REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 10. P-39/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ljubomiru Mirkoviću, u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. J., OIB …, K., zastupan po opunomoćeniku D. B., odvjetniku u P., protiv tuženika banka d.d., Z., OIB …, zastupan po opunomoćenicima iz OD M., K. & p. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 1.863,08 eura, nakon glavne javne rasprave zaključene 7. prosinca 2022. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja D. B. i opunomoćenika tuženika I. D. odvjetnika u Z., na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 18. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 1. Ugovora o namjenskom kreditu br. … od 7. lipnja 2006. godine zaključenog između tužitelja M. J., OIB …, K., I tužene banke d.d., Z., OIB … u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako tužena odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.975,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, članak 2. stavak 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.975,00 CHF zaračunavaju kamate, te članak 7. stavak 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 296,37 CHF, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, i kako iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. … od 7. lipnja 2006. godine zaključenog između tužitelja i tužene u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama banke d.d.

III. Nalaže se tuženoj banka d.d., Z., , OIB … da tužitelju M. J., OIB …, K., u roku od 15 dana, isplati iznos od 2.864,98 eura/21.586,16 kn[1] na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sve s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. listopada 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. godine sa z.z. kamatom koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (u daljnjem tekstu z.z. kamata) i to na:

- iznos od 8,78 kn/ 1,17 eura počev od 01.10.2006.g. pa do isplate

- iznos od 116,36 kn/15,44 eura počev od 01.09.2008.g. pa do isplate

- iznos od 18,37 kn/ 2,44 eura počev od 01.11.2008.g. pa do isplate

- iznos od 19,45 kn/ 2,58 eura počev od 01.12.2008.g. pa do isplate

- iznos od 220,43 kn/ 29,26 eura počev od 01.01.2009.g. pa do isplate

- iznos od 221,51 kn/ 29,40 eura počev od 01.02.2009.g. pa do isplate

- iznos od 222,53 kn/ 29,53 eura počev od 01.03.2009.g. pa do isplate

- iznos od 273,61 kn/ 36,31 eura počev od 01.04.2009.g. pa do isplate

- iznos od 449,87 kn/ 59,71 eura počev od 01.05.2009.g. pa do isplate

- iznos od 165,76 kn/ 22,00 eura počev od 01.06.2009.g. pa do isplate

- iznos od 5,79 kn/ 0,77 eura počev od 01.07.2009.g. pa do isplate

- iznos od 98,32 kn/ 13,05 eura počev od 01.08.2009.g. pa do isplate

- iznos od 99,82 kn/13,25 eura počev od 01.09.2009.g. pa do isplate

- iznos od 4,40 kn/ 0,58 eura počev od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 37,97 kn/ 5,04 eura počev od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 74,07 kn/ 9,83 eura počev od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 87,71 kn/ 11,64 eura počev od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 112,35 kn/ 14,91 eura počev od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 130,98 kn/ 17,38 eura počev od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 182,77 kn/ 24,26 eura počev od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 207,25 kn/ 27,51 eura počev od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 273,93 kn/ 36,36 eura počev od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 263,62 kn/ 34,99 eura počev od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 229,05 kn/ 30,40 eura počev od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 295,03 kn/ 39,16 eura počev od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 368,81 kn/ 48,95 eura počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 227,53 kn/ 30,20 eura počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 367,97 kn/ 48,84 eura počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 355,13 kn/ 47,13 eura počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 564,90 kn/ 74,98 eura počev od 01.08.2011. g. pa do isplate

- iznos od 714,14 kn/ 94,78 eura počev od 01.09.2011. g. pa do isplate

- iznos od 1050,86 kn/ 139,47 eura počev od 01.10.2011. g. pa do isplate

- iznos od 561,10 kn/ 74,47 eura počev od 01.11.2011. g. pa do isplate

- iznos od 1.233,57 kn/ 163,72 eura počev od 01.12.2011. g. pa do isplate

- iznos od 540,86 kn/ 71,78 eura počev od 01.01.2012. g. pa do isplate

- iznos od 257,59 kn/ 34,19 eura počev od 01.02.2012. g. pa do isplate

- iznos od 515,98 kn/ 68,48 eura počev od 01.04.2012. g. pa do isplate

- iznos od 412,82 kn/ 54,79 eura počev od 01.05.2012. g. pa do isplate

- iznos od 108,55 kn/ 14,41 eura počev od 01.06.2012. g. pa do isplate

- iznos od 110,32 kn/ 14,64 eura počev od 01.07.2012. g. pa do isplate

- iznos od 578,19 kn/ 76,74 eura počev od 01.08.2012. g. pa do isplate

- iznos od 569,97 kn/ 75,65 eura počev od 01.09.2012. g. pa do isplate - iznos od 571,84 kn/ 75,90 eura počev od 01.10.2012. g. pa do isplate

- iznos od 473,66 kn/ 62,87 eura počev od 01.11.2012. g. pa do isplate

- iznos od 475,53 kn/ 63,11 eura počev od 01.12.2012. g. pa do isplate

- iznos od 477,40 kn/ 63,36 eura počev od 01.01.2013. g. pa do isplate

- iznos od 479,32 kn/ 63,62 eura počev od 01.02.2013. g. pa do isplate

- iznos od 481,19 kn/ 63,86 eura počev od 01.03.2013. g. pa do isplate

- iznos od 483,20 kn/ 64,13 eura počev od 01.04.2013. g. pa do isplate

- iznos od 485,07 kn/ 64,38 eura počev od 01.05.2013. g. pa do isplate

- iznos od 487,08 kn/ 64,65 eura počev od 01.06.2013. g. pa do isplate

- iznos od 489,04 kn/ 64,91 eura počev od 01.07.2013. g. pa do isplate

- iznos od 491,00 kn/ 65,17 eura počev od 01.08.2013. g. pa do isplate

- iznos od 690,39 kn/ 91,63 eura počev od 01.09.2013. g. pa do isplate

- iznos od 595,07 kn/ 78,98 eura počev od 01.10.2013. g. pa do isplate

- iznos od 434,15 kn/ 57,62 eura počev od 01.11.2013. g. pa do isplate

- iznos od 599,18 kn/ 79,52 eura počev od 01.12.2013. g. pa do isplate

- iznos od 428,80 kn/ 56,91 eura počev od 01.01.2014. g. pa do isplate

- iznos od 551,11 kn/ 73,14 eura počev od 01.02.2014. g. pa do isplate

- iznos od 535,11 kn/ 71,02 eura počev od 01.03.2014. g. pa do isplate

a u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku banka d.d., Z., OIB … da tužitelju M. J., OIB …, K., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.601,51 eura/12.066,58 kune[1] sa zateznim kamatama počev od 18. siječnja 2023. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

V U preostalom dijelu zahtjev za isplatom troška parničnog postupka za iznos od 1.316,56 eura/9.919,62 kuna[1] sa z.z. kamatom od 18. siječnja pa do isplate, se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj M. J. u tužbi koju je podnio 9. veljače 2021. protiv tuženika banke d.d. Z. (u daljnjem tekstu tužitelj i tuženik) ističe kako su

tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. lipnja 2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj … na iznos od 38.975,00 CHF s rokom otplate na 15 godina, a kredit je prijevremeno otplaćen 1. travnja 2014. godine.

2. U čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena je redovna i promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,50 % godišnje, te se istom točkom tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama, a ista kamatna stopa se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

3. Tužitelj ocjenjuje da je odredba navedenog Ugovora o kreditu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope, ništetna odredba, i da za posljedicu ima primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog od učinka promjenjivosti kamatne stope, zato što je tuženik tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene tuženik je povrijedio odredbu čl. 3 i 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje: ZOO/05), a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te savjesnosti i poštenja, kao da je i povrijedio tuženik odredbu čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4. Imajući u vidu sve navedeno tužitelj je u tužbi ocijenio kako zbog toga ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa.

5. Isto tako, tužitelj ocjenjuje kako je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, a koju je čl. 7 navedenog Ugovora tuženik inkorporirao, na način kojom glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu je vezao za tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Tužitelj je istakao da je nekontroliranim rastom on oštećen za razliku između tečaja CHF koji je iznosi ona dan sklapanja Ugovora i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta.

6. Tužitelj se pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P- 1401/12, odluku Visokog trgovačkog suda u predmetu Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda RH u predmetu Revt-249/14-2, a u kojim odlukama su sudovi utvrdili da su banke, a to znači i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženim bankama pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope, a zbog čega su banke postupile suprotno odredbama ZZP/03.

7. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj je istakao da su sudovi u RH i to Visoki trgovački sud u predmetu Pž-6632/17 svojom odlukom Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a koja je donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda U-III-2521/2015, a kojim se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu posl. broj. P-11401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule izrazili stav da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF korisnicima kredita nisu bile razumljive, i to kao prosječnom potrošaču, bile su nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor propustio informirati tužitelje kao korisnike kredita o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici d je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a i o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone, gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

8. U tužbenom zahtjevu je tužitelj zahtijevao utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka tj. nepoštena ugovorna odredba čl. 1 Ugovora o kreditu broj 361/2006 od 7. lipnja 2006., u dijelu u kojem je u čl. 2 ugovoreno kako tuženik odobrava i tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.975,00 CHF, čl. 2. st. 1. ovog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.975,00 CHF zaračunavaju kamate, te čl. 7 st. 1 navedenog Ugovora u kojem je navedeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 296,37 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB-a važećim za CHF na dan plaćanja, i kako iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Isto tako je tužitelj zahtijevao da se utvrdi ništetno i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2 u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

9. Kondemnatornim zahtjevom tužitelj je od tuženika zahtijevao 19.652,03 kune, sve sa z.z.kamatom na pojedinačne novčane iznose od 15,64 kune sa z.z. kamatom od 2. ožujka 2008. godine, 34,63 kune sa z.z. kamatom od 2. travnja 2008. i nadalje, kako stoji u tužbenom zahtjevu, zajedno sa troškom parničnog postupka sa z.z. kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

10. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao da pojedinačni novčani iznosi iz tužbenog zahtjeva zbirno daju iznos od 25.244,93 kune, a ne 19.652,03 kune, pa je u tom pravcu prigovorio vrijednosti predmeta spora.

11. Tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer da, u slučaju da je tužbeni zahtjevu osnovan, a što tuženik osporava, tužitelj bi mogao tražiti eventualno od tuženika samo iznose u novcu koje je on uplaćivao, a ne i koje su uplaćivali drugi – treće osobe.

12. Tuženik je istakao i prigovor zastare onih novčanih iznosa koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na primjenu valutne klauzule istakao je da je doista 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda RH od 3. rujna 2019., posl broj Rev-2221/18, a kojom je potvrđena odluka VTS RH posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke, a to znači i tužena, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Međutim, tuženik je ocijenio da su ove odluke nepravilno i nezakonito zbog činjenice da je sud EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC banca Transilvania SA) utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti- nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22 Zakona o obveznim odnosima.

13. Tuženik je istakao kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja navedenog Ugovora o kreditu i da je on mogao shvatiti sve posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF.

14. Protiveći se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti tuženik je od tužitelja zahtijevao trošak parničnog postupka zajedno sa z.z. kamatom od donošenja presude pa sve do isplate.

15. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj je ponovio sve svoje pravne stavove i predložio da sud u dokaznom postupku sasluša na okolnosti uplaćivanja pojedinih rata kredita suprugu tužitelja K. J., a da se provede i financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti izračuna pozitivne razlike između početno ugovorene kamatne stope u visini od 4,50% i naknadno povećavane kamatne stope odlukom tuženika od dana sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj … od 7. lipnja 2006. pa do otplate kredita, a vezano za Ugovor koji su stranke zaključile 7. lipnja 2006., kao i radi utvrđenja pozitivne tečajne razlike koja je nastala u odnosu na glavnicu i početnu kamatnu stopu od 4,50% (u odnosu na početni anuitet u iznosu od 296,37 CHF) nastalu od 1. kolovoza 2006. do 1. travnja 2014., kao dana prijevremene isplate kredita. Također je predložio da sud i njemu da mogućnost saslušati ga kao stranku u svrhu dokazivanja.

16. Tuženik je protiveći se svim navodima istaknutim od strane tužitelja tijekom postupka, a ostajući kao istaknutih prigovora, predložio da sud u postupku sasluša svjedoka K. M..

17. U dokaznom postupku sud je na raspravi od 20. kolovoza 2021. saslušao na okolnosti uplata određenih anuiteta kredita suprugu tužitelja K. J., zbog obveza na poslu saslušan je na istom ročištu i tužitelj u svrhu dokazivanja, a nakon što je stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i bankarstvo S. M.

dostavila pisani nalaz i mišljenje, pisani nalaz i mišljenje sud je pročitao na raspravi od 2. studenog 2022. godine, te je na istom ročištu neposredno i saslušana vještak S. M..

18. Iako je, zaključujući prethodni postupak ovaj sud najprije odlučio ne saslušati službenika tuženika, imajući u vidu odluku Ustavnog suda RH posl. broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., na ročištu od 7. prosinca 2022. saslušana je i svjedok K. M..

19. Naime, u svom obrazloženju Ustavni sud RH ističe slijedeće: "ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, onda bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) i odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom."

20. Upravo radi činjenice da je na tuženiku teret dokazivanja o tome da li je tužitelj u ovom sporu u postupku sklapanja konkretnog Ugovora o namjenskom kreditu broj … od 7. lipnja 2006. godine službena osoba banke dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, na raspravi od 7. prosinca 2022. saslušana je svjedok K. M., a sud je uz suglasan prijedlog stranaka putem opunomoćenika pročitao iskaz tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja na ročištu od 20. kolovoza 2021. godine. Na raspravi od 7. prosinca je izvršen uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 7. lipnja 2006.

21. Na temelju ovako izvedenih dokaza sud je savjesno cijeneći svaki dokaz zasebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat čitavog dokaznog postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako je preciziran u podnesku od 22. listopada 2022. godine, osnovan.

22. Istaknuti prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje tužbe protiv tuženika je neosnovan.

23. Naime, saslušana kao svjedok K. J. je određeno istakla da je supruga tužitelja M. J., da je doista ona ponekad uplaćivala određene rate kredita koje je bio u obvezi plaćati tuženiku kao kreditoru njen suprug na temelju Ugovora o kreditu od 7. lipnja 2006. Istakla je da u vrijeme kada je navedene iznose uplaćivala nije bila u radnom odnosu i svaki novčani iznos koji je uplatila izdvojio je i predao za uplatu njen suprug M. J.. Obrazložila je da je ona u određeno vrijeme mogla uplatiti određene novčane iznose, ali da je sve novce dobila od svog supruga i uplatila na račun tuženika, a po obvezi koju je imao njen suprug, koji u vrijeme određenih plaćanja nije bio na području prebivališta, već je radio na terenu.

24. Sud poklanja vjeru iskazu ovog svjedoka u cijelosti, a to znači da prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan jer je supruga tužitelja određeno istakla kako je za svaku uplatu novac dobivala od svog supruga, tj. tužitelja. Potrebno je istaći i da tuženik nije vratio navedene uplate supruzi tužitelja, kao niti ju pozivao da eventualno joj vrati neosnovane uplate. Uplate je tuženik prihvatio i proknjižio, i onda se u smislu odredbi čl. 161 ZOO-a/05 smatra da obvezu osim dužnika može ispuniti i treća osoba, a vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od te treće osobe ako je dužnik s time suglasan. Upravo je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je ovlastio svoju suprugu na uplate u određenim novčanim iznosima, a što znači da je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja neosnovan. 25. Saslušana kao svjedok K. M. je istakla da tužitelja M.

J. osobno nikad nije neposredno upoznala, a u vrijeme kad je ovaj ugovor o kreditu tužitelj zaključio s tuženikom, ona je doista bila kreditni referent i vršila je kontrolu kreditne dokumentacije koju je svaki korisnik kredita, pa i tužitelj, trebao dostaviti uz zahtjev za odobrenje kredita. Na poseban upit opunomoćenika tuženika, svjedok K. M. je istakla da u vrijeme kad je tužitelj zaključio ugovor s tuženikom ona uopće nije komunicirala s klijentima, a to znači ni s tužiteljem M. J. kao korisnikom kredita. Također je istakla da nitko od odgovornih osoba banke nije sugerirao budućim korisnicima kredita za koje kredite da se oni odluče, već su korisnici kredita odlučili koji će kredit realizirati, i da im je službena osoba određeno pojasnila što to znači što u ugovoru o kreditu piše. Dakle, svjedok je iskazala da nije sto posto sigurna, ali misli da je banka d.d. korisnicima kredita nudila kredite u eurima i CHF, tj. švicarskim francima.

26. Upravo iz iskaza ovog svjedoka sud utvrđuje da svjedok nije nikada kontaktirala s tužiteljem kao službena osoba banke, jer je ona bila osoba koja je vršila kontrolu kreditne dokumentacije, a što znači da nije kontaktirala ni s drugim klijentima banke d.d. kao budućim korisnicima.

27. Imajući u vidu da je tuženik predložio saslušanje svjedoka na određene okolnosti, a na koje se referirao i u svojoj odluci Ustavni sud, tj. da je određenom potrošaču, ovdje konkretno tužitelju M. J. u postupku sklapanja navedenog ugovora o kreditu službena osoba dala odgovarajuće obavijesti, sud odmah mora primijetiti da takve obavijesti tužitelj nije dobio od službene osobe banke.

28. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao kako je svoju suprugu upravo ovlastio da u njegovo ime i za njegov račun uplaćuje određene rate kredita, a vezano za Ugovor o namjenskom kreditu koji je zaključio s

bankom d.d. 7. lipnja 2006. godine. Nadalje, tužitelj je istakao da su mu službene osobe u banci priopćile da je za kupnju kuće, a radi čega je tužitelj kredit i realizirao, najpovoljnije da u Ugovoru stoji da se odobrava kredit u CHF – protuvrijednosti kuna, a jer da je on najpovoljniji. Također je iskazao da su mu rekli kolika bi otprilike bila kamata, kolika bi mu iznosila mjesečna rata po osnovi otplate kredita, a on je iako sve do kraja nije dovoljno razumio, prihvatio sklopiti taj ugovor. Slikovito je obrazložio da kada je rekao da nije sve dovoljno razumio, onda je mislio da će rata kredita eventualno biti neznatno veća zbog neznatno veće kamate ili tečaja. No, u njegovom slučaju su bile tako nepovoljne činjenice koje su značile da on kao suprug i otac zbog otplate kredita nije, zajedno sa svojom obitelji, imao što jesti. U nastavku je dodatno slikovito isticao da je, govoreći o neznatnom povećanju kamate ili tečaja to povećanje usporedio s cijenom izvođenja radova nekog od majstora, a što znači da kada mu je npr. neki majstor rekao da će cijena izvođenja radova biti određenog iznosa, i naknadno bi cijenu neznatno povećao, tada zbog određenih okolnosti je on to smatrao i prihvatljivim. No, ako bi mu majstor za određeni posao rekao da će cijena iznositi određeni iznos, a nakon što bi posao dovršio i zahtijevao duplo veći iznos, tada je on ocijenio da to nikako ne može biti u redu i na kraju je iskazao da nikada nije očekivao da će zbog navedeno kredita doći u situaciju kako ju je slikovito opisao, tj. da njegova obitelj nije imala praktično novac za egzistenciju.

29. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit, logičan i uvjerljiv, a kad se ima u vidu iskaz svjedoka K. M. i iskaz tužitelja, tada treba nedvojbeno zaključiti da tužitelj od strane službenih osoba banke nikada nije bio sadržajno informiran o uvjetima vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i tečajne rizike valute koja je utvrđena u Ugovoru. Sud primjećuje da je tuženik u konkretnom slučaju putem svoje službene osobe postupao samo do razine onih formalnosti koje se odnose na brojčane oznake vezane za kamatnu stopu i novčani iznos koji će tužitelj realizirati po osnovi navedenog kredita. Činjenica je da je tuženik unaprijed pripremio sadržaj Ugovora o kreditu i takvo postupanje tuženika, u smislu ukazivanja na mjesta predviđena za potpis unaprijed pripremljenog ugovora o kreditu i sve prateće dokumentacije, nikako se ne može smatrati pojedinačnim pregovaranjem s korisnikom kredita o uvjetima kreditiranja u smislu navedenih ugovornih odredbi.

30. Imajući u vidu da je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a s obzirom na Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće koji je zaključen 7. lipnja 2006., treba istaći da je za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 93/03, u daljnjem tekstu ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007, a nakon toga Zakona o zaštiti potrošaka (Narodne novine 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu ZZP/07).

31. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Prema odredbi čl. 84 ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, uz napomenu da je ta odredba identična i odredbi čl. 99 ZZP/07, a što ima za posljedicu da su nepoštene one odredbe ugovora koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

33. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava i onda prema odredbi čl. 96 st. 1 ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača s tim da odredba st. 2. ovoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a što je u konkretnom slučaju sud i utvrdio (unaprijed formuliran obrazac ugovora o kreditu).

34. To su razlozi zbog kojih je sud utvrdio da su ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i tečaj CHF, tj. tečajne razlike, ništetne, a kako je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-140/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, a to znači da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, došlo je do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

35. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), a isto tako i sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15 u daljnjem tekstu ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Proizlazi da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nedvojbeno je da je tužitelj potrošač i u konkretnom slučaju je Ugovor o namjenskom kreditu i zaključio radi izgradnje kuće (čl. 6 Ugovora), a onda nikako tužitelj ne može biti trgovac.

36. S obzirom na ove činjenice, da je kredit tužitelj realizirao za izgradnju kuće te da se presuda "Potrošač" primjenjuje i na stambene kredite s obzirom da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, a što znači da se ne razlikuju stambeni kredit od kredita za kupnju automobila ili npr. nekog gotovinskog kredita. Kako Ugovor od 7. lipnja 2006. jest potrošački ugovor koji sadrži valutnu klauzulu u CHF (čl. 1 Ugovora), upravo je u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tuženik, te i ostale banke, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristi u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, sve suprotno odredbama ZZP.

37. Uvažavajući sve naprijed navedene i do sad utvrđene činjenice ocjena je ovog suda da je tužitelj dokazao pravni interes da se u ovoj parnici deklariraju kao ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe iz navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva i kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF.

38. No, iako je tužitelj u podnesku od 22. listopada 2022., a u kojem je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev, očito da u kondemnatornom zahtjevu zahtijeva iznos od 2.864,98 eura/21.586,16 kuna, pojedinačno utvrđenih u zahtjevu (str. 153 i 154) tužitelj zahtijeva na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, a ne zahtijeva određene novčane iznose po osnovi promjenjive kamatne stope, valja istaći da je očito da je tužitelj povukao određeni dio tužbenog zahtjeva, nakon što je nalaz i mišljenje dostavila financijsko-knjigovodstveni vještak S. M.. Ovo stoga što su u kondemnatornom tužbenom zahtjevu (str 5-7 spisa) bili sadržani iznosi koje je tužitelj od tuženika zahtijevao i po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi tečajnih razlika, a što je tuženik primijetio i u smislu prigovora da vrijednost predmeta spora ne može biti 19.652,03 kune već treba biti 25.144,93 kune, budući ovaj iznos utvrđen zbrajanjem pojedinačnih novčanih iznosa.

39. Kad u preciziranom tužbenom zahtjevu, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja tužitelja, tužitelj zahtjeva od tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli CFR 2.864,98 eura ili 21.586,16 kuna, kako je to bilo u vrijeme vještačenja, a i zbog pravilne primjene Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine 57/22, 88/22), onda treba zaključiti da je tužitelj doista povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, i to kraj činjenice da u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nema određenih novčanih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, kako je to utvrdio financijsko-knjigovodstveni vještak. Ovaj dio utvrđenja će sud cijeniti kroz odluku o troškovima parničnog postupka, a jer je u datoj procesnoj situaciji kad ne postoji formalno povlačenje dijela tužbenog zahtjeva već samo preciziranje, tj. usklađenje s nalazom i mišljenjem vještaka, jedino moguće cijeniti ovu činjenicu kao uspjeh tužitelja u parnici koji je djelomičan, ali onda i uspjeh tuženika koji je djelomičan, vezano za činjenicu da bi prigovor zastare potraživanja vezano za promjenjivu kamatnu stopu bio osnovan.

40. Naime, na temelju presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., zastara tražbina vezana za promjenjivu kamatnu stopu bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koja je podnesena 4. travnja 2012., a zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, a to znači da je zastara o promjenjivosti stope ugovorne kamate iznova počela teći 13. lipnja 2014. godine, i kako je tužba tužitelja podnesena 9. veljače 2021., tada proizlazi da je rok zastare u trajanju od 5 godina, istekao, kako je to pravilno tijekom postupka isticao tuženik.

41. Pitanje zastare za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike riješeno je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i računajući zastarni rok od 5 godina, zastara za više isplaćene iznose po osnovi tečajne razlike počinje teći od 14. lipnja 2018. i istječe 14. lipnja 2023. To znači da tužitelj koji je tužbu podnio 9. veljače 2021. ima pravo zahtijevati sve novčane iznose koje je u svom nalazu i mišljenju utvrdila imenovani financijsko-knjigovodstveni vještak. 42. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka S. M. bilo je moguće utvrditi da razlika između stvarno više plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita od 7. lipnja 2006., iznosi 27.065,13 kuna, a što je vještak prikazala u tablici 2. stupac 13. , kao prilog nalaza i mišljenja. Vještak je utvrdila da je tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj više platio iznos od 5.478,96 kuna, a što je prikazano u tablici 2. stupac 11..

43. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužitelj je više platio tuženiku iznos od 21.586,17 kuna, a što prema konverzijskom tečaju koji iznosi 7.53450 iznosi 2.864,98 eura.

44. Vještak je prilikom vještačenja koristila Ugovor o namjenskom kreditu broj 361/2006 od 7. lipnja 2006., otplatni plan u CHF, promet po kreditu/specifikacija uplata i pregled promjena kamatnih stopa po stambenom kreditu, te je i naglasila da je utvrdila kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o namjenskom kreditu broj 361/2006 sklopili 7. lipnja 2006., i to tako da je kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita 38.975,00 CHF na rok otplate od 15 godina uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju HNB-a za devize za CHF na dan isplate kredita, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,50% godišnje, da je iznos anuiteta 296,37 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, da je srednji tečaj na dan isplate kredita 16. lipnja 2006. iznosio 4,673604 kuna, da je tužitelj 16. srpnja 2007. djelomično otplatio kredit u iznosu od 16.591,36 CHF, tj. jednokratno otplatio glavnicu od 13. do 100. rate kredita, te da je nastavio otplaćivati kredit od 101. rate kredita pa do 1. travnja 2014., kao dana prijevremene otplate kredita.

45. Nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovorile u matematičkom izračunu, a na raspravi od 2. studenog 2022. sud je, vodeći se načelom neposrednosti, ostavio mogućnost da stranke putem opunomoćenika postave vještaku dodatne upite. Dodatnih upita za vještaka nije bilo, pa je sud zaključio da je pisani nalaz s mišljenjem vještaka bio dovoljan dokaz da bi sud mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja vezanom za tečajne razlike, a kako je iste u novčanim iznosima vještak utvrdila u navedenim tablicama. U tablici broj 2. zbir pojedinačnih tečajnih razlika po glavnici i kamati daju iznos od 21.586,17 kuna ili sukladno rečenom Zakonu, iznos od 2.864,98 eura. U cijelosti sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer je isti stručan i dovoljno obrazložen, pa ga je sud mogao cijeniti onako kako je to nužno u ovim postupcima.

46. Postavljeni tužbeni zahtjev u ovom sporu predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323 st. 1. ZOO/05 koja propisuje da se svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u slučaju ništetnosti ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

47. Odredbom čl. 1111 st. 1. ZOO/05 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a što znači da je zbog ništetne navedene ugovorne odredbe tuženik dužan vratiti tužitelju sve one novčane iznose koje je tužitelj za korist tuženika uplaćivao u većem iznosu od onoga koji je bio u obvezi.

48. Ocjena je ovog suda da je tužitelj pravilno zahtijevao od tuženika zakonsku zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos, od dana plaćanja pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05 jer je tom odredbom propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

49. Očito je da je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih novčanih iznosa i radi toga je dužan platiti tužitelju i zateznu kamatu sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/2004) i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO/05, kako su definirane Uredbom i Zakonom .

50. Dakle, novčani iznosi izraženi u kunama prilikom vještačenja, a vezano za Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, i službenoj valuti Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023. godine, utvrđeni su upravo na temelju nalaza vještaka kao razlika između početno ugovorenog tečaja CHF i onog koji se mijenjao tijekom otplate kredita i on stvarno predstavlja razliku između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram kuna koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

51. Potrebno je istaći da tuženik, iako je prigovarao da je sud trebao uračunati i međusobno kompenzirati i više i manje plaćene novčane iznose, za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početno ugovorenog, nije postavio određeni zahtjev u tom pravcu a ni istakao prigovor prijeboja, uvažavajući odredbu čl. 2 ZPP-a da sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku, kraj činjenice da takav zahtjev nije postavljen, tada nije bilo niti moguće odlučivati.

52. Stavljajući u odnos presuđeni novčani iznos i onaj novčani iznos koji je kao razliku više plaćenih kamata i tečajnih razlika utvrdila vještak (21.586,17 : 27.065,13)dobije se iznos od 80, a to znači da je uspjeh tužitelja u parnici 80%, a uspjeh tuženika 20%. Upravo zbog naprijed istaknutih razloga, a koji se odnose na preciziranje tužbenog zahtjeva, bez postavljanja zahtjeva u odnosu na promjenjivu ugovornu kamatu sud je zaključio da se uspjeh tužitelja treba podvesti pod odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, no, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva treba istaći da je i vezano za osnov zahtjeva tužitelj uspio sa 80% jer je tuženikov prigovor zastare u odnosu na promjenjivu ugovornu kamatu bio osnovan, a imajući u vidu utvrđenja iz presuda vezanih za kolektivni spor tužitelj nije morao postaviti zahtjev za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora vezana za promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, sud je samo deklarirao ono što je već utvrđeno po tužbi u kolektivnom sporu a iz čega proizlazi da je u svezi s navedenim osnovanim prigovorom zastare trebalo cijeniti samo uspjeh tužitelja u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, ali tako da u datoj procesnoj situaciji sud nije mogao utvrditi da je tužitelj povukao tužbu i onda odlučiti o troškovima sukladno odredbi čl. 158 ZPP-a.

53. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak kojim je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, a nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebno za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

54. Tužitelj je uspio u parnici s 80%, a tuženik s 20% i pravilno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a proizlazi da je tužitelju valjalo priznati 60% dijela ukupnih troškova koji su bili potrebno za svrhovito vođenje postupka.

55. Imajući u vidu odredbu čl. 151 ZPP-a koja propisuje da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, te da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika, pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12 i 103/14, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa) sud utvrđuje da odvjetnik koji je tužitelju sastavio tužbu ima pravo zahtijevati nagradu (TBR 7) u iznosu od 100 bodova, a jer je vrijednost predmeta spora preko 10.000,00 kn, a nije preko 100.000,00 kn. Kako je u međuvremenu vrijednost boda sa 10,00 kuna povećana na 15,00 kuna, tada proizlazi da za sastav tužbe odvjetnik ima pravo zahtijevati 1.500,00 kuna odnosno 199,08 eura. Opunomoćenik-odvjetnik je za tužitelja sastavio dva obrazložena podneska i to 2. svibnja 2021. i 22. listopada 2022., i osnovano zahtijeva za sastav ovih podnesaka (TBR 8), po 1.500,00 kuna, ili za svaki po 199,08 eura. Sud je održao pripremno ročište 10. svibnja 2021. koje je odgođeno i ponovno održano 18. lipnja 2021., a ročišta za glavnu raspravu su održana 20. kolovoza 2021., 2. studenog 2022. i 7. prosinca 2022., pa opunomoćenik tužitelja osnovano zahtijeva (TBR 9) po osnovi nagrade za zastupanje po 1.500,00 kuna ili 199,08 eura.

Opunomoćenik-odvjetnik je nazočio i ročištu za donošenje i objavu presude koje je raspravnim rješenjem utvrđeno za 18. siječnja 2023., a odgođeno za 19. siječnja 2023. i zbog toga mu pripada nagrada u iznosu od 750 kuna ili 99,54 eura. Osnovica za obračun PDV-a iznosi 1.692,18 eura, a kako PDV iznosi 423,05 eura tada je ukupno priznati trošak po osnovi zastupanja 2.115,23 eura.

Tužitelj je predujmio trošak za vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn, ili 398,17 eura, a obveznik je plaćanja sudskih pristojbi za tužbu i presudu, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/19 i 92/21) u iznosu od ukupno 155,78 eura (77,89 + 77,89). Kada se zbroje svi ovi novčani iznosi dobije se iznos od 2.669,18 eura i nakon što je sud utvrdio da tužitelju treba priznati 60% od ukupno utvrđenih iznosa dobije se presuđeni iznos od 1.601,51 eura, a na koji iznos tužitelju pripada i zatezna kamata sukladno odredbi čl. 151 st. 3. ZPP-a.

56. Kako je tužitelj zahtijevao ukupno 2.918,07 eura po osnovi troška parničnog postupka, a sud mu je dosudio 1.601,51 eura valjalo je s viškom zahtjeva od 1.316,56 eura tužitelja odbiti, zajedno sa z.z. kamatom. 57. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

Požega, 19. siječnja 2023.

Sudac:

Ljubomir Mirković, v.r.

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik D. B., P.

2. OD M., K. & p. d.o.o., Zagreb