Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-2308/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku R. T., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:18683136487, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja C. d.d., iz V., zastupan po punomoćniku H. B., odvjetnik iz V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4758/2020-28 od 29. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalba i podnesak nazvan "dopuna žalbe" tužene Republike Hrvatske, kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4758/2020-28 od 29. ožujka 2022. pod toč. II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tužene podnesena protiv toč. I. i III. izreke presude kao nedopuštena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrv-3608/2000 od 17. veljače 2000. godine kojim se nalaže tuženoj Republici Hrvatskoj platiti tužitelju E.-h. d.o.o. iz R. 14.735.643,74 Kn s zateznim kamatama u visini stope koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata u svezi s čl. 2. Zakona o zateznim kamatama od 11. studenog 1999. godine do isplate te naknaditi trošak ovršnog postupka od 132.000,00 Kn s zateznim kamatama u skladu s čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata od 17. veljače 2000. godine do isplate u roku 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj platiti tužitelju E. d.o.o. iz R., iznos u visini od 21.070.055,89 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2022. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos u visini od 21.070.055,89 kn tekuće od 22. listopada 2021. godine pa do 29. ožujak 2022. godine.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju E. d.o.o. iz R., parnični trošak u visini iznosa od 3.198.750,00 kn te naknaditi parnični trošak umješaču u iznosu od 651.987,50 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2022. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotni poena, sve u roku od 15 dana.

2. Rješenjem je dopuštena objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

3. Protiv navedene presude žali se tužena.

4. Tužena se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 1/12/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presudu preinačiti, podredno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

6. Žalba tužene u dijelu pod toč. I. i III. izreke presude je nedopuštena, a u dijelu pod toč. II. i IV izreke presude neosnovana.

7. Naime, pod toč. I. izreke presude ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrv-3608/2000 od 17. veljače 2000., dok je pod toč. III. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos u visini od 21.070.055,89 kn tekuće od 22. listopada 2021. pa do 29. ožujak 2022. Tužena u tom dijelu (kojim je zahtjev tužitelja odbijen) nema pravni zbog  čega  je  njezina  žalba  odbačena  kao interes pobijati presudu žalbom

nedopuštena u smislu odredbe čl. 358. st. 3. u svezi čl. 366. ZPP i odlučeno kao pod toč. I. izreke rješenja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 21.070.055,89 kn za radove izvedene na temelju Ugovora sklopljenog 11. listopada 1999. i Anexa tih ugovora od 3. studenog 1999. sklopljenih između tužitelja i ministarstva, koji ugovori su utvrđeni ništavim (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima- "Narodne novine", broj: broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 dalje u tekstu: ZOO).

9. Naime, pravomoćnom presudom suda prvog stupnja broj P-3859/04 od 30. travnja 2007. utvrđeni su ništavim Ugovor i Anex ugovora od 11. listopada 1999. i Anex tih Ugovora od 3. studenog 1999. sklopljenih između tužitelja i ministarstva u smislu odredbe čl. 103. ZOO zbog protivnosti Zakonu o nabavi roba i usluga i ustupanju radova i to čl. 23. st. 2. tog zakona („Narodne novine“ broj 142/97) koji propisuje postupak javnog natječaja koji u ovom slučaju nije proveden.

10. Navode tužene da mu se tužitelj nije obratio u mirnom postupku novim zahtjevom iz preinačene tužbe od 17. ožujka 2007. pa je tužbu trebalo odbaciti sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim imajući uvidu da je tužitelj podnio tužbu 1999. tj. prijedlog za ovrhu, te da parnica nije pravomoćno dovršena, time da tužitelj na istoj činjeničnoj osnovi zahtjeva utuženi iznos, a time što je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev povišenjem zahtjeva nije podnesena nova tužba.

11. Također smatra neosnovanim prijedlog tužene za prekidom postupka do okončanja kaznenog postupka koji se vodi pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod brojem Kov-379/21 protiv 1. okrivljenog Lj. Ć., 2. okrivljenog S. K. i 3. okrivljenog D. C. zbog kaznenih djela 246. st. 1. i 2. u vezi s čl. 34. i 37. KZ/11 (zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju) jer odluka u predmetnoj stvari ne ovisi je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, a osim toga Ugovori koji su bili predmetom ovog postupka utvrđeni su ništavim pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-3859/04 od 30. travnja 2007.

12. Ocjenom iskaza tužitelja te svjedoka Lj. Ć., I. R., J. B. Z. K., B. P., Ž. B. i Ž. M. i M. K. sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje:

-da je ministarstvo izvodio radove u P., B. i H.,

-da se nisu provodili natječaji za obavljanje navedenih radova jer su se izvodili radovi u drugoj državi, a radove je financirala Republika Hrvatske preko ministarstva,

-da je s izvođenjem radova bio upoznat državni vrh Republike Hrvatske, tadašnji predsjednik F. T. (iskaz svjedoka Lj. Ć.), tadašnji ministar obrane G. Š. kao i tadašnji ministar obrane P. M., koji su svojim odlukama ovlastili pomoćnike ministra obrane da sklapaju ugovore o izvođenju radova, a navedeno proizlazi iz Zapovjedi ministra obrane G. Š. od 5. prosinca 1995. i Odluke ministra obrane P. M. od 30. prosinca 1999.

-da je u sporno vrijeme pomoćnik ministra obrane bio Lj. Ć., koji je potpisao Ugovor,

-da su se radovi izvodili u drugoj državi, B. i H. kako bi se omogućio povrat Hrvata na navedeno područje, koji su iseljeni za vrijeme rata i kako bi im se omogućio život u njihovim domovima na navedenom području

-da je područje na kojem se gradila cesta tj. na kojem je tužitelj izvodio radove u spornom vremenskom razdoblju bilo još uvijek ratno područje, pa su se radovi odvijali po prethodnom odobrenju Ministarstva Republike Hrvatske (iskaz svjedoka I. R. i Lj. Ć.),

-da je prije prihvaćanja ponuda za izgradnju ceste u P. tužitelj već izvodio radove, kao i druge hrvatske tvrtke u B. P.,

-da je iskazima svjedoka Lj. Ć. i J. B., koji je bio pomoćnik ministra obrane od 2000. utvrđeno da se procedura u odnosu na pomoć Hrvatima u B. i H. provodila tako da su se nekad neposredno sklapali poslovi, te su se gradili objekti u B. i H., a gradnju je plaćao ministarstvo preko računa, a nakon 2000., promjenom vlasti, nastavila se pružati pomoć HVO-u, time da se uspostavila suradnja s Federacijom BIH, pa se plaćala pomoć HVO-u na način da su se uplaćivala sredstva Ministarstvu obrane Federacije BIH s namjerom financiranja hrvatske komponente,

-da je tužitelj izveo radove ugovorene ništavim Ugovorima i Dodacima jer to potvrđuju okončane situacije broj … i broj …, obje od 11. studenog 1999., koje su potpisali i naručitelji radova putem načelnika uprave za graditeljstvo i zaštitu okoliša Z. K., nadzorni organ rukovoditelji radova i izvoditelj, a potvrđuju svojim iskazima u tom dijelu i svjedoci M. K., Z. K., B. P., Ž. B., I. R., Lj. Ć. kao i tužiteljev direktor D. C.,

-da je tužena putem svog načelnika Uprave, ministarstva svjedoka Z. K. potpisala te okončane situacije što je opet samo ministarstvo potvrdilo dopisom od 6. travnja 2000. pa je razumljivo da je navedeno učinjeno nakon izvedenih radova,

-da je ministarstvo dopisom od 6. travnja 2000. obavijestilo tužitelja da su njegovi računi u prvobitno utuženoj svoti proknjiženi u knjigovodstvenim evidencijama uprave za financije s datumom dospjelosti 11. studenog 1999., što upućuje na zaključak da su radovi izvršeni, no razlog zbog čega računi nisu plaćeni jest nedostatan priljev novčanih sredstava iz državnog proračuna,

-da je građevinski vještak u nalazu i mišljenju u postupku Županijskog suda u Zagrebu broj Kio-17/05 od 21. listopada 2009. utvrdio dovršetak svih ugovorenih radova.

13. Polazeći od iznesenog, sud prvog stupnja zaključuje da je potpisivanjem okončanih situacija i zaprimanjem računa tužena zaprimila i radove tj. njihovu vrijednost (i proknjižila s danom dospjelosti 11. studenog 1999.), a iste nije platila zbog nedostatka novca u državnom proračunu. Međutim, kako je riječ o gradnji cesta i poligona te sanaciji nasipa u drugoj državi, očito ih nije moguće vratiti već je tužena dužna platiti naknadu u novcu za izvedene radove. Pri tome pozivanje tužene na ugovorene nadzore, zapisnike o primopredaji i zakonske odredbe ugovora o gradnji koji Ugovori su utvrđenim ništavim, kao i pozivanje na uzance koje nisu ugovorene sud prvog stupnja nalazi nebitnim.

14. Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da se tužitelj ponašao kao profesionalac pri zaključenja ništavih Ugovora te je postupao s povećanom pažnjom "dobrog gospodarstvenika" pri sklapanju predmetnih Ugovora, jednako kao i tužena jer je tužitelj poštivao proceduru koju je tada provodila tužena u obavljanju poslova na području P., B. i H., na način da je dostavio ponude koje su prihvaćene, a potom je započeo radove, koje je tužena kontrolirala i to kako količinu izvedenih radova tako i njihovu kvalitetu.

15. U odnosu na političke odluke i motive ugovornih strana sud prvog stupnja utvrđuje da se nije provodila javna nabava jer su se izvodili radovi u drugoj državi, da su radove izvodile hrvatske tvrtke pa tako i tužitelj, da su se radovi izvodili kako bi se pomoglo Hrvatima u B. i H. nakon rata da bi se mogli vratiti svojim kućama, da je s postupkom izbora izvođača radova (prihvat ponude bez natječaja i postupka javne nabave) bio upoznat ministar obrane kao i državni vrh. Imajući u vidu da se Republika Hrvatska, čl. 10. Ustava obvezala pomagati svojim državljanima u drugim državama, način pomaganja Hrvatima (1999. godine) bila je izgradnja objekata i infrastrukture na području B. i H. o čemu je bio upoznat i državni vrh Republike Hrvatske kao i ministri obrane koji su ovlastili pomoćnike ministara da sklapaju Ugovore (u ovom konkretnom slučaju svjedoka Lj. Ć.). Polazeći od iznesenih utvrđenja sud prvog stupnja ne nalazi da bi tužitelj i tuženik postupali iz nedopuštenih pobuda, pri čemu su motiv za sklapanje ništavih ugovora kao i pobuda tužene za sklapanje ugovora bez javne nabave bila pomoć državljanima Republike Hrvatske na području druge države.

16. Prihvaćenjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, pisana i usmena očitovanja vještaka (podneskom od 6. studenog 2011. i na ročištu održanom 7. siječnja 2013.), kao i dopune nalaza i mišljenja od 8. studenog 2021., a otklanjajući prigovor zastare sud prvog stupnja ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrv-3608/2000 od 17. veljače 2000. (toč. I. izreke presude), prihvaća zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 21.070.055,89 sa zateznom kamatom od donošenja presude (toč. II. izreke), dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate tekuće od 22. listopada 2021. pa do 29. ožujak 2022. odbija kao neosnovan (točka III. izreke), i odlučuje kao u izreci presude.

17. Odluka suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. i IV. izreke pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

18. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

19. Također nije osnovan žalbeni navodi tužene kojim upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva tužitelja.

20. Pri tome je, ocjena izvedenih dokaza izvršena baš na način propisan odredbom iz čl. 8. ZPP pri čemu je sud prvog stupnja sva stečena uvjerenja opširno i logično obrazložio u pobijanoj presudi koje razloge tuženik nije doveo u sumnju.

21. Ovaj postupak započeo je podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave dana 14. veljače 2000. Sud prvog stupnja donio je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-3608/2000 dana 17. veljače 2000., koje rješenje je, povodom izjavljenog prigovora tužene stavljeno izvan snage rješenjem od 11. travnja 2000. (čl. 54. Ovršnog zakona-„Narodne novine“ broj 57/96).

22. Tužena je podneskom od 16. ožujka 2001. podnijela protutužbu radi utvrđenja ništavosti Ugovora 11. listopada 1999., te Anex-a tim ugovorima od 3. studenog 1999. sklopljenih između tužitelja i ministarstva, a nakon čega je tužitelj podneskom od 17. ožujka 2007. zatražio isplatu iznosa 14.753.643,74 kn, sada s osnova stjecanja bez osnove.

23. Tužena je tek u podnesku od 26. svibnja 2020. (dakle 13 godina nakon podnošenja takvog zahtjeva) i nakon što je o takvom zahtjevu tužitelja već na nepostojanje procesne pretpostavke za vođenje spora, odlučivano ukazala

smatrajući da tako postavljeni zahtjev iz preinačene tužbe ne isključuje primjenu odredbe čl. 186a. st. 1. ZPP, pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 186 a.st.6. ZPP tužbu tužitelja u odnosu na preinačeni dio valjalo odbaciti.

24. Odredba čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010) osiguravaju svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Kao što je navedeno, riječ je o "pravu na sud", čiji je važan aspekt i pravo na pristup sudu.

25. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) "pretjerani formalizam" u tumačenju postupovnih odredbi i ocjena jesu li one u konkretnom slučaju ispunjene, može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu i dovesti do povrede prava pojedinca na učinkovitu zaštitu suda. Tako Pravo na pristup sudu mora biti "praktično i učinkovito", a ne "teoretsko ili iluzorno" (ESLJP/ Zubac protiv Hrvatske [Vv], broj: 40160/12, § 77., presuda od 5. travnja 2018., i Bellet protiv Francuske, broj: 23805/94, § 36., presuda od 4. prosinca 1995.).

26. Svrha spomenute zakonske odredbe čl. 186. a ZPP je omogućiti strankama prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske mirno rješenje spora i izbjegavanje sudskih sporova. Kako je tužena tijekom trajanja ovog dugotrajnog postupka osporavala osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja na isplatu (pa tako i zahtjeva za isplatu u primjeni odredbe čl. 104. u svezi čl. 210. ZOO), odbacivanje tužbe i inzistiranje na primjeni odredbe čl. 186. a st. 1. ZPP u takvim okolnostima predstavljalo bi nepotrebno formaliziranje koje je protivno pravu stranke na pravično suđenje i pravu na pristup sudu.

27. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 186. a ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje tužena.

28. Nadalje nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 213. st. 2. ZPP na koju također ukazuje tužena (jer da je bilo potrebno odrediti prekid ovog parničnog postupka do okončanja kaznenog postupka koji se vodi pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod brojem Kov- 379/21, radi utvrđivanja jesu li direktor tužitelja, kao i svjedok Lj. Č. u predmetnom razdoblju počinili kazneno djelo zloupotrebe ovlasti u gospodarskom poslovanju).

29. U situacijama navedenim u odredbi čl. 213. st. 2. ZPP, sud u parničnom postupku nije dužan odrediti prekid postupka, već je tom odredbom tek propisana mogućnost suda u parničnom postupku da u tim situacijama odredi prekid postupka, ali u ovom slučaju za navedenim nije bilo potrebe jer odluka o tužbenom zahtjevu ne ovisi o tome je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i je li on odgovoran, a osim toga o ništavosti Ugovora koji su bili predmetnom postupka odlučeno je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja P- 3859/04 od 30. travnja 2007.

30. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana jest dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na osnovi takvog ugovora ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Odredbom čl. 104. st. 2. ZOO, propisano da u situaciji kada je ugovor ništav zbog toga što je po svom sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište. Pri odlučivanju u navedenom smislu sud će, prema st. 3. citiranog članka, voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koje se ugrožavaju, te o moralnim shvaćanjima društva.

32. Prema navedenoj odredbi odstupanja od općeg pravila iz st. 1. citiranog članka, odnosno od načela povratka u prijašnje stanje, ne odnosi se na sve slučajeve ništavosti već samo na one koji su po svom "sadržaju ili cilju" protivne Ustavu RH i prisilnim propisima. Za primjenu iznimke iz st. 2. citiranog članka nužna je pretpostavka da je ugovor ništav po svom sadržaju, a on je takav ako mu je predmet obveze (činidba) nedopušten ili po svom cilju (pobudi, motivu) a to su oni čija je osnova nedopuštena (čl. 51. i 52. ZOO). Odstupanje od pravila iz st. 1. sastoji se u tome da sud može odbiti djelomično ili u cijelosti zahtjev nesavjesne strane (one koja je svjesno sklopila nedopušteni ugovor) za vraćanje onoga što je temeljem ništavog ugovora i ispunila. Kad zakonodavac u zakonskom tekstu koristi riječ "može" tumačenjem "a contrario" dolazi se do zaključka da sud tako ne mora postupiti. To znači da u situaciji kada je zahtjev za vraćanje podnijela nesavjesna strana sud može ali i ne mora drugoj strani narediti povratak primljenog ocijeni li da se time ostvaruje cilj sankcije. U takvim situacijama sud nije vezan nikakvim unaprijed datim pravilima koje bi ga obvezivale postupiti na određeni način, već je ovlašten da u svakom konkretnom slučaju presudi onako kako najviše odgovara svrsi sankcije, ali pri donošenju takve odluke sud mora voditi brigu o savjesnosti ili nesavjesnosti jednog ili obaju suugovaratelja, o značenju (težini) društvenih interesa koji se ugrožavaju, moralnim shvaćanjima društva, te o svim okolnostima o kojima inače mora voditi računa pri donošenju odluka.

33. Pritom je ovaj sud imao na umu da odredbu čl. 104. st. 2. ZOO treba restriktivno tumačiti, jer odbijanje zahtjeva za vraćanje danog temeljem ništavog ugovora prelazi na određeni način okvire odnosa među strankama koji su nastali kao posljedica činjenice da su sklopile ugovor koji ne proizvodi pravne učinke, odnosno može se smatrati i kao neka vrsta kazne za osobu koja traži vraćanje.

34. Pravilno je sud prvog stupnja cijeneći okolnosti slučaja zaključio da tužitelj, a ni tužena nisu bili nesavjesni stjecatelji, i za svoje utvrđenje dao jasne i obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

35. Tako je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je ministarstvo izvodio građevinske radove u B. P., da se nisu provodili natječaji za obavljanje navedenih radova jer su se izvodili radovi u drugoj državi, da je radove financirala Republika Hrvatske preko ministarstva, da je s izvođenjem radova bio upoznat državni vrh Republike Hrvatske, tadašnji predsjednik F. T. tadašnji ministar obrane G. Š. kao i tadašnji ministar obrane P. M., koji su svojim odlukama ovlastili pomoćnike ministra obrane da sklapaju Ugovore o izvođenju radova (Zapovjed ministra obrane G. Š. od 5. prosinca 1995. i Odluke ministra obrane P. M. od 30. prosinca 1999.), da je prihvaćena ponuda za gradnju ceste koju je izvodio tužitelj, da je u sporno vrijeme pomoćnik ministra obrane bio Lj. Ć., koji je potpisao Ugovor, da su se radovi izvodili u drugoj državi (B. i H.) kako bi se omogućio povrat iseljenog Hrvatskog stanovništva na navedeno područje, da je područje na kojem se gradila cesta tj. na kojem je tužitelj izvodio radove u spornom vremenskom razdoblju bilo još uvijek ratno područje pa su se radovi odvijali po prethodnom odobrenju Ministarstva Republike Hrvatske, da su i ranije (prije nego je prihvaćena ponuda tužitelja) na tom području izvođeni radovi od strane drugih hrvatskih tvrtki, da je iskazima svjedoka Lj. Ć. i J. B., koji je bio pomoćnik ministra obrane do 2000. utvrđeno da se procedura u odnosu na pomoć Hrvatima u B. i H. provodila tako da su se nekad neposredno sklapali poslovi, te su se gradili objekti u B. i H., a gradnju je plaćalo ministarstvo preko računa, a nakon 2000., promjenom vlasti, nastavila se pružati pomoć HVO-u na način se uplaćivala sredstva Ministarstvu obrane Federacije BIH s namjerom financiranja hrvatske komponente, da je tužitelj navedene radove izvršio, koje radove je tužene prihvatila, ali do isplate nije došlo isključivo zbog nedostatnih sredstava u državnom proračunu.

36. Sud prvog stupnja dao je valjane razloge u odnosu na ponašanje tužitelja, kao profesionalca pri zaključenju navedenih ugovora te postupanju s povećanom pažnjom dobrog gospodarstvenika pri sklapanju ugovora, koje prihvaća i ovaj sud prvog stupnja.

37. U konkretnom slučaju, nedvojbeno se radilo o uobičajenoj proceduri prilikom sklapanja Ugovora, na koji način su poslovale i druge pravne osobe iz Republike Hrvatske koje su izvodile radove ne području B. i H., uz znanje i suglasnost državnog vrha RH, a o čemu su detaljno i okolnosno iskazivali svjedoci Lj. Č. i J. B., i koja utvrđenja tužena žalbom određeno ne spori.

38. Iz navedenog nedvojbeno slijedi da je u navedenom pravcu postojala politička odluka nadležnih tijela, zbog kojih razloga za izvođenje navedenih radova nije poštivana zakonska procedura (prihvat ponude bez raspisanog javnog natječaja i postupka javne nabave) jer je bila riječ o pomoći Hrvatima u B. i H. u vidu izgradnje infrastukturnih objekata u drugoj državi, kako bi im se omogućilo povratak, sve to uz znanje ministra obrane Republike Hrvatske i državnog vrha, pa ne može biti riječi o tome da su tužitelj i tužena postupali iz nedopuštenih pobuda.

39. Tužitelj je pritom poštivao proceduru koju je tada provodila tužena (prihvat ponude bez natječaja i postupka javne nabave) na način da je dostavio ponudu koja je prihvaćena, nakon čega je započeo i završio radove, koje je tuženik kontrolirao, kako količinu tako i kvalitetu, koje radove je tužena priznala, a do plaćanja nije došlo isključivo zbog nedostatnih sredstava u državnom proračunu. Na drugačiji način ugovaranja poslova tužitelj nije mogao utjecati.

40. Naime, obvezu provođenja javnog natječaja imala je tužena (čl. 3. Zakona o nabavi, roba i usluga i ustupanju radova), koja je određivala odabir, način i uvjete nadmetanja pa eventualni propust tužene da izvrši postupak javne nabave ni u kojem slučaju ne može ići na štetu tužitelja koji je u cijelosti izvršio posao koji je od njega naručila tužena (tako i presuda VSRH Rev-569/2016 od 5. studenog 2019.) i ima legitimno pravo očekivati da mu se vrati ono što je na temelju ništavog ugovora ispunio (čl. 210. ZOO).

41. Osim toga, načelno stajalište da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana izražene su u više odluka Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice, odluka broj: U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009.). U predmetu Lelas protiv RH (Zahtjev br. 55555/08 § 74., presuda od 20. svibnja 2010.). istaknuto je da državi čije vlasti ne poštuju svoja vlastita unutarnja pravila i postupke ne smije biti dozvoljeno okoristiti se svojim kršenjem propisa te izbjeći obvezama."

42. U iznesenim okolnostima jasno je da tužitelj nije nesavjestan stjecatelj, kakvim ga očito smatra tužena.

43. U odnosu na prigovor tužene da nije stekla vlasništvo ceste valja reći da isto i nije bilo motiv, odnosno pobuda za sklapanje Ugovora jer je unaprijed bilo jasno da Republika Hrvatska ne može steći vlasništvo ceste u drugoj državi, ali je tužena ostvarila svoj legitimni cilj iz čl. 10. Ustava Republike Hrvatske kojim se obvezala pomagati pripadnicima hrvatskog naroda u drugim državama (tako i B. i H.), a gradnja infrastrukturnih objekata (u konkretnom slučaju ceste) i omogućivanja njihova povrata (i života na tim područjima), sa čime je očito bio upoznat i državni vrh Republike Hrvatske, kao i tadašnji ministri obrane, koji su ovlastili pomoćnike za sklapanje Ugovora o izvođenju radova, upravo je bio način tog pomaganja.

44. Uvažavajući iznesene okolnosti pod kojima je došlo do sklapanja navedenih ugovora u ovom slučaju nije došlo do ugrožavanja nekog konkretnog društvenog interesa niti je navedeno suprotno moralnim shvaćanjima društva, pa i po ocjeni ovog suda ne bi bilo opravdano primijeniti odredbu čl. 104. st. 2. ZOO.

45. Suprotno žalbenim navodima tužene nalaz i mišljenje građevinskog vještaka, kao i pisana i usmena dopuna i očitovanja vještaka dani su jasno i uvjerljivo, te u skladu s pravilima struke, a prigovori se mogu isticati u fazi glavne rasprave, te se po potrebi može predložiti i novo vještačenje ukoliko sa očitovanjem vještaka nisu prigovori otklonjeni. Tijekom postupka tužena je prigovarala nalazu i mišljenju građevinskog vještaka u vezi čega je taj vještak i pisano obrazložio svoj nalaz i mišljenje (očitovanje od 6. studenog 2011.), kao i usmeno na ročištu održanom 7. siječnja 2013., nakon čega tužena nije predložila izvođenje dokaza obnovom vještačenja.

46. Prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak je uzeo u obzir sve raspoložive isprave te vrijednost ugovorenih i izvedenih radova i pravilno objasnio radove između ugovorenih cijena i okončanih situacija s obzirom na pojedine radove podizvođača te samoga tužitelja, nalaz i mišljenje je sačinio na temelju zadanog zadatka, te je pravilno koristio indekse porasta cijena u Republici Hrvatskoj, gdje se i vrši plaćanje, neovisno gdje su radovi izvođeni, pri čemu je uzeo u obzir i razliku između ugovorenih radova po ništavim predmetnim ugovorima i zadacima i izvedenih radova. Pored toga, tužena je prihvatila obje okončane situacije te je iste zaprimila kao račune s nadnevkom dospjelosti 11. studenog 1999., što je sve utvrđeno uvidom u te okončane situacije i dopis ministarstva od 6. travnja 2000.

47. Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio dopunu nalaza i mišljenja od 8. studenog 2021. kojim je u izvršena revalorizacija cijene izvršenih radova (jer je zadnji iznos utvrđen 2011.) i utvrđeno da ukupna vrijednost radova izjednačena na dan izrade dopune nalaza i mišljenja iznosi 21.070.055,89 kn, kojoj dopuni nalaza i mišljenja tužena nije prigovarala.

48. Stoga navedenim žalbenim navodima tužena ne može dovesti u sumnju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja koje se temelji na nalazu i mišljenju vještaka koje je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja izrađeno sukladno odredbama čl. 258 do 261. ZPP pa zato ne mogu biti prihvaćeni njegovi prigovori vezani uz rezultate vještačenja, odnosno rezultate dokazivanja i sudsku ocjenu dokaza u cjelini.

49. Pored toga, važno je navesti da u ponovljenom postupku zadatak vještaka bio izvršiti revalorizaciju izvršenih radova, a što je vještak i učinio. Tako, suprotno navodima žalbe, prilikom izrade dopune nalaza i mišljenja vještak nije bio dužan očitovati se na ranije iznesene prigovore tužene koji se odnose na činjenicu postojanja proturječnosti između ispostavljenih računa i okončanih situacija o visini vrijednosti izvedenih radova. Kao što je ranije navedeno, na iznesene prigovore tužene na nalaz i mišljenje vještak se očitovao pisanim putem (očitovanje od 6. studenog 2011.), kao i usmeno na ročištu održanom 7. siječnja 2013., nakon čega tužena nije predložila izvođenje dokaza obnovom vještačenja, a navedeno nije učinila ni u ponovljenom postupku (zapisnik sa ročišta održanog dana 14. veljače 2022., list 570 spisa).

50. Konačno, osnovano je sud prvog stupnja odbio prigovor zastare.

51. Sud prvog stupnja dopustio je preinaku tužbe (kako je to zatražio tužitelj u podnesku od 12. siječnja 2022.), sukladno odredbi čl. 191. st. 2. ZPP, s obzirom da je preinaka posljedica okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, provođenje vještačenja, a u tom dijelu odluka nije pobijana žalbom.

52. Po mišljenju ovoga suda, preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem iznosa postojećeg zahtjeva za isplatu nije odlučna za nastupanje zastare, neovisno o odredbi čl. 191. st. 1. i st. 2. ZPP prema kojoj je riječ o preinaci tužbe.

53. U ovom predmetu nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične osnove zahtjeva, već je predmetni zahtjev za isplatu (s osnova stjecanja bez osnove) od 1. podneskom od 12. siječnja 2022. preinačen rujna 2011. (list 341 do 342 spisa)

povišenjem generičnog-novčanog zahtjeva, bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe, tako da je prekid zastare nastupio podnošenjem zahtjeva za isplatu. Time što je tužitelj preinačio tužbu povišenjem generičnog-novčanog zahtjeva nije došlo do pokretanja novog postupka. Ovo stoga, jer je podnošenjem tužbe poduzeta radnja ostvarenja subjektivnog prava na isplatu, a time je prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-1196/11-2 od 4. travnja 2012.).

54. Pri tome ovaj sud ističe da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je:

- osigurati pravnu sigurnost i konačnost,

- zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti i

- spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena.

55. No, tumačenje zastare treba razmatrati i kroz ograničenje prava na pristup sudu kao aspekt prava na pošteno suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske. Ograničenje neće biti u skladu s čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojao ostvariti. Nerazmjerno ograničenje prava na pristup sudu postoji kada se zbog pravnih shvaćanja sudova osoba nađe u situaciji da njen zahtjev neće uopće biti razmatran u meritumu, iako su okolnosti zbog kojih ona nije mogla "pravodobno", tj. unutar zastarnog roka, podnijeti tužbu za naknadu štete objektivne prirode pa ona za njih nikako nije mogla saznati unutar tog roka.

56. U konkretnom slučaju tužitelj do izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem nije mogao sam, bez stručne pomoći, a bez koje pomoći niti sud nije mogao utvrditi pravno odlučne činjenice, utvrditi visinu potraživanja, a tako tužitelj nije mogao niti precizno odrediti tužbeni zahtjev.

57. Tužitelj je podnio tužbu i brinuo o svom pravu sukladno važećem zakonu i praksi pa tužitelja kao vjerovnika ne bi trebalo "kažnjavati", a tuženika kao dužnika "nagrađivati" zastarom, dok su s druge strane svi događaji koji su relevantni za odluku suda jednako "osporivi" i "dokazivi" i u odnosu na viši i u odnosu na niži novčani iznos, visina potraživanja tužitelja određuje temeljem istih dokaza i nema nikakvog pravnog opravdanja različitog tretmana spram povišenog iznosa kojeg tužitelj potražuje gledajući iz pozicije svrhe postojanja odnosno uvođenja zastare.

58. Dakle, kada bi se zastara procjenjivala prema danu povišenja tužbenog zahtjeva ne bi se uspostavila pravedna ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi ograničenjem postići - ograničenje pristupa sudu ne bi bila kompatibilna s čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer ne bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Isto tako, primjenjivanje pravila o zastari na prethodno navedeni način predstavljalo bi pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka. Pravila bi prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i predstavljala bi prepreku koja bi sprječavala tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud. Naime, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da, u prethodno utvrđenim okolnostima, je tužitelj morao tražiti u vrijeme podnošenja tužbe isplatu upravo u visini koja je kasnije utvrđena građevinskim vještačenjem (pri čemu u konkretnom slučaju tužitelj može tražiti povrat prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, čl. 104. st. 1. ZOO).

59. Slijedom iznesenog, pravilno je sud prvog stupnja sud primjenom odredbe čl.104. st. 1. ZOO obvezao tuženu isplatiti tužitelju vrijednost izvedenih radova u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke, dakle u iznosu od 21.070.055,89 kn sa zateznom kamatom tekućom donošenje presude pa do isplate.

60. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovu (čl. 154 st. 1 ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP). Tužena osporava odluku o troškovima postupka osporavajući odluku o glavnoj stvari, pri čemu određeno ne navodi u čemu bi se nezakonitost oduke o troškovima sastojala.

61. Slijedom svega iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

62. Tužena nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP)

U Zagrebu 24. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.