REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: 8 Povrv-155/2021-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. M. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., protiv tuženice-protutužiteljice S. H. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz O., radi isplate i utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženice i zamjenice punomoćnice tuženice, 20. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. V. sa sjedištem u S., poslovni broj Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 278,72 EUR/2.100,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. V. sa sjedištem u S., poslovni broj Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 64,66 EUR/ 487,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2020. pa do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. V. sa sjedištem u S., poslovni broj Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 101,20 EUR/ 762,50 kn te predvidivi trošak postupka u iznosu od 87,93 EUR/ 662,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

IV. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kratkoročnom zajmu, koji je dana 26.11.2020. godine sklopljen između tužitelja-protutuženika V. M. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: ... i tuženice-protutužiteljice S. H. iz S., OIB: ..."

V. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se da su u Ugovoru o kratkoročnom zajmu, koji je dana 26.11.2020. godine, sklopljenom između tužitelja-protutuženika V. M. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: ... i tuženice-protutužiteljice S. H. iz S., OIB: ..., ništetne pojedine ugovorne odredbe, i to ugovorna odredba čl. 1. koja glasi: “Iznos zajma: 2.100,00 (slovima: dvijetisućesto kn) kuna.; ugovorna odredba čl. 4. koja glasi: “Zajmoprimac je dužan platiti naknadu po ovom zajmu u iznosu od 30,00 kuna i to prije ili prilikom isplate zajma. Zajmoprimac je suglasan da zajmodavac iznos naknade od 30,00 kuna može naplatiti prilikom isplate zajma na način da se ugovoreni iznos zajma isplati umanjen za iznos naknade od 30,00 kuna.; ugovorna odredba čl. 5. koja glasi: “Zajmoprimac je dužan na dan dospijeća izvršiti uplatu iznosa zajma, te eventualnu ugovornu kaznu, na račun Zajmodavca…”.

VI. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kratkoročnom zajmu, koji je dana 26.11.2020. godine, sklopljenom između tužitelja-protutuženika V. M. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: ... i tuženice-protutužiteljice S. H. iz S., OIB: ..., ništetna ugovorna odredba čl. 7. koja glasi: “Ukoliko Zajmoprimac ne dostavi Zajmodavcu ugovorene instrumente osiguranja povrata zajma u roku od tri dana od dana isplate zajma isti se obvezuje platiti Zajmodavcu ugovorenu kaznu na nenovčanu obvezu u iznosu od 0,8% za svaki dan kašnjenja.

VII. Nalaže se tuženici-protutužiteljici naknaditi tužitelju-protutuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 416,05 EUR / 3.134,70 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Javni bilježnik I. V. sa sjedištem u S. izdao je u povodu tužiteljevog (tada ovrhovoditeljevog) prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, izvoda iz poslovnih knjiga – dugovanje po zajmu broj ... na dan 28. prosinca 2020., rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021.

2. Tuženica (tada ovršenica) je protiv navedenog rješenja o ovrsi podnijela prigovor u kojem u bitnome navodi kako pobija rješenje o ovrsi u cijelosti. Ističe kako nije u obvezi prema tužitelju budući da iznos koji je navodno pozajmljen temeljem ugovora o kratkoročnom zajmu ne odgovara iznosu koji je sadržan u izvodu otvorenih stavaka ovrhovoditelja.

3. Povodom tuženičinog prigovora ovaj sud je rješenjem od 31. ožujka 2021. poslovni broj Povrv-155/2021 izvan snage stavio javnobilježničko rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je postupak nastavio kao po prigovoru protiv platnog naloga.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 15. travnja 2021. očitovao na prigovor tuženice. U bitnome ističe kako je tuženica kao zajmoprimac sa tužiteljem kao zajmodavcem 26. studenog 2020. uz prihvat Općih uvjeta ugovora o zajmu za zajmove društva V. M. d.o.o. sklopila Ugovor o kratkoročnom zajmu broj ... (dalje: Ugovor) temeljem kojeg je tužitelj bio u obvezi isplatiti tuženici iznos od 2.100,00 kn na rok otplate do 28. prosinca 2020. te koji ugovor je zaključen bez ikakvih kamata uz jednokratnu naknadu u iznosu od 30,00 kn. Navodi kako se na predmetni ugovor ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i to sukladno odredbi čl. 3. st. 1. toč. d. kojom je propisano da se Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu prema kojima se kredit odobrava bez kamata i bez ikakvih drugih naknada te ugovore o kreditu prema čijim uvjetima se kredit mora otplatiti u roku od 3 mjeseca, a plaćaju se samo naknade u iznosu od najviše 30 kn. Navodi kako se člankom 6. Ugovora tuženica obvezala dostaviti tužitelju instrumente osiguranja i to – bianco zadužnicu i Suglasnost o zapljeni primanja dok je člankom 7. Ugovora propisano da će tuženik, ukoliko u roku od 3 dana ne dostavi tužitelju opisane instrumente osiguranja, utoliko platiti tužitelju ugovornu kaznu na nenovčanu obvezu u iznosu od 0,8 % isplaćenog zajma za svaki dan kašnjenja. Navodi kako je člankom 3. Ugovora ugovoreno da zajmoprimac može zahtijevati isplatu ugovorenog iznosa zajma i prije dostave ugovorenih instrumenata zajma, a slijedom čega je tuženica 26. studenog 2020. podnijela tužitelju zahtjev za isplatom iznosa zajma prije dostave instrumenata osiguranja, a kojem zahtjevu je tužitelj i udovoljio. Budući da tuženica tužitelju za cijelo vrijeme trajanja Ugovora nije dostavio instrumente osiguranja, tužitelj je tuženiku obračunao ugovornu kaznu na nenovčanu obvezu za svaki dan trajanja ugovora, osim za prva tri dana. Slijedom navedenog, kako je ugovorna kazna za svaki dan kašnjenja iznosila 16,80 kn (2.100,00 kn x 0,8% = 16,80 kn), tako je tužitelj tuženiku obračunao ugovornu kaznu u ukupnom iznosu od 487,20 kn (16,80 kn/po danu x 29 dana = 487,20 kn). Iz navedenog je nesporno da iznos od 487,20 kn, predstavlja ugovornu kaznu na nenovčanu obvezu. Ističe da tuženica u prigovoru ne spori da je tužitelj ispunio sve svoje obveze iz predmetnog ugovora, niti dokazuje da je tužitelju dostavio instrumente osiguranja koje je bio dužan dostaviti.

5. U nastavku postupka tuženica-protutužiteljica (dalje u tekstu: tuženica) se podneskom od 4. svibnja 2021. očitovala na prethodno opisani podnesak tužitelja te istovremeno podnijela protutužbu u kojoj postavlja eventualno kumuliran protutužbeni zahtjev. U bitnome ističe da ne čini spornim da je s tužiteljem kao zajmoprimcem sklopila Ugovor o kratkoročnom zajmu br..., temeljem kojega je tužitelj bio u obvezi tuženici isplatiti iznos od 2.100,00 kn na rok otplate do 28.12.2020., a da je tužitelj istoj isplatio iznos od 2.070,00 kn. Navodi kako tužitelj obračunava i naplaćuje naknadu u iznosu od 60,00 kn i to na način da prvo prilikom isplate kratkoročnog zajma naplaćuje iznos zajma umanjen za iznos od 30,00 kn, a zatim prilikom obveze na povrat zajma, traži navedeni iznos zajma od 2.100,00 kn (uvećan za iznos naknade od 30,00 kn, koja je već jednom oduzeta od pozajmljenog iznosa), a kako je regulirano odredbom čl. 5. Ugovora o kratkoročnom zajmu. Slijedom navedenoga, tuženica smatra da su odredbe čl. 4. i 5. Ugovora o kratkoročnom zajmu nepoštene, jer nisu jasne i razumljive prosječnom potrošaču, a navedene ugovorne odredbe je nametnuo tužitelj kao trgovac. Tuženica ističe kako je odredbom čl. 7. Ugovora propisana ugovorna kazna u iznosu od 0,8% isplaćenog iznosa zajma za svaki dan zakašnjenja. S obzirom da je glavna obveza po Ugovoru novčana obveza iz toga slijedi da temeljem odredbe čl. 350. Zakona o obveznim odnosima ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze, već je kao sankcija za kašnjenje u ispunjenju ili za neuredno ispunjenje novčane obveze propisana zatezna kamata. U odnosu na navedenu ugovornu odredbu, ističe da je rok od tri dana za dostavu ugovorenih instrumenata osiguranja plaćanja nerazumno kratak rok, koji je nametnuo tužitelj kao trgovac te o istome nije pojedinačno pregovarano te je nerazumna količina zatraženih instrumenata osiguranja plaćanja, jer je zatražena dostava i bianco zadužnice i Suglasnosti o zapljeni primanja, čiji trošak ishođenja za tuženicu nadmašuje petinu iznosa zajma koji se tužitelj obvezao isplatiti tuženici. Slijedom navedenoga, a kako se radi o ugovoru koji je sklopljen na temelju unaprijed formuliranih općih uvjeta tužitelja sukladno tužiteljevim općim uvjetima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tuženica smatra da su citirane odredbe čl. 1., čl. 4., čl. 5. i čl. 7. Ugovora, prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kakva je opisana u čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi. Kako navedene ugovorne odredbe predstavljaju bitne sastojke ugovora, smatra da su navedene ugovorne odredbe prouzročile ništetnost cijelog Ugovora o kratkoročnom kreditu od 26.11.2020. Ističe da se, neovisno o tome što tužitelj tvrdi da se na navedeni kratkoročni zajam ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, na tužitelja kao na trgovca primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom da je tuženica s tužiteljem koji obavlja djelatnost kratkoročnog kreditiranja, sklopila predmetni ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa u konkretnom ugovornom odnosu tuženica ima status potrošača. Slijedom navedenog, predlaže da sud prihvati kao osnovan protutužbeni zahtjev kojim traži da sud utvrdi da je ništetan Ugovor o kratkoročnom zajmu odnosno podredno, ako nađe da prethodno istaknut zahtjev nije osnovan, da utvrdi ništetnim pojedine ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu čl. 1. koja glasi: “Iznos zajma: 2.100,00 (slovima: dvijetisućesto kn) kuna.; ugovornu odredbu čl. 4. koja glasi: “Zajmoprimac je dužan platiti naknadu po ovom zajmu u iznosu od 30,00 kuna i to prije ili prilikom isplate zajma. Zajmoprimac je suglasan da zajmodavac iznos naknade od 30,00 kuna može naplatiti prilikom isplate zajma na način da se ugovoreni iznos zajma isplati umanjen za iznos naknade od 30,00 kuna.; ugovornu odredbu čl. 5. koja glasi: “Zajmoprimac je dužan na dan dospijeća izvršiti uplatu iznosa zajma, te eventualnu ugovornu kaznu, na račun Zajmodavca…”; ugovornu odredbu čl. 7. koja glasi: “Ukoliko Zajmoprimac ne dostavi Zajmodavcu ugovorene instrumente osiguranja povrata zajma u roku od tri dana od dana isplate zajma isti se obvezuje platiti Zajmodavcu ugovorenu kaznu na nenovčanu obvezu u iznosu od 0,8% za svaki dan kašnjenja.” te da naloži tužitelju naknaditi troškove postupka tuženici.

6. Tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) u odgovoru na protutužbu oporava protutužbu i protutužbeni zahtjev u cijelosti te navodi kako je postupio sukladno Ugovoru o kratkoročnom zajmu br... od 26. studenog 2020. godine (dalje u tekstu: Ugovor) kada je tuženici isplatio iznos od 2.070,00 kuna (2.100,00 kuna umanjeno za 30,00 kuna naknade sukladno članku 4. Ugovora). Navodi kako tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije ''posebno'' tužitelju platila naknadu, već je ista platila naknadu na način da je umanjen iznos zajma koji se tužitelj obvezao isplatiti tuženici, a kako je i propisano odredbom članka 4. Ugovora. Navodi kako je jasno da je ugovorna kazna iz članka 7. Ugovora ugovorena za nenovčanu obvezu – obvezu dostave instrumenata osiguranja, a ne za novčanu kako to pogrešno tvrdi tuženica. U odnosu na navode sadržane u toč. III. protutužbe, tužitelj ističe kako je nejasno iz čega tuženica zaključuje kako je rok od 3 dana za dostavu ugovorenih instumenata osiguranja nerazumno kratak kada je u praksi poznato da za ishođenje potvrde od strane javnog bilježnika za navedene dokumente traje zasigurno manje te je dan rok i više nego dovoljan. Navodi kako su neistiniti i netočni navodi tuženice da bi tužitelj istoj obračunavao i naplaćivao naknadu u iznosu od 60,00 kuna pa da bi onda odredbe članka 4. i članka 5. Ugovora bile nepoštene, a što proizlazi iz prethodno navedenog. Ističe kako je tuženica prije sklapanja ugovora s tužiteljem odredbe Ugovora pročitala i na iste pristala, a što je potvrdila svojim potpisom ugovora. Tuženicu nitko nije prisilio na sklapanje Ugovora te je ista u svakom trenutku do isplate ugovorenog iznosa zajma, mogla odustati od Ugovora, ne navodeći razloge odustajanja, bez snašanja troškova prema tužitelju, a kako je i navedeno u članku 7. st. 1. Općih uvjeta o zajmovima V. M. d.o.o. Navodi kako je tuženica od tužitelja na dan sklapanja Ugovora zahtijevala isplatu iznosa zajma prije dostave instrumenata osiguranja, a kojem zahtjevu je tužitelj i udovoljio. Bitni sastojci ugovora o zajmu su iznos zajma i vrijeme trajanja ugovora, a koji sastojci su u konkretnom slučaju ugovoreni odredbama članka 1.Ugovora i članka 5. Ugovora. Nadalje, da bi navedene odredbe bile nepoštene sukladno članku 49. ZZP iste moraju uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što u ovom obveznom odnosu nije slučaj. Dapače, člankom 6. st. 2. Općih uvjeta o zajmovima V. M. d.o.o. propisano je da Zajmoprimac ima pravo vratiti zajam, djelomično ili u cijelosti i prije dospijeća, bez ikakvih dodatnih troškova. Nadalje, odredbom članka 4. Ugovora ugovorene su naknade po sklopljenom Ugovoru koje iznose 30,00 kuna, koje je kao takva dopuštena odredbom članka 3. st. 1. toč. d) Zakona o potrošačkom kreditiranju, stoga su neosnovani navodi tuženice da bi odredba članka 4. Ugovora bila nepoštena sukladno članku 49. ZZP. Budući da je tuženica vlastoručno potpisala Zahtjev za isplatom zajma od 26. studenog 2020., dakle pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi prije dostave ugovorenih instrumenata osiguranja, tužitelj ističe da tuženica u potpunosti neosnovano ukazuje na nepoštenu ugovornu odredbu iz članka 49. ZZP. Ističe kako tuženica nije izvršila povrat iznosa zajma u dijelu koji ista smatra nespornim, stoga je razvidno kako su radnje tuženice usmjerene ka izbjegavanju i prolongaciji ispunjavanja svoje obveze prema tužitelju.

7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Izvod iz knjige otvorenih stavaka tužitelja od 28. prosinca 2020. (str. 3 spisa), presliku Ugovora o kratkoročnom zajmu broj ... od 26. studenog 2020. (list 17 spisa), nalog od 26. studenog 2020. (list 18 spisa), Opće uvjeti zajma V. M. d.o.o. (list 19-20 spisa), zahtjev za isplatom zajma od 26. studenog 2020. (list 21 spisa), račun broj: ... od 28. prosinca 2020. (list 22 spisa) te je saslušana tuženica kao stranka u postupku (list 59 i 60 spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok je protutužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim.

9. Imajući na umu navode tužbe i prigovore tuženice suda je utvrdio kako između stranaka nije sporno da su iste zaključile Ugovor o kratkoročnom zajmu broj ... od 26. studenog 2020. i to tužitelj kao zajmodavac i tuženica kao zajmoprimac kojim je tužitelj tuženoj pozajmio iznos od 2.100,00 kn dana 26. studenog 2020. koji mu se ona obvezala vratiti do 28. prosinca 2020. bez kamata. Nije sporno niti to da se tuženica obvezala isplatiti tužitelju naknadu za zajam od 30,00 kn koju je platila prilikom isplate zajma na način da je isplaćen zajam umanjen za iznos od 30,00 kn (2.070,00 kn) 26. studenog 2020. Osim toga, stranke su ugovorile obvezu zajmoprimke da najkasnije u roku od tri dana od isplate zajma dostavi zajmoprimcu bianco zadužnice i suglasnosti o zapljeni primanja za sebe i solidarnog jamca kao instrumente osiguranja povrata zajma (točka 6. ugovora o zajmu), odnosno, stranke su za slučaj propuštanja obveze zajmoprimca da u ugovorenom roku dostavi ugovorene instrumente osiguranja kredita ugovorile ugovornu kaznu zbog neispunjenja nenovčane ugovorne obveze na predaju instrumenta osiguranja u visini od 0,8% isplaćenog iznosa zajma za svaki dan zakašnjenja (članak 7. ugovora o zajmu). Nespornim proizlazi da tuženica nije o dospijeću vratila pozajmljenu svotu, da tuženica nije predala tuženiku ugovorene instrumente osiguranja do ugovorenog roka za povrat zajma te da tuženica nije ispunila obvezu na plaćanje ugovorne kazne.

10. Kako tuženica pozajmljenu svotu nije vratila o dospijeću, a nije predala niti ugovorene instrumente osiguranja to tužitelj predlaže da sud presudom naloži tuženoj ispunjenje glavne ugovorene obveze u iznosu od 2.100,00 kn i obveze ispunjenja ugovorne kazne u iznosu od kn za 29 dana zakašnjenja (0,8% od 2.100,00 kn = 16,80 kn x 29 dana = 487,20 kn) zajedno s pripadajućim kamatama tekućim na ukupni iznos od 2.587,20 kn od 29. prosinca 2022. do isplate i troškovima postupka.

11. U postupku je sporna osnovanost zahtjeva za isplatu imajući na umu navode tuženice iz protutužbe da je riječ o ništetnom pravnom poslu.

12. Tuženica saslušana kao stranka u postupku iskazala je kako joj je od strane tužitelja isplaćeno 2.070,00 kuna odnosno 30,00 kuna manje od ugovorenih 2.100,00 kuna, odnosno iznos koji je umanjen za trošak obrade kredita, a da od strane tužitelja nije upozorena da mora dati bjanko zadužnicu. Iskazala je kako joj je bio potreban novac s obzirom na to da su joj smanjili plaću na poslu te da nije bila u dobroj materijalnoj situaciji. Tužitelj joj nije objasnio uvjete sklapanja ugovora, odredbe ugovora joj nisu bile jasne, ali su joj bile razumljive no kako joj je bio potreban novac nije o tome previše razmišljala. Ne sjeća se točno kada je sklopljen ugovor s tužiteljem no da misli da je bilo 2019. kojom prilikom joj je isplaćeno 2.070,00 kuna na ruke u poslovnici tužitelja koji je trebala vratiti u roku od mjesec dana. Iskazala je kako nije vratila niti jedan iznos od primljenih, a niti je dostavila sredstvo osiguranja. Prije potpisivanja ugovora o zajmu nije pročitala cijeli ugovor, bio joj je potreban novac te ga je samo potpisala. Navela je kako je naknadno pročitala odredbe ugovora, iste su joj bile nejasne te da je pročitala ugovor ranije vjerojatno ga ne bi potpisala no ne može se točno sjetiti koje su joj to odredbe bile nejasne. Navela je kako je njena financijska situacija lošija nego što je bila u vrijeme sklapanja ugovora.

13. S obzirom na to da utvrđenim proizlazi kako je tužitelj pravna osoba u čiju djelatnost spada i odobravanje brzih pozajmica, zaključak je ovog suda da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao „trgovac“ u smislu članka 5. točke 26. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/2014), a istovremeno dokazanim ne proizlazi da bi tuženica zaključila predmetni ugovor u obavljanju svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, zaključak je ovog suda da je tuženica zaključila predmetni ugovor kao “potrošač” u smislu članka 5. točke 15. ZZP/2014.

14. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju predmetni ugovor o zajmu predstavlja potrošački ugovor na koji se primjenjuje II. glava drugog dijela ZZP/2014 (“Nepoštene odredbe o potrošačkim ugovorima”) koja se treba tumačiti, imajući na umu vrijeme sklapanja ugovora, u skladu s ciljevima Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). Sustav zaštite potrošača u smislu Direktive 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, članak 6. st. 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. U tom kontekstu nacionalni sudac je dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda C – 280/2013).

15. Imajući u vidu navedeno, a polazeći od osnovnih načela obveznopravnog ugovornog odnosa stranaka propisanih čl. 3., 4. i 6. ZOO-a i položaja tuženika kao potrošača u smislu odredbi ZZP-a u kojima su implementirane i prethodno citirane odredbe Direktive utvrđuje se kako se u ovoj pravnoj stvari radi o ugovoru o zajmu u smislu odredbe čl. 293. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO) iz kojeg proizlazi da je ugovor sklopljen kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a kako se u skladu s čl. 499. st. 1. ZOO-a, ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće, iz dokumentacije koja prileži spisu jasnim proizlazi da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

16. Imajući na umu utvrđenja ovog suda da je tužitelj tuženici beskamatno pozajmio iznos od 2.100,00 kn s naknadom od 30,00 kn, a tuženica je isplatila samo naknadu od 30,00 kn, dok pozajmljeni iznos nije vratila u ugovorenom roku uz primjenu odredbi čl. 9. u vezi s odredbom čl. 499. stavak 1. ZOO-a, tuženoj je naložena isplata iznosa od 2.100,00 kn zajedno s kamatama tekućim na taj iznos od 29. prosinca 2020. do isplate (članka 29. stavak. 1. ZOO) po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

17. Pritom tuženica neosnovano tvrdi da je u dijelu koji se odnosi na glavni predmet ugovora – pozajmicu od 2.100,00 kn – ugovor zelenaški, protivan moralu društva ili prisilnim propisima. Ništa u obvezi da se u ugovorenom roku beskamatno vrati svota novca koja je pozajmljena nije protivno moralu, prisilnim odredbama ZZP/2014 niti je obveza tuženice na povrat zajma u očitom nerazmjeru s obvezama tužitelja iz istog ugovora, a što bi ga činilo zelenaškim u tom dijelu.

18. Osim toga, s obzirom da je obveza na povrat zajma glavni predmet ugovora, nije dopušteno ocjenjivanje njezine poštenosti jer je riječ o odredbama iz članka 1. - 5. ugovora o zajmu koje su jasne, lako razumljive i uočljive. Slijedom navedenog sud nije poklonio vjeru iskazu tuženice u dijelu u kojem je ista iskazivala kako joj odredbe ugovora nisu bile jasne, ali su joj bile razumljive no kako joj je bio potreban novac nije o tome previše razmišljala. Pored činjenice potpisivanja glavnog Ugovora od strane tuženice, ista je dodatno od tužitelja na dan sklapanja Ugovora zahtijevala isplatu iznosa zajma i prije dostave instrumenata osiguranja, a kojem zahtjevu potpisanom od strane tuženice je tužitelj i udovoljio.

19. U odnosu na navode tuženice kako je u konkretnom slučaju ugovorna kazna ugovorena za zakašnjenje u neispunjenju novčane obveze, ističe se, a kako proizlazi iz toč. 5. Ugovora, kako je ugovorna kazna ugovorena za nedostavljanje instrumenata osiguranja, koji bi zajmodavcu kao vjerovniku omogućili brži i jednostavniji proces naplate (raspolagao bi ovršnom ispravom), a što predstavlja nenovčanu obvezu, bez obzira što je sadržana u ugovoru koji se primarno odnosi na novčanu obvezu.

20. Ugovorna odredba o instrumentima osiguranja sadržana je u točci 5. Ugovora, dok je ugovorna kazna za neispunjenje obveze na predaju instrumenata osiguranja sadržana u točci 7. Ugovora. Riječ je o odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene i omogućuju tuženici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu ugovorne kazne, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe. Međutim, predmetne odredbe su ujedno unaprijed sastavljene od strane tužitelja jer su dio standardnog obrasca ugovora o kratkoročnom zajmu. Tužitelj na kome je teret dokaza u tom smislu ne tvrdi niti dokazuje da se o odredbi kojom je ugovorena ugovorna kazna za neispunjenje obveze na predaju sredstva osiguranja u visini od 0,8% od pozajmljenog iznosa, za svaki dan kašnjenja, pojedinačno pregovaralo. Zbog toga je utvrđenje ovog suda da zakonska presumpcija iz članka 49. stavka 2. ZZP/2014 prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije u odnosu na odredbu iz točke 7. ugovora o zajmu dovedena u pitanje.

21. U skladu s člankom 49. stavkom 1. ZZP/214 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena sud je u smislu članka 51. ZZP/2014 uzeo u obzir činjenicu da je riječ o potrošačkom ugovoru o zajmu s rokom povrata od mjesec dana u kojem je predmet glavne obveze tuženice novčano davanje od 2.100,00 kn na ime povrata zajma dok je ugovorna kazna ugovorena za neispunjenje akcesorne ugovorne obveze na predaju sredstva osiguranja zajma.

22. U skladu s obvezujućom praksom Suda Europske unije (dalje: Sud EU), članak 49. stavak 1. ZZP/2014 treba tumačiti na način da se zahtjev ravnoteže iz tog članka ne primjenjuje samo za odredbe kojima se određuju ugovorne činidbe već isti vrijedi i za situacije zakašnjenja ili neispunjenja potrošača. Kad potrošač dođe u situaciju da ne ispunjava uredno svoje ugovorom preuzete obveze, sankcija koja je u tom smislu ugovorena, također mora biti razmjerna. To znači da se zahtjev ravnoteže odnosi i na situacije neispunjenja potrošača. Da bi zahtjev bio ispunjen posljedice ili sankcije zbog neispunjenja potrošača trebaju biti razmjerne – opravdane u svjetlu važnosti obveze potrošača i ozbiljnosti propusta da je ispuni.

23. Iz predmetnog potrošačkog ugovora je utvrđeno da je ugovorna kazna u značajnom dnevnom iznosu za zakašnjenje ispunjenja ugovorena za slučaj neispunjenja ugovorne odredbe koja nije bitni niti prirodni, već (tek) nuzgredni sastojak ugovora. Imajući na umu ugovorenu visinu penala od 0,8% dnevno, zaključak je ovog suda da ta ugovorena sankcija za neispunjenje nuzgredne obveze tuženika nije razmjerna, odnosno daleko premašuje ono što je prikladno za osiguranje postizanja ciljeva koji se ovom ugovornom odredbom nastoje ostvariti (osiguranje tražbine od 2.100,00 kn) i prelazi ono što je potrebno za postizanje tih ciljeva.

24. Zbog toga je utvrđenje ovog suda da je odredba članka 7. ugovora kojom se za slučaj neispunjenja ugovorne odredbe na predaju sredstava osiguranja ugovara ugovorna kazna od 0,8% od isplaćenog zajma dnevno za svaki dan zakašnjenja nepoštena ugovorna odredba u smislu čanka 49. stavak 1. ZZP/2014 jer očito stvara neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tuženice kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (članak 55. stavak 1. ZZP/2014), a to u skladu u skladu s praksom Suda EU u tumačenju članka 6. Direktive 93/13 trena tumačiti na način kao da ova ugovorna odredba nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača.

25. Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 obvezuje države članice da osiguraju da ugovor sklopljen između potrošača i trgovca i „dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba“. Pritom se mogućnost ostavljanja na snazi ugovora procjenjuje prema odredbama nacionalnog prava. U hrvatski pravni sustav ova je obveza prenesena u članku 55. st. 2. ZZP-a. To znači da je nacionalni sud, kada utvrdi da je neka ugovorna odredba nepoštena, dužan samo izuzeti iz primjene nepoštenu odredbu (kako ona ne bi obvezivala potrošača), a pritom nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj.

26. Imajući na umu odredbu članka 6. st. 1. Direktive 93/13 u dijelu kojim propisuje da ugovor i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez nepoštenih odredaba, pri čemu se precizira da se predmetni ugovor mora, u načelu, održati bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredbi.“ (Presuda Suda EU od 3. listopada 2019., C-260/18, D., t. 39.). Članak 55. stavak 2. ZZP-a, prema kojem ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ne daje nikakve kriterije koji moraju biti ispunjeni za nastavak ugovora iz kojeg su uklonjene jedna ili više nepoštenih ugovornih odredbi. Stoga su relevantne opće odredbe ZOO-a o djelomičnoj ništetnosti koje kao glavno pravilo također propisuju da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Jasno je da ugovor koji sadrži nepoštenu ugovornu odredbu o ugovornoj kazni može opstati bez te odredbe ugovora koje ona nije bitni sadržaj ugovora o zajmu.

27. To u konkretnom slučaju znači da u situaciji poput ove u kojoj je između trgovca i potrošača bez pojedinačnog pregovaranja ugovoren nerazmjerno visoki penal za zakašnjenje potrošača što je utvrđeno nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom jer suprotno načelu dobre vjere stvara neravnotežu na štetu potrošača, nije dopušteno, iako takvu mogućno predviđaju opće odredbe ZOO-a sudski smanjiti ugovornu kaznu (članak 354. ZOO-a). Odredba članka 55. st. 2. ZZP-a kada se tumači usklađeno s člankom 6. stavak 1. Direktive 93/13 čije ciljeve prenosi, takvo umanjenje zabranjuje u ugovorima sklopljenim između trgovaca i potrošača. ZZP/2014, kao poseban propis, derogira primjenu općeg propisa. Kad ocijeni da je riječ o nepoštenoj odredbi, nacionalni sud je dužan ugovornu odredbu o penalu utvrditi ništetnom kako potrošač ne bi njome bio vezan. Pritom nije ovlašten smanjivati ugovorenu kaznu na razmjeran iznos ili na iznos za koji ocijeni da je pravičan, već ugovor treba nastaviti obvezivati stranke bez te odredbe, kao da ugovorna kazna nikada i nije bila ugovorena.

28. Zbog toga je ukinut platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju ugovornu kaznu za nenovčanu činidbu te je odbijen protutužbeni zahtjev te djelomično odbijen kao neosnovan eventualno kumuliran protutužbeni zahtjev, odnosno djelomično je prihvaćen eventualno kumuliran protutužbeni zahtjev u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora.

29. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a. Tužitelj je uspio u sporu s 77%, a tužena s preostalih 23% te se uspjeh u sporu u odnosu na protutužbeni zahtjev ima ocijeniti u istim omjerima. Kao potrebni za svrhovito vođenje postupka tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i to za sastav ovršnog prijedloga (Tbr. 11/1 OT) u iznosu od 750,00 kn, sastav podneska od 15.4.2021. i 5. srpnja 2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od po 750,00 kn, zastupanje na ročištima 30.9.2021., 18.10.2022. i 9.12.2022. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od po 750,00 kn, što ukupno i uvećano za PDV (Tbr. 42 OT) iznosi 5.625,00 kn. Tome treba dodati trošak javnobilježničke nagrade prema članku 6. tada važećeg Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" br. 8/11., 112/12., 114/12. i 131/20.) u iznosu od 80,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kn. Odmjeravajući naknadu dijela ukupnih troškova koja odgovara 54% (77%-23%) tužitelju je na ime naknade troškova ovršnog i parničnog postupka dosuđen iznos od 416,05 EUR / 3.134,70 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a. Imajući na umu da se ovom presudom odlučuje o svim troškovima postupka, uključivo i troškovima podnošenja ovršnog prijedloga, a kamata na troškove postupka teče od presuđenja do isplate.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Sesvetama 20. siječnja 2022.

Sudac

Iva Raos, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika