Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 26 Gž-481/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., OIB: …, protiv tužene Lj. V. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici M. K., Ž. R. i S. K.-M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1529/20-24 od 17. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Grada Z. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1529/20-24 od 17. prosinca 2020., u dijelu pod točkom I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Iz-511/97 od 9. lipnja 1997., u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženoj Lj. V. naloženo isplatiti tužitelju Gradu Z. iznos glavnice od 249,53 kuna/33,11 eura[1] zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 1997. do isplate, te iznos od 1.060,87 kuna/140,80 eura (koji se odnosi na zatezne kamate obračunate na svaki pojedini mjesečni iznos zakupnine počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do podnošenja prijedloga za ovrhu), kao i isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 1.035,03 kuna/137,37 eura za razdoblje od 1. veljače 1996. do 5. siječnja 1998., u kojem dijelu je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, koja presuda se potvrđuje i u dijelu pod točkom I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Iz-511/97 od 9. lipnja 1997. u dijelu pod točkom I. izreke za troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.235,00 kuna.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Iz-511/97 od 9. lipnja 1997. u dijelu pod točkom I. izreke i odbijen tužbeni zahtjev, u dijelu kojim se tuženoj Lj. V. nalaže isplatiti tužitelju Gradu Z. u roku od 8 dana iznos glavnice od 1.598,98 eura/12.047,53 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 124,88 eura/940,90 kuna teku od 6. siječnja 1998. do isplate, a na iznos od 1.474,10 eura/11.106,63 kuna od 2. lipnja 1997. do isplate, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na svaki pojedini mjesečni iznos neplaćene zakupnine (za razdoblje od veljače do zaključno prosinca 1996.), od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 1. lipnja 1997., kao i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka i u tom dijelu sudi:

1. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Iz-511/97 od 9. lipnja 1997. u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim se tuženoj Lj. V. nalaže u roku od 8 dana isplatiti tužitelju Gradu Z. iznos glavnice od 1.598,98 eura/12.047,53 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 124,88 eura/940,90 kuna teku od 6. siječnja 1998. do isplate, a na iznos od 1.474,10 eura/11.106,63 kuna, od 2. lipnja 1997. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u kojem dijelu se usvaja tužbeni zahtjev kao osnovan.

2. Nalaže se tuženoj Lj. V. isplatiti tužitelju Gradu Z. zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 136,98 eura/1.032,09 kuna od 1. ožujka 1996. do 1. lipnja1997.,

- 137,04 eura/1.032,59 kuna od 1. travnja 1996. do 1. lipnja1997.,

- 136,66 eura/1.029,66 kuna od 1. svibnja 1996. do 1. lipnja1997.,

- 136,66 eura/1.030,36 kuna od 1. lipnja 1996. do 1. lipnja1997.,

- 135,39 eura/1.020,07 kuna od 1. srpnja 1996. do 1. lipnja1997.,

- 133,20 eura/1.003,67 kuna od 1. kolovoza 1996. do 1. lipnja1997.,

- 132,19 eura/995,97 kuna od 1. rujna 1996. do 1. lipnja1997.,

- 131,19 eura/988,47 kuna od 1. listopada 1996. do 1. lipnja 1997.,

- 131,26 eura/988,97 kuna od 1 studenog 1996. do 1. lipnja 1997.,

- 131,74 eura/992,61 kuna od 1. prosinca1996. do 1. lipnja 1997.,

- 131,70 eura/992,35 kuna od 1. siječnja 1997. do 1. lipnja 1997., sve po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna/663,61 eura.

4. Tuženica je dužna naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 361,00 eura/2.720,00 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1529/20-24 od 17. prosinca 2020., u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Iz-511/97 od dana 09.06.1997.g., u dijelu u kojemu se tuženoj Lj. V. (OIB: …) iz Z., nalaže da u roku od 8 dana plati tužitelju Gradu Z. (OIB: …), Z., iznos od 11.655,79 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 549,16 kn od 06.01.1998.g. do isplate, a na iznos od 11.106,63 kn od 02.06.1997.g. do isplate, po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Iz-511/97 od dana 09.06.1997.g., u dijelu u kojemu se tuženoj Lj. V. (OIB: …) iz Z., nalaže da u roku od 8 dana plati tužitelju Gradu Z. (OIB: …), Z., iznos od 641,27 kn na ime glavnice, iznos od 1.960,87 kn na ime kamata obračunatih od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do podnošenja prijedloga za ovrhu, te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.035,03 kn od 01.02.1996.g. do 05.01.1998.g.

III. Nalaže se tuženoj Lj. V. (OIB: …) iz Z., da plati tužitelju Gradu Z. (OIB: …), Z., iznos od 391,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.12.2018.g. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 1.032,09 kn od 01.03.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 1.032,59 kn od 01.04.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 1.029,66 kn od 01.05.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 1.030,36 kn od 01.06.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 1.020,07 kn od 01.07.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 1.003,67 kn od 01.08.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 995,97 kn od 01.09.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 988,47 kn od 01.10.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 988,97 kn od 01.11.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 992,61 kn od 01.12.1996.g. do 01.06.1997.g.,

- 992,35 kn od 01.01.1997.g. do 01.06.1997.g.,

sve po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke, ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi istoga suda poslovni broj Iz-511/97 od 9. lipnja 1997., te su odbijena oba eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška pristojbe za žalbu u iznosu od 1.000,00 kuna.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP- a, s time da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno upire tužitelj u žalbi, jer je izreka presude kojom je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev, protivna izvedenim dokazima, iz kojih takav zaključak koji se tiče ocjene pravnog osnova postavljenog tužbenog zahtjeva, ne proizlazi, s time da je navedena povreda otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja koja za ovaj sud proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao zakupodavca, za isplatom neplaćene zakupnine za poslovni prostor u Z. na adresi …, za razdoblje od siječnja 1996. do zaključno prosinca 1996. (12 mjeseci), koju zakupninu tužitelj od tuženice potražuje uz tvrdnju da je predmetni poslovni prostor u spornom razdoblju tuženica koristila u svojstvu zakupca temeljem prešutno obnovljenog Ugovora o zakupu, s time da je tužitelj podneskom od 20. prosinca 2018., nakon provedenog financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za financije S. H. iz N. j.d.o.o. koja je izradila dvije varijante izračuna duga, u skladu s rezultatima tako provedenog vještačenja, istaknuo dva tužbena zahtjeva, predlažući da ako sud utvrdi da prvi (glavni) zahtjev (koji je postavljen u skladu s prvom varijantom izračuna vještakinje), nije osnovan, usvoji drugi (eventualni) zahtjev (koji je postavljen u skladu s drugom varijantom izračuna vještakinje).

6. U žalbi tužitelj u bitnom ističe da je prvostupanjski sud izveo neprihvatljiv i pogrešan zaključak o tužbenom zahtjevu, na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenivši materijalno pravo, zanemarujući pravila o teretu dokazivanja, donoseći odluku koja nema uporišta u pravnim propisima i izvedenim dokazima.

7. Iz stanja spisa proizlazi da je postupak u ovom predmetu pokrenuo pravni prednik tužitelja, Fond Grada Z. za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo, prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 2. lipnja 1997. (izvodu iz ovjerenih poslovnih knjiga prednika tužitelja sa stanjem na dan 31. siječnja 1997., koji izvod se odnosi na mjesečne iznose zakupnine pobliže navedene u izvatku), radi naplate glavnice u iznosu od 12.297,06 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od podnošenja prijedloga do isplate, te radi isplate zateznih kamata obračunatih na iznos svakog pojedinog mjesečnog iznosa počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do podnošenja prijedloga (2. lipnja 1997.), u iznosu od 1.960,87 kuna, kao i radi naplate iznosa od 155,40 kuna (za koji iz izvoda nije razvidno na što se točno odnosi, s time da je za isti iznos tužitelj u konačnome snizio postavljeni tužbeni zahtjev), te radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.235,00 kuna, a povodom kojeg je tada Općinski sud u Zagrebu 9. lipnja 1997. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Iz-511/97 kojim je odredio predloženu ovrhu.

8. Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1997. poslovni broj Iz- 511/97, dostavljeno je tuženici, tada ovršenici, 24. svibnja 2017., protiv kojeg je ista 1. lipnja 2017. podnijela prigovor (pozivajući se prije svega na narušena ustavna prava dostavljanjem rješenja o ovrsi protekom dvadeset godina, uz tvrdnju da tužitelju ne duguje nikakav iznos, te da je sve obveze podmirila prije dvadeset godina, ističući i prigovor zastare potraživanja), nakon čega je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Iz-511/97-6 od 12. lipnja 2017., rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje, te odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, u smislu odredbe čl. 54. st. 2. ranije važećeg Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ/96).

9. Prvostupanjski sud pobijanom presudom ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi istoga suda poslovni broj Iz-511/97 od 9. lipnja 1997., te odbija oba eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, pri čemu pozivom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-357/2016 od 01. veljače 2018. („koja ukazuje da svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo proizvesti apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava, te da takva primjena mjerodavnog prava ne bi bila objektivna nego arbitrarna“), cijeni da od tuženice nije razumno očekivati da bi nakon toliko godina od donošenja rješenja o ovrsi imala mogućnost dokazivati svoju tvrdnju da potraživanje tužitelja ne postoji, čime joj je oduzimanjem adekvatnog procesnog oružja kojim može osporiti tvrdnje tužitelja, oduzeta mogućnost da raspravlja pred sudom, a što da predstavlja i povredu njezinog ustavnog prava na pravično suđenje, s time da presudu obrazlaže na sljedeći način:

- da je uvidom u Odluku o osnivanju i organiziranju Fonda Grada Z. za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo (Službeni glasnik Grada Z. broj 40/90) i Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj 36/95), utvrđeno pravno sljedništvo između Fonda Grada Z. za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo i Grada Z.,

- da je uvidom u Izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga zakupnine utvrđeno da se potraživanje tužitelja odnosi na zakupninu za objekt u Z., za razdoblje od siječnja 1996. do prosinca 1996.,

- da je uvidom u Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora utvrđeno da je isti sklopljen između tužitelja Grada Z. i tuženice dana 30. studenog 1994., i to poslovnog prostora koji se nalazi u IV. zoni, površine 16,70 m2, na rok od jedne godine, tako da ugovor prestaje istekom vremena na koji je zaključen, a teče od 1. prosinca 1994., s time da je istim Ugovorom ugovorena zakupnine u iznosu od 935,20 kuna, a da je u članku 7. Ugovora ugovoreno kako je zakupac suglasan na naknadnu izmjenu i dopunu Ugovora glede povećanja iznosa zakupnine koji se utvrđuje Zaključkom Gradskog poglavarstva o utvrđivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine,

- da je uvidom u Zapisnik Grada Z. od 30. ožujka 1998. utvrđeno da je navedenog dana predmetni poslovni prostor predan u posjed Gradu Z., s time da iz navedenog Zapisnika proizlazi i to da je do navedenog dana tuženica posjedovala ključeve predmetnog poslovnog prostora,

- da je provedenim vještačenjem utvrđena visina potraživanja na temelju raspoložive dokumentacije u spisu,

- da tužitelj od donošenja rješenja o ovrsi, pa do poziva suda nije poduzeo niti jednu procesnu radnju u cilju ostvarenja svoje tražbine, kao niti dostavio točnu adresu tuženice, koju je utvrdio sud po službenoj dužnosti, iako je tužitelj imao saznanja da je tuženica napustila prostor na adresi iz prijedloga za ovrhu, slijedom čega prvostupanjski sud prihvaća uvjerljivim navod tuženice da je dužnu zakupninu podmirila još prije predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed tužitelju (30. ožujka 1998.), cijeneći da prema zakonom propisanom roku zastare potraživanja, tužitelj svoju tražbinu sudskim putem može ostvariti u roku od pet godina od dana dospjelosti novčanog potraživanja, kao i činjenicu da je tuženica davno odselila s adrese u Z. i predala prostor još 1998., a da financijsko vještačenje ne predstavlja nedvojbeni dokaz o postojanju spornog potraživanja tužitelja, jer je vještačenje provedeno na temelju dokumentacije tužitelja, knjigovodstvenog stanja obveznika koje je utvrdio sam tužitelj.

10. Prije svega valja reći da pravilno prvostupanjski sud, cijeneći odredbe Odluke o osnivanju i organiziranju Fonda Grada Z. za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo i odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, utvrđuje pravno sljedništvo između Fonda Grada Z. za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo, kao prvobitnog ovrhovoditelja i tužitelja Grada Z., kao što pravilno, uvidom u Zapisnik Grada Z. od 30. ožujka 1998., utvrđuje da je navedenog dana tuženica predmetni poslovni prostor predala u posjed Gradu Z.

11. Kako to proizlazi iz stanja spisa, između stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženicom 30. studenog 1994. sklopio Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na određeno vrijeme od godinu dana, po kojem je zakup predmetnog prostora počeo teći od 1. prosinca 1994., s time da navedeno proizlazi i iz dostavljenog Ugovora o zakupu (list 30-31 spisa), sklapanje koje Ugovora tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavala, kao što između stranaka nije sporno niti to da je tuženica nakon utuženja (podnošenja prijedloga za ovrhu), 5. siječnja 1998. podmirila dio tražbine u iznosu od 485,87 kuna, za koji iznos je tužitelj zatvorio potraživanje u dijelu dospjelih zateznih kamata za zakupninu za siječanj 1996., u iznosu od 391,74 kuna, te u dijelu dospjele glavnice za tu istu zakupninu (za siječanj 1996.), u iznosu od preostalih 94,13 kuna, ostajući kod potraživanja neplaćene zakupnine sveukupno u sniženom iznosu od 12.047,53 kuna (s time da je potraživanje glavnice ujedno snizio i za iznos od 155,40 kuna). Za iznos od 485,87 kuna, tuženIca je sporila knjiženje navedene uplate na način kako je to učinio tužitelj, uz tvrdnju da je navedenom uplatom plaćena glavnica, pa da istom tužitelj nije mogao zatvarati kamate.

12. Iz stanja spisa proizlazi i to da između stranaka nije sporna visina iznosa zakupnine za razdoblje od siječnja do zaključno prosinca 1996. koja je utvrđena vještačenjem (na temelju Ugovora o zakupu od 30. studenog 1994., Tablice bodova za utvrđivanje zakupnine, Kretanja jediničnih vrijednosti pojedinih elemenata za utvrđivanje visine, Službenog glasnika Grada Z. br. 13 i Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor), imajući u vidu da tuženica nalazu i mišljenju vještakinje nije prigovarala u računskom smislu (zapisnik o održanoj glavnoj raspravi od 21. ožujka 2019., list 89 spisa), koju visinu potraživanja je vještakinja iskazala u dvije varijante, prvoj u kojoj je uračunavanje naprijed navedene uplate iznosa od 485,87 kuna, vršila na način kao što je to učinio tužitelj zatvorivši istom prvo kamate, a onda dio glavnice (varijanta u skladu s kojom je tužitelj postavio prvi od dva eventualno postavljena tužbena zahtjeva), i drugoj u kojoj je izvršenom uplatom zatvorila dio glavnice najstarije utužene zakupnine za siječanj 1996. (varijanta u skladu s kojom je tužitelj postavio drugi od dva eventualno postavljena tužbena zahtjeva).

13. Nadalje, iz izvoda iz ovjerenih poslovnih knjiga prednika tužitelja sa stanjem na dan 31. siječnja 1997. (zakupnine), koji izvod se odnosi na predmetni poslovni prostor, proizlazi da je prednik tužitelja teretio tuženicu kao dužnicu, za iznos od ukupno 14.257,93 kuna, od čega se iznos od 12.297,06 kuna odnosi na glavnicu duga za cijelu 1996. godinu (za mjesec siječanj 1.035,03 kuna, za veljaču 1.032,09 kuna, ožujak 1.032,59 kuna, travanj 1.029,66 kuna, svibanj 1.030,36 kuna, lipanj 1.020.07 kuna, srpanj 1.003,67 kuna, kolovoz 995,79 kuna, rujan 988,47, listopad 988,97 kuna, studeni 992,61 kuna i prosinac 992,35 kuna, što je sveukupno 12.141,66 kuna), zatim iznos od 155,40 kuna, za koji iz izvoda nije razvidno na što se konkretno odnosi (za koji je tužitelj u konačnome snizio potraživanje podneskom od 4. lipnja 2018. s lista 27-29 spisa, navodeći da se radi o zateznim kamatama koje su obračunate na zakupninu plaćenu sa zakašnjenjem za 1995.), te iznos od 1.960,87 kuna, koji se, cijeneći i sadržaj prijedloga za ovrhu, odnosi na zatezne kamate obračunate na iznos svakog pojedinog mjesečnog iznosa počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 2. lipnja 1997. (podnošenja prijedloga za ovrhu).

14. Iz navedenog izvoda vidljivi su i datumi dospijeća plaćanja svakog pojedinog računa kao zadnjeg dana u tekućem mjesecu za svaki pojedini mjesečni iznos.

15. Cijeneći da potraživanje tužitelja proizlazi iz Ugovora o zakupu koji je između stranaka bio zaključen na rok od godinu dana, koji rok je protekao 1. prosinca 1995., za koji Ugovor tužitelj tvrdi da je prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme, u ovom sporu je prije svega valjalo razjasniti pitanje pravnog osnova predmetnog potraživanja tužitelja koje se izvorno temelji na izvodu iz ovjerenih poslovnih knjiga njegovog prednika.

16. Prema odredbi čl. 48. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama (Službeni list FNRJ br. 16/59, 48/59, 12/62, Službeni list SFRJ br. 11/65, 57/65, Narodne novine br. 52/71, dalje ZOPZIP), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja naprijed navedenog Ugovora o zakupu i ima se stoga primijeniti na konkretni pravni posao, bilo je propisano da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra, po isteku vremena na koje je zaključen, prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi koristiti poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi, s time da se smatra da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili petnaest dana po isteku tog vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

17. Tijekom prvostupanjskog postupka tužiteljica je iznosila tvrdnje o tome da je predmetni poslovni prostor u spornom razdoblju tuženica koristila u svojstvu zakupca, temeljem prešutno obnovljenog Ugovora o zakupu kojeg su stranke sklopile 30. studenog 1994. na određeno vrijeme od godinu dana, dok tuženica, s druge strane, iako je tijekom cijelog prvostupanjskog postupka osporavala osnovu potraživanja, ni na koji način nije osporavala naprijed navedene činjenične tvrdnje tužitelja o prešutnom obnavljanju sklopljenog Ugovora o zakupu, niti je o tome iznosila suprotne tvrdnje, pa tako niti tvrdnje da se zakupodavac protivio nastavku korištenja spornog poslovnog prostora poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen, već je saslušana kao stranka neodređeno iskazivala da je zakupni odnos stranaka prestao 1995. ili 1996., da se zbog proteka vremena ne može sjetiti točnog datuma, a da je na poziv tužitelja, tužitelju vratila ključeve spornog poslovnog prostora, pri tome ni na koji način ne poričući sadržaj Zapisnika od 30. ožujka 1998. (list 32 spisa), iz kojeg jasno proizlazi da se radi o primopredaji spornog poslovnog prostora 30. ožujka 1998., temeljem otkaza Ugovora o zakupu, i to od strane tuženice, kao zakupca, tužitelju, kao zakupodavcu, dakle, nakon proteka razdoblja koje je predmetom ovoga spora (1996. godina).

18. Stoga, iz navedenog jasno slijedi da je tuženica i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen (nakon 1. prosinca 1995.), nastavila kao zakupac koristiti sporni poslovni prostor, čime je došlo do prešutnog obnavljanja ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme, koji ugovorni odnos je trajao sve do primopredaje predmetnog poslovnog prostora tužitelju, kao zakupodavcu, 30. ožujka 1998., dakle i u razdoblju koje je predmetom ovoga spora. Utoliko su osnovani žalbeni razlozi tužitelja kojima upire na nejasno problematiziranje prvostupanjskog suda vezano za pitanje raskida ugovora i razloga zbog kojeg je poslovni prostor vraćen tužitelju baš 30. ožujka 1998. i s tim u vezi stavljanja na tužitelja tereta dokazivanja činjenica koje tijekom postupka između stranaka nisu bile sporne.

19. U skladu s citiranom odredbom čl. 48. ZOPZIP-a, trajanje zakupnog odnosa produženo je na neodređeno vrijeme sa svim odredbama Ugovora o zakupu od 30. studenog 1994., pa i odredbom čl. VII kojim se tuženica kao zakupac usuglasila s naknadnom izmjenom i dopunom ugovora glede povećanja iznosa zakupnine koji se utvrđuje Zaključkom Gradskog poglavarstva o utvrđivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine.

20. Slijedom iznesenog, za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, a time i za ocjenu osnovanosti žalbenih prigovora tužitelja, ostalo je sporno između stranaka, je li tuženica u obvezi isplatiti tužitelju utuženo potraživanje, s obzirom na to da tuženica činjenice koje bi joj išle u korist, tj. one koje bi ju oslobodile obveze plaćanja utuženog potraživanja (s obzirom na tvrdnju tuženice da je sve svoje dugove spram tužitelja podmirila), više ne može dokazati, jer nije sačuvala dokaze o ispunjenju obveze u tako dugom vremenskom razdoblju (od donošenja rješenja o ovrsi pa do njegova uručenja tuženici), imajući u vidu da je tuženici sudska odluka (rješenja o ovrsi) dostavljena protekom gotovo dvadeset godina, a sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari.

21. Valja naglasiti da je odredbom čl. 17. st. 1. prema, u sporno vrijeme, važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, u daljnjem tekstu ZOO/91), bilo propisano da su sudionici obveznog odnosa dužni izvršiti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje, dok je odredbom čl. 262. st. 1. ZOO/91, bilo propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a da je istu dužnik dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi.

22. Tužitelj je u prilog osnovanosti svoga potraživanja dostavio vjerodostojnu ispravu, izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga, iz kojeg je vidljivo utuženo razdoblje i visina duga za koji se tereti tuženica, Knjigovodstveno stanje obveznika sa stanjem na dan 18. svibnja 2018. (list 48 spisa), iz kojeg je vidljiva uplata iznosa od 485,87 kuna 5. siječnja 1998. (koju tuženica priznaje), pored koje uplate nisu evidentirane bilo kakve daljnje uplate (pa tako niti u razdoblju od 5. siječnja 1998. pa do primopredaje 30. ožujka 1998.), s time da je po prijedlogu tužitelja provedeno i financijsko vještačenje (list 78-82 spisa), temeljem kojeg je, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu, utvrđeno postojanje potraživanja tužitelja za dospjele rate zakupnine za sporno razdoblje, dok tuženica, s druge strane, osim što iznosi tvrdnje da je sve svoje obveze spram tužitelja podmirila i što se poziva na činjenicu da je rješenje o ovrsi primila nakon gotovo dvadeset godina od njegova donošenja, te da zbog proteka vremena nije čuvala dokaz o podmirenju obveze (uplatnice), na koju okolnost je predložila samo izvođenje dokaza svojim saslušanjem (u kojem je neodređeno navela da je po pozivu tužitelja, tužitelju sve isplatila i vratila ključeve spornog poslovnog prostora, a da uplatnice o plaćanju više nema, jer nije znala da ih treba čuvati).

23. Po mišljenju ovoga suda, nije za prihvatiti pravni stav prvostupanjskog suda da je tuženici time što joj je u okolnostima konkretnog slučaja, rješenje o ovrsi dostavljeno nakon gotovo dvadeset godina od njegova donošenja, na taj način oduzeta mogućnost da raspravlja pred sudom. To stoga što joj takvim postupanjem nije oduzeta mogućnost očitovanja na postavljeni tužbeni zahtjev i priloženu vjerodostojnu ispravu na kojoj je tužitelj temeljio tako postavljeni zahtjev, kao što joj nije oduzeta mogućnost niti očitovanja na preostalu dokumentaciju u spisu, te provedeno financijsko vještačenje, s time da joj takvim postupanjem nije oduzeta niti mogućnost iznošenja suprotnih tvrdnji i predlaganja dokaza kojima bi osporila potraživanje tužitelja, pa tako i sadržaj vjerodostojne isprave i kasnijeg Knjigovodstvenog stanja obveznika, te rezultate provedenog vještačenja kojemu je samo paušalno prigovarala, pri tome ne predlažući niti saslušanje vještakinje, već istom suprotstavljajući samo navode svoga stranačkog iskaza, dok pitanje predstavlja li opisano postupanje suda povredu njezinog ustavnog prava na pravično suđenje (u razumnom roku), ne može biti predmet ocjenjivanja u ovome postupku, u kojem sud donosi ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, kako to osnovano u žalbi prigovara tužitelj. Teret dugotrajnosti konkretnog postupka, imajući u vidu odredbe čl. 13. st. 1. i 2. OZ–a te čl. 10. st. 1. ZPP–a, uistinu leži i na sudu, ali dugotrajnost postupka ne može utjecati na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

24. Također, niti obrazlaganje prvostupanjskog suda kojim ukazuje na propust tužitelja koji od donošenja rješenja o ovrsi, pa sve do poziva suda, nije poduzeo niti jednu procesnu radnju u cilju ostvarenja svoje tražbine, kao niti dostavio točnu adresu tuženice, nije relevantno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, već isto može ukazivati eventualno na „procesnu nedisciplinu“ tužitelja koju je tada trebalo adekvatno sankcionirati, a ne iz toga razloga odbijati postavljeni tužbeni zahtjev, dok u odnosu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-357/2016 od 01. veljače 2018., valja reći da se ista niti činjenično, niti pravno ne podudara s konkretnom pravnom stvari.

25. Slijedom navedenog, pored činjenice da je tuženica u utuženom razdoblju bila evidentirani zakupac i obveznik plaćanja predmetne zakupnine, da je nakon utuženja po toj osnovi uplatila iznos od 485,87 kuna, koja uplata je i evidentirana, a ista je i vidljiva u Knjigovodstvenom stanju tuženice kao obveznice plaćanja zakupnine za sporni poslovni prostor sa stanjem na dan 18. svibnja 2018. (list 48 spisa), iz kojeg Knjigovodstvenog stanja (koje također predstavlja vjerodostojnu ispravu, a prvostupanjski ga sud neosnovano zanemaruje), proizlazi i to da nakon evidentirane uplate iznosa od 485,87 kuna od 5. siječnja 1998., nije bilo daljnjih uplata, pored činjenice da je izvedenim vještačenjem također utvrđeno postojanje potraživanja tužitelja za dospjele rate zakupnine za sporno razdoblje, neosnovano prvostupanjski sud, s obzirom na sve naprijed navedeno, cijeni dokazanim da je tuženica podmirila utuženo potraživanje tužitelja (još i prije no što je poslovni prostor predala u posjed tužitelju), temeljeći takav zaključak samo na iskazu tuženice, na temelju kojeg iskaza, po ocjeni ovoga suda, u kontekstu svega naprijed obrazloženog, takav zaključak nije mogao osnovano temeljiti, neovisno o činjenici na koju se poziva sud prvog stupnja, da na Zapisniku o primopredaji nije spominjano bilo kakvo dugovanje, te da tuženici od strane tužitelja nije bila upućena opomena.

26. Naime, tuženica je tijekom postupka pred sudom prvog stupnja samo paušalno iznosila tvrdnje o plaćanju svih dugova tužitelju, pri tome određeno ne navodeći o kojim iznosima ili barem, za koje razdoblje se odnosilo plaćeno dugovanje. Upravo iz navedenog razloga, temeljem takvih tvrdnji, neovisno o tome što je iste tuženica potvrdila svojim iskazom, s obzirom na sve preostale dokaze iz kojih proizlazi suprotno, nije bilo moguće osnovano stvoriti zaključak o podmirenju upravo duga koji je predmetom ovoga spora.

27. Kako iz svega naprijed obrazloženog jasno slijedi da je na strani tuženice kao zakupca zaostao spram tužitelja kao zakupodavca dug po osnovu neplaćene zakupnine za cijelu 1996. godinu, pri čemu je visina potraživanja utvrđena vještačenjem koje tuženica u računskom smislu niti ne spori, a u tom dijelu ga prihvaća i sud prvog stupnja (koja visina proizlazi i iz izvoda iz ovjerenih poslovnih knjiga), u skladu s kojim vještačenjem je tužitelj u konačnome i postavio tužbeni zahtjev (za iste iznose i sa istim datumima dospijeća), valjalo je održati na snazi citirani platni nalog u dijelu u kojem je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 12.047,53 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 940,90 kuna (ostatak neplaćene glavnice za siječanj 1996.), teku od 6. siječnja 1998. (nakon djelomične uplate 5. siječnja 1998.) do isplate, a na preostali iznos od 11.106,63 kuna od podnošenja prijedloga za ovrhu 2. lipnja 1997. do isplate, te ujedno naložiti tuženici da na svaki pojedini mjesečni iznos neplaćene zakupnine (za razdoblje od veljače do zaključno prosinca 1996.), isplati tužitelju zatezne kamate koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos, od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (koji je tužitelj u konačnome naznačio s prvim danom idućeg mjeseca, što je za tuženicu povoljnije od ugovorne odredbe po kojoj je zakupac zakupninu dužan plaćati mjesečno unaprijed do desetog u mjesecu), do donošenja rješenja o ovrsi, odnosno do 1. lipnja 1997., a u preostalom dijelu kojim je tuženici naloženo platiti tužitelju iznos od 249,53 kuna (155,40 kuna na ime obračunatih zateznih kamata za koji iznos je tužitelj snizio potraživanje i 94,13 kuna na ime dijela glavnice za siječanj 1996.), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od podnošenja prijedloga za ovrhu 2. lipnja 1996. do isplate, te u dijelu kojim je tuženici naloženo platiti tužitelju i zatezne kamate obračunate na svaki pojedini mjesečni iznos zakupnine počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do podnošenja prijedloga za ovrhu, u iznosu od 1.060,87 kuna, kao i isplatiti zatezne kamate tekuće na iznos od 1.035,03 kuna ( prvotno utužena zakupnina za siječanj 1996.), počevši od 1. veljače 1996. (dospijeća), do 5. siječnja 1998., citirani platni nalog ukinuti.

28. U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženica isticala tijekom prvostupanjskog postupka, o čemu prvostupanjski sud ne daje obrazloženje, valja reći da se na rok zastare potraživanja neplaćene zakupnine primjenjuje odredba čl. 375. ZOO/91, kojom odredbom je bilo propisano da potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine, pa s obzirom na to da je tužba u ovom predmetu (prijedlog za ovrhu) podnesena 2. lipnja 1997., a da je najstarije potraživanje za mjesec siječanj 1996., dospjelo 31. siječnja 1996., slijedi da do podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji rok zastare.

29. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredaba čl. 17. st. 1., čl. 262. st. 1., čl. 324. st. 1. u svezi s čl. 277. st. 1. ZOO/91, valjalo je u skladu s odredbom čl. 373.a ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i djelomično održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, te pored navedenog naložiti tuženici da isplati tužitelju zatezne kamate koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos, od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 1. lipnja 1997., cijeneći pri tome osnovanim prvi od dva postavljena tužbena zahtjeva koji je tužitelj uskladio s prvom varijantom nalaza i mišljenja vještakinje u kojoj je uračunavanje naprijed navedene uplate iznosa od 485,87 kuna, vršila na način kao što je to učinio tužitelj, zatvorivši istom prvo kamate, a onda dio glavnice, koje uračunavanje je u skladu s odredbom čl. 313. ZOO/91 i to bez obzira na naznaku na uplati da se plaća glavnica, imajući u vidu da dužnik svojom voljom nema ovlasti uvjetovati vjerovniku redoslijed uračunavanja koji za njega proizlazi iz određene zakonske odredbe (točka II. izreke ove drugostupanjske odluke), slijedom čega je ujedno valjalo ukinuti drugi od dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva (bez vraćanja na ponovno suđenje), a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, u preostalom dijelu odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i u tom dijelu pobijanu presudu potvrditi i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

30. Odluka o stopi zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007., donesena je temeljem odredbe čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj: 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do 31. prosinca 2022., temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate, temeljem Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22).

31. S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka, s time da se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbama čl. 166. st. 2. ZPP-a, odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

32. Kako tužitelj u konačnome nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, valjalo je tužitelju u cijelosti priznati pravo na naknadu troška plaćene sudske pristojbe za prijedlog za ovrhu u iznosu od 1.220,00 kuna i plaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 1.500,00 kuna, što je ukupno 2.720,00 kuna. U preostalom dijelu, za administrativni trošak zatražen u prijedlogu za ovrhu u iznosu od 15,00 kuna, te za trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 500,00 kuna i prethodnu žalbu u iznosu od 1.000,00 kuna, temeljem odredbe čl. 219. st. 1ZPP-a, ovaj sud cijeni da tužitelj nije dokazao nastanak navedenog troška, pa mu stoga ne pripada niti pravo na njegovu naknadu.

33. Radi navedenog, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i u odluci o troškovima postupka te odbiti zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka i naložiti tuženici da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.720,00 kuna.

34. U odnosu na zatraženi trošak ovog žalbenog postupka, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu, jer u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao da mu je zatraženi trošak zaista i nastao, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.