REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 795/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice I. V. R. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. iz Z., protiv tuženika- protutužitelja Doma zdravlja V.-p. ž., V., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici Z. G., T. F.-G., H. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-226/2018-2 od 11. listopada 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-12/2017-47 od 30. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika-protutužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-226/2018-2 od 11. listopada 2018. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Virovitici presudom poslovni broj Pr-12/2017-47 od 30. svibnja 2018. pod točkom I. izreke prihvatio je protutužbeni zahtjev i naložio je tužiteljici- protutuženici isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 259.678,41 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2013. do isplate, a pod točkom II. izreke naložio je naložio je tužiteljici-protutuženici naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak u iznosu od 46.449,75 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2018. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Županijski sud u Bjelovaru presudom poslovni broj: Gž R-226/2018-2 od 11. listopada 2018. prihvatio je žalbu tužiteljice-protutuženice kao osnovanu, a odbio žalbu tuženika-protutužitelja i preinačio je prvostupanjsku presudu tako da je pod točkom 1. odbio tužbeni zahtjev kojim je tuženik-protutužitelj zahtijevao da mu tužiteljica-protutuženica isplati iznos od 259.678,41 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 10. lipnja 2013. do isplate, a pod točkom 2. je naložio tuženiku-protutužitelju naknaditi tužiteljici-protutuženici parnični trošak u iznosu od 45.218,75 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2018. do isplate u roku od 15 dana, dok je pod točkom 3. izreke odredio da se tuženiku-protutužitelju ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/2019) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatu iznosa od 259.678,41 kuna s osnova povrata troškova specijalizacije za doktora stomatologije-specijalista ortodonta.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je 2. prosinca 2005. tužiteljica-protutuženica kao specijalizant zaključila s tuženikom-protutužiteljem ugovor o specijalizaciji iz ortodoncije,

- da je 18. prosinca 2008. tužiteljica-protutuženica položila specijalistički ispit,

- da je tuženik-protutužitelj tijekom specijalizacije na ime plaće, regresa, božićnica, troškova prijevoza, kotizacija, troškova dnevnica i službenog puta isplatio ukupno 455.896,08 kuna,

- da se prema Ugovoru o specijalizaciji tužiteljica-protutuženica obvezala po završetku specijalizacije raditi kod tuženika najmanje deset godina,

- da je tužiteljica-protutuženica 18. kolovoza 2003. sklopila s tuženikom- protutužiteljem ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a 21. siječnja 2009. sklopila je aneks ugovor o radu za radno mjesto doktora stomatologije, specijalista-ortodonta,

- da je 1. ožujka 2013. tužiteljica-protutuženica jednostrano raskinula ugovor o radu i radni odnos joj je kod tuženika prestao 10. travnja 2013.,

- da je tužiteljica-protutuženica s tuženikom-protutužiteljem sklopila Ugovore o korištenju usluga od 11. travnja 2013. i 18. ožujka 2014. kojima se obvezala za potrebe Doma zdravlja V.-p. ž. obavljati poslove specijaliste ortodonta u specijalističkoj ordinaciji,

- da je 2. listopada 2014. tuženik-protutužitelj donio Odluku o otkazivanju Ugovora o korištenju usluga tužiteljici-protutuženici,

- da je dopisom od 29. ožujka 2013. tužiteljica-protutuženica obavijestila tuženika-protutužitelja da je spremna pružati usluge ortodonta za neto iznos od 10.000,00 kuna mjesečno,

- da je iz Odluke tuženika-protutužitelja od 25. rujna 2014. vidljivo da je odbijena zamolba tužiteljice-protutužene za zakup neiskorištenog prostora,

- da je tijekom radnog odnosa tužiteljica-protutuženica radila kod tuženika- protutužitelja 4 godine, 3 mjeseca i 21 dan nakon završene specijalizacije.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu troškova specijalizacije primjenom odredbe 83. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95,102/98, 17/01, 82/01,114/03,123/03, 142/03,30/04, 67/05) te čl. 4. i 5. ugovora o specijalizaciji.

10. Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev primjenom čl. 17. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) zaključivši da je narednog dana od dana prestanka radnog odnosa tužiteljica-protutuženica nastavila pružati usluge na koje se obvezala ugovorom o specijalizaciji sve do otkaza od strane tuženika. Nadalje, taj sud smatra da je tužiteljica-protutuženica ispunjavala obveze sve dok tuženik-protutužitelj nije otkazao ugovor o korištenju usluga, da tuženik-protutužitelj nije ispunio svoju obvezu i omogućio tužiteljici-protutuženici da odradi ugovoreno vrijeme i pruža usluge kako se obvezala ugovorom o specijalizaciji i da je do neispunjenja obveza došlo je krivnjom tuženika-protutužitelja.

11. Suprotno navodima revidenta, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 352. st. 1. ZPP jer tužiteljica-protutuženica nije u žalbi iznosila nove činjenice i predlagala nove dokaze. To stoga jer je i u podnescima od 8. svibnja 2017. i 22. veljače 2018. tvrdila da je sklapanjem ugovora o korištenju usluga od 11. travnja 2013. i 18. ožujka 2014. ispunila sve obveze prema tuženiku- protutužitelju kao da je u radnom odnosu kod tuženika-protutužitelja.

12. Neosnovan je revizijski navod da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP u vezi s čl. 3. st. 3. ZPP jer uvidom u spis nije utvrđeno da je drugostupanjski sud odluku utemeljio na nedopuštenim raspolaganjima stranaka.

13. Iz revizije proizlazi i da revident ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kada navodi da drugostupanjski sud daje nejasne razloge za svoj zaključak koji ne proizlazi iz dokaza provedenih u postupku.

14. Drugostupanjski sud svoju odluku temelji na zaključku da je tužiteljica- protutuženica sklapanjem ugovora o korištenju usluga izvršavala obveze iz ugovora o specijalizaciji, dok tuženik-protutužitelj nije izvršio svoju obvezu da tužiteljici- protutuženici omogući ispunjenje obveze iz ugovora o specijalizaciji.

15. Međutim, drugostupanjski sud pri tome uopće nije analizirao sadržaj ugovora o korištenju usluga niti je dao razloge o tome je li sklapanjem ugovora o korištenju usluga došlo do novacije ugovora prema čl. 145. st. 1. ZOO, nije cijenio o kakvoj vrsti ugovora se radi niti je usporedio sadržaj tog ugovora s obvezom tužiteljice- protutuženice iz čl. V. ugovora o specijalizaciji kojom se tužiteljica-protutuženica obvezala ostati na radu najmanje 10 godina od dana završetka specijalizacije odnosno raditi u ambulanti na području koje pokriva Dom zdravlja bilo u svojstvu radnika ili zakupca. Nadalje, drugostupanjski sud nije u svojoj odluci naveo niti kako je cijenio činjenicu da je tužiteljica-protutuženica 1. ožujka 2013. otkazala ugovor o radu koji je imala sklopljen s tuženikom-protutužiteljem.

16. Stoga se za sada ne može prihvatiti zaključak drugostupanjskog suda da je tužiteljica-protutuženica sklapanjem ugovora o korištenju usluga ispunjavala svoje obveze iz ugovora o specijalizaciji.

17. Iz svega navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

18. U ponovljenom postupku sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem i dati jasne razloge o odlučnim činjenicama te ocijeniti sve ostale žalbene razloge.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 24. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.