REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
P 4004/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja M. J., OIB:…, iz T., , zastupanog po pun. D. M., odvj. u Z. protiv tužene L. M., OIB:…, iz A., , zastupane po pun. D. J., odvj. u S., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. prosinca 2022. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tužene, dana 23. siječnja 2023. g.,
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da u ostavinu iza pok. P. J., oca stranaka, umrlog … g., ne ulazi ½ dijela stana u S., anagrafske oznake… , a koji stan je upisan kao stan na II. (drugom) katu, šifra stana
54067917014 u površini od 57,50 m², a koji se sastoji od dvije sobe i nusprostorija, a nalazi se u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 9355/11 (kat. čest. 2860/1, 9625/4 i 13255/1), a upisan je u podulošku 9990 k.o. S., a što je tužena L. M.,
OIB: 55443052495, dužna priznati.
II.Utvrđuje se da u ostavinu iza pok. P. J., oca stranaka, umrlog… g., ulaze novčana sredstva na računu kod O. b. d.d. S., broj
računa I.: … u iznosu od 2.423,27 kn/321,62 EUR[1] u, a
što je tužena L. M., O.…, dužna priznati,
dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da u ostavinu iza pok. P. J. ulaze novčana sredstva u kunama i u stranoj valuti (osim iznosa od 2.423,27 kn/321,62 EUR), tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e:
I.Odbacuje se tužba u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da u ostavinu iza pok. P. J. ulaze predmeti kućanstva, oprema i druge pokretnine u stanu u
S., što je tužena dužna priznati.
II.Odbacuje se zahtjev tužitelja da trošak ročišta održanog 8. rujna 2022. g. padne na teret tužene bez obzira na ishod spora, kao nepravovremen.
III.Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 4.180,77 EUR/31.500,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 23. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 30. rujna 2010. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 2 4769/10, tužitelj je naveo da je rješenjem ovog suda donesenom u ostavinskom postupku nakon smrti pok. P. J. pod brojem O-
2568/09 od 24. kolovoza 2010. g. prekinut ostavinski postupak te je tužitelj upućen pokrenuti parnicu protiv tužene radi utvrđenja da u ostavinu spada samo ½ dijela stana u S., anagrafske oznake…, kao i radi utvrđenja sastava
ostavinske imovine. Prednik stranaka, sada pok. P. J., da je sastavio vlastoručnu oporuku kojom je u cijelosti raspolagao stanom u S., anagrafske oznake … , iako je isti stečen za vrijeme trajanja braka njega i
njegove pokojne supruge, majke stranaka,…. Predmetni stan da je
predstavljao bračnu stečevinu pok. P. J. i M. K. J., pa da isti ne ulazi
u ostavinu iza smrti pok. P. J. za cijelo. U ostavinskom postupku koji se vodio nakon smrti pok. M. K. J. da je podnesen prijedlog za raspodjelu naknadno pronađene imovine i to baš ½ predmetnog stana na njezine nasljednike, stranke u ovom postupku, svakog za po ¼ dijela. U trenutku smrti ostavitelj da je imao gotovog novca u kunama i stranoj valuti, s tim da je tužena bila opunomoćena na računima na kojima je novac bio položen. Premda se novac u oporuci ne spominje, isti da zasigurno ulazi u ostavinsku imovinu koja se nakon smrti ostavitelja ima raspraviti i rasporediti na nasljednike. Isto tako, stan u S., anagrafske oznake… , da je potpuno namješten i opremljen odgovarajućim kućanskim
aparatima i uređajima, a u stanu da su se nalazili i dnevnici koje je ostavitelj za života svakodnevno vodio. Navedene pokretnine ostavitelj da nije spomenuo u svojoj oporuci, a iste da predstavljaju ostavinsku masu. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da u ostavinu iza pok. P. J., oca stranaka, ne ulazi ½
dijela stana u S., anagrafske oznake…, koji se nalazi u zgradi
sagrađenoj na čest. zem. 9355/11, II. kat, površine 57,50 m², upisanog u poduložak 9990 knjige položenih ugovora za k.o. S., te da u ostavinu ulazi novac u kunama i stranoj valuti, predmeti kućanstva, oprema i druge pokretnine u stanu u S., kao i osobni dnevnici koje je P. J. vodio za života.
Predloženo je i donošenje privremene mjere kojom će se tuženoj zabraniti otuđenje i opterećenje pokretnina koje se nalaze u stanu u S., II. kat.
U odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu prigovarajući da tužitelj nije priložio dokaz o tome da je u ostavinskom postupku koji se vodio iza smrti majke stranaka M. J. podnesen prijedlog za raspodjelu naknadno pronađene imovine i to baš ½ predmetnog stana za koji je osporeno da predstavlja bračnu stečevinu roditelja stranaka. Tužena da je sa svojim roditeljima živjela u predmetnom stanu, istog održavala i vršila ulaganja u isti te je prilikom otkupa tog stana uplatila iznos od oko 8.000 EUR. Na računima oca stranaka da nije bilo nikakvog novca. Račun koji je pok. P. J. imao otvoren kod S. b. da je služio samo i isključivo za primanje mirovine. U odnosu na navode tužitelja kako je predmetni stan potpuno namješten i opremljen te da su se u stanu nalazili dnevnici ostavitelja tužena je istaknula da je ona ulagala sredstva u predmetni stan, kupovala namještaj, plaćala radnike, a 2005. g. kompletno renovirala kupaonicu u stanu. Dnevnici koje je ostavitelj vodio da se nalaze u predmetnom stanu gdje su bili i za njegova života. U odnosu na prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere navedeno je da je prijedlog neosnovan jer su roditeljske stvari uredno pohranjene tako da ništa ne nedostaje, a dnevnici koje je pisao pok. otac stranaka da se nalaze na mjestu gdje su bili dok je P. J. bio živ.
Sud je izveo dokaz pregledom rješenja ovog suda poslovni broj O-2568/09 od 24. kolovoza 2010. g., Ugovora o korištenju stana ''U S., 18. srpnja 1967. g.'',
Ugovora o kupoprodaji stana od 28. studenoga 1995. g., vjenčanog lista P. J.
i M. M., smrtnog lista za M. K. J., izvatka iz knjige položenih ugovora,
broj poduloška 9990 od 13. listopada 2009. g., ispisa s tekućeg računa majke stranaka M. J., Darovnog ugovora ''U Z., 3. prosinca 1983. g.'' i od 15.
kolovoza 1970. g., pisane evidencije o novčanim davanjima pok. prednika stranaka i pregledom predmeta ovog suda broj O-2568/09 i O-934/11. Sud je izveo i dokaz saslušanjem parničnih stranaka.
Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 2 4769/10 od 25. studenog 2013. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je odlukom broj Gžst-34/14 od 4. veljače 2015. g. potvrdio presudu u pobijanom, odbijajućem dijelu.
Odlučujući o izjavljenoj reviziji tužitelja Vrhovni sud RH je rješenjem broj Rev- 1455/15 od 9. travnja 2019. g. ukinuo presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžst-34/14 od 4. veljače 2015. g. i presudu i rješenje ovog suda broj P 2 4769/10 od 25. studenog 2013. g. u odluci kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi na utvrđenje da u ostavinu iz pok. oca stranaka ne ulazi ½ dijela predmetnog stana u S. i da ulazi novac u kunama i stranoj valuti te u odluci o trošku te je predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 4004/19.
Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 18. siječnja 2022. g. te na ročištu od 15. veljače 2022. g. te je tužitelj zatražio utvrđenje da u ostavinu iza pok. P. J. ne ulazi ½ dijela stana u S., koji je pobliže
opisan, što je tužena dužna priznati te da u ostavinu iza pok. P. J. ulaze
novčana sredstva u kunama i u stranoj valuti iznos od 2.423,27 kn kod O. b. kao i predmeti kućanstva, oprema i druge pokretnine u opisanom stanu u S. što je tužena dužna priznati.
U nastavku postupka, osim već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz dopunskim saslušanjem parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka Z. i M.
M. i N. P., pregledom dopisa H. I. od 29. studenog 2005. g.,
dopisa S. d.d. Z. od 27. studenog 2020. g., P. b. Z. d.d.
Z. od 26. studenog 2020. g., E. b. d.d. Z. od 27. studenog 2020. g.,
I. b. d.d. S. od 4. prosinca 2020. g., Z. b. d.d. Z. od 8.
prosinca 2020. g., R. b. d.d. Z. od 8. prosinca 2020. g., O. b. d.d. S. od 18. prosinca 2020. g., H. p.b. d.d. Z. od 19.
travnja 2021. g., dopisa HZMO od 24. ožujka i
12. srpnja 2021. g., izvatka iz knjige položenih ugovora za poduložak broj 9990 k.o. S., zapisnika od 15. studenog 1972. g., Kupoprodajnog ugovora od 21. siječnja 1971. g., prijepisa posjedovnog lista broj 442 i 439 k.o. T., smrtnog lista za J.
M. i predmeta ovog suda broj O 2568/09 (novi broj O-6762/15).
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Tužba je u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da u ostavinu iza pok. P.
ulaze predmeti kućanstva, oprema i druge pokretnine u stanu u S., nedopuštena.
Predmet ovog postupka, a nakon donošenja presude ovog suda broj P 2 4769/10 od 25. studenog 2013. g. koja je postala pravomoćna u dosuđujućem dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen te je utvrđeno da u ostavinu iza pok. P. J.
ulaze osobni dnevnici te u odbijajućem dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da sud utvrdi da u ostavinu pok. P. J. ulaze predmeti kućanstva, oprema i druge pokretnine, ostalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđenje da u ostavinu iza pok. P. J. ne ulazi ½ dijela stana u S., te da u ostavinu
ulazi novac u kunama i stranoj valuti.
S obzirom da je presuda ovog suda broj P 2 4769/10 od 25. studenog 2013. g. postala pravomoćna u odbijajućem dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da sud utvrdi da u ostavinu pok. P. J. ulaze predmeti kućanstva, oprema i druge pokretnine jasno je da se u tom dijelu zahtjeva tužitelja, koji je iznova postavljen u podnesku od 18. siječnja 2022. g., radi o presuđenoj stvari pa je u ovom dijelu, pozivom na odredbu čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-
pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.
-u odnosu na stan u S.,
Prema navodima tužitelja stan u S. predstavlja bračnu stečevinu pok. P.
i M. J., roditelja parničnih stranka, što znači da je ostavitelj mogao oporukom raspolagati samo s ½ stana, dok preostala ½ predstavlja bračnu stečevinu drugog roditelja stranaka, pok. M. J. i stoga ne ulazi u ostavinu iza smrti oca stranaka.
U ranijoj ukinutoj prvostupanjskog presudi sud je odbio ovaj zahtjev tužitelja uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao kojim sredstvima je otkupljen stan, odnosno da je stan otkupljen novcem koji je potječe od očevog ili majčinog rada, a koja sredstva se smatraju zajedničkom imovinom bračnih drugova ili eventualno zajedničke štednje bračnih drugova. Zaključak ovog suda bio je da tužitelj nije dokazao da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu roditelja stranaka u smislu odredbe čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN broj 11/78, 45/89 i 59/90,
dalje ZBPO), radi čega nije bilo osnove za utvrđenje da polovica predmetnog stana ne ulazi u ostavinsku masu iza smrti pok. P. J. pa je taj zahtjev sud odbio kao neosnovan.
Sud se, dakle, odlučio za primjenu ZBPO-a, a obzirom da je bračna zajednica pok. P. i M. K. J. trajala od … . g. pa do …. g., da je stan koji je predmet postupka stečen temeljem Ugovora o kupoprodaji sklopljenog 8. rujna 1995. g., budući da se u odnosu na imovinu stečenu do 1. srpnja 1999. g. primjenjuje ZBPO koji je bio na snazi do 1. srpnja 1999. g., a temeljem odredbe čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona (NN broj 116/03) kojom je propisano da se danom
primjene toga Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. S takvim se izborom u cijelosti slaže ovaj sud.
Nadalje je navedeno da nije bilo sporno da su se roditelji stranaka sada pok. P. i M. K. J. vjenčali…. g., te da je njihov brak prestao smrću
M. K. J. dana…. g. Nije bilo sporno ni da je pok. P.
J. temeljem Ugovora o korištenju stana od …. g. odnosno temeljem
rješenja KVO bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu
u S., te da je s poduzećem P. S., kao davateljem stana na
korištenje, imao zaključen Ugovor o korištenju stana. Nadalje, nije bilo sporno ni da su pok. P. J., kao kupac, te R. H. (za M.), kao
prodavatelj temeljem zahtjeva za kupnju stana od 8. rujna 1995. g. zaključili Ugovor o kupoprodaji stana od 28. studenoga 1995. g. te da je cijena stana od 11.340,64 DEM plaćena odjednom.
Sud je citirao odredbu čl. 271. ZBPO-a kojom je propisano je da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina, te odredbu čl. 281. ZBPO-a koja propisuje da se, kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova, udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Sud u slučaju spora određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
Nadalje, pregledom ostavinskog predmeta ovog suda broj O-2037/08 sud je utvrdio da se iza smrti majke stranaka M. K. J. vodio ostavinski postupak
pred javnim bilježnikom S. Z. te da je dana 15. siječnja 2009. g. doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim su nasljednicima proglašena njena djeca M. J. i L. M. (sada pok. P. J. je svoj nasljedni dio ustupio
djeci) i to za pobliže navedene nekretnine i pokretnine. Ostavinsku masu iza smrti sada pok. M. K. J. nije činila ½ stana koji je predmet ove parnice. Budući su se tužitelj i tužena na ročištu pred javnim bilježnikom održanom 15. siječnja 2009. g. odrekli prava na prigovor protiv objavljenog rješenja o nasljeđivanju isto je steklo svojstvo pravomoćnosti navedenoga dana (15. siječnja 2009. g.). Dana 1. travnja 2010. g. tužitelj je u navedenom ostavinskom predmetu podnio prijedlog za raspodjelu naknadno pronađene imovine i to upravo predmetnog stana u S.,
jer da isti predstavlja bračnu stečevinu njegovih pokojnih roditelja
u kojem bi pok. M. K. J. pripadala ½ dijela. Na ročištu održanom pred JB A. Z. dana 15. ožujka 2011. g. tužena se usprotivila
prijedlogu tužitelja za raspodjelom naknadno pronađene imovine iz razloga što predmetni stan nije bračna stečevina njihovih pokojnih roditelja. Budući je postojao spor o činjenicama o kojima ovisi pravo nasljednika, spis je proslijeđen ovom sudu koji je svojim rješenjem broj O-934/11 od 10. listopada 2013. g. prekinuo postupak po prijedlogu nasljednika M. J. za donošenje rješenja o naknadno pronađenoj imovini iza pok. M. K. J. do pravomoćnog okončanja ovog parničnog
postupka.
Nadalje, ovaj je sud pregledao ostavinski predmet broj O-2568/09 iza smrti pok. P. J. te utvrdio da je pred javnom bilježnicom Z. P. dana 26.
studenog 2009. g. proglašena ostaviteljeva vlastoručna oporuka od 19. veljače 2002.
g. kojom je svojoj kćerki, u ovom postupku tuženoj, ostavio predmetni stan. Tužitelj je na navedenom ročištu osporio oporuku te dodatno na ročištu održanom dana 10.
ožujka 2010. g. osporio i sastav ostavine. Spis je proslijeđen Općinskom sudu u Splitu koji je rješenjem O-2568/09 od 24. kolovoza 2010. g. prekinuo ostavinski postupak te uputio tužitelja, kao nasljednika čije pravo smatra manje vjerojatnim, pokrenuti parnice: radi utvrđenja da oporuka ostavitelja nije istinita i pravno valjana te da u ostavinu spada samo ½ dijela stana u S., anagrafske oznake jer je stan stečen za vrijeme trajanja braka između ostavitelja i njegove
pok. supruge M. J. te radi utvrđenja sastava ostavinske mase.
Nadalje su interpretirani iskazi stranaka:
Tužitelj da je u svom iskazu naveo da su se njegovi roditelji vjenčali … . g.,
on da je rođen… . g., a njegova sestra … . g., nakon razdoblja podstanarstva roditelji da su dobili stan na korištenje i u tome stanu da su živjeli njegov otac, majka, sestra i on. Temeljem tog Ugovora otac da je postao nositelj stanarskog prava i 1995.
g. da je otkupio taj stan ali nije znao kazati kojim novcem odnosno nije znao da li je još netko sudjelovao u otkupu stana. Otac da je imao visoku mirovinu i da se uvijek prepirao s istim kako on ima veću mirovinu nego on svoja doktorska primanja, ali da je nakon početka rata ta mirovina smanjena i da je iznosila oko 3.050,00 kn. Majka da je malo radila, a malo nije. Naveo je da se zaposlila pred kraj njegovog gimnazijskog školovanja u kuhinji i da je imala prosječna primanja. Ona da je vodila brigu oko domaćinstva, kuhala, prala, vodila djecu u školu. Otac da je imao dobra primanja prije umirovljenja jer je bio vojna osoba.
Tužena je u svom iskazu navela da je njen pokojni otac imao visoka primanja prije 1990. g., a nakon početka rata, neke tri-četiri godine, da je bio bez primanja, kao i sva vojna lica. U braku s majkom da je bio od … g. Majka da se uglavnom brinula o kućanstvu i djeci te da se zaposlila kao kuharica godinu dana pred bratov odlazak u Z. kako bi pomagala njegovo školovanje u Z.. Nije znala reći
kolika su bila majčina primanja. Cijena za predmetni stan da je plaćena odjednom, a stan da je otkupljen novcem kojeg su ona i njen pokojni muž dali njenom ocu, a radilo se o iznosu od 8.000 EUR. U periodu kad otac nije imao primanja, a tužena je imala zaradu da je pomagala ocu. Otac da je oporuku sastavio upravo iz zahvalnosti što su se ona i njena obitelj cijelo vrijeme brinuli o njemu. Navela je da njen otac nije imao nikakve štednje, jedino što je primao na račun da su bili mjesečni iznosi mirovine.
Sud je izrazio stajalište da je za rješenje spora bilo odlučno utvrditi čijim novcem je otkupljen predmetni stan jer da sama činjenica što je stan otkupljen za vrijeme trajanja braka sada pok. P. i M. K. J. da nije dovoljna da bi sud došao do zaključka da stan predstavlja zajedničku imovinu roditelja stranaka.
Nadalje je u ukinutoj prvostupanjskoj presudi ponovljeno da tužitelj nije na konkretan način osporio navod tužene da je stan otkupljen jednokratno i to djelomično i novcem kojeg su tužena i njen suprug dali njenom ocu jer je samo paušalno prigovorio da stan nije otkupljen novcem tužene bez da se izjasnio kako je došlo do otkupa stana niti kojim novcem je stan otkupljen. Stoga, a s obzirom da tužitelj nije dokazao da je stan otkupljen novcem koji je potječe od očevog ili majčinog rada (koja sredstva se smatraju zajedničkom imovinom bračnih drugova) da nije dokazao da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu roditelja stranaka u smislu odredbe čl. 271. ZBPO-a radi čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Drugostupanjski sud potvrdio je presudu suda prvog stupnja, dok je Vrhovni sud RH u svom ukidnom rješenju broj Rev 1455/15 od 9. travnja 2019. g. ocijenio kako je radi pogrešnog pristupa sudova: da je tužitelj bio dužan dokazivati da je sporni stan kupljen sredstvima zajedničke imovine bračnih drugova, jer je teret dokazivanja da je stan otkupljen samo sredstvima oca stranaka odnosno njegovom posebnom imovinom ležao na onoj strani koja to tvrdi odnosno tuženoj, donesen neprihvatljiv zaključak da tužitelj nije dokazao da je sporna nekretnina kupljena iz sredstava zajedničke imovine bračnih drugova.
U nastavku postupka tužena je, prozvana odlukom Vrhovnog suda, predložila, između ostalih dokaza, izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Z. i M.
M. te dopunskim saslušanjem parničnih stranaka.
Tužitelj je u dopunskom iskazu po prvi put iznio novu činjenicu koju u svom prvom iskazu nije spominjao: da je 1995. g. i to 1. kolovoza, nešto prije O. došao u S. i dao majci određenu svotu novca i to baš 2.900 DEM te joj kazao da joj to daje jer da će joj trebati za otkup stana, a ona da mu je kazala da se ne brine jer ona ima novca za otkup stana. U iskazu iz 2013. g. da ovu okolnost nije spominjao jer je nije smatrao bitnom, jer se radilo o privatnoj stvari i jer nije htio s tim "mahati". Unatoč majčinoj izjavi da je inzistirao da majka navedeni iznos zadrži. Stan da je otkupljen zajedničkim sredstvima oca i majke, a tužena te 1995. g. da nije radila. Roditelji da su imali ušteđevine jer su prodali neke parcele, svatko je imao svoju mirovinu, točno da otac jedno vrijeme nije dobivao mirovinu, ali da je sve dobio isplatom zaostataka te su, k tome, i otac i majka kao i svi umirovljenici primili razliku mirovine koja se nije povećavala i taj iznos je bio otprilike 10.000 DEM. Roditelji da mu nisu nikad spomenuli da bi im bilo tko drugi dao novac za otkup stana te je to prvi put od tužene čuo na ostavinskoj raspravi nakon očeve smrti kad je sestra izjavila da je ocu dala sredstava za otkup stana i to 8.000 EUR.
I tužena je u svom dopunskom iskazu po prvi put iznijela neke odlučne činjenice: tako je navela da je iznos koji je dala ocu ''očito u svojoj glavi pogrešno preračunala'' ali da samo zna da je ocu dala cijeli iznos koji mu je bio potreban za otkup stana, i da su zajedno otišli u banku jer su rokovi bili kratki. Cijeli iznos novca da je pozajmljen od nećaka njenog pok. supruga čije je saslušanje predloženo, s tim da nije znala objasniti zašto to nije spomenula u prvom iskazu 2013. g. Cijeli iznos da je nećacima nakon par mjeseci vratio njen pok. suprug, s tim da nije znala navesti na iz kojih sredstava. Na postavljeno pitanje suda da li su joj otac i majka navedeni iznos vraćali tužena je navela da nisu jer su oni imali zajedničko domaćinstvo.
Svjedoci M., nećaci pok. supruga tužene, saslušani su na ročištu od 15.
veljače 2022. g. te je svjedok Z. M. potvrdio da mu je pristupila tužena
(strina L.) negdje u 11. ili 12. mjesec 1995. g. i pitala da joj pozajmi par tisuća
DEM što da joj hitno treba za otkup stana, ali on nije imao novca za pozajmiti, pa je otišla kod drugog rođaka s istom molbom, koliko mu je bilo poznato. Drugi nećak M. M. je u svom iskazu potvrdio da je pozajmicom iz kraja 1995. g. tuženoj (strini) pozajmio 8.000 DEM, koliko joj je nedostajalo za otkup očevog stana, a cijeli iznos da mu je vraćen slijedeće godine nakon ljetne sezone odnosno koncem rujna-početkom listopada jer se tužena bavila iznajmljivanjem turistima.
Svjedokinja N. P. u svom je iskazu odlučila iznijeti sudu do tada sačuvanu tajnu: da se obratila majci stranaka, kao susjedi i poznanici s Č., još dok je bio Domovinski rat i požalila joj se da bi morala hitno renovirati kuću ali da nema sredstava, da je znala da pok. M. ima dosta novaca i to krvavo i najpoštenije zarađenih, da su ona i njen suprug kupili i prodali 4-5 atraktivnih parcela i da je P. imao visoku vojnu mirovinu koju jedno kratko vrijeme nije primao. Ispričala je da je M. pitala koliko bi joj novca bilo potrebno za renovirati kuću pa da je kazala 10 do 15 tisuća DEM nakon čega da joj je novac pozajmila uz molbu da nikome to ne kaže. Pozajmljeni novac da je vratila jer joj je M. za otprilike jednu godinu ili malo više kazala da je ona sada u problemu jer da je na redu otkup vojnog stana, da je puno povoljnije otkupiti ga u gotovini i da je pitala može li joj vratiti pozajmljeni novac da otkupi stan. Zato da joj je negdje oko B., odnosno sv. K. 1995. g. vratila čitav pozajmljeni iznos odnosno 15.000 DEM. M. da je bila jako sretna i da je rekla da joj je sv. K. donijela bingo. Obavijestila je svjedokinju i da je stan otkupila. Za pozajmicu da nije znao niti P. J..
Prije svega, tužitelj je pravilno uočio kontradiktornosti u iskazima tužene: u iskazu iz 2013. g. tužena je navela da su ona i njen pok. suprug ocu za otkup stana dali iznos od 8.000 EUR odnosno cjelokupni iznos za otkup stana. Njen pok. suprug da je dobro zarađivao i imao velika primanja. U interpretiranom dopunskom iskazu navela je da je cjelokupni iznos za otkup stana pozajmila od nećaka pok. supruga, ne navodeći od kojeg te je predložila da sud sasluša oba nećaka. Sud nije prihvatio navod svjedoka M. M. da je tuženoj pozajmio iznos od 8.000 DEM koji
joj je trebao za otkup stana, jer se radi o bliskom srodniku pok. supruga tužene i jer je tim iskazom djelomično potvrđen dopunski iskaz tužene, koji sud nije prihvatio kao vjerodostojan jer je u potpunosti suprotan njenim prvim navodima u kojima se, sve do ukidnog rješenja Vrhovnog suda, uopće nije spominjala pozajmica već se, upravo suprotno, navodilo da su iznos koji je potreban za otkup stana tužena i njen suprug dali ocu stranaka iz svojih zarađenih sredstava.
Sud nije prihvatio kao vjerodostojan ni navod tužitelja da je majci dao 2.900 DEM da joj pomogne prilikom otkupa stana jer je zaista nevjerojatno da to tužitelj nije spomenuo u svom prvom iskazu u kojem je izrekao da nema saznanja kojim je novcem stan otkupljen ali da je otac imao visoku mirovinu koja je početkom rata bila umanjena i iznosila oko 3.050,00 kn.
Sudu je, jednako tako, prilično nevjerojatan navod svjedokinje P. o pozajmljivanju i vrlo brzom vraćanju velikog iznosa od 15.000 DEM koji je kao ušteđevinu imala pok. majka stranaka M., a s obzirom da se radilo o kriznom periodu u toj obitelji jer je upravo bilo okončalo razdoblje kada otac stranaka kao vojni umirovljenik nije primao vojnu mirovinu i kad su mu bili isplaćeni zaostaci, a tvrdnje o prodaji zemljišta sudu su bile neuvjerljive i paušalne. Međutim, sud je prihvatio dio iskaza ove svjedokinje u kojem je navela da je pok. M. bila radišna domaćica koja nije bila rastrošna i koja bi ''od dva dinara učini tri'', da je bila vrijedna žena ''zlatnih ruku'' koja je vodila računa o cijeloj obitelji pa tako i o obitelji tužene jer se brinula i o unucima.
To se ovom sudu slaže s podacima koje je sudu u dopunskom iskazu iznio tužitelj: da je njegova majka bila zaposlena u D. gdje je upoznala oca i da je prestala raditi kad je rodila tužitelja jer je tako zahtijevao otac, ali se ponovo zaposlila …. g. u tzv. D. d. J. i tamo radila kao kuharica sve do umirovljenja
(…. g.), da je bila jako vrijedna i radišna, da je za oca, koji je bio bolestan kuhala posebnu hranu, da je krojila, da je na Č. imala vrt i kokoši i da je stalno nešto radila i doprinosila bračnoj zajednici.
Na ovom mjestu sud smatra potrebnim napomenuti da su, prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (Službeni list SFRJ broj 11/66 i 32/68, dalje ZSO) koji je bio na snazi u vrijeme kad je sporni stan dodijeljen ocu stranaka na korištenje (1967. g.), roditelji stranaka po samom Zakonu bili sunositelji stanarskog prava. Naime, prema odredbi čl. 18. st. 2. ZSO-a kad je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nositelj stanarskog prava je i drugi bračni drug, ako oni nisu drukčije ugovorili ili ako tim Zakonom nije drukčije određeno.
Prema odredbi čl. 6. st. 2. i 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN br. 43/92-pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93,
2/94, 44/94, 58/95, 11/96, 68/98 i 96/99, dalje Zakon o prodaji stanova) oba su bračna druga, kao sunositelji stanarskog prava, imali pravo zajednički otkupiti stan, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.
Prema ocjeni ovog suda tužena ni u nastavku postupka nakon ukidnog rješenja Vrhovnog suda nije dokazala da je otkupna cijena za stan plaćena iz posebne imovine jednog bračnog druga, konkretno oca stranaka pok. P. J.,
jer sud nije prihvatio njenu tvrdnju da je ocu dala iznos za kupnju stana u cijelosti kao nevjerodostojnu i jer nije prihvaćen iskaz svjedoka M. kojim je pokušala to
dokazati. Osim toga, sve da je sud i prihvatio navod tužene da je jednom roditelju koji je, očito, imao suglasnost drugog bračnog druga otkupiti stan jer bez te suglasnosti Ugovor o kupnji stana ne bi mogao biti zaključen, dala dio iznosa (ili čak cijeli iznos) potrebnog za kupnju stana, potpuno je nevjerojatno da to tužena daje samo ocu kao da njena majka nije bila sunositeljica stanarskog prava i osoba koja je ne samo odgajala djecu, držala kućanstvo i brinula o svemu te ''stalno nešto radila'' nego i osoba koja je bila dugi niz godina u radnom odnosu i ostvarila mirovinu. Dakle, i da je uspjela dokazati da je ocu dala iznos novca za otkup stana, sud bi smatrao, jer je to jedino logično i normalno, da je taj iznos dala svojim roditeljima na jednake dijelove, pa da time nije došlo do bilo kakvog poremećaja u njihovim odnosima kao sunositeljima stanarskog prava, bračnim drugovima koji su cijeli život stjecali imovinu, štedjeli i konačno zajednički otkupili stan koji predstavlja njihovu bračnu stečevinu.
Prema mišljenju suda bračni drugovi, pok. majka i otac stranka imali su jednaku visinu udjela u stjecanju imovine odnosno ovog stana jer su doprinosi bračnih drugova u stjecanju bračne imovine bili podjednaki budući da je majka stranaka, osim što je dugi niz godina bila u radnom odnosu i zarađivala i imala, doduše, manja primanja od oca stranaka, doprinosila u stjecanju zajedničke imovine radom u domaćinstvu i obitelji i brigom oko odgoja i podizanja djece.
Stoga je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da u ostavinu pok. P. J. ne ulazi ½ dijela stana u S., pobliže opisanog u
petitu tužbe pod točkom 1., u cijelosti osnovan te je sud prihvatio ovakav zahtjev i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.
Na ovom mjestu sud smatra potrebnim navesti da je u ostavinskom predmetu iza smrti P. J. broj O-2568/09, a nakon što je postala pravomoćna prvostupanjska presuda donesena u ovom predmetu pod brojem P 2 4769/10 od 25.
studenog 2013. g., doneseno rješenje o nasljeđivanju pod novim brojem O-6762/15 od 21. listopada 2016. g. koje je postalo pravomoćno. Tim je rješenjem stan u S.,
u cijelosti utvrđen ostavinom ostavitelja i u cijelosti raspoređen
tuženoj kao oporučnoj nasljednici. Stoga, a ukoliko presuda ovog suda u dosuđujućem dijelu postane pravomoćna, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju stranke ovog postupka neće biti vezane jer će biti ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 232. st. 5. al. 3. Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03, 163/03,
35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) pod kojima bi u parničnom postupku stranke mogle zahtijevati ponavljanje postupka.
-u odnosu na novčana sredstava ostavitelja
U odnosu na zahtjev tužitelja da sud utvrdi da u ostavinu iza pok. P. J.
ulaze novčana sredstva na računima (deviznim i kunskim) otvorenim kod poslovnih banaka u RH, tužitelj je, nakon odgovora svih banaka kojima su upućeni dopisi suda, na ročištu od 15. veljače 2022. g. uredio zahtjev na način da je uz općeniti zahtjev još i dodatno odredio iznos koji predstavlja ostavinu: radi se o iznosu koji je na dan smrti pok. P. J. bio položen kod O. b. d.d. S. i za koji je zahtjev tužitelja osnovan (iznos od 2.423,27 kn) pa je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom II.
U preostalom dijelu ovaj je zahtjev tužitelja neosnovan, jer u odgovorima brojnih banaka kojima je sud uputio dopise nije zabilježeno postojanje drugih kunskih ili deviznih računa na ime pravnog prednika stranaka na dan njegove smrti. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužitelj u ovom sporu nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom svog zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.
Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 20. studenog 2020. g. i 15. veljače i 16. svibnja 2022. g. po 250 bodova (ukupno 1000 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 17. svibnja 2012. g., 22. listopada 2019. g., 7. veljače 2020. g. i 8. rujna i 7. prosinca 2022. g. po 62,5 bodova (ukupno 312,5 bodova), trošak sastava žalbe od 9. prosinca 2013. g. od 312,5 bodova, trošak sastava revizije od 31. ožujka 2015. g. od 375 bodova te trošak sastava podnesaka od 18. siječnja i 28. lipnja 2022. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova).
Ukupan broj bodova (2100) bilo potrebno pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 37/22 i 126/22). Iznos koji se dobije na opisan način (31.500,00 kn) predstavlja iznos koji je tužena u obvezi isplatiti tužitelju na ime parničnog troška i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke rješenja.
Na ovaj je trošak tužitelju priznata i zatražena zatezna kamata koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.
Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 21. studenog 2019. g., 31. siječnja i 6. travnja 2020. g. i 17. ožujka 2022. g. jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznat ni trošak sudskih pristojbi jer u tom dijelu njegov zahtjev nije bio postavljen ne određeni način, a kako propisuje odredba čl. 164. st. 1. ZPP-a.
Tužitelju nije priznat ni trošak koji se odnosi na putni trošak dolaska pun. tužitelja na ročišta iz Z. (bilo avionom ili osobnim automobilom), trošak
hotelskog smještaja i trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja jer trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica može iznositi samo onoliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda. Osim toga, tužitelj je u sjedištu suda na raspolaganju imao velik broj odvjetnika kojima je mogao povjeriti zastupanje u ovoj pravnoj stvari, pa se tuženu ne može obvezati na podmirenje ovog troška jer ga sud ocjenjuje nepotrebnim (odredba čl. 155. st. 1. ZPP-a).
Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. (NN broj 57/22 i 88/22) i Odluke
Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz NN broj
85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je u odluci o parničnom trošku prva u dvojnom iskazivanju.
U Splitu, 23. siječnja 2023. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
