REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-1074/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja KREŠE VUGECA, vlasnika obrta TRANSPORT VUGEC, Donja Pušća, Voćarska 4, OIB 68199977579, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Puljić, odvjetnik u Splitu, Gundulićeva 26A, protiv tuženika FERO-TERM d.o.o., Donji Stupnik, Gospodarska ulica 17, OIB 69638067216, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3805/2019 od 22. prosinca 2020., 23. siječnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tuženikova žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3805/2019 od 22. prosinca 2020. u pobijanoj točki I. njene izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uvažava se tuženikova žalba, ukida rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3805/2019 od 22. prosinca 2020. u pobijanim točkama II. i IV. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba protiv točke III. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3805/2019 od 22. prosinca 2020.

IV. Odluku o troškovima žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3805/2019 od 22. prosinca 2020. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marka Jurline iz Velike Gorice, Ulica kralja Dmitra Zvonimira 10, poslovni broj Ovrv-4238/2019 od 28. listopada 2019., u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 22.884,40 kn, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 11.608,99 kn s kamatama (točka I. izreke presude), ukinut je platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na predvidive troškove ovrhe (točka II. izreke presude), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 22.884,40 kn (točka III. izreke presude), utvrđeno je povlačenje tužbe za iznos od 370.319,13 kn s kamatama (točka I. izreke rješenja), naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 24.599,50 kn (točka II. izreke rješenja), odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.650,50 kn (točka III. izreke rješenja), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka IV. izreke rješenja). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj povukao tužbu za dio glavnice i kamata, jer je tuženik tijekom postupka iste podmirio, dok je ostao kod zahtjeva za isplatu iznosa od 23.400,00 kn na ime posebne naknade za troškove prouzročene tuženikovim zakašnjenjem (čl. 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi - „Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 78/15 i 71/15; dalje: ZFPPN) te u dijelu nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 11.683,99 kn. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio kako su stranke nesporno poduzetnici, te da je tuženik kasnio s podmirenjem računa, zbog čega tužitelju pripada pravo na posebnu naknadu prema odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u iznosu od 40,00 EUR za svaki račun, što na dan 23. listopada 2019. ukupno iznosi 22.884,40 kn. Tužiteljev zahtjev za isplatu kamate na taj iznos odbijen je iz razloga što se radi o fiksnom iznosu čija je svrha naknada troškova uzrokovanih zakašnjenjem. Stoga je prvostupanjski sud odlučio kao u izreci presude i rješenja.

2. Protiv točke I. izreke navedene presude te točke II., III. i IV. rješenja žalbu je uložio tuženik, navodeći kako odluku pobija iz svih žalbenih razloga. U bitnome navodi kako je prvostupanjski sud odbio provesti dokazne prijedloge tuženika, koji su se odnosili na pitanje odgovornosti tužitelja za kašnjenje u plaćanju, pa time i pravo na poštenu naknadu. Predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, odnosno istu preinačiti i održati na snazi platni nalog uz naknadu troškova tužitelju.

3. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

4. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, na temelju odredbe čl. 464. st. 2. i čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), jer je tužitelj povukao tužbu za ostatak iznosa pa se stoga preostali tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn.

5. Žalba u sporovima male vrijednosti ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što proizlazi iz čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a. Stoga ovaj sud nije ispitivao navode žalitelja u dijelu kojim tuženik osporava zaključke suda koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje (), Međutim, i ovi su žalbeni razlozi ispitani, no u okviru moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, odnosno jesu li zaključci suda u suprotnosti s ispravama u spisu.

6. Stoga je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u svojoj se žalbi podnositelj žalbe ne poziva na neku od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 5. i 10. ZPP-a.

8. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud odbio dokazne prijedloge tuženika, te je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a.

9. Naime, u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi kako nije proveo predložene, a neprovedene dokazne prijedloge tuženika, posebice saslušanjem svjedoka predloženih u prigovoru iz razloga što su odlučne (pravno-relevantne) činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva u potpunosti utvrđene na temelju isprava u spisu pa izvođenje tih dokaza, uzevši u obzir i razloge ekonomičnosti, u konkretnom slučaju nije bilo svrhovito. Prvostupanjski sud ukazuje kako predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 23.400,00 kn na ime posebne naknade za troškove prouzročene tuženikovim zakašnjenjem s ispunjenjem

novčane

obveze

iz

odredbe

čl. 13.

ZFPPN-a, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Kako je sud utvrdio da je tuženik utužene iznose po pojedinačnim računima ispunio sa zakašnjenjem, zaključuje kako tužitelj ima pravo na posebnu naknadu iz čl. 13. st. 1. ZFPPN-a za troškove prouzročene tuženikovim zakašnjenjem s ispunjenjem novčane obveze.

10. Ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije u potpunosti ispravno.

11. Prvenstveno treba ukazati da je nesporna sloboda sudova u tumačenju određene zakonske odredbe, no da ta sloboda nije apsolutna, jer sud svako svoje tumačenje pravne norme mora valjano obrazložiti, prvenstveno vodeći računa o namjerama samog zakonodavca.

12. S obzirom na to da Sabor Republike Hrvatske, kao zakonodavno tijelo, prilikom donošenja određenog propisa odlučuje samo o njegovom normativnom dijelu, prilikom objave zakona ne objavljuje se i njegova preambula (pozivanje i uvodne izjave). Sama preambula propisa sadrži pravnu osnovu akta, pripremne akte, primijenjeni postupak donošenja kao i uvodne izjave u kojima se navode razlozi za ono što se nalazi u normativnom dijelu (tj. člancima) nekog akta. No, bez obzira na to što se ista preambula ne objavljuje u Narodnim novinama, ova preambula nalazi se u svakom prijedlogu Zakona o kojemu se rasprava pred Saborom, jer upravo ona upućuje na svrhu samog raspravljanja o normativnim člancima.

13. Stoga, kada sud tumači pojedinu zakonsku odredbu on istu ne može niti smije tumačiti isključivo gramatički, riječ po riječ, već prvenstveno u odnosu na volju zakonodavca, onako kako se ista može utvrditi bilo iz samog zakona, bilo iz javno objavljenih prijedloga tog zakona.

14. U konkretnom slučaju, prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi predlagatelj je jasno označio svrhu posebne naknade prema kojoj je posebna naknada troškova poštena naknada vjerovnicima zbog zakašnjenja s plaćanjem i nužna je kako bi se spriječilo zakašnjenje s plaćanjem. Vlada Republike Hrvatske, kao predlagatelj Zakona, za zastupanje u raspravi pred saborom odredila je tadašnjeg ministra financija, zamjenika ministra financija, pomoćnicu ministra financija i ravnateljicu Porezne uprave, te pomoćnika ministra financija, što jasno ukazuje na to koje je Ministarstvo pripremili prijedlog navedenog Zakona, i na čije se područje djelovanja isti odnosi. Ministarstvo financija, Porezna uprava, u predmetu klasa 423-08/13-01/116 Ur.br.: 513-07-21-01/13-2 dalo je tumačenje naravi posebne naknade, i to u odnosu na transakcije na koje se primjenjuje, kao i na pitanje njene svrhe. Prema tom mišljenju, a sukladno čl. 3. t. 16. ZFPPN-a, poslovne transakcije jesu svaka dostava robe ili pružanje usluga za novčanu naknadu, između poduzetnika ili između poduzetnika i osoba javnog prava.

15. Dakle, odredbe čl. 13. ZFPPN-a ne regulira odnose po (svim) ugovorima, već samo po poslovnim transakcijama, pri čemu se rokovi ispunjenja odnose samo na građevinske radove, robe i usluge, a ne i na druge ugovorne odnose (kao npr. zajam, najam, zakup i dr.). U tom mišljenju Ministarstvo financija, Porezna uprava ukazuje kako je svrha ove posebne naknade paušalna naknada troškova koji su vjerovniku prouzročeni dužnikovim zakašnjenjem, i to onih vjerovnikovih vlastitih troškova koji se odnose na administrativne i interne troškove povezane s naplatom potraživanja, primjerice, troškova možebitnih opomena slanih dužniku, troškovi telefonskih razgovora kojima se dužnika pozivalo na plaćanje dužne novčane obveze i slični troškovi, te da se radi o finskom iznosu za koji se ne plaća porez niti kamata.

16. Dakle, iz preambule prijedloga Zakona i poreznog tumačenja nadležnog Ministarstva može se sa sigurnošću zaključiti kako pravo na posebnu naknadu predstavlja pravo na poštenu naknadu određenih paušalnih troškova koji su prouzročeni dužnikovim zakašnjenjem. Stoga i sudovi, prilikom donošenja odluke o pravu vjerovnika na posebnu naknadu, moraju utvrditi radi li se, u svakom konkretnom slučaju, o poštenoj naknadi tih troškova.

17. Pojam „poštenje“ pretpostavlja kako je do kašnjenja u plaćanju došlo isključivom krivnjom dužnika, bez odgovornosti ili suodgovornosti vjerovnika. Isto tako, sud bi morao ocijeniti i da li zakonom propisani iznos posebne naknade doista predstavlja poštenu naknadu u odnosu na svaki pojedini račun, imajući u vidu njegov iznos. Primjerice, za pojedinačne račune niže vrijednosti posebna naknada za plaćanje u iznosu od 40 EUR (301,38 kn) za svaki račun ne bi predstavljala poštenu naknadu već kaznu koja bi bila nerazmjerna pojmu pravičnosti. Sve su ovo elementi koje sud mora uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o pravu na posebnu naknadu, i za donošenje odluke o plaćanju pravične naknade nije dovoljno samo navesti kako je dužnik kasnio s plaćanjem.

18. Kako je to vidljivo iz isprava u spisu, tuženik je predložio izvođenje dokaza na okolnost razloga zakašnjenja u plaćanju, odnosno na okolnost da se isti nalaze na strani tužitelja. Ako bi sud utvrdio osnovanim te navode tuženika, prema mišljenju ovog suda, to bi isključilo pravo tužitelja na potraživanje pravične naknade u smislu čl. 13. st. 1. ZFPPN-a.

19. No, kako prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije proveo predložene dokaze, uskratio je tuženiku mogućnost pristupa sudu, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Osim toga, valja ukazati i kako su računi za koje tužitelj traži „poštenu naknadu“ izdani na način da se za svaku pojedinu uslugu izda po jedan račun, pa tako imamo situaciju u kojoj je tužitelj, za istovrsne usluge, isti dan izdavao više računa, i sada traži naknadu za svaki od njih. Takvo izdavanje računa nesumnjivo predstavlja pravo tužitelja, no imajući u vidu prigovore tuženika koji su usmjereni na pitanje ponašanja tužitelja u međusobnom odnosu, u obrazloženju presude trebalo bi odgovoriti i na ta pitanja.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 369. i 381. t. 2. ZPP-a pobijana je odluka ukinuta, a predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. Što se tiče točke III. izreke rješenja, protiv koje tuženik izrijekom podnosi žalbu, valja ukazati kako isti za to nema pravnog interesa, jer je tom točkom odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.650,50 kn. Slijedom navedenog, tuženikova je žalba u tom dijelu odbačena kao nedopuštena, zbog nedostatka pravnog interesa (čl. 366. st. 1. u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP-a).

22. U nastavku postupka prvostupanjski će sud ponovo odlučiti o predloženim dokaznim prijedlozima tuženika, vodeći računa o navodima ove odluke, te nakon provedenog postupka donijeti novu odluku.

23. Primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a odluku o troškovima žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud u konačnoj odluci, nakon provedenog postupka.

Zagreb, 23. siječnja 2023.

Sudac Mladen

Šimundić

Broj zapisa: eb318-374a4

Kontrolni broj: 09512-08dd0-33b58

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MLADEN ŠIMUNDIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.