Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje –

Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-1680/2019-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja A. F.iz N., S. R. …, OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici iz OD. R. I k. j.t.d. P. u P., protiv tuženika P. B. Z. d.d., Z., R. c. ..., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. Č., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 6. prosinca 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja L. S. , odvjetnice u OD. R. i k. j.t.d. P. u P i zamjenice punomoćnika tuženika O. M. , odvjetnice u B. , dana 23. siječnja 2023., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 12 st. 8. i čl. 12. st. 10. Ugovora o kreditu ..., sklopljenog između tuženika P. B. Z. d.d., R. C. …, … Z., OIB: ..., kao kreditora I tužitelja A. F., S. R. …, N. OIB: … kao korisnika kredita, od dana ... ovjerenog kod javnog bilježnika A. M. pod brojem …,

-u čl. 1. koji glasi: "Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti … CHF (slovima: … CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke na dan korištenja kredita.",

-u dijelu čl. 4. koji glasi: "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditrianju građana,...",

-u dijelu čl. 5. koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…“,

-u dijelu čl. 12. st. 8. koji glasi: "Potpisom ovoga Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.",

i u dijelu čl. 12. st. 10. koji glasi: „Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od … zajedno sa zateznim kamatama, za razdoblje od 1. prosinca 2007. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku:

- na iznos od 2,74 EUR / 20,67 kn od 01.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 2,74 EUR / 20,67 kn od 01.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,74 EUR / 20,67 kn od 01.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,74 EUR / 20,67 kn od 01.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,74 EUR / 20,67 kn od 01.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,74 EUR / 20,67 kn od 01.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01 .07.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,98 EUR / 29,98 kn od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 7,31 EUR / 55,07 kn od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 6,97 EUR / 52,50 kn od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 6,97 EUR / 52,50 kn od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 6,97 EUR / 52,50 kn od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,97 EUR / 52,50 kn od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,97 EUR / 52,50 kn od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,97 EUR / 52,50 kn od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 7,11 EUR / 53,55 kn od 01.05.2012. godine do isplate, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.185,69 EUR[1] (dvijetisućestoosamdesetpet eura i šezdesetdevet centi) / 16.468,09 kuna (šesnaesttisućačetiristošezdesetosam kuna i devet lipa) zajedno sa zateznim kamatama, za razdoblje od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja odgovora, za svako polugodište, prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku:

- na iznos od 0,48 EUR / 3,60 kn od 01.09.2005. godine do isplate - na iznos od 0,96 EUR / 7,21 kn od 01.10.2005. godine do isplate - na iznos od 0,98 EUR / 7,37 kn od 01.11.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,41 EUR / 10,61 kn od 01.12.2005. godine do isplate - na iznos od 4,18 EUR / 31,48 kn od 01.11.2008. godine do isplate - na iznos od 7,14 EUR / 53,83 kn od 01.01.2009. godine do isplate - na iznos od 9,28

EUR / 69,92 kn od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,25 EUR / 77,20 kn od 01.03.2009. godine do isplate - na iznos od 7,70 EUR / 58,05 kn od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,22 EUR / 61,94 kn od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,09 EUR / 30,79 kn od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,04 EUR / 7,86 kn od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,85 EUR / 13,96 kn od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,46 EUR / 26,05 kn od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,32 EUR / 24,99 kn od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,70 EUR / 12,78 kn od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,74 EUR / 35,71 kn od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,18 EUR / 54,09 kn od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,65 EUR / 80,24 kn od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,85 EUR / 74,24 kn od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 14,56 EUR / 109,73 kn od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 13,67 EUR / 103,00 kn od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,41 EUR / 116,12 kn od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 30,49 EUR / 229,69 kn od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 27,38 EUR / 206,31 kn od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 36,86 EUR / 277,74 kn od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 33,59 EUR / 253,06 kn od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 28,32 EUR / 213,36 kn od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 39,43 EUR / 297,12 kn od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 53,58 EUR / 403,67 kn od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 43,56 EUR / 328,22 kn od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 47,07 EUR / 354,68 kn od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 42,61 EUR / 321,03 kn od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 43,41 EUR / 327,07 kn od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 62,37 EUR / 469,91 kn od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 64,21 EUR / 483,82 kn od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 80,05 EUR / 603,15 kn od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 71,92 EUR / 541,85 kn od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 63,01 EUR / 474,75 kn od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 61,96 EUR / 466,81 kn od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 61,27 EUR / 461,65 kn od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 65,51 EUR / 493,61 kn od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 69,21 EUR / 521,47 kn od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 69,71 EUR / 525,20 kn od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 67,15 EUR / 505,93 kn od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 68,87 EUR / 518,91 kn od 01.05.2012. godine do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom … sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VI. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je ovom sudu protiv tuženika podnio stupnjevitu tužbu kojom traži da sud naloži tuženiku predaju dokumentacije vezane uz odnos parničnih stranka po Ugovoru o kreditu br. ... od ...., i to pregled prometa po svim računima od dana odobrenja kredita do zadnje promjene po kreditu (promet po svim knjigovodstvenim računima: kamate, glavnice, zateznih kamata, troškova), pregledkamatnih stopa koje su se obračunavale na kredit (iznos kamatne stope, razdoblje obračuna) i podatke o tečaju švicarskog franka prema kuni prilikom plaćanja svakog anuiteta, u skladu s čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojem je, nakon što tuženik postupi po navodu suda, tužitelj obvezan specificirati tužbeni zahtjev u roku u kojem mu za to odredi sud te ponovno naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s čl. 186.b. st. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku. Ujedno, tužitelj je podnio i zahtjev radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sadržanih u čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 7 i čl. 12 ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope i kojima su glavnica i anuiteti kredita vezani za valutu švicarskog franka, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

1. 2. U tužbi je naveo da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom dana .... sklopio Ugovor o kreditu br. ..., potvrđen kod javnog bilježnika A. M. pod br. ...dana .... Tim ugovorom mu je odobren namjenski kredit za kupnju automobila u kunskoj protuvrijednosti od ... CHF prema srednjem tečaju za CFH tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok vraćanja kredita od sedam godina (84 mjeseca). Prema čl. 4. i čl. 7. ugovora o kreditu tužitelj je bio dužan tuženiku platiti kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva i vezana uz određenu kamatnu klauzulu. Prema čl. 4. Ugovora na navedeni iznos kredita zaračunavaju se kamate od 5,17 % godišnje dekurzivno. Tužitelj je isplatio kredit u cijelosti 2013. Niti o ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom na to da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu s početnih 5,17 % bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Također, tuženik prilikom zaključivanja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Isto tako, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bi na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Tužitelj nadalje

navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim su ugovorene promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne i nepoštene. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u

kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete koji su mu se povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i zbog povećanja tečaja.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanim u cijelosti, kako po osnovu tako i visini, ali prije svega predlaže odbaciti tužbu kao neurednu. Naime, tuženik smatra da nema opravdanog razloga da tužitelj već prilikom podnošenja tužbe nije određeno postavio tužbeni zahtjev jer posjeduje dokumente iz predmetnog kreditnog odnosa. Stoga, predlaže da se tužba odbaci kao neuredna jer je ista nerazumljiva, neodređena te nepodobna. Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da tužitelju nisu Ugovor o kreditu br. ... koji je zaključen .... povrijeđena prava kao potrošača, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje u tekstu CHF) te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope (ranije spomenuti predmet), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovor o kreditu br. ... koji je zaključen .... Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu br. ... koji je zaključen ...., te da je u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita (2013.). Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZPP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZPP-a. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene provodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/12 nalaže bankama "da prekinu s gore pisanim postupanjem…". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno ukloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povrede istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i povezivanje predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe da proizlazi zaključak da bi sporni ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je u cijelosti prestao otplatom kredita. Slijedom navedenog tužba da je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje se ističe kako je potpuno jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula da je na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća. Naime ranije je odredbom čl. 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i Zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o deviznom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životne realnog da je dovela do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisivao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu da slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem čl. 2. ZOO-a pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti " neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud da nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom čl. 84. ZPP iz 2003. i člankom 99. ZPP iz 2007. određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tako i Presuda VSRH Revt-89/09 od 10.10.2013., Presuda i rješenje VSRH Rev-x 179/09 od 24.10.2013, Presuda VSRH Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju te su zato jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate s Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, kao i da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (čl. 12. Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. U Ugovoru o kreditu stranke da su jasno ugovorile da u slučaju promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate. Sve navedeno stranke da su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako je ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi iz tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja da su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu da proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. I konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno govore da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovna sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno da ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje poslovno sposobnost sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u svezi sa zaključivanjem ugovora te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time se dvostrano obvezni ugovori "agresivno" pretvaraju u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam procijenio da bi u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženik to svakako na taj način nije nudio jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju – jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u

Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutne klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: "Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora". Javnobilježnički akti su sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije na što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna,

već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u čl. 7 otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako po osnovu tako i u visini, a takva tužba je nepodobna za odlučivanje jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VSRev-1990/91, koja utvrđuje: "kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute". U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovinskog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF,

ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo su "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane.

Ako nema nejasne odredbe ugovora nema ni tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kao i o kamatnoj stopi da je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora o i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako promjenjive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakvog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima,

slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj da potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nje točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno je kako se i pod kojim uvjetima kredit otplaćuje. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni bilježnik da je i dodatno objasnio jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine da je pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2014., iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. iznosio 3,3%. Osim toga, realno bankarsko tržište da je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava s time da je važno reži da je i trošak izazvan regulativom bio 31.07.2006. 1,69% dok je u 2007. i 2008. u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu da je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) da je povećan sa 6,64% u kolovozu na 7,25%, u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od tog povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi da utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakve nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da je proizlazila obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupani potrošačima općenito. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i išle u ugovorni odnos te nije moguće suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali, kao niti zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada ni postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se da je odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj da neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit bio kunski cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tuženik se protivi metodologiji izračuna tužitelja u cijelosti kao neosnovanim, proizvoljnom i neutemeljenom. Na ovakav način tužitelj da proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom. Tuženik se protivi i provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu, a sve kako je na tužitelju teret dokaza utvrditi koja je to promjenjiva kamatna stopa "poštena". Opreza radi prigovora se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) sukladno Uredbi br. 1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od 20.01.2005, Gruber, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe prigovor prijeboja, a napominje da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni čl. 326. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženik se, kako je gore detaljno obrazložio, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost da proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao ne može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, jer je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom, jer je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kao u ispravi jasno i istinito stoji jer je ista kao i presuda zakon među strankama, jer se tužbeni zahtjev koji je postavljen odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje, pa slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Rješenjem ovog suda posl br. P-1680/2019-9 od 23. travnja 2021. sud je prihvatio kao osnovan manifestacijski zahtjev tužitelja te naložio tuženiku dostavu tražene dokumentacije.

4. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev za isplatom ukupnog iznosa od …, od čega po osnovi preplate radi promjene kamatne stope potražuje iznos od … sa zateznim kamatama, a po osnovi preplate radi promjene tečaja CHF prema kuni potražuje iznos od …, kako je pobliže navedeno u izreci presude.

5.1. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

5.2. Rješenjem ovog suda posl. br. P-1680/2019-25 od 19. siječnja 2022. sud je dopustio opisanu preinaku tužbe (t. 4. obrazloženja), na temelju čl. 190. st. 1. u svezi s čl. 190. čl. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u nastavku: ZPP), jer je do preinake tužbe došlo prije zaključenja prethodnog postupka, ali unatoč tome što je došlo nakon dostave tužbe tuženiku koji se protivio preinaci, sud je dopustio preinaku jer je smatrao da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među stranakma, sve kako je obrazloženo u istom rješenju.

6. 1. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu (str 5-10 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 (str 12-15), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (str 16-23), presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 (str 24-25), presuda Suda EU C-269/19 (str 58-67), presuda suda EU C-774/19, C-367/14, C- 449/13; plan otplate (str 365-368), knjigovodstvene kartice (str 368-493), nalaz i mišljenje vještaka LJ. J. iz listopada 2021. (str 512-525), analiza Deloitte (str 551-558), odgovor vještaka LJ. J. iz lipnja 2022. (str 591-592) i odgovor vještaka LJ. J. iz studenog 2022. (str 621-624).

6. 2. Sud nije izvodio daljnje dokaze jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o kreditu broj ... dana ...., a kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu ... švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika A. M. pod posl. br. ...dana .... U čl. 4. ugovora bila je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,17 % godišnje. U čl. 6. t. 2. Ugovora stranke su ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora. Rok otplate je bio 84 mjeseca. Anuiteti su dospijevali na naplatu uzastopno, svakog 10-og u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, a prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit ...

9. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a s time u vezi može li se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. primijeniti u ovom postupku, odnosno je li istom odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, posebice stoga što se u konkretnom slučaju ne radi o stambenom kreditu i što je kredit otplaćen prije podnošenja tužbe. Sporna je činjenica da li tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

10. 1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10. 2. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

10. 3. U čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje vozila.

10. 4. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

10. 5. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, on ima svojstvo potrošača. U ugovoru o kreditu nigdje se ne navodi da je tužitelj sklopio taj ugovor primjerice kao obrtnik, kao pravna osoba, kao osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti niti je to tuženik ičime dokazao, a što bi tada značilo da nabavlja navedeno vozilo u okviru obavljanja svog zanimanja i poslovne ili poduzetničke aktivnosti i za potrebe poslovanja, a ne u svojstvu potrošača. Opće je poznato da se krediti za takve svrhe posebno i ugovaraju s poduzetnicima od strane banaka, a što tužitelj nije. Dakle, evidentno se radi o potrošačkom kreditu i tome da je tužitelj u tom ugovoru nedvojbeno nastupio kao potrošač. Tužitelj, u konačnici, kako to pravilno i sam zaključuje nije ni dužan dokazivati negativne činjenice već je to dužnost tuženika kao protivne strane, a što isti nedvojbeno nije dokazao, tako da tužitelj svakako ima svojstvo potrošača i aktivno je legitimiran za vođenje ove parnice, jer na koncu, niti jedna isprava u spisu ne govori u prilog tome da bi bilo suprotno, odnosno da tužitelj nije potrošač u smislu mjerodavne odredbe čl. 3. st. 1. t. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i kako je pojašnjeno.

11. U čl. 1. i čl. 4. osporenog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit u iznosu od ... CHF i kamata po stopi od 5,17 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci banke, otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

12. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana od početne 5,17 % od 10. siječnja 2006., tako da je od 10. kolovoza 2006. do 10. kolovoza 2007. iznosila 4,91 % godišnje, od 10. kolovoza 2007. do 10. veljače 2008. iznosila 5,92 % godišnje, od 10. veljače 2008. do 10. ožujka 2008. iznosila 7,20 % godišnje, od 10. ožujka 2008. do 10. listopada 2008. iznosila 7,45 % godišnje, od 10. listopada 2008. do 10. siječnja 2010. iznosila 7,20 %, od 10. siječnja 2010. do 10. studenog 2010 iznosila 7,45 %, te je u konačnici od 10. studenog 2010. do 10. siječnja 2013. iznosila 7,20 % godišnje. U tijeku otplate kredita se kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

13. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004.

do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača

(„Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštititi potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. 2. Istom presudom utvrđeno je da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda je trajala i u trenutku donošenja predmetne presude,

tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. 3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba. Vrhovni sud Republike Hrvatske je prihvatio i bitno stajalište o relevantnosti i primjenjivosti na ovaj slučaj stajališta koje je Sud Europske unije prihvatio u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu č lanka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“ Sud je zaključio da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, dužne maksimalno odgovorno pristupati svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

13. 4. Odlukom Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske je prihvatio razloge drugostupanjske presude u pogledu ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u vezi s čime je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa između ostaloga i tuženika iz ovog postupka, bile nerazumljive za klijente jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

14. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članka 502.a – 502.h ZPP-a. Prema članku 502.c

ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da su one proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu.

15. 1. Ugovor o kreditu od .... sklopljen je u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od

4. srpnja 2013. Tužitelj je nesporno potrošač pa se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude i presuda suda višeg stupnja prema kojima su povrijeđeni njeni interesi time što su na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule u CHF vršene isplate većih anuiteta u odnosu na početno ugovorene. Pritom je nebitno što se u odredbi članka 502.c ZPP-a spominju parnice radi naknade štete, jer je jasno da se odredba odnosi na slučajeve kakav je predmetni kada potrošač otklanja posljedice primjene nepoštenih ugovornih odredbi.

15. 2. Stoga nije bilo osnove da u ovoj parnici sud ponovo izvodi dokaze na okolnost osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva odnosno ništetnosti osporenih ugovornih odredbi, kako je predlagao tuženik. Takvo stajalište jasno proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., jer bi „drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a

i ZZP-a.“ Isto stajalište Vrhovni sud ponovio je i u rješenju poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Tvrdnju iz odgovora na tužbu da „ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača“ tuženik nije ničim potkrijepila odnosno dokazao pa je ostala na razini paušalnog navoda, a s obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženiku je bio teret dokaza da konkretni ugovor odstupa od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. 3. Nebitna je činjenica što se predmetni Ugovor o kreditu odnosi na kupnju vozila, dok su ugovori o kreditu koji su razmatrani u prethodno navedenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu bili stambeni krediti, jer sud u tim postupcima svoje zaključke nije temeljio na činjenici namjene kredita već načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope te ugovaranju rizične valute CHF.

15. 4. Nebitna je i činjenica što je kredit otplaćen, jer se tužbenim zahtjevom iz ovog predmeta zahtijeva saniranje posljedica koje su nastale sklapanjem takvog ništetnog ugovora, odnosno uspostava stanja kakvo bi bilo da nije bilo ništetnih odredbi.

15. 5. Iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da osporene odredbe tog Ugovora o kreditu, o kojima se nesporno nije pojedinačno pregovaralo, odgovaraju sadržaju odredbi koje su analizirane i utvrđene ništetnima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Zbog učinaka presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tužitelj nije ni trebao postavljati deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu. Međutim, kada je takav tužbeni zahtjev postavljen (u vidu svojevrsnog tzv. deklaratornog preambula) nije bilo zapreke da sud o njemu i meritorno odluči budući da formalno ne postoji objektivni identitet tužbenih zahtjeva iz kolektivnog spora i ove parnice iako se subjektivne granice pravomoćnosti postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protežu i na ovu parnicu.

16. Odredbom članka 81. stavka 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZoZP/03), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Nadalje, prema članku 324. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

17. Ništetni dio odredbi čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 12. st. 8. i čl. 12. st 10. Ugovora, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke, a naplaćuje po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. To konkretno znači da se visina kamate stope u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje mora odrediti prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Isto vrijedi za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu za koju valja uzeti kao da nije ugovorena. Naime, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U postupku nije utvrđeno da je u odnosu na predmetni ugovor uspostavljen zakoniti mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 5,17 % godišnje. Nije, naime, sporno da odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama ZoZP/03. Nadalje, u ZoZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. i 125/07.) te Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09. i 112/12.) do 1. siječnja 2014. nije bilo zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju, bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom izravno primjenjivom zakonskom normom. Tek je člankom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13.) izravno zakonom intervenirano u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o stambenim kreditima s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, propisivanjem najviše kamatne stope. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,17 %, na ugovorni odnos se čitavo vrijeme primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,17 %, s obzirom na to da na zakonom propisani način nije nadomješten dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Takvo stajalište izneseno je u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

18. Naplatom kamate u utuženom razdoblju po stopi višoj od 5,17 % i kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,

ako zakon što drugo ne određuje. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

19. 1. Sudskom vještaku financijske struke Ljubomiru Jeliću povjeren je zadatak utvrditi preplaćenu razliku između iznosa koje je tužitelj isplatio tuženiku na temelju predmetnog Ugovora o kreditu i iznosa koji je rezultat primjene početno ugovorene kamatne stope i kunske protuvrijednosti srednjeg tečaja CHF na dan realizacije kredita.

19. 2. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj vršio otplatu po predmetnom ugovoru o kreditu prema početnom otplatnom planu za razdoblje od 10. siječnja 2006. do 10. siječnja 2013. kada je tužitelj u potpunosti otplatio kredit. Tijekom otplate kredita on je plaćao znatno više novčane iznose anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope, koja se mijenjala tijekom otplate, i po osnovi valutne klauzule uslijed aprecijacije tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Prema početnom ugovorenom otplatnom planu redovna kamatna stopa iznosila je 5,17 % godišnje te se ona u sedam navrata mijenjala tijekom otplate tako da je od 10. kolovoza 2006. do 10. kolovoza 2007. iznosila 4,91 % godišnje, od 10. kolovoza 2007. do 10. veljače 2008. iznosila 5,92 % godišnje, od 10. veljače 2008. do 10. ožujka 2008. iznosila 7,20 % godišnje, od 10. ožujka 2008. do 10. listopada 2008. iznosila 7,45 % godišnje, od 10. listopada 2008. do 10. siječnja 2010. iznosila 7,20 %, od 10. siječnja 2010. do 10. studenog 2010 iznosila 7,45 %, te je u konačnici od 10. studenog 2010. do 10. siječnja 2013. iznosila 7,20 % godišnje. Tečaj švcarskog franka na dan isplate kredita iznosio je 4,717375 kuna za jedan švicarski franak. Uslijed promjena/rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, tužitelj je ukupno otplatio 22.961,59 kuna više novčane iznose anuiteta u odnosu na početno ugovorene mjesčne anuitete uz primjenu kamatne stope od 5,17 % i primjenu početnog isplatnog tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita. Pojedinačne mjesečne preplate po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja, navedene su u tablicama 3., 4. i 5. nalaza i mišljenja vještaka (str. 517-524).

19. 3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka LJ. J. kao objektivan i stručan, osim u dijelu u kojem vještak vrši prijeboj pozitivnih i negativnih iznosa, jer zadatak vještaka nije bio da izvrši takav prijeboj. To bi bilo moguće samo u slučaju da je tuženik "pravilno" istaknuo prigovor radi prebijanja, kojeg je "uvjetno" istaknuo u odgovoru na tužbu ( o tome u nastavku).

19. 4. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, osim u dijelu u kojem vještak vrši prijeboj pozitivnih i negativnih iznosa, te je na temelju istoga uredio tužbeni zahtjev, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju ali isključivo iz razloga što je sudski vještak postupio po uputi suda koja, po stajalištu tuženika, nije zakonita, a ne iz razloga osporavanja samog izračuna. Stoga nije bilo potrebe pozivati sudskog vještaka da na ročištu usmeno obrazloži nalaz i mišljenje, jer se vještak pisanim putem očitovao na prigovore tuženika.

20. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisno člankom 1115. ZOO-a. Tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, što jasno proizlazi iz prethodnih utvrđenja ove presude i pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi, pa je tužitelju dužan vratiti preplaćene iznose od plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

21. 1. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

21. 2. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove, primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Člankom 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim dijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema članku 245. stavku 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a prema stavku 3. istoga članka kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan. Po stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, a ponovo je počela teći u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. Takvo stajalište proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019.,

nije istekao petogodišnji zastarni rok ni od kada je zastara ponovno počela teći (13. lipnja 2014. za kamate, a 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu).

22. Slijedom navedenoga, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno onih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te za isplatu ukupnog iznosa od 22.961,59 kuna na ime stečenog bez osnove, odnosno za isplatu iznosa od 6.493,50 kuna po osnovi promjenjive kamatne stope i iznosa od 16.468,09 kuna po osnovi promjene tečaja, sve sa zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude.

23. Iz prometa po kreditnom računu i nalaza i mišljenja vještaka LJ. J. utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate utuženih anuiteta po dospijeću. Stoga tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika.

24. U razdoblju od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

25. 1. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prebijanja osporavanjem tužiteljeve tražbine, a prigovor je istaknut tek eventualno (uvjetno), samo ako sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva.

25. 2. Prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor, i kao takav mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe da je istaknut, samo navođenje činjenice da i tuženik ima tražbinu prema tužitelju ne znači da se radi o takvom prigovoru. Prigovor radi prebijanja mora biti kvantitativno određen i naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati.

25. 3. S obzirom na to da je tuženikov prigovor radi prebijanja nije kvantitativno određen te naznačena osnova njegove tražbine, sud je takav prigovor odbio kao neosnovanim (t. IV. izreke).

26. 1. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

26. 2. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

26. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova kod sastava tužbe u iznosu 1.250,00 kuna, zastupanja na ročištima od 21. travnja 2021. i 19. svibnja 2022. po 1.250,00 kuna, za zastupanje na ročištima od 2. studenog 2022. i 6. prosinca 2022. po 1.875,00

kuna, sastava podnesaka od 13. travnja 2021. i 25. studenog 2021. po 1.250,00 kuna i sastava podneska od 28. studenog 2022. u iznosu 1.875,00 kuna, te troškova konferencije sa strankom 23. studenog 2021. i 5. lipnja 2019. po 625,00 kuna (za svaku radnju paušal uvećano za PDV). Zatražio je i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosima po 579,61 kuna te trošak vještačenja u iznosu 3.000,00 kuna, sve sa zateznim kamatama.

26. 4. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe u visini od 10.001,00 kuna te od 25. studenog 2021. kada je zaprimljen podnesak tužitelja kojim je precizirao tužbeni zahtjev u visini od 22.961,59 kuna, priznati su mu troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife ili 1.250,00 kuna s PDV-om, zastupanja na pripremnim ročištima od 21. travnja 2021. i 19. svibnja 2022. po 50 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife ili po 625,00 kuna, jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za zastupanje na ročištima glavne rasprave od 2. studenog 2022. i 6. prosinca 2022. po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife ili po 1.750,00 kuna (1 bod = 15 kuna + PDV), kod sastava podnesaka od 13. travnja 2021. i 25. studenog 2021. po 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife ili po 1.250,00 kuna, kod sastava podneska od 28. studenog 2022. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/3 Tarife ili 437,50 kuna (1 bod = 15 kuna + PDV), te trošak konferencije sa strankom 23. studenog 2021. i 5. lipnja 2019. po 50 bodova prema Tbr. 31. Pored toga, priznati su mu troškovi financijskog vještačenja u iznosu 2.009,30 kuna koliko je utrošen predujam (ostatak će tužitelju biti vraćen), te sudskih pristojbi na tužbu 400,00 kuna prema Tbr. 1. st. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/19, u nastavku: Uredba) te na presudu u iznosu 580,00 kuna u skladu s Tbr. 2. st. 1. Uredbe.

26. 5. Time opravdani troškovi tužitelja iznose … kuna / … EUR[3] .

26. 6. S obzirom na uvođenje eura u Republici Hrvatskoj, iskazuje se novčana vrijednost i u kunama i u eurima prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

26. 7. Na priznate troškove parničnog postupka tužitelju u smislu čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20) pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate.

26. 8. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 13.176,80 kuna / 1.748,86 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan.

26. 9. Zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen je u cijelosti.

U Bujama 23. siječnja 2023.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri pisana primjerka u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužitelju p.p.

- tuženiku p.p.