REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž R-4/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. Š. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. u Z., F. s.b., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj proti presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-10498/2020-19 od 28. listopada 2022., dana 23. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-10498/2020-19 od 28. listopada 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odlučeno je slijedeće:

„I/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.610,04 kn bruto / 479,13 eur¹, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 232,15 kn od 16. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 232,56 kn od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 232,56 kn od 16. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 232,56 kn od 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 232,56 kn od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 232,55 kn od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 232,56 kn od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 280,21 kn od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 280,21 kn od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 280,21 kn od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 280,21 kn od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 280,21 kn od 16. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 329,43 kn od 16. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 252,06 kn od 16. veljače 2017. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.593,75 kn / 742,42 eur¹, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 28. listopada 2022. do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnoga prava i zbog toga što odluka o troškovima postupka. Navodi da se prvostupanjski sud u svojoj odluci poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1111/2020. od 1. prosinca 2020. koja nije odgovorila na pitanje važno za ovaj spor, koje pitanje se odnosi na promjenu čl. VII. Izmjena i dopuna dodataka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Osporava i odluku o troškovima postupka, u osnovnom tvrdeći da ista nije pravilna niti zakonita.

2.1. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetno rješenje preinači sukladno njegovim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst - 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. U ovome predmetu, obzirom na vrijednost predmeta spora od 3.610,04 kn/479,13 euro, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do čl. 467. a ZPP-a.

4.1. Prema odredbi čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovog Zakona. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga u ovom dijelu postupka o osnovanosti žalbenih navoda tužiteljice valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naplatu novčanog potraživanja na ime razlike plaće za razdoblje od prosinca 2015. do zaključno siječnja 2017. u ukupnom iznosu od 3.610,04 kn bruto/479,13 euro.

5.1. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika, da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama te da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplaćivao plaću po osnovici 5.108,84., a ne po osnovici u visini od 5.415,37 kn, po kojoj osnovici tužiteljica tvrdi da joj je tuženik trebao u utuženom periodu isplaćivati plaću, slijedom čega upravo i potražuje utuženu razliku. U tom pravcu poziva se na Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 25. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Sporazum), Dodatka sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (u daljnjem tekstu: Dodatak sporazuma) i Izmjene i dopune dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama 26. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: IDDS).

5.2. Dokazima provedenim tijekom postupka (čl.8. ZPP-a), sud prvoga stupnja utvrdio je činjenično stanje bitno za donošenje odluke i to:

- da su Vlada Republike Hrvatske, s jedne strane, i sindikati javnih službi s druge strane, sklopili 23. studenog 2006. Sporazum kojim je utvrđeno povećanje osnovice za plaću u javnim službama za 6% godišnje tijekom 2007., 2008. i 2009. godine i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1.siječnja svake godine;

- da su stranke 13. svibnja 2009. sklopile Dodatak sporazumu kojim su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,74 kn bruto, i da su u članku 3. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a;

- da su potom, 26. listopada 2011. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi sklopili IDDS o osnovici plaće u javnim službama, a koji tekst je usvojen Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., a u članku III. IDDS-a određeno je da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za 2 tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno 2 ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja);

- da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje IDDS-a kojim se utvrđuje da se, za slučaj da se do 31. prosinca 2012. ne ostvare pretpostavke iz članka III. IDDS-a, Vlada obvezuje korigirati osnovicu za obračun plaća u javnim službama, na način da će ista biti na razini koja odgovara utvrđenom paritetu između bruto plaće VSS početnika u javnim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi u Republici Hrvatskoj za cijelu 2008. na godišnjoj razini, a također je utvrđeno kako će se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u IDDS, usklađivanja odgoditi za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine);

- da je 27. studenog 2015. godine DZS RH objavio Priopćenje za javnost o realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojeg proizlazi da je u drugom tromjesečju 2015. realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. 2,8% iz čega slijedi da je dva tromjesečja uzastopno prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio 2%.

5.3. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice konačno postavljen podneskom zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 13. srpnja 2022. u cijelosti prihvatio kao osnovan, uz zaključak u osnovom da je tuženik bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću tužiteljici po osnovici od 5.415,37 kn (visina zahtjeva tužiteljice nije sporna) budući je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju jer je došlo do rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine za 2 %. Pri tome je otklonio tvrdnju da bi IDDS o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. bio nevaljan pravni posao - jer je sklopljen sukladno odredbama članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama te odredbi članka 51. stavak 4. Temeljnog kolektivnog ugovora, a kao argument za svoju tvrdnju da se radi o pravno valjanom postupku navodi da su vjerodostojnim tumačenjem IDDS-a radi pojašnjenja primjene članka IV. točka 5. u vezi sa člankom VII. stavak 1. Vlada i sindikati u biti potvrdili valjanost tog sporazuma. Također, sud se u pravcu osnovanosti svog zaključka pozvao i i na izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijet u odluci poslovni broj Rev 1111/2020 od 1. prosinca 2020., te je nadalje zaključio da ostvarenje pretpostavki iz čl. VII. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu nije preduvjet za primjenu čl. III., odnosno za povrat osnovice na razinu iz 2009., slijedom čega da nije moguće prihvatiti tvrdnju o relevantnosti samo činjenice da je BDP padao i koliko je dugo padao od dana stupanja na snagu Izmjena Dodatka Sporazumu iz 2011., već da je smisao odredbe čl. VII. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu isključiti razdoblje negativnog rasta BDP-a koje je zabilježeno između sklapanja Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i sklapanja Izmjena Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. jer je u razdoblju između svibnja 2009. i listopada 2011. zbog gospodarske krize ostvaren negativan rast BDP-a, slijedom čega da se taj članak može protumačiti samo kao pojašnjenje da se na Izmjene Dodatka Sporazumu ne primjenjuje negativan rast BDP-a koji je zabilježen kod sklapanja Dodatka Sporazumu iz 2009. - tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji u gore pomenutoj odluci navodi da slijedom navedenog proizlazi da je negativan rast BDP-a od kraja 2011. do sredine 2014. korišten radi odgode povećanja osnovice temeljem čl. IV. st. 5. Izmjena Dodatka Sporazumu, i to sukladno odredbama čl. 1. i 2. Vjerodostojnog tumačenja, i da se negativan rast BDP-a koji se koristio radi odgode povećanja osnovice sukladno čl. IV. st. 5. ne može primijeniti za razdoblje iz čl. III., jer u tom razdoblju nije niti bilo negativnog rasta BDP-a, i što je čl. VII. st. 1. relevantan samo za primjenu čl. IV. st. 5. tj. za odgodu „uskladbe“ pariteta osnovice plaća u javnim službama i plaće u privredi, a ne i za „vraćanje“ osnovice, dogovorene u čl. III.).

6. Odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita, jer je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Naime, odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama ("Narodne novine", br. 39/09 i 129/09) propisano je da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom.

7.1. Odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovici plaće u javnim službama propisano je da do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. ovoga Zakona primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. Ovdje valja reći da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017. Međutim, kako je odredbom čl. 9. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17 i 98/19) propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Izmjene i dopune sklopljene su na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Budući da je primjena Izmjena Dodatka Sporazumu trajala do 26. siječnja 2017., a ista predstavlja za tužiteljicu povoljnije pravo, to joj pripada pravo na isplatu razlike plaće i za siječanj 2017.

7.2. Sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. VII. stavka 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., koja propisuje da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pada realnog tromjesečnog BDP-a trajao u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja navedenih u članku III-IV Izmjena i dopuna Sporazuma. Naime, čl. VII. stavak 1. Izmjena dodatka Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom u razdoblju opisanih u članku III. – V. bio zabilježen negativan rast BDP-a. Iz odredbe članka III proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a, a koje je objavio Državni zavod za statistiku RH vidljivo je da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a. Dapače, vidljivo je da je BDP stalno rastao. Odredba članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne odnosi se na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu, a namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn.

7.3. Pri tom se ističe da je odgoda usklađivanja dvanaest neprekidnih kvartala konzumirana kroz čl. IV. st. 5. izmjena Dodatka Sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom članka IV. stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. istoga.

7.4. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja, da je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto) za koji zaključak je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i određene razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno prihvaćanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

7.5. U odnosu na žalbene navode tuženika da se sud prvoga stupnja neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. Valja reći da se radi o žalbenom navodu koji ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke. Naime u toj odluci se navodi: "Dan početka primjene uvećane osnovice iz članka III. u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe članka VII. stavka 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014. (za dvanaest tromjesečja). Ispunjenje uvjeta iz članka III. nije preduvjet primjene članka IV. a za ispunjenje uvjeta iz članka III. i IV. nije preduvjet primjene članak V., članak VII., na članak III. do V. na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice plaće za koja su vrijedila za siječanj 2009., vraćanje pariteta (jednakost) između plaća u javnim službama prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008. godini, i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenog dosezanja (konvergenciji). Prema tome, odredbom članka VII. IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe članka III. o "povratu osnovice" jer se odredba članka VII. IDDS-a odnosi na način "usklađivanja pariteta" (članak IV. i članak V. IDDS-a) … dakle, odredbom članka VII. IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011. nije odgođena primjena članka III. o povratu "povratu osnovice" jer se odredba članka VII. IDDS-a odnosi na način usklađivanja pariteta (članak IV. i članak V. IDDS-a)." Iz navedene odluke jasno proizlazi da primjena uvećane osnovice iz članka III. IDDS-a nije odgođena odredbom članka VII.

8. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na toč. I. izreke, sve to primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

9. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke presude tvrdeći da nisu postojali razlozi da se tužiteljici prizna trošak pristupa ročištu od dana 12. svibnja 2022. i ročištu od dana 22. rujna 2022. u iznosu od 50 bodova, već da se radi o ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa da tužiteljici za isto pripada nagrada u iznosu od 25 bodova.

9.1. Taj žalbeni navod nije osnovan, jer se radi o ročištima na kojima je zaključen prethodni postupak (12. svibnja 2022.) odnosno glavna rasprava (22. rujna 2022.) pa je sud pravilno postupio kada je tužiteljici za ista ročišta priznao „puni“ iznos Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) odnosno kada joj je odmjerio trošak sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife.

9.2. Sud je tužiteljici pravilno odmjerio i trošak sastava podneska (12,5 bodova) od 17. rujna 2022. jer se radi o podnesku kojim je tužiteljica konačno uskladila svoj tužbeni zahtjev iskazavši ga i u valuti euro, odnosno radi se o podnesku koji je bio potreban za odluku o zahtjevu tužiteljice.

9.3. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da tužiteljici ne pripada trošak pristupa ročištu za objavu presude.

9.4. Naime, odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisno da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Odredbom Tbr. 9. t. 3. Tarife propisano je da odvjetniku pripada za ročište na kojem se objavljuje presuda 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova. Odredbom čl. 335. st. 8. ZPP-a propisano je da će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude. U konkretnom slučaju je zamjenica punomoćnika tužiteljice pristupila na ročište za objavu presude održanom dana 28. listopada 2022. na kojem joj je uručen ovjereni prijepis presude. Budući da strankama kojima je na ročištu za objavu presude uručena sudska odluka od toga dana teče rok za žalbu sukladno odredbi čl. 348. st. 1. ZPP-a, trošak pristupa na to ročište je trošak koji je potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

9.5. Kako je tužiteljica zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude stavila do zaključenja glavne rasprave, čime je postupila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP-a, to joj je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba Tbr. 9. t. 3. i Tbr. 50. Tarife osnovano priznao traženi trošak u iznosu od 25 bodova uvećano za PDV-e.

10. Slijedom navedenoga, žalba tuženika nije osnovana niti u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa ju je pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu.

11. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Puli-Pola, 23. siječnja 2023.

Sutkinja:

Kristina Pavičić-Sirotić