Poslovni broj: 6 Us I-1218/2022-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja P. d.o.o. S., , zastupan po direktoru doc. dr. sc.

M. P., dipl. ing., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Zrinsko Frankopanska 60, radi utvrđenja posebne naknade za nezakonito obavljanja djelatnosti bez koncesije, nakon javne rasprave zaključene 24. studenoga 2022. u nazočnosti opunomoćenice tužitelja Ž. M., zaposlenice tužitelja i opunomoćenika tuženika J. V., višeg inspektora i K. U., više inspektorice, objavljene 11.

siječnja 2023. (objava zakazana za dan 1. prosinca 2022. odgođena zbog bolesti sutkinje),

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područni carinsku ured Split, Klasa: UP/I-471-01/22-11/28, Urbroj: 513-02-8008/6-22-1 od 11. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-471-01/22-11/28, Urbroj: 513-02- 8008/6-22-1 od 11. svibnja 2022., tužitelju kao obvezniku obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju osobi koja je obavljala gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru za koju je potrebna koncesija, utvrđena je obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2021. u ukupnom iznosu od 1.774.495,37 kuna, te je utvrđena imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u navedenom razdoblju u iznosu od 93.911,46 kuna, dakle, ukupno 1.868.406,83 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodi kako tuženo tijelo pogrešno zaključuje da je tužitelj na pomorskom dobru obavljao samostalnu ugostiteljsku djelatnost pružanjem smještaja svjetioničarskih zgrada bez pravne osnove, odnosno dodijeljene koncesije. Smatra kako tuženik potpuno zanemaruje osnov i svrhu upravljanja svjetionicima od strane tužitelja, a što je sve detaljno pojašnjeno tijekom poreznog nadzora, u prigovoru na Zapisnik o obavljenom nadzoru. Tvrdi kako su svjetionici najveći i najznačajniji objekti sigurnosti plovidbe koje tužitelj postavlja i održava sukladno odredbama članka 50.-52. Pomorskog zakonika, te navedene poslove obavlja kao javnu ovlast. Navodi kako su zgrade svjetionika zbog svoje starosti i stalne izloženost vremenskim uvjetima podložne propadanju, te njihovo održavanje zahtjeva značajna materijalna sredstva. Navodi da osim što su zgrade svjetionika po svojoj definiciji objekti sigurnosti plovidbe, iste predstavljaju i povijesno - kulturnu vrijednost, a većina njih ima formalno - pravni status kulturnog dobra. Pojašnjava kako tužitelj nema dovoljno financijskih sredstava za obnovu i održavanje svih svjetioničarskih zgrada, zbog čega je Vlada Republike Hrvatske donijela 18. prosinca 1998. Zaključak kojim se daje suglasnost tužitelju da svjetioničarske zgrade u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama koristi u turističke svrhe. Tvrdi kako je na prijedlog tužitelja Vlada Republike Hrvatske putem resornog Ministarstva donijela Odluku o upravljanju i korištenju svjetioničarskih zgrada, Klasa: 934-01/09-04/01, Ur.broj: 5030116-09-2 od 22. rujna 2009. kojom je dala suglasnost na Program upravljanja svjetioničarskim zgradama koji je donio Nadzorni odbor tužitelja, te ovlastila tužitelja davati u zakup svjetioničarske zgrade uz uvjete definirane navedenom Odlukom i Programom upravljanja. Navodi kako temeljem navedenog Zaključka i Odluke Vlade Republike Hrvatske samostalno obavlja turističku djelatnost na ukupno 10 svjetionika na kojima su uređena 23 apartmana, a temeljem iste Odluke sklopljeni su i ugovori o sanaciji i zakupu svjetionika (ili pak samo ugovori o zakupu) s trećim osobama. Navedenim modalitetom korištenja svjetionika u turističke svrhe ostvarena su određena financijska sredstva, a dio svjetioničarskih zgrada je obnovljen što je u konačnici bila svrha navedenog modaliteta korištenja. Ističe kako se obavljanje turističke djelatnosti sve ove godine vrši sukladno citiranom Zaključku od 18. prosinca 1998. i Odluci Vlade RH od 22. rujna 2009. bez ishođenja posebne koncesije za navedeno jer su istu zamijenili navedeni Zaključak i Odluka Vlade RH koji do danas nisu stavljeni van snage. Smatra kako tuženik pogrešno zaključuje da je i pored postojanja navedenog Zaključka i Odluke Vlade RH tužitelj bio dužan svoju gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru obavljati u skladu sa Zakonom o koncesijama i Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama. Navodi kako se navedeni modalitet korištenja određenog broja svjetionika u turističke svrhe ne može podvesti pod postojeći zakonodavni okvir davanja koncesija na pomorskom dobru budući se radi o djelatnosti koja mora biti podređena sigurnosti plovidbe kojoj svjetionici primarno služe, a svrha joj je očuvanje svjetioničarskih zgrada od propadanja, a ne isključivo stjecanje dobiti. Upravo zato je Vlada Republike Hrvatske i donijela citirani Zaključak i Odluku jer se radi o specifičnoj situaciji koja se ne može podvesti pod postojeći zakonodavni okvir. Prigovara kako tuženik pogrešno zaključuje da se Odluka Vlade Republike Hrvatske od 22. rujna 2009. odnosi na svjetionike koji nisu predmet nadzora, odnosno na one koji se daju u zakup trećim osobama, a ne na predmetnu situaciju. Poziva se na očitovanje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture o potrebi ishođenja koncesije za obavljanje djelatnosti pružanja usluga smještaja, koje je u dopisu Klasa: 342-22/20-01/3, Ur.broj: 530-03-2- 20-88 od 12. listopada 2020. potvrdilo gornje navode tužitelja o tome da se svjetionici koriste u turističke svrhe sukladno citiranoj Odluci Vlade Republike Hrvatske. Nadalje, navodi kako svi svjetionici, pa tako i oni na kojima se obavlja turistička djelatnost imaju različit imovinskopravni status upisan u zemljišnim knjigama, pa tako neki od njih imaju status pomorskog dobra, dio ih je u vlasništvu tužitelja, a dio u vlasništvu Republike Hrvatske, te jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave. Naglašava kako su svi svjetionici dio temeljnog kapitala tužitelja. Tvrdi kako različiti imovinsko - pravni status imaju i svjetionici čije je korištenje predmet nazora, što je razvidno iz tabličnog pregleda na stranici 11. i 12. osporenog rješenja. Navodi kako je na svjetionicima pod rednim brojem 2, 3, 4, 5 i 6 upisano pomorsko dobro dok ostali nemaju taj status. Smatra kako je zaključak tuženika da svi svjetionici predstavljaju pomorsko dobro neovisno o upisu u zemljišne knjige pogrešan. Tvrdi i kako svjetionici kao objekti sigurnosti plovidbe nikako ne mogu biti namijenjeni općoj upotrebi kako je to definirano člankom 3. stavkom 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a nisu ni taksativno nabrojani kao dio kopna koji se smatra pomorskim dobrom sukladno članku 3. stavku 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Poziva se na odredbu članka 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te navodi kako iz navedenog proizlazi da postoji i kriterij udaljenosti svjetionika od mora kod određivanja da li isti predstavlja pomorsko dobro, te ne postoji jedinstven stav da su svi svjetionici po svojoj namjeni pomorsko dobro, jer bi onda kao takvi bili i uknjiženi. Navodi da je kod određenog broja svjetionika proveden postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra u području oko svjetionika, a svjetionik zbog udaljenosti nije proglašen pomorskim dobrom i kao primjer navodi svjetionik S. Nadalje, navodi kako se na svjetioničarskim zgradama nalazi skupa oprema za daljinski nadzor svjetla, u nekim svjetionicima žive svjetioničari sa svojim obiteljima, pa stoga pristup svjetioničarskim zgradama mora biti zabranjen, a nikako dostupan svima, tj. u općoj upotrebi, čak i kod onih svjetionika koji su uknjiženi kao pomorsko dobro. Vezano za odredbu članka 28. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, na koju odredbu se tuženik poziva, tužitelj navodi da kod predmetnog modaliteta korištenja svjetionika značajne profitabilnosti gospodarskog korištenja nema obzirom da se radi o starim zgradama koje je bilo potrebno renovirati i uložiti značajna sredstva, pojedina mjesta nemaju razvijenu infrastrukturu (struju i vodu), turistička djelatnost odvija se isključivo u ljetnim mjesecima, te je jedini smisao turističke djelatnosti bio oživiti predmetne zgrade i sačuvati ih od propadanja što tužitelj kao trgovačko društvo od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku smatra svojom obvezom. Stoga, smatra kako je potpuno neosnovano obračunati koncesijsku naknadu za korištenje svjetionika u turističke svrhe, a pogotovo je neosnovano obračunati koncesijsku naknadu primjenom kriterija naknade za restorane, caffe barove, konobe i slično kao što se navodi u pobijanom rješenju, jer se radi o potpuno neusporedivim kategorijama. Prigovara kako tuženik kod utvrđivanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nije uzeo u obzir gospodarsku bit i svrhu korištenja svjetionika za turizam, a kriteriji temeljem kojih je izvršen obračun nisu primjenjivi na predmetnu situaciju. Ističe kako se ne radi o profitabilnom gospodarskom korištenju pomorskog dobra, a što je razvidno iz prikazane imovinske koristi za promatrano razdoblje koja je za sve godine negativna osim za 2021., što je trebalo uzeti u obzir kod utvrđivanja naknade. Pojašnjava kako je za 2001. prikazana imovinska korist od 93.911,46 kuna pozitivna isključivo iz razloga što predmet nadzora za 2021. obuhvaća samo 8 mjeseci, a ne cijelu poslovnu godinu. Tvrdi kako u promatranom razdoblju nisu ukalkulirani svi troškovi koji utječu na imovinsku korist, s obzirom da su radni nalozi zaključeni nakon 31. kolovoza 2021. Navodi da ukoliko bi se ubuduće kod obavljanja gospodarske djelatnosti na svim svjetionicima primjenjivao Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, te Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru, na način kako to tuženik tumači, tada zasigurno ne bi bilo nikakvog gospodarskog interesa za navedeno, uz plaćanje navedene naknade. Osim toga, to bi značilo da u buduće koncesiju za obavljanje turističke ili neke druge djelatnosti na svjetioniku može dobiti bilo koja fizička ili pravna osoba ako ispunjava uvjete propisane navedenim Zakonom i Uredbom. Smatra kako bi se navedenim pristupom otežalo i onemogućilo upravljanje svjetionicima kao najznačajnijim objektima sigurnosti plovidbe koji bi trebali imati poseban status u odnosu na ostale nekretnine koje predstavljaju pomorsko dobro. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, koje u bitnom ponavlja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 24. studenoga 2022. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je tuženo tijelo je obavilo porezno- pravni postupak financijskog nadzora obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kod tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2021., o čemu je sastavljen zapisnik Klasa:UP/I-471-01/20-11/24, Ur.broj: 513-02-8008/6-22-16 od 7. ožujka 2022.

8. U postupku je utvrđeno kako je tužitelj na pomorskom dobru obavljao gospodarsku djelatnost, odnosno samostalnu ugostiteljsku djelatnost - pružanjem usluga smještaja u 10 svjetioničarskih zgrada bez pravne osnove, odnosno obavljao gospodarsku djelatnost za koju je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije.

9. Tuženo tijelo je u tablici na stranici 11. i 12. osporenog rješenja taksativno iskazalo pregled utvrđenja po svakom predmetnom svjetioniku (10 svjetionika) u svezi zauzetosti površine pomorskog dobra i površine apartmana po predmetnim svjetionicima, te u tablici na stranici 13. osporenog rješenja iskazalo pregled ostvarenih prihoda od iznajmljivanja apartmana od obavljanja turističko ugostiteljske djelatnosti po predmetnim svjetionicima.

10. Nadzorom je utvrđeno kako je tužitelj obavljao djelatnost na pomorskom dobru i to u svjetionicima koji su označenih kao pomorsko dobro (prikazani u tablici na str. 11. i 12. osporenog rješenja pod rednim brojem 2., 3., 4., 5., 6. i 8.) i svjetionicima koji nemaju utvrđen status pomorskog dobra (prikazani u tablici na str. 11. i 12. osporenog rješenja pod rednim brojem 1., 7., 9. i 10.), međutim, tuženo tijelo je utvrdilo kako se nedvojbeno radi o pomorskom dobru, bez obzira što takav status nije upisan u zemljišnim knjigama, pozivajući se na odredbu članka 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11, 56/16. i 98/19.). Utvrdilo je kako je pomorsko dobro određeno po samom zakonu, te se ono ne konstituira rješenjem o određivanju granica pomorskog dobra ni upisom u zemljišnu knjigu i za postojanje takvog statusa nije mjerodavan upis u zemljišnoj knjizi. Tuženo tijelo je utvrdilo kako je dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, bez obzira što je u zemljišnoj knjizi netko upisan kao vlasnik, to je pomorsko dobro. Zaključilo je da utvrđenje je li nekretnina pomorsko dobro ili ne, proizlazi iz činjenice može li se ona podvesti pod zakonsku definiciju pomorskog dobra ovisno o njenom izgledu, položaju i funkciju u prostoru, a ne o tome je li nekretnina upisana kao pomorsko dobro u katastru i zemljišnoj knjizi. Tuženo tijelo je utvrdilo kako odluka, tj. rješenje o utvrđivanju granice pomorskog dobra je deklaratoran, a ne konstitutivni akt, jer je pomorsko dobro definirano zakonom.

11. U skladu sa navedenim, kako je nadzorom utvrđeno da tužitelj u promatranom razdoblju nije imao koncesiju za obavljanje gospodarske (ugostiteljsko – turističke djelatnosti) na pomorskom dobru, to je tužitelju utvrđena naknada za koncesiju zbog obavljanja samostalne ugostiteljske djelatnosti pružanjem usluga smještaja u 10 svjetioničarskih zgrada bez pravne osnove, odnosno obavljanje gospodarske djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije, te je tužitelju utvrđena je obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2021. u ukupnom iznosu od 1.774.495,37 kuna, u skladu sa odredbama Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine"" broj: 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12 i 10/17,) kojom su utvrđeni kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade, a koja Uredba je donijeta temeljem članka 119. točke 1b. i 1.c. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/19.), te je utvrđena imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u navedenom razdoblju u iznosu od 93.911,46 kuna, dakle, ukupno 1.868.406,83 kuna.

12. Odredbom članka 3. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Stavkom 2. istog članka propisano je da pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje.

13. Odredbom članka 5. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom smatraju se pripadnošću pomorskog dobra. Stavkom 2. istog članka propisano je da na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.

14. Odredbom članka 6. stavkom 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da gospodarsko korištenje pomorskog dobra je korištenje pomorskog dobra za obavljanje gospodarskih djelatnosti, sa ili bez korištenja postojećih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru, te sa ili bez gradnje novih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru.

15. Odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se u Zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.

16. Odredbom članka 8. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da sve koncesije na pomorskom dobru i koncesijska odobrenja daju se na temelju prava koja na pomorskom dobru ima Republika Hrvatska.

17. Odredbom čanka 16. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Stavkom 2. istog članka propisano je da prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji.

18. Odredbom članka 26. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da ovlaštenik koncesije koji je dobio koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra može sporedne djelatnosti manjeg opsega iz područja usluga dati na obavljanje pravnim i fizičkom osobama uz suglasnost tijela koje provodi prethodni postupak za davanje koncesije u cilju boljeg iskorištavanja pomorskog dobra. Stavkom 2. istog članka propisano je da da je ovlaštenik koncesije dužan osigurati da pravne i fizičke osobe iz stavka 1. ovoga članka i treće osobe s kojima stupa u pravne odnose, s obzirom na dobivenu koncesiju, ne upotrebljavaju ili gospodarski koriste pomorsko dobro suprotno uvjetima pod kojima mu je dana koncesija.

19. Odredbom članka 28. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da se za koncesiju na pomorskom dobru plaća godišnja naknada koja se određuje odlukom o koncesiji. Stavkom 2. istog članka propisano je da naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji se od stalnog i promjenjivog dijela, a visina se određuje polazeći od gospodarske opravdanosti, odnosno profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra koja se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti, procijenjenom stupnju ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske.

20. Odredbom članka 37. a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da Republika Hrvatska može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove protiv osoba koje gospodarski koriste ili su koristile pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja i time ostvarile određenu korist ili svojim radnjama uzrokovale štetu.

21. Nadalje, odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17., 107/20.) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da koncesionaru koji izvršava ugovor o koncesiji zabranjeno je obavljanje djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji. Obavljanjem djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji smatra se svako prekoračenje ovlaštenja koja proizlaze iz ugovora o koncesiji, uključujući svaki oblik samovlasnog proširenja primjene tih ovlaštenja.

22. Odredbom članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st.

1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Stavkom 6. istog članka propisano je da utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

23. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava.

24. Prema ocjeni ovog Suda, obzirom kako je nadzorom nedvojbeno utvrđeno kako tužitelj u promatranom razdoblju nije imao koncesiju za obavljanje gospodarske (ugostiteljsko – turističke djelatnosti) na pomorskom dobru, koju djelatnost je pružao, što tužitelj niti ne spori, to je tužitelju pravilno utvrđena naknada za koncesiju zbog obavljanja samostalne ugostiteljske djelatnosti pružanjem usluga smještaja u 10 svjetioničarskih zgrada bez pravne osnove, odnosno obavljanje gospodarske djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije, u skladu sa citiranim odredbama Zakona.

25. Tvrdnje tužitelja kako su zgrade svjetionika zbog svoje starosti i stalne izloženost vremenskim uvjetima podložne propadanju, te njihovo održavanje zahtjeva značajna materijalna sredstva, zbog čega je Vlada Republike Hrvatske donijela Zaključak 18. prosinca 1998. kojim je dala suglasnost tužitelju da svjetioničarske zgrade u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama koristi u turističke svrhe, te kako su zgrade svjetionika po svojoj definiciji objekti sigurnosti plovidbe, te iste predstavljaju i povijesno - kulturnu vrijednost, a većina njih ima formalno - pravni status kulturnog dobra, ne utječu na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari kao i obvezu tužitelja na plaćanje predmetne naknade. To iz razloga što je odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o koncesijama jasno propisano da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije, te odredbom članka 89. stavka 1. istog Zakona propisano da ako se u postupku nadzora utvrdi da se na pomorskom dobru obavlja djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, a obavlja se bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije, što je slučaj u konkretnoj situaciji.

26. Prema ocjeni ovog Suda, Zaključak Vlade Republike Hrvatske od 18. prosinca 1998. kojim daje suglasnost tužitelju da svjetioničarske zgrade u kojima nema potrebe za stalnim svjetioničarskim posadama koristi u turističke svrhe, te Odluku o upravljanju i korištenju svjetioničarskih zgrada, Klasa: 934-01/09-04/01, Ur.broj: 5030116-09-2 od 22. rujna 2009., kojom je dana suglasnost na Program upravljanja svjetioničarskim zgradama koji je donio Nadzorni odbor tužitelja, te ovlastila tužitelja davati u zakup svjetioničarske zgrade uz uvjete definirane navedenom Odlukom i Programom upravljanja, ne isključuje primjenu citiranih odredbi Zakona. Stoga, ovaj Sud pravilnim ocjenjuje zaključak tuženog tijela kako je tužitelj pored postojanja navedenog Zaključka i Odluke Vlade RH bio dužan svoju gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru obavljati u skladu sa Zakonom o koncesijama i Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama.

27. U odnosu na tvrdnju tužitelja kako svi svjetionici, pa tako i oni na kojima se obavlja turistička djelatnost imaju različit imovinskopravni status upisan u zemljišnim knjigama, pa tako neki od njih imaju status pomorskog dobra, dio ih je u vlasništvu tužitelja, a dio u vlasništvu Republike Hrvatske, te jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave, valja kazati kako neosnovan navod tužitelja kojim se spori da bi se radilo o pomorskom dobru. Ovlašteni inspektori upravnog tijela su nadzorom utvrdili mjesto i način obavljanja- korištenja pomorskog dobra, dakle, utvrđeno je faktičko stanje, pa je jasno da se radi o pomorskom dobru, za korištenje kojeg je potrebno imati dodijeljenu koncesiju i zaključen ugovor o koncesiji kojim bi se dala ovlast za korištenje pomorskog dobra za obavljanje gospodarske djelatnosti. Zakonom je određeno što je pomorsko dobro, a upis u zemljišne knjige nije konstitutivni akt za stjecanje statusa pomorskog dobra, već deklaratorni akt, kako je to i tuženo tijelo pravilno utvrdilo.

28. Prigovor tužitelja kako je tuženik neosnovano obračunao koncesijsku naknadu za korištenje svjetionika u turističke svrhe primjenom kriterija naknade za restorane, caffe barove, konobe i slično kao što se navodi u pobijanom rješenju, jer se radi o potpuno neusporedivim kategorijama, ovaj Sud ne uvažava osnovanim, budući je obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije utvrđena u skladu sa odredbama Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine"" broj: 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12 i 10/17,) kojom su utvrđeni kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade, kako je to obrazloženo u osporenom rješenju.

29. Prigovar kako tuženik kod utvrđivanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nije uzeo u obzir gospodarsku bit i svrhu korištenja svjetionika za turizam, nije osnovan, budući iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako je tuženo tijelo uzelo u obzir gospodarsku bit, što je obrazloženo na stranicama 19. i 20. osporenog rješenja.

30. Slijedom prethodno navedenog, ovaj Sud ocjenjuje kako je tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja dalo obrazložene odgovore na tužiteljeve prigovore na Zapisnik o nadzoru, s kojom obrazloženjem je Sud suglasan, a kako je to već i navedeno u predmetnoj presudi.

31. U skladu sa navedenim, navodi tužitelja iz tužbe nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

32. Slijedom navedenoga, Sud je stajališta kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS- a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao izreci presude.

33. U pogledu prijedloga tužitelja da tužba ima odgodni učinak za navesti je kako je odredbom članka 26. stavak 2. ZUS-a propisno da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

34. U konkretnom slučaju, tužitelj nije ničim dokazao kako će mu izvršenjem rješenja nastupiti šteta koja bi se mogla teško popraviti, stoga je odlučeno kao izreci rješenja.

U Splitu, 11. siječnja 2023.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

Protiv rješenja nije dopuštena žalba (članak 67. stavak 1. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju P. d.o.o. S.

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi, Područnom carinskom ured Split, Zrinsko Frankopanska 60

3. U spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena, (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana