REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

S P L I T

Pr- 370/2019-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. N. iz G. V., I.,

OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u I.,

protiv tuženika P. d.o.o., …, I., OIB: …,

kojeg zastupaju punomoćnici I. R. i I. R., odvjetnici u

Z. o. u. u S., …, radi utvrđenja, nakon održane

usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 30. studenoga 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dne 23. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev, a koji glasi:

„I. Utvrđuje se da nije zakonit otkaz ugovora o radu od 21.01.2019. godine, kojim je tuženik tužitelju D. N. otkazao ugovor o radu sklopljen u I. dana

01.01.2018.godine na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom, slijedom čega se ima smatrati da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao, pa je tuženik u obvezi u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužitelja D. N. na radno mjesto komercijalist na kome je radio prije otkazivanja ugovora o radu.

II. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovog postupka prema određenju suda."

II. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 524,26 eura/3.950,00 kn uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od 23. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi propisanoj odredom čl. 29. ZOO, a jednaka je stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dne 13. svibnja 2019. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja. U tužbi se navodi kako je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu 21. siječnja 2019., a koji mu je dostavljen na kućnu adresu 6.travnja 2019. i na isti je podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, dok je prijave o prestanku osiguranja dostavio HZMO-u 24. siječnja 2019. i istim ga odjavljuje s danom 21. siječnja 2019. Odluka o otkazu je je izmišljena i napisana tek kada je I. r. zbog ranijeg nezakonitog odjavljivanja podnio protiv tuženika prekršajnu prijavu. Navodi u otkazu o napadima, šteti i nedolasku na posao su izmišljotina tuženika, a čemu svjedoči činjenica da to ničim ni ne dokumentira, a nema dokaza ni kada je to tužitelj upozoravan. Temeljem prednjeg, tužitelj predlaže donošenje presude, a nakon preciziranja tužbenog zahtjeva u podnesku od 4. svibnja 2021., kojom će se utvrditi da nije zakonit otkaz ugovora o radu od 21. siječnja 2019. kojim je tuženik tužitelju otkazao ugovor o rasu sklopljen u Imotskom dana 21. 5. 2018. na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom, te da mu radni odnos nije prestao, uz vraćanje tužitelja na radno mjesto komercijalist na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu, sve uz potraživanje troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 28. siječnja 2020. tuženik je osporio tužbeni zahtjev navodeći kako je tužitelj prestao dolaziti na posao 11. siječnja 2019., nije se javio niti tuženika obavijestio iz kojih razloga ne dolazi na posao. Protekom roka od 10 dana, držeći da je tužitelj jednostrano otkazao ugovor o radu 21. siječnja 2019., tužitelja je odjavio s rada, a istog dana donio je i odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog teške povrede obveza iz radnog odnosa. Osim toga, istakao je i prigovor prekluzije podnošenja zahtjeva za zaštitu prava, a time i tužbe pa predlaže odbaciti tužbu.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. siječnja 2019., zahtjeva za ostvarivanje prava iz radnog odnosa od 19. travnja 2019., potvrde o primitku od 23. travnja 2019., povratnice od 24. travnja 2019., prijave o prestanku osiguranja HZMO-a od 24. siječnja 2019., izvješća D. i. od 15. travnja 2019., zapisnika D.

i. od 10. travnja 2019., evidencije radnog vremena za 11.; 14.; 15.; 16.;

17.; 18.;21.; 22. siječnja 2019., potvrde MUP-a, PUSD P. g. p.

I. od 6. veljače 2020., potvrde HZMO-a od 29. siječnja 2019., izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad od 25. siječnja 2019., dopisa HZZO-a od 23. veljače 2022. uz doznake, dopisa HZZO od 8. ožujka 2022., dopisa HZMO-a od 27. travnja 2022., prijave na osiguranje, saslušanjem svjedoka A. L., I. L. i M. K., te saslušanjem tužitelja i zz tuženika otpremnice (list 109- 135 spisa) br 21/2018 kao parbenih stranaka pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

7. Neprijeporno je između parbenih stranaka:

-da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu komercijalist temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2018.,

- da je tuženik dne 21. siječnja 2019. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, te je istog dana tužitelju kod tuženika prestao radni odnos,

- da je tuženik odjavio s danom 21. siječnja 2019. tužitelja kod HZMO-a,

- da odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. siječnja 2019. tuženik nije dostavio tužitelju, već je tek dne 6. travnja 2019., putem pošte, preporučeno dostavio tužitelju pisanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu datiranu s 21. siječnja 2019.

- da je tužitelj dne 23. travnja 2019. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, na koji tuženik nije odgovorio, a dne 13. svibnja 2019. predmetnu tužbu.

8. Prijeporna je između parbenih stranaka osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim.

10. Predmet tužbe je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. siječnja 2019., uz vraćanje tužitelja na radno mjesto prije otkazivanja ugovora o radu.

11. Tuženik je istakao prigovor prekluzije podnošenja tužbe, kao i neblagovremenosti podnošenja zahtjeva za zaštitu prava radnika, budući da je tužitelj otkaz ugovora o radu zaprimio 6. travnja 2019., a zahtjev za zaštitu prava podnio 23.travnja 2019. čime je propustio zakonski rok za podnošenje zahtjeva, a time i tužbe pa predlaže odbaciti tužbu, a koji prigovor po ocjeni ovog suda nije osnovan.

11.1. Naime, tužitelj je odluku o otkazu ugovora o radu od 21. siječnja 2019. zaprimio dne 6. travnja 2019., a zahtjev za zaštitu prava radnika podnio je tuženiku preporučenom pošiljkom 23. travnja 2019. (dakle, u roku od 15 dana od dana zaprimanja odluke o otkazu ugovora o radu, jer je zadnji dan predaje bila nedjelja, dakle, neradni dan za sud /a ujedno i blagdan Uskrs/, baš kao i slijedeći dan 22. travnja 2019.-uskrsni ponedjeljak, to se kao zadnji dan roka ima smatrati prvi radni dan (utorak) 23.travnja 2019., dakle rok od 15 dana u ovom slučaju istjecao je tek 23. travnja 2019.) na koji zahtjev se tuženik nije očitovao u roku od 15 dana pa je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana podnio ovom sudu neposredno tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu dne 13. svibnja 2019., dakle sve u rokovima propisanim čl. 133. st. 1. ZR (prema kojoj radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava) i st.2. istog članka (prema kojoj ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom).

11.2. Dakle, otkaz ugovora o radu tužitelj je zaprimio 6. travnja 2019., a iz priložene preslike potvrde o primitku preporučene pošiljke razvidno je da je zahtjev za zaštitu prava tuženiku poslan preporučenom pošiljkom 23. travnja 2019., a tuženik je taj zahtjev primio 24. travnja 2019., protekom kojeg dana je počeo teći rok od 15 dana unutar kojeg je tuženik mogao odlučiti o tom zahtjevu, a koji rok je istekao 9. svibnja 2019. što znači da je od idućeg dana 10. svibnja 2019. počeo teći daljnji rok od 15 dana unutar kojeg je tužitelj mogao podnijeti tužbu, a koji je rok pak istjecao 24. svibnja 2019., dok je tužitelj predmetnu tužbu predao ovom sudu neposredno dne 13. svibnja 2019., dakle i tužba je pravodobna.

12. Odredbom članka 116. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14,127/17, 98/19; dalje - ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a stavkom 2. tog članka ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

13. U smislu odredbe članka 119. stavka 2. ZR-a određeno je kako prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

14. Odredbom čl. 120. Zakona o radu propisano je da otkaz mora biti u pisanom obliku (st. 1), da mora biti obrazložen (st. 2) i da mora biti dostavljen radniku (st. 3).

14.1. Smisao odredbe čl. 120. ZR je zaštita radnika od samovoljnih odluka poslodavca jer se obvezivanjem poslodavca da radniku osobno dostavi pisanu i obrazloženu odluku o otkazu ugovora o radu (koja sadrži jasne i određene razloge otkazivanja) omogućava radniku poduzimanje zakonom propisanih mjera za zaštitu prava u odnosu na upravo tu konkretnu odluku o otkazu ugovora o radu i u odnosu na konkretne razloge u njoj sadržane.

14.2. Dakle, otkaz koji nema pisani oblik i koji nije dostavljen radniku, odnosno koji nije obrazložen, je nezakonit.

15. U konkretnom slučaju, tužitelj je bio radnik tuženika na radnom mjestu komercijalist temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, međutim, tuženik je zaključio kako je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, nedolaska na posao i neobavještavanja poslodavca o razlozima nedolaska, te nanošenja veće materijalne štete poslodavcu i prijetnje suprugu poslodavca, zbog čega mu otkazuje ugovor o radu, bez otkaznog roka, te je radniku prestao radni odnos kod tuženika, kako proizlazi iz priložene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu datirane s 21. siječnja 2019.

16. Međutim, tuženik je odjavio tužitelja kod HZMO-a s danom 21. siječnja 2019., navodeći kao razlog odjave otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika, kada je tužitelj i saznao da mu je radni odnos kod tuženika prestao s tim danom, dok mu je pisanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu datiranu s 21. siječnja 2019. dostavio tek dne 6. travnja 2019., što nesumnjivo proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja saslušanog kao parničnu stranku, već i iz iskaza zz tuženika, koja je iskazala da je pripremila otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, ali ga nije slala poštom, već ga je držala u arhivi kod sebe, jer je mislila kako je tužitelj otkazao ugovor o radu pa je po traženju inspektora rada poslala odluku o otkazu poštom.

16.1. Dakle, u trenutku odjave tužitelja kod HZMO-a dne 21. siječnja 2019. tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije izradio u pisanom obliku niti ju je obrazložio (nije na jasan i nedvosmislen način obrazložio skrivljeno ponašanje tužitelja), a niti ju je dostavio tužitelju.

16.2. Nakon što je tužitelju kod tuženika prestao radni odnos 21. siječnja 2019. na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, to činjenica da je pisana odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu datirana s 21. siječnja 2019. dostavljena tužitelju tek dne 6. travnja 2019., dakle, u trenutku kada je tužitelju već bio prestao radni odnos kod tuženika, nema nikakve pravne učinke u odnosu na tužitelja, s obzirom na to da u trenutku dostave te odluke tužitelj više nije bio u radnom odnosu kod tuženika, niti je tuženik više bio poslodavac tužitelju, jer je tužitelju već ranije odjavom kod HZMO s danom 21.siječnja 2019. prestalo svojstvo osiguranika u HZMO.

16.3. Po mišljenju ovog suda protiv naknadno dostavljene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju datirane s 21. siječnja 2019., tužitelj, u smislu odredbe čl. 133. st.1 ZR-a (kojom je određeno kako radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava), nije morao ulagati ni zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke, kao ni ovom tužbom tražiti utvrđenje nedopuštenosti te odluke, s obzirom na to da tužitelj u trenutku dostave tuženikove odluke izvanrednom o otkazu ugovora o radu od 21. siječnja 2019., nije više bio radnik tuženika (tužitelju je radni odnos kod tuženika prestao 21. siječnja 2019. na osnovu otkaza ugovora o radu, a u smislu odredbe čl. 133. ZR samo radnik može podnijeti zahtjev za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa) niti je u trenutku dostave te odluke tužitelju, tuženik bio poslodavac tužitelja.

16.4. Tužitelju je, kao radniku tuženika, svojstvo osiguranika kod HZMO-a prestalo već dana 21. siječnja 2019. na temelju tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu od 21. siječnja 2019. zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj je vezano za tu odluku tuženika samo saznao da mu je prestao radni odnos kod tuženika s danom 21. siječnja 2019., jer tu odluku tuženik tada nije u pisanom obliku dostavio tužitelju, niti ju je obrazložio, ali s obzirom na činjenicu da je tuženik tužitelja odjavio kod HZMO-a s danom 21. siječnja 2019. u kojoj odjavi je kao razlog naveo otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, to dovodi do zaključka da je tužitelju otkazan ugovor o radu i tužitelj je od saznanja za to trebao podnijeti zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke, a to nije učinio.

16.5. Dakle, kako je nesumnjivo utvrđeno tuženik je odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju donio 21. siječnja 2019. i tužitelju je istog dana prestao radni odnos kod tuženika, jer je s tim danom tuženik na temelju obrasca eM-2P, prijave o prestanku osiguranja, ID prijave: 3734320 tužitelja odjavio kod HZMO i kao razlog odjave naveo otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika. Tuženik je tužitelju otkazao ugovor o radu, a da pritom tu odluku o otkazu ugovora o radu nije donio u pisanom obliku, nije ju obrazložio, niti je takvu odluku dostavio tužitelju, kako je sve to propisano odredbom čl. 120. ZR, već je tuženik odjavio tužitelja s danom 21. siječnja 2019. kod HZMO-a, kada je tužitelj i saznao da mu je prestao radni odnos kod tuženika, takova tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu je nedopuštena, međutim, tu tuženikovu odluku tužitelj nije pobijao, kako proizlazi i iz njegovog iskaza i to da je otvorio bolovanje 18. 1. 2019. da bi 22. ili 23. 1. 2019. saznao za odjavu s HZZO-a i HZMO-a, a kada je saznao za odjavu otišao je u firmu tražiti svoj novac i to plaću za 12. mjesec.

17. S obzirom na to da tužitelj nije pobijao odluku o otkazu od 21. siječnja 2019., kada mu je i prestao radni odnos kod tuženika, to naknadno dostavljena mu odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu datirana s 21. siječnja 2019. ne proizvodi nikakve pravne učinke jer tužitelj u trenutku dostave mu te odluke više nije bio radnik tuženika pa nije bio u obvezi ulagati zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke, kao ni tražiti ovom tužbom utvrđenje nedopuštenosti iste, radi čega je odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja nezakonitosti otkaza ugovora o radu od 21. 1. 2019., a time i zahtjev za vraćanje na rad na radno mjesto komercijalist na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu, jer je odredbom čl. 124. st.1. ZR određeno da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao, a što ovdje nije slučaj.

18. Imajući u vidu prednje, valjalo je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I izreke presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22). Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu dosuđen je trošak, sve u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22 i 127/22, dalje u tekstu: Tarifa), te priloženom popisu i to: jednokratna nagrada u visini od 3.000,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 750,00 kn, te za troškove sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 kn, ukupno 524,26 eura/3.950,00 kn, a kao u točki II izreke presude. Na dosuđeni iznos tuženiku su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 23. siječnja 2023., kao dana presuđenja, do isplate.

U Splitu 23. siječnja 2023.

S U T K I N J A

Katica Bojčić Vidović,

v. r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika