REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Sukoišanska br. 6, Split

Poslovni broj: 6 P-119/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Splitu, po sucu Nevenki Marunica, u pravnoj stvari tužitelja N. S. S.p.A., OIB …, P., I., kojeg zastupa M. B., odvjetnik u O. društvu B. M. W. C. d.o.o. iz Z., protiv tuženika C. 21 d.o.o., OIB …, S., kojeg zastupa A. B., odvjetnik u S., radi isplate 20.406,54 EUR (v.p.s. 152.752,46 kn), po objavi 19. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 6.800,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. studenog 2020. do isplate po stopi zakonske kamate za kašnjenja u trgovačkim transakcijama koja iznosi 8 % godišnje.

II Odbija se zahtjev tužitelja da sud naloži tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 13.606,54 EUR sa zateznom kamatom po stopi zakonske kamate za kašnjenja u trgovačkim transakcijama koja iznosi 8 % godišnje, koja teče na iznos od:

- 1.842,28 EUR od 24. listopada 2020. do isplate,

- 4,26 EUR od 22. prosinca 2020. do isplate,

- 6.666,00 EUR od 26. prosinca 2020. do isplate i

- 5.094,00 EUR od 29. prosinca 2019. do isplate.

III Nalaže se tužitelju da u roku od 15 (petnaest) dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.535,30 kn / 601,94 EUR.

r i j e š i o  j e

Ukida se u cijelosti Europski platni nalog ovog suda poslovni broj: P-eu-3/2021 od 29. listopada 2021. i utvrđuje se da je ovaj postupak proveden po pravilima o redovnom parničnom postupku.

Obrazloženje

1. Nakon što je sud, po zahtjevu tužitelja, na temelju priloženih vjerodostojnih isprava – Kartice kupaca na dan 28.04.2021., kao izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja na iznos od ukupno 20.406,54 EUR te računa tužitelja, donio Europski platni nalog poslovni broj: P-eu-3/2021 od 29. listopada 2021. kojim je naložena tuženiku isplata tražbine iz zahtjeva tužitelja u iznosu od 20.406,54 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne tražbine tužitelja do isplate te su tužitelju odmjereni troškovi u iznosu od 5.003,00 kn, protiv navedenog Europskog platnog naloga, tuženik je pravovremeno podnio prigovor te je sud rješenjem 6 P-eu-3/2021-8 od 14. veljače 2022. utvrdio da je tuženik 19. studenog 2021. pravovremeno protiv europskog platnog naloga ovog suda podnio prigovor te da se nastavlja redovni parnični postupak pred ovim sudom u povodu podnesenog prigovora tuženika te je određeno spisu dodijeliti novi poslovni broj.

2. Panični postupak je nastavljen u predmetu 6 P-119/2022.

3. Podneskom od 29. travnja 2022. tužitelj je istakao da posluje više od 30 godina na europskom tržištu, a osnovni predmet poslovanja je u sferi veletrgovca u području trgovine živežnim namirnicama i srodnim proizvodima, a tuženik se bavi prodajom voća i povrća kao glavnom djelatnošću. S obzirom na djelatnosti stranaka iz ovog postupka, stranke su razvile poslovnu suradnju na način da bi tuženik kod tužitelja naručio određenu količinu voća i povrća koju bi potom tužitelj dostavljao na adresu tuženika, odnosno izvršio bi naručenu uslugu i za istu ispostavio račun. Kako je tuženik prema izvodu otvorenih stavki tužitelja od 02.02.2020. imao značajan iznos neplaćenih dugovanja od 43.349,00 EUR, tužitelj je tuženiku 5. veljače 2021. uputio obavijest (opomenu) o neplaćanju računa te je pozvan tuženik na podmirenje dugovanja. U vezi s predmetnom obavijesti tužitelja, član uprave tuženika V. V. je poslao odgovor tužitelju u kojem je naveo da osporava sljedeće račune:

... u iznosu od EUR 1.901,38; ... u iznosu od EUR 6.800,00; .... u iznosu od EUR 4,26; ... u iznosu od EUR 6.666,00 i ... u iznosu od EUR 5.094,00, dodatno navodeći da je direktor tuženika priznao kako između stranaka postoji poslovni odnos na temelju kupoprodaje voća i povrća. Isto tako, tužitelj je istakao kako zbog dobrih poslovnih odnosa nije uvijek tražio potpis otpremnica ili računa, vjerujući u bona fidae tuženika. Iako je tuženik osporio potraživanje tužitelja po predmetnim računima, u jednom od računa i to broj: ... u iznosu od 6.800,00 EUR razvidno je kako je navedeni račun potpisan po ovlaštenoj osobi i pečatiran službenim pečatom i potpisom društva C. 21 d.o.o.

Kako tuženik nije podmirio predmetnu obvezu prema tužitelju to je tužitelj 15. lipnja 2021. poslao Zahtjev za izdavanjem Europskog platnog naloga od 20.406,54 EUR, kako bi ostvario svoja prava. U odnosu na pravnu osnovu predmetnog potraživanja, tužitelj je naveo da se radi o ugovornom odnosu između dva pravna subjekta koja imaju sjedišta u različitim državama Europske unije, da stranke nisu izabrale pravo koje bi se primjenjivalo na njihov ugovorni odnos pa da se na ugovorni odnos između stranaka ima primijeniti odredbe UREDBE (EZ) br. 593/2008 Europskog Parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) te da je člankom 4. stavak 1. određeno:

"U mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3., te ne dovodeći u pitanje članke od 5. do 8., pravo kojem podliježe ugovor utvrđuje se kako slijedi:

(a) ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište;

(b) ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište;"

Kako je sjedište tužitelja, koji je u ovom odnosu nesporno prodavatelj, u I., tužitelj smatra kako je nesporno da se u slučaju spora između zakonskih odredbi talijanskog i hrvatskog prava u ovom sudskom postupku ima primijeniti talijansko materijalno pravo, pa u tom smislu smatra kako relevantne razlike između hrvatskog i talijanskog prava mogu nastati samo vezano za odredbe o zastari i kamatama te je stoga predložio sudu da u pogledu kamata i zastarnih rokova primjeni adekvatne odredbe talijanskog materijalnog prava, dok je kupoprodajna cijena dospijevala 30 dana od dana izdavanja računa. U pogledu kamatne stope, za provedbu Direktive 2000/35/EZ o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama, I. je donijela Zakonodavni dekret br. 231/2002 sukladno kojem poslovne transakcije se definiraju kao „ugovori bilo koje vrste između poduzeća ili između poduzeća i javnih tijela koji uključuju, isključivo ili pretežito, isporuku robe ili obavljanje usluga uz plaćanje naknade”. Dekretom se propisuje da, u kontekstu poslovne transakcije, „svaka osoba koja je neopravdano izložena odgodi plaćanja naknade ima pravo na automatsku isplatu kamate za kašnjenje u plaćanju koja stupa na snagu, bez potrebe za slanjem službene obavijesti o plaćanju, od dana nakon isteka roka za plaćanje”, osim ako dužnik može dokazati da je neplaćanje nastupilo zbog uzroka koji mu se ne mogu pripisati. U skladu s tom odredbom, kamata za kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama temelji se na stopama koje svake godine utvrđuje Ministarstvo gospodarstva i financija Italije i to u prvoj polovini godine na koju se odgoda odnosi primjenjuje se stopa koja je na snazi od 1. siječnja te godine, a u drugoj polovini godine na koju se odgoda odnosi primjenjuje se stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, a iz dostavljene tablice zateznih kamata u skladu sa Zakonodavnim dekretom br. 231/2002 kamatna stopa je iznosila 0,00% stopa ESB uz stopu povećanja od 8,00%, ili ukupno stopa od 8%.

4. U nastavljenom parničnom postupku tuženik je osporio primjenjivost talijanskog prava i kamatni izračun tražeći da tužitelj na kojem je teret dokaza, dokaže da je robu u određenoj količini doista i isporučio tuženiku.

U nastavku postupka tužitelj je ponovio kako između stranaka nije postojao ugovor u kojem je određeno mjerodavno pravo koje bi se primjenjivalo na poslovni odnos i kako stranke nisu izrijekom isključile primjenu Bečke konvencije.

Nakon što je tužitelj dostavio Zakonodavnu uredbu br. 231 od 9. listopada 2002. kojom se provodi Direktiva 2000/35/EZ o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama te tablicu zateznih kamatnih stopa koja se primjenjuje u Republici Italiji u skladu sa Zakonodavnim dekretom br. 231/2002, tuženik se nije protivio toj dokumentaciji te je sud prihvaća.

5. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave koje se nalaze u spisu i to: kartica kupaca na dan 28. travnja 2021. koju tužitelj vodi za poslovnog partnera C. 21 d.o.o. iz koje je razvidan dug u iznosu od 20.406,54 EUR po pojedinačno navedenim računima tužitelja (stranica 11 spisa), računi tužitelja uz CMR teretni list za svaki od ispostavljenih računa tužitelja na talijanskom jeziku (stranice 12-32 spisa) u prijevodu na hrvatski jezik (stranice 75-129 spisa), tablica zateznih kamatnih stopa u skladu sa Zakonodavnim dekretom br. 231/2002 (stranice 61 spisa), odgovor/očitovanje tuženika od 1. ožujka 2021. na obavijest tužitelja o neplaćanju računa (stranice 65-69 spisa), Zakonodavna uredba br. 231 od 9. listopada 2002. na talijanskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik (stranice 138-139 spisa).

Sud je odbio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika iz razloga što se zastupnik po zakonu tuženika V. V. u odnosu na potraživanje tužitelja izjasnio u svom očitovanju od 1. ožujka 2021. (stranica 68 spisa), a na druge okolnosti tužitelj nije predložio izvođenje dokaza njegovim saslušanjem.

6. Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, pregledom isprava koje se nalaze u spisu i očitovanjem stranaka u postupku ističe se kako je ovaj postupak inicijalno započeo zahtjevom tužitelja za europski platni nalog od 16. lipnja 2021. u povodu kojeg zahtjeva je istom sud udovoljio i izdao europski platni nalog poslovni broj P-eu-3/2021 od 29. listopada 2021. u kojem je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 20.406,54 EUR sa kamatama na iznos od 1.842,28 EUR od 23. rujna 2020., na iznos od 6.800,00 EUR od 27. listopada 2020., na iznos od 4,26 EUR od 21. studenog 2020., na iznos od 6.666,00 EUR od 25. studenog 2020. i na iznos od 5.094,00 EUR od 29. prosinca 2020. sve do isplate te su tužitelju odmjereni troškovi u iznosu od 5.003,00 EUR, protiv kojeg je tuženik izjavio prigovor. U pogledu navedenog europskog platnog naloga ovog suda ističe se kako u istom nisu točno označeni datumi od kada teče kamata na pojedinačne iznose po zahtjevu tužitelja, niti je navedena kamatna stopa koja se primjenjuje u konkretnoj pravnoj stvari pa je ovaj sud rješenjem ukinuo u cijelosti Europski platni nalog ovog suda poslovni broj: P-eu-3/2021 od 29. listopada 2021. i utvrdio je da je ovaj postupak proveden po pravilima o redovnom parničnom postupku, sukladno izreci rješenja od 19. siječnja 2023.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 20.406,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pojedinačne tražbine tužitelja do isplate, za robu koju je tužitelj kao prodavatelj isporučio tuženiku, a koju robu mu tuženik nije platio. Budući je nesporno između stranaka da se radi o kupoprodajnom odnosu iz međunarodne prodaje robe jer je sjedište tužitelja (prodavatelja) u R. I., a sjedište tuženika (kupca) u R. H., to se na taj odnos ima primijeniti Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji roba iz 1980. (Bečka konvencija - Službeni list Međunarodni ugovori broj 10/84; dalje: Konvencija), koju su ratificirale i R. H. i R. I. Sukladno članku 7. te Konvencije na sva pitanja koja nisu uređena Konvencijom ima se primijeniti pravo one države na koju upućuju pravila međunarodnog privatnog prava.

8. Prema Zakonu o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine broj 101/17) koji člankom 78. stavak 1. propisuje da se taj Zakon primjenjuje na pravne odnose nastale od dana stupanja na snagu tog Zakona i na postupke pokrenute od dana stupanja na snagu tog Zakona (taj Zakon je stupio na snagu 29. siječnja 2019.), s tim da je također propisano da navedena odredba članka 78. stavak 1. ne utječe na vremenske granice primjene međunarodnih ugovora koji su na snazi u R. H. i pravno obvezujućih akata Europske unije kojima se uređuju odnosi iz članka 1. tog Zakona.

9. Uredbom EZ br. 593/2008 (Rim I) člankom 4. stavak 1.a propisano je da, mjerodavno pravo u slučaju kad ga ugovorne strane nisu odabrale u ugovoru o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno sjedište. Budući je tužitelj prodavatelj, koji ima sjedište u R. I., a kako stranke nesporno nisu dogovorile primjenu mjerodavnog prava, to se u konkretnom slučaju na sporni odnos kupoprodaje ima primijeniti naprijed navedena Konvencija i pravo R. I., posebice u odnosu na primjenu zakonskih zateznih kamata. Kako je tužitelj tijekom postupka dostavio isprave o mjerodavnom talijanskom pravu (što stranke mogu prema članku 8. stavak 4. Zakona o međunarodnom privatnom pravu), koje isprave nije osporio tuženik, ističe se kako je pitanje visine zateznih kamata u trgovačkim ugovorima u talijanskom pravu uređeno Uredbom sa zakonskom snagom od 9. listopada 2002. (provedba Direktive 2000/35 EZ o sprječavanju zakašnjenja u plaćanju kod trgovačkih ugovora) koja je objavljena u Službenom listu broj 249 od 23. listopada 2002. te odlukama o kamatnoj stopi koje se donose za svako polugodište to je tužitelj udovoljio potrebama ovog postupka za dostavom dokumentacije koja se odnosi na potraživanje tužitelja.

10. Prema odredbi članka 30. Konvencije, prodavatelj je dužan, na način predviđen ugovorom i tom Konvencijom, isporučiti robu, predati dokumente koji se odnose na robu i prenijeti vlasništvo na robi kupcu, a prema odredbi članka 53. Konvencije, kupac se obvezuje isplatiti cijenu i preuzeti isporuku robe onako kako je predviđeno ugovorom i tom Konvencijom.

Sukladno navedenim odredbama, a u skladu sa provedenim postupkom, tužitelj je samo za potraživanje po računu broj: 1235 od 27. listopada 2020. s dospijećem od 30 dana uz CMR (Međunarodni tovarni list) koji je ovjeren po tuženiku kao prijevozniku i primatelju robe te tužitelju kao prodavatelji i pošiljatelju robe u količini od 6.000 kg neto, a u iznosu od 6.800,00 EUR, dokazao potraživanje po tom računu, koje mu tuženik nije podmirio. Iako je tuženik osporio tražbinu tužitelja i po tom navedenom računu tužitelja i dostavljenom tovarnom listu, takvo osporavanje sud nije prihvatio budući je tuženik svojim pečatom i potpisom potvrdio da je preuzeo robu navedenu u računu tužitelja i u tovarnom listu, dok druge dokaze tuženik nije dostavio u prilog osporavanja tražbine tužitelja u tom dijelu, pa je sud odlučio kao u točki I. izreke presude sukladno naprijed navedenoj odredbi članka 30. i članka 53. Konvencije.

Sud je kamatnu stopu odredio sukladno dostavljenoj Uredbi sa zakonskom snagom br. 231 od 9. listopada 2002., kojom se provodi Direktiva 2000/35/EZ o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama kojom je propisano da se zatezne kamate utvrđuju u visini zakonskih zateznih kamata, a referentna stopa se utvrđuje za prvu polovicu godine na koju se kašnjenje odnosi na snazi je ona od 1. siječnja te godine, a za drugu polovicu godine na koju se kašnjenje odnosi na snazi je ona od 1. srpnja te godine, a Ministarstvo gospodarstva i financija referentnu stopu objavljuje u Narodnim novinama Republike Italije, (slično kao i u Republici Hrvatskoj), koja kamatna stopa je prema objavljenoj odluci od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. stopa ESB od 0,00% uz uvećanje od 8% godišnje ili ukupno 8% godišnje, a od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. također stopa ESB od 0,00% uz uvećanje od 8% godišnje ili ukupno 8% godišnje, što sve i nije sporno između stranaka.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

11. Međutim, u odnosu na dostavljenu dokumentaciju tužitelja prema računima i priloženim međunarodnim tovarnim listovima koji su ovjereni samo po tužitelju i to po računu broj 1065 od 23. rujna 2020. s dospijećem 23. listopada 2020. na iznos računa od 1.901,38 EUR, za koji račun tužitelj tvrdi da je tuženik djelomično platio 13. listopada 2020. iznos od 59,10 EUR i da je po tom računu preostalo potraživanje tužitelja u iznosu od 1.842,28 EUR od 24. listopada 2020. do isplate, po računu broj 1342 od 21. studenog 2020. s dospijećem 21. prosinca 2020. na iznos od 4.26 EUR, po računu broj 1362 od 25. studenog 2020. s dospijećem 25. prosinca 2020. na iznos od 6.666,00 EUR i po računu broj 1383 od 28. studenog 2020. s dospijećem 28. prosinca 2020. na iznos od 5.094,00 EUR, ističe se da je iste račune tuženik osporio tužitelju navodeći da nije preuzeo robu navedenu u tim računima te da tovarni listovi koji prileže uz svaki taj račun nisu potpisani po tuženiku, na koji način je tužitelj bio dužan drugim dokazima dokazati da je robu navedenu u tim računima isporučio tuženiku, pa kako tužitelj drugim dokazima navedeno nije dokazao to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja prihvatio prigovore tuženika, jer tužitelj drugim dokazima nije dokazao da je robu navedenu u računima i pratećim međunarodnim tovarnim listovima, predao tuženiku na način kako su stranke imale poslovnu suradnju u vezi s isporukom i preuzimanjem robe (tužitelj je tvrdio kako je on tuženiku robu navedenu u računima i pratećim tovarnim listovima prevezao i isporučio te da se držao povjerenja koje je bilo između stranaka da se uvijek ne ovjeravaju tovarni listovi u vezi s ispostavljenim računima), što je tuženik osporio. Stoga se u smislu članka 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP-a) i članka 221.a ZPP-a u vezi sa člankom 34. i 53. Konvencije, nedokazanim tvrdnjama tužitelja nije moglo udovoljiti radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

12. Budući su obje stranke djelomično uspjele u sporu to se odluka o trošku parničnog postupka temelji na odredbama članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje OT), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18) te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19 i 92/2021) sve sukladno popisu troška tužitelja i tuženika te vrijednosti predmeta spora i uspjehu stranaka u postupku.

13. Tužitelj je od glavnog zahtjeva u iznosu od 20.406,54 EUR uspio u iznosu od 6.800,00 EUR ili 33,32 %.

Tuženik je od glavnog zahtjeva u iznosu od 20.406,54 EUR uspio u iznosu od 13.606,54 EUR ili 66,68%.

Sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, oduzimanjem postotka stranke koja je uspjela u većoj mjeri (tuženika) od 66,68%, od postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (tužitelja) od 33,32%, dobije se razlika od 33,36%.

14. Tuženiku kojeg zastupa odvjetnik kao punomoćnik, u trošak parničnog postupka sud je odmjerio trošak sastava prigovora od 19.11.2021. – 250 bodova ili iznos od 3.750,00 kn (Tbr. 8/1 OT) uz PDV od 25% u iznosu od 937,50 kn, trošak pristupa na ročište od 02.05.2022. na kojem se procesno raspravljalo – 125 bodova ili iznos od 1.875,00 kn (Tbr. 9/2 OT) uz PDV od 25% u iznosu od 468,75 kn, trošak za pristup ročištu od 19.09.2022. koje je odgođeno – 50 bodova ili iznos od 750,00 kn (Tbr. 9/5 OT) uz PDV od 25% u iznosu od 187,50 kn te pristup na ročište od 30.11.2022. – 250 bodova ili iznos od 3.750,00 kn (Tbr. 9/1 OT) uz PDV od 25% u iznosu od 937,50 kn te sudska pristojba za prigovor u iznosu od 938,76 kn (koliko je tuženik platio pristojbu prigovora) ili ukupno iznos od 13.595,01 kn, na koji iznos je primjenom postotka uspjeha u sporu od 33,36% tuženiku odmjeren trošak parničnog postupka u iznosu od 4.535,30 kn / 601/94 EUR.

Slijedom navedenog, riješeno je kao u točki III izreke presude

U Splitu 19. siječnja 2023.

Sudac

Nevenka Marunica, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu presude u iznosu od 939,00 kn / 124,63 EUR

- tuženiku po punomoćniku

- u spis