnog ugovora tadašnji članovi tužitelja nisu znali na kojoj je čestici dom sagrađen, dok iz iskaza svjedoka Nade Gelenčir koja je u ime Poduzeća Ratarstvo-Dorada „Hercegovac” potpisala Darovni ugovor proizlazi da je taj ugovor potpisala ne provjeravajući broj čestice na kojoj se nalazi. Slijedom navedenog, očito je da su stranke prilikom sklapanja Darovnog ugovora 20. ožujka 1991. pogrešno smatrale da je predmet darovanja nekretnina kč. br. 1195 upisana u zk. ul. broj 182 k.o. Hercegovac, a koja je naknadno prema izvatku iz zemljišne knjige sa str. 25. spisa otpisana iz tog zemljišnoknjižnog uloška i upisana u zk. ul. 1151 k.o. Hercegovac na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-21/13 od 24. srpnja 2013.

Prema tome, s obzirom na to da je predmet darovanja bitan sastojak ugovora o darovanju (darovnog ugovora), to je kod stranaka Darovnog ugovora od 20. ožujka 1991. postojala bitna zabluda o predmetu darovanja – nekretnini kč. br. 1195 u smislu odredbe članka 61. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 4/94, 7/96, 112/99 i 88/01) važećeg u vrijeme sklapanja tog ugovora kojom je propisano da je zabluda bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja. Stoga prema odredbi članka 61. stavka 2. tog Zakona strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

Ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje činjenice je li tužitelj prilikom sklapanja Darovnog ugovora postupao s pažnjom koja se u prometu zahtijeva, on je sukladno odredbi članka 117. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima poništaj Darovnog ugovora mogao zahtijevati u roku od tri godine od dana sklapanja tog Ugovora, a što je propustio učiniti. Slijedom navedenog, Darovni ugovor od 20. ožujka 1991. obvezuje obje ugovorne stranke neovisno o bitnoj zabludi (barem jedne od njih). Prema tome, budući da je tim Darovnim ugovorom Poduzeće Ratarstvo-Dorada „Hercegovac” darovao tužitelju nekretninu kč. broj 1195 upisanu u zk. ul. br. 182 k.o. Hercegovac, a taj ugovor nije pobijan (poništen) zbog bitne zablude, taj Ugovor ne može biti valjani pravni temelj posjedovanja nekretnine kč. br. 739 koja je ranije bila upisana u isti zemljišnoknjižni uložak. Upravo zbog navedenog, Darovni ugovor od 20. ožujka 1991. nije valjani pravni temelj za zakonitost tužiteljeva posjeda nekretnine kč. br. 739 u smislu članka 18. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima slijedom čega tužitelj nije zakoniti posjednik te nekretnine, a time ni kvalificirani posjednik koji bi na temelju odredbe članka 159. stavka 4. u vezi stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima posjedovanjem predmetne nekretnine kroz razdoblje od 20 godina dosjelošću mogao steći vlasništvo te nekretnine.

7. Nadalje, u odnosu na potreban zakonski rok od 40 godina u kojem pošteni posjednik nekretnine može steći vlasništvo nekretnine koja je u vlasništvu Republike Hrvatske u smislu članka 159. stavka 4. u vezi stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3776/20 od 17. prosinca 2029. naveo da se prema članku 388. stavku 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u rok za stjecanje nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma. Slijedom navedenog, čak i da je tužitelj u ovom sporu dokazao da je bio pošten posjednik nekretnine u razdoblju od 40 godina prije pokretanja spora 20. lipnja 2018. (a što nije dokazao), tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću ni prema članku 159. stavku 4. u vezi stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

U odnosu na tužiteljevo mišljenje u žalbi, ali i tijekom (ponovnog prvostupanjskog) postupka u podnesku od 6. prosinca 2021., da je pogrešno pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da se u pogledu računanja vremena za stjecanje prava vlasništva putem izvanredne dosjelosti koje je proteklo prije 8. listopada 1991. ne računa razdoblje proteklo prije tog datuma te se pri tome tužitelj (žalitelj) pozivao na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem (takvo je pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na primjer, u odluci poslovni broj Rev-158/17 od 7. svibnja 2019.). Međutim, to pravno shvaćanje se ne odnosi na konkretnu situaciju, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, premda o tome zašto se to shvaćanje ne može primijeniti u ovom sporu taj sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo nikakve razloge.

Naime, ovaj sud prvenstveno ukazuje na to da je upitno pravno sljedništvo tužitelja odnosno je li tužitelj doista pravna osoba koja je pod istim nazivom osnovana 1921. godine. Ovo stoga jer je tužitelj odobrenje za rad podnio tek 1953. godine (str. 40. spisa), a iz rješenja Ureda za opću upravu Ispostava Garešnica od 4. svibnja 1998. proizlazi da je tim rješenjem odobren upis tužitelja u registar udruga Bjelovarsko-bilogorske županije s time da je prema obrazloženju tog rješenja na Skupštini tužitelja od 11. siječnja 1998. promijenjen naziv udruge iz KUD Hrvatska čitaonica u Hrvatska čitaonica Hercegovac; dakle, spisu ne prileže dokazi da (prethodna) Hrvatska čitaonica Hercegovac (koja je osnovana 1921. godine) naknadno promijenila naziv u KUD Hrvatska čitaonica.

Međutim, neovisno od navedenog, tužitelj u ovom sporu nije dokazao činjenicu da je on još od 1930-tih godina u posjedu predmetne nekretnine odnosno da je on u razdoblju od 40 godina prije pokretanja ovog spora (20. lipnja 2018.) u posjedu predmetne nekretnine, a osim toga čak i u slučaju da je u tom razdoblju bio posjednik te nekretnine, on dosjelošću ne može steći vlasništvo (o čemu više u nastavku odluke). Naime, premda je svjedok Mirjana Bosanac koja je rođena 1964. godine u svom iskazu sa str. 69. spisa navela da je dom (zapravo, nekretnina na kojoj se taj dom nalazi) „stalno u vlasništvu i u posjedu članova Hrvatske čitaonice Hercegovac” (str. 69. spisa) te je svjedok Nade Gelenčir koja je došla u Hercegovac 1974. godine u svom iskazu navela da je „Hrvatska čitaonica uvijek posjedovala dom” (str. 70. spisa), iz javne isprava Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Bjelovar, Ispostave za katastar nekretnina Garešnica od 11. ožujka 2019. sa str. 60. spisa proizlazi da tužitelj nikada nije bio u posjedu predmetne nekretnine. Naprotiv, prema toj ispravi na osnovi terenske identifikacije obavljene 1956. godine predmetna nekretnina je od upisa 1957. godine u posjedu Općinskog narodnog odbora s time da je naknadno kao posjednik predmetne nekretnine u katastar upisana Općina Garešnica, zatim Općina Hercegovac te naposljetku tuženik, a na što je tuženik osnovano ukazao u podnesku od 15. ožujka 2019. sa str. 58. spisa. Dakle, prema Područnom uredu za katastar tužitelj nikada nije bio upisan kao posjednik nekretnine, dok činjenicu da je (barem) podnio katastru prijavu za upis svog posjedovanja tužitelj tijekom cijelog spora nije ni naveo.

Osim toga, iz rješenja o dodjeli poljoprivrednog zemljišta od 23. lipnja 1967. sa str. 7. spisa kojeg je upravo tužitelj uz tužbu dostavio sudu proizlazi da je predmetnu nekretninu (kao i još neke druge nekretnine) Skupština općine Garešnica dodijelila na korištenje Poljoprivrednom kombinatu Hercegovac iz Hercegovca, a na temelju tog rješenja je prema povijesnom izvatku iz zemljišnih knjiga temeljem prijave od 14. kolovoza 1967. u zemljišnim knjigama upisano pravo besplatnog i trajnog korištenja te nekretnine u korist Poljoprivrednog kombinata Hercegovac (str. 29. spisa) da bi naknadno na temelju rješenja Okružnog privrednog suda u Zagrebu i Okružnog privrednog suda u Bjelovaru pravo korištenja predmetne nekretnine upisano u korist Poljoprivrednog kombinata Garešnica – OOUR Ratarstvo donosno (kasnije) Poduzeća Ratarstvo-Dorada iz Hercegovca (str. 30. spisa). Prema tome, iz navedenih isprava proizlazi da tužitelj (barem) u razdoblju prije donošenja rješenja Skupštine općine Garešnica o dodjeli poljoprivrednog zemljišta od 23. lipnja 1967. nije bio posjednik predmetne nekretnine.

Nadalje, kao što to i tuženik osnovano ističe u odgovoru na žalbu, prema članku II. Darovnog ugovora od 20. ožujka 1991. kojeg je tužitelj sklopio s poduzećem Ratarstvo-Dorada iz Hercegovca proizlazi da „daroprimatelj prima darovane mu nekretnine sa zahvalnošću”, dok prema članku IV. tog Ugovora darodavatelj potpisom tog ugovora dozvoljava konzumiranje svih prava koja proizlaze iz prava vlasništva darovanih mu nekretnine. Slijedom navedenog, čak i kada bi prava volja ugovornih strana iz tog ugovora bila darovanje nekretnine k.č.br. 739 (premda taj ugovor nije pravna osnova zakonitosti tužiteljeva posjeda te nekretnine, što je ovaj sud ranije naveo u ovoj odluci), iz činjenice da je nositelj prava korištenja poduzeće Ratarstvo-Dorada iz Hercegovca tim ugovorom dozvolio konzumiranje svih prava koja proizlaze iz prava vlasništva (uključujući i pravo na posjed), to je očito da tužitelj prije sklapanja tog Ugovora nije bio posjednik nekretnine k.č.br. 739. Slijedom navedenog, budući da od sklapanja tog ugovora 20. ožujka 1991. pa do pokretanja ovog spora 20. lipnja 2018. nije protekao rok od 40 godina, to tužitelj nije mogao dosjelošću steći vlasništvo predmetne nekretnine.

U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je predmetna nekretnina „samo formalno” dodijeljena 1967. godine Poljoprivrednom kombinatu Hercegovac i to radi prenošenja obveze plaćanja poreza, ovaj sud prvenstveno ističe da tužitelj tu činjenicu nije isticao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka slijedom čega je u smislu članka 352. Zakona o parničnom postupku ne može osnovano iznositi u žalbi. Međutim, čak i u slučaju kada bi tome doista bilo tako, odnosno da je tadašnji Poljoprivredni kombinat Hercegovac doista nakon donošenja tog rješenja predao tužitelju u posjed predmetnu nekretninu (premda mu tu nekretninu nije tada predao odnosno barem ne prije sklapanja Darovnog ugovora) te mu pritom dao očitovanje volje da je može besplatno upotrebljavati s time da nije odredio ni svrhu uporabe niti rok trajanja (premda tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije kao činjeničnu osnovu zakonitosti svog posjeda nekretnine to istaknuo), tada se radi o prekariju u smislu § 974. Općeg građanskog zakonika, no niti u tom slučaju tužitelj ne bi mogao posjedovanjem kroz razdoblje od 40 (ni 20) godina steći pravo vlasništva nekretnine. Naime, neovisno od toga što prema § 974. Općeg građanskog zakonika (u slučaju) ako nije određeno ni vrijeme trajanja niti namjena upotrebe, onda ne postoji nikakav pravi ugovor (dakle, tada to nije prava posudovna pogodba odnosno ugovor o posudbi) već neobavezna izmoljena posluga (precarium) i davalac stvari na poslugu može datu stvar natrag tražiti kad god mu se svidi, između davatelja stvari i primatelja stvari postoji obveznopravni odnos causa kojeg nije da primatelj stvari kroz zakonom određeno vrijeme trajanja dosjelošću stekne njezino vlasništvo. Prema tome, jednako kao što na primjer kod ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je sklopljen na neodređeno razdoblje, zakupnik (koji je zakoniti posjednik nekretnine) ni nakon 40 godina trajanja tog zakupa ne može postati vlasnikom nekretnine budući da se zakupodavac (ako je ujedno i vlasnik) omogućavanjem zakupniku posjedovanja i korištenja nekretnine kroz to razdoblje nije odrekao svog vlasništva već je omogućio zakupniku posjedovanje stvari radi stjecanja zakupnine, tako i davatelj stvari na poslugu (posudbu) odnosno prekarij se nije odrekao vlasništva stvari neovisno od toga što u zakonskom roku za stjecanje vlasništva dosjelošću nije zatražio povrat predane stvari. Prema tome, budući da prema § 974. Općeg građanskog zakonika (jednako kao i prema članku 515. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima) davalac stvari/posuditelj uvijek može tražiti natrag danu stvar što znači da on pri tome „nije ograničen” rokom za stjecanje vlasništva dosjelošću iz članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (§ 1472. Općeg građanskog zakonika), to čak i u slučaju kada bi tužitelj prema prekariju bio zakoniti posjednik nekretnine (premda tužitelj tu činjenicu nije isticao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka), tužitelj eventualnim posjedovanjem nekretnine nakon 1967. godine dosjelošću nije mogao steći vlasništvo nekretnine.

8. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj ni građenjem nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine. Naprotiv, iz svih zapisnika u spisu koje je dostavio tužitelj (i koji su jednostrane tužiteljeve isprave) proizlazi, a što je i prvostupanjski sud pravilno naveo u obrazloženju pobijane presude (str. 10. presude odnosno str. 143. spisa), da je tužitelj (pod pretpostavkom da je on doista ista pravna osoba s Hrvatskom čitaonicom Hercegovac koja je postojala 1930-ih godina) samo financijski pomagao izgradnju Seljačkog doma u mjestu Hercegovac, no ne i da je tužitelj izgradio navedeni dom. Prema tome, budući da tužitelj nije dostavio sudu, na primjer ugovor o građenju iz kojeg bi bilo vidljivo da se on kao naručitelj obvezao izvoditelju radova isplatiti cijenu radova, niti bilo kakav drugi dokaz iz kojeg bi sud nesumnjivo mogao utvrditi činjenicu da je on gradio dom na predmetnoj nekretnini, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tužitelj nije gradio dom.

Jednako tako, tužitelj u ovom sporu nije dokazao ni činjenicu da mu je zemljište prije izgradnje doma odlukom (tadašnjeg) vlasnika Obćinske uprave Hercegovac dodijeljeno na korištenje ili u vlasništvo, a radi izgradnje doma. Naime, kao što to i prvostupanjski sud pravilno navodi u obrazloženju pobijane presude, „izvadak iz Povjesnice tužitelja” sa str. 54. spisa kojeg je tužitelj dostavio uz svoj podnesak od 28. veljače 2019. nije relevantni pravni akt već isključivo povijesni prikaz događaja kojeg je, prema tužiteljevu navodu iz podneska od 6. prosinca 2021. sačinio Stjepan Banas. Slijedom navedenog, premda se u tom „izvatku iz Povjesnice” spominje da je općinski odbor glasovanjem 23 „za” i sedam „protiv” dodijelio zemljište (str. 54. spisa), sud prvog stupnja je raspravnim rješenjem od 14. prosinca 2021. pozvao Općinu Hercegovac da dostavi zapisnik iz 1934. godine o glasovanju općinskog odbora o dodjeli zemljišta za izgradnju prosvjetnog (seljačkog) doma. Međutim, iz iskaza svjedoka (načelnika Općine Hercegovac) Bore Bašljana proizlazi da Općina Hercegovac nema taj zapisnik, a dokumentacija koju je prof. Banas imao i na temelju koje je pisao Povjesnicu je uništena nakon njegove smrti; svjedok Bašljan je također u svom iskazu naveo da dokumentaciju na temelju koje je prof. Banas pisao Povjesnicu nije detaljno pročitao. Slijedom navedenog, budući da se tužitelj nije, na primjer, obratio Hrvatskom državnom arhivu sa zahtjevom za dostavom odluke o dodjeli zemljišta niti je u smislu članka 232. stavka 3. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog sudu da sud od Hrvatskog državnog arhiva pribavi tu ispravu, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao ni činjenicu da mu je Obćinska uprava Hercegovac radi izgradnje doma dodijelila zemljište na korištenje ili u vlasništvo.

Odredbom § 417. Općeg građanskog zakonika je propisano ako tko na svojoj zemlji podiže kakovu zgradu, i tuđu je gradnju na to uložio (upotrijebio), zgrada ostaje vlasnost njegova, ali i sam pošteni gradilac, ako građu nije nabavio pod kojeg god od načina navedenih u § 367. Općeg građanskog zakonika, dužan je platiti oštećeniku vrijednost građe po općenoj cijeni, a nepošteni gradilac platit će mu po najvišoj cijeni i vrh toga naknadit će mu svaku inu štetu.

Prema tome, budući da je zemljište na kojoj se nalazi predmetni dom u vrijeme izgradnje doma bila u vlasništvu Obćinske uprave Hercegovac, a što proizlazi i iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga sa str. 27. spisa te da tužitelj nije dokazao činjenicu da mu je predmetna nekretnina pravnim poslom (u konkretnom slučaju, odlukom tadašnjeg vlasnika) prenesena u vlasništvo ni da je on gradio građevinu (dom) na predmetnoj nekretnini, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj na temelju odredbe § 417. Općeg građanskog zakonika nije mogao građenjem postati vlasnik nekretnine.

Jednako tako, budući da tužitelj nije gradio Hrvatski seljački dom nego je (pod pretpostavkom da je ista pravna osoba kao i Hrvatska čitaonica Hercegovac koja je postojala 1930-ih godina) samo sudjelovao u sufinanciranju izgradnje tog doma, to tužitelj ni prema odredbama § 418. i 419. Općeg građanskog zakonika nije mogao postati vlasnik nekretnine. Naime, prema § 418. Općeg građanskog zakonika ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta, a pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih dok se s nepoštenim gradiocem postupa kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove; ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu, ne može on iskazi za zemljište nego obćenu cijenu. Nadalje, prema § 419. Općeg građanskog zakonika ako je zgrada podignuta na tuđem zemljištu i s tuđom građom, vlasnost zgrade pripada i u ovom slučaju vlasniku zemljišta, no među ovim i gradiocem nastaju ista prava i obveze koje su ustanovljene u paragrafu 418. te gradilac, po kakvoći svoje poštene ili nepoštene namisli, ima naknaditi prijašnjemu vlasniku građe obćenu ili najvišu cijenu njezinu.

Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije gradio građevinu koja se nalazi na zemljištu čije utvrđenje vlasništva tužitelj tužbenim zahtjevom traži u ovom sporu, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da ne postoji ni ta pravna osnova po kojoj tužitelj smatra da je on stekao vlasništvo nekretnine. Upravo zbog toga, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

9. Sukladno odredbi članka 166. stavka 1. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.

Zagreb, 24. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić