Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:7 Kž-1203/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća, te Mirjane Rigljan i Gordane Mihela Grahovac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. K., zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. Kaznenog zakona (Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: K-470/2020 od 25. svibnja 2022., a objavljene 31. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenog M. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, broj: K-470/2020 od 25. svibnja 2022., a objavljene 31. svibnja 2022., okrivljeni M. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude, pa se na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. st. 2. i 3. KZ/11 prema okrivljenom M. K. izriče se uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen u trajanju 1 (jedne) godine neće izvršiti ako isti u roku 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljeni M. K. obvezuje se na dužnost plaćanja troškova kaznenog postupka i to na ime troškova za obdukciju i histologiju iznos 4.452,46 (četiritisućečetristopedesetidvijekune i četredesetišestlipa), na ime provedenog prometnog vještačenja po vještaku TD I. d.o.o. O. iznos 6.800,00 (šesttisućaosamstotina) kuna, na ime sudsko medicinskog vještačenja po vještaku TD D. d.o.o. iznos 1.640,00 (tisućušestotinačetrdeset) kuna, trošak sudskog paušala u iznosu 500,00 (petstotina) kuna, kao i nužne izdatke oštećenika te nagradu i nužne izdatke njegovog opunomoćenika o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje.

3. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio okrivljeni M. K. po branitelju M. B., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, te je predložio da se pobijana presuda preinači, podredno, da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba okrivljenika nije osnovana.

7. Nije u pravu žalitelj, tj. okrivljeni M. K. kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a koju povredu vidi u tome što postoji kontradiktornost između sadržaja nalaza vještaka i dopune tog nalaza i onoga što se u presudi navodi o sadržaju njegovog nalaza.

7.1. Naime, ovaj žalitelj ne konkretizira u čemu se sastoji ta kontradiktornost, a sadržajno razmatrajući navedenu žalbenu osnovu ustvari proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.2. Stoga je ovaj drugostupanjski sud razmotrio predmetni postupak vezan za bitne povrede odredaba postupka, te je u smislu odredbe čl. 476. st. 1. i 2. ZKP/08, razmotrio postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. ZKP/08, iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 i je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, pa je utvrdio da niti jedna takva povreda, bilo formalne bilo materijalne naravi, nije počinjena.

7.3. Nadalje, u uvodu se navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona, također ne obrazlažući navedeni žalbeni osnov. Kako se iz sadržaja žalbe ne vidi koju povredu kaznenog zakona žalitelj ima u vidu, a može se razabrati kako smatra da se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, valja reći da to što žalitelj smatra da u njegovom ponašanju nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stanovišta žalitelja bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu na način kako je precizirano u izreci pobijane presude, a za koje je okrivljenik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

8. Isto tako, suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

8.1 Zaključci prvostupanjskog suda zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

8.2. To iz razloga što, razmatrajući navode žalbe, a vezano za ovaj žalbeni osnov, žalitelj ustvari preocjenjuje provedene dokaze, pogrešno cijeni te dokaze, subjektivno zauzima stav u pogledu tih dokaza, a posebno u pogledu analize provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, kao i utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za konkretno protupravno postupanje okrivljenika.

8.3. Naime, okrivljenik ne spori da je 16. veljače 2019., oko 9,00 sati, u D., došlo do prometne nesreće u kojoj je sudjelovao on kao vozač osobnog vozila "F. F.", registarske oznake BM … i oštećeni Lj. H. u svojstvu biciklista, te da je od posljedica prometne nesreće oštećenik preminuo. Osporava da bi do toga došlo zbog njegove protupravne vožnje, odnosno da nije njegova vožnja u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastupilom posljedicom, a što ustvari znači da smatra da nije prekršio odredbu čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, tj. da nije dokazano da brzinu kretanja svog vozila nije prilagodio uvjetima na cesti kritične zgode na način kako je to precizirano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

8.4. Naime, poričući počinjenje djela okrivljenik u obrani navodi kako je kritičnog dana oko 8 sati ujutro išao na posao i povezao svoju susjedu. Kada je došao do kobnog raskrižja htio je skrenuti ulijevo te se prije toga uvjerio da nema nikoga na cesti, a nikoga nije niti vidio na pješačkom prijelazu. Kada je skrenuo u lijevo uvjerio se da je sigurno skrenuti, te je poduzeo radnju skretanja ulijevo i kada je došao do pješačkog prijelaza osjetio je udarac sa svoje desne strane automobila. Tvrdi da, iako je bilo sunčano ispred vozila je vidljivost bila dobra, ali je sa strana izlazilo sunce, te je bio zaslijepljen posebno s desne strane. Kada je vidio što se dogodilo izašao je iz automobila te je oštećeniku priskočio u pomoć i nazvao hitnu. Nadalje opisuje da su uvjeti na cesti bili dobri, da se kretao malom brzinom, jedino što je bilo sunčano s desne strane vozila pa je bio zaslijepljen. Susjeda je sjedila na stražnjem sjedalu iza suvozača, te s njom nije razgovarao ni prije niti u trenutku prometne nesreće. Uz to dodaje da oštećenika nije mogao posjetiti u bolnicu zbog situacije s korona virusom, a kako je oštećenik bio smješten na intenzivnom odjelu telefonskim putem je kontaktirao bolnicu čim je došao kući. Također je kontaktirao ženu oštećenika te je bio i kod njegove kćerke da izrazi sućut te je uz to naveo da mu je jako žao što se to dogodilo. Također ostaje kod tvrdnje da nije uočio oštećenika na biciklu, te da je pješački prijelaz od raskrižja skretanja ulijevo udaljen otprilike desetak metara i da ga je sunčeva svjetlost zaslijepila u trenutku kada je skrenuo ulijevo.

8.5. Analizirajući obranu okrivljenika, te iskaze saslušanih svjedoka, kao i sve provedene dokaze, a koji su pobrojani u toč. 3. obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je okrivljenik kritične zgode svojom vožnjom prouzročio ovdje prometnu nesreću, te je postupio protivno odredbi čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a koja odredba u st. 1. propisuje: "Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće, te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.".

8.6. Prema tome, ovaj drugostupanjski sud je analizirao sva utvrđenja tijeka ovog postupka, sve dokaze koji su provedeni kao i navode istaknute u žalbi okrivljenika, te je zaključio da je prvostupanjski sud za sva utvrđenja koja su relevantna za određivanje u ovdje konkretnoj situaciji odgovornosti okrivljenika dao valjano i argumentirano obrazloženje koje niti navodima žalbe nije dovedeno u pitanje, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te se zbog nepotrebnog ponavljanja na isto upućuje žalitelja.

8.7. Na navode žalbe u kojoj se, između ostalog, tvrdi da prvostupanjski sud nije na pravilan način analizirao dokaze, pa se, između ostalog, navodi da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako okrivljenik nije poduzeo radnju kočenja obzirom da oštećenika nije uočio sve do trenutka kontakta, valja reći da navedena tvrdnja žalitelja ne dovodi u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda jer ono što je bitno, a vezano za ovu naprijed navedenu okolnost je da je okrivljenik odgovoran za to što je svoju vožnju morao prilagoditi na način da bi pravovremeno mogao uočiti oštećenika, odnosno mogao izbjeći nalet da je vozio adekvatnom brzinom. To što isti, a što je nesporno, vozio relativno malom brzinom od 27 km/h, ne znači da nije postupio protupravno jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da do naleta ne bi došlo da je upravljao vozilom brzinom od 23 km/h. Prema tome, bez obzira što se doista radi o kretanju okrivljenika relativno malom brzinom (27 km/h), a dozvoljena je 50 km/h, nalet bi bio izbježiv da se kretao brzinom od 23. km/h, a pri okolnosti koju sam okrivljenik ne spori, a to je da je kritične zgode vidljivost bila dobra, stanje na cesti je bilo dobro, odnosno da nije bio gust promet, da je bilo sunčano i da je ispred vozila vidljivost bila dobra, ali je sa strane izlazilo sunce te je bio zaslijepljen posebno s desne strane, proizlazi da je u takvim okolnostima bio dužan smanjiti brzinu, jer nije uslijed zaslijepljenosti mogao vidjeti oštećenika, odnosno izbjegao bi ga da je vozio brzinom od 23 km/h, odnosno manjom od one kojom je vozio, pa tada ne bi došao u kontakt sa oštećenikom.

8.8. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu.

8.9. Kako je, dakle, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja, kako subjektivna tako i objektivna, kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. KZ/11, to nije povrijeđen ni kazneni zakon.

9. Iako okrivljenik u uvodu žalbe ne osporava izrečenu kaznu, ovaj drugostupanjski sud postupajući u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08, a koja propisuje da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi, između ostalog, sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ispitao je pobijanu presudu i u pogledu odluke o kazni te je utvrdio da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja koju i kakvu kaznu izreći, kao olakotno okrivljeniku cijenio da je isti izrazio kajanje zbog navedenog događaja, njegovo vrlo korektno ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te odnos prema žrtvi i njezinoj obitelji, imao je u vidu i stupanj krivnje kao i doprinos samog oštećenika u navedenoj prometnoj nesreći, te činjenicu da do sada nije kazneno osuđivano, dok otegotnih okolnosti nije našao.

9.1. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

9.2. Cijeneći sve naprijed navedene okolnosti, tj. olakotne te odsutnost otegotnih, te analizirajući sve okolnosti ovog inkriminiranog postupanja, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je izrečena uvjetna osuda, dakle samo prijetnja kaznom zatvora s prethodno utvrđenom kaznom zatvora u trajanju godine dana i rokom provjeravanja u trajanju 4 godine, primjerena težini počinjenog djela, okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, stupnju odgovornosti okrivljenika, te će ista ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. st. 1. KZ/11, tj. dostatno izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, ali isto tako i jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te utjecati na počinitelja kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

10. Zbog svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

11. Kako žalba okrivljenika nije osnovana, to je u smislu odredbe čl. 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Sonja Brešković Balent