REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 353/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SLOGA PODRAVSKA TRGOVINA d.o.o. Đurđevac, Sv. Jurja 6, OIB: 82362237153, kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GKP KOMUNALAC d.o.o. Koprivnica, Mosna ulica 17, OIB: 41412434130, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-256/2014-4 od 22. studenoga 2017., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pž-256/2014-6 od 9. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-148/2012-11 od 27. ožujka 2013., u sjednici održanoj 18. siječnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-256/2014-4 od 22. studenoga 2017., ispravljena rješenjem istog suda broj Pž-256/2014-6 od 9. siječnja 2018., i presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-148/2012-11 od 27. ožujka 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima u povodu pravnog lijeka odlučit će se u končanoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj vlasnik posebnog dijela nekretnine koji se sastoji od trgovine III. u Ulici Đure Estera od 136 m2 na Gradskoj tržnici, a koji posebni dio nekretnine je neodvojivo povezan sa suvlasništvom 1/5 dijela cijelih nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] trgovina I, trgovina II, trgovina III, trgovina mlijeka i mliječnih proizvoda i tržnica od 1481 m2, a što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se tužitelj, na temelju presude, u zemljišnim knjigama upiše kao suvlasnik u 1/5 dijela navedene nekretnine i kao vlasnik posebnog dijela nekretnine (stavak I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.695,00 kn (stavak II. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 737,50 kn odbijen (stavak III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I. i II. izreke (stavak I. izreke), a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen (stavak II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da ovaj sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači, a podredno da ukine pobijanu presudu ili obje nižestupanjske presude i predmet vrati na suđenje istom ili drugom vijeću prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda. Potražuje trošak sastava revizije te sudske pristojbe na istu.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio istu odbaciti kao nedopuštenu, a podredno je odbiti kao neosnovanu, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove odgovora na reviziju.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nekretnine koji zahtjev tužitelj, kao kupac te nekretnine u stečajnom postupku, suprotstavlja pravu tuženika koji je pravo vlasništva na toj nekretnini upisao na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).

7. Pobijajući drugostupanjsku presudu, tužitelj u reviziji postavlja slijedeća pravna pitanja:

1. Da li je kupac nekretnine, koja je od strane tijela stečajnog postupka priznata kao sastavni dio stečajne mase, stekao vlasništvo predmetne nekretnine originirano temeljem sudske odluke, odnosno zakona sukladno odredbama Stečajnog zakona i Ovršnog zakona, bez obzira na činjenicu da je predmetna nekretnina kupljena kao izvanknjižno vlasništvo, sve imajući u vidu da upisana osoba nije podnijela izlučni zahtjev te su tijela stečajnog postupka raspolagala izjavom kojom treća osoba priznaje pravo vlasništva stečajnom dužniku?

2. Smatra li se pravni slijednik pravne osobe koja je bila upisana kao ovlaštenik prava korištenja nekretnine u društvenom vlansištvu, te koji je kao takav upisao svoje vlasništvo od pravnog prednika, trećom osobom koja se može pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige te koja svoje upisano pravo može suprotstaviti pravu vlasništva koje je stečeno na temelju sudske odluke, sve u smislu odredbe članka 127. stavak 2. ZV-a?

3. Da li takva osoba postupa s povjerenjem u zemljišne knjige ako je, kao pravni slijednik, dala izjavu kojom priznaje pravo vlasništva stečajnom dužniku u odnosu na nekretninu koja je upisana na pravnog prednika te koja je kao takva u stečajnom postupku kao izvanknjižno vlasništvo dosuđena kupcu?

4. Da li je kupac nekretnine, koja je od strane tijela stečajnog postupka priznata kao sastavni dio stečajne mase te koja je kupcu dosuđena kao izvanknjižno vlasništvo, a imajući u vidu da upisana osoba nije podnijela izlučni zahtjev te su tijela stečajnog postupka raspolagala izjavom kojom treća osoba priznaje pravo vlasništva stečajnom dužniku i naknadno, nakon pravomoćnog rješenja o dosudi u stečajnom postupku, tijekom posebnog parničnog postupka radi utvrđenja prava vlasništva dužan dokazivati da je stečajni dužnik opravdano stekao izvanknjižno vlasništvo?

5. U situaciji kada tužitelj u postupku dostavi dokumentaciju kojom dokazuje svoje pravo i osnovanost tužbenog zahtjeva, a tuženik s druge strane samo ospori tužbeni zahtjev i dostavljenu dokumentaciju, ne prilažući nikakve druge dokaze, da li je na tuženiku teret dokazivanja da navedeno pravo tužitelju ne pripada, odnosno da tužbeni zahtjev nije osnovan?

8. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužitelj navodi da je pobijana presuda utemeljena na shvaćanjima koja odstupaju od shvaćanja koja je o spornim pitanjima već zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice shvaćanje o zaštiti kupca nekretnine u ovršnom postupku – Rev-747/09 od 18. listopada 2005. i Rev-2148/10-2 od 5. ožujka 2014.; shvaćanje o prekluziji prava tuženika, koji u stečajnom postupku nije podnio izlučni zahtjev, da u posebnoj parnici osporava tužitelju vlasništvo stečeno u sudskom postupku – Rev-565/05-2 od 1. prosinca 2005; shvaćanje u primjeni odredbe članka 127. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – Rev-752/2011-2 od 30. prosinca 2014.), ali i da je dijelom riječ o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (primjerice odluka Županijskog sud u Varaždinu broj Gž-1134/2007 od 1. travnja 2008. – u kojoj je izraženo drugačije shvaćanje o primjeni pravila o teretu dokazivanja iz članka 221a. ZPP u odnosu na način na koji je to pravilo primijenjeno u konkretnom sporu, ali i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4540/04 od 18. listopada 2005. – u kojoj je izraženo shvaćanje da je upravo osoba upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine koja kao izvanknjižno vlasništvo ulazi u stečajnu masu dužna u parnici protiv stečajnog dužnika ostvariti svoj izlučni zahtjev).

9. S obzirom na to da su u odlukama na koje se tužitelj poziva u opravdanju postavljenih pitanja izražena pravna shvaćanja koja su u suprotnosti sa shvaćanjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u ovdje pobijanoj presudi, ovaj sud ocjenjuje da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

10. Stoga je revizija tužitelja dopuštena, pa je temeljem odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP, revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih je podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

11.Tijekom postupka utvrđeno je:

- da je nekretnina koja je predmet ovog postupka od 1965. do 2007. bila upisana kao društveno vlasništvo, s pravom korištenja za korist Tržne uprave Koprivnica (prednika tuženika),

- da je tuženik, 2007. godine, na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZVDSP, ishodio brisanje upisanog društvenog vlasništva i prava korištenja uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime,

- da je tužitelj u stečajnom postupkom nad društvom Izvor d.d., koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Bjelovaru broj St-37/00, kupio nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čk.br. 1324, u naravi poslovni prostori 2, 3 i 6 ukupne površine 109 m2, tzv. Gradska tržnica, neetažirano, po utvrđenoj početnoj cijeni od 272.476,16 kn,

- da je predmetna nekretnina tužitelju pravomoćno dosuđena rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-37/00-165 od 28. lipnja 2005.,

- da ta nekretnina nije bila uključena u pretvorbu stečajnog dužnika, društva Izvor d.d., niti je ikada bila upisana kao njegovo vlasništvo,

- da tužitelj nije dokazao da je društvo Izvor d.d. građenjem steklo vlasništvo sporne nekretnine, jer da je samo sudjelovao u njezinoj adaptaciji (preuređenju), odnosno rekonstrukciji (dogradnji), a da Izjava tuženika od 1. veljače 1999. nema značaj priznanja prava vlasništva,

- da pravni prednik tužitelja, nakon što je tu nekretninu kupio u stečajnom postupku, vlasništvo iste nije upisao u zemljišnim knjigama,

nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da je predmetna nekretnina, u vrijeme kada mu je ista prodana i dosuđena u stečajnom postupku, bila izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika, da tužitelj prilikom kupnje nekretnine nije postupao u dobroj vjeri (jer je uvidom u zemljišne knjige mogao utvrditi da se sporne nekretnine ne vode kao vlasništvo stečajnog dužnika, odnosno da on nema upisano pravo upravljanja tim nekretninama), dok je tuženik 2007. godine u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva, slijedom čega tužitelj svoje vlasništvo stečeno odlukom suda ne može, u smislu odredbe članka 127. stavak 2. ZVDSP, suprotstaviti pravu tuženika.

12. Prema odredbi članka 114. stavak 1. ZVDSP vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, a prema odredbi stavka 2. toga članka – na temelju stavka 1. istog članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom. U predmetnom je slučaju tužitelj pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čk.br. 1324, u naravi poslovni prostori 2, 3 i 6 ukupne površine 109 m2, tzv. Gradska tržnica, stekao odlukom suda u stečajnom postupku nad društvom Izvor d.d. u stečaju.

13. Predmetna je nekretnina u stečajnom postupku prodana kao izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika, nakon što je stečajni dužnik u tom predmetu, u smislu odredbe članka 79. stavak 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03 – dalj: SZ), dokazao da predmetna nekretnina, iako upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja prednika tuženika, spada u stečajnu masu.

14. Nakon što su tijela stečajnog postupka predmetnu nekretninu utvrdila kao izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika, prodaja cjelokupne imovine stečajnog dužnika objavljena je u Večernjem i Podravskom listu, nakon čega je održana javna dražba po pravilima ovršnog postupka, a nekretnine stečajnog dužnika su dosuđene predniku tužitelja na temelju odredbe članka 98. stavak 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99 i 42/00 – dalje: OZ).

15. Dosuda nekretnine u stečajnom postupku, koji se provodi po pravilima ovršnog postupka, poseban je način stjecanja prava vlasništva, jer pravomoćnošću rješenja o dosudi prestaje dotadašnje pravo vlasništva i novi stjecatelj nekretnine (kupac) na taj način odlukom suda (bez uknjižbe stečenog prava) stječe pravo vlasništva dosuđene nekretnine.

16. Naime, prema odredbi članka 101. stavak 2. OZ, nakon što kupac položi kupovninu i rješenje o dosudi postane pravomoćno, sud će zaključkom odrediti da se nekretnina preda kupcu i da se u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva. Tim će zaključkom sud odrediti i brisanje onih prava za koja je rješenjem o dosudi određeno da će se brisati iz zemljišne knjige.

17. U smislu odredbe članka 102. OZ, ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine, ne utječu na pravo vlasništva kupca stečeno prema odredbama članka 101. OZ.

18. Jasno je da odredba članka 102. OZ služi kao zaštita kupca kojemu je dosudom u sudskom postupku dosuđena nekretnina koja je bila predmetom prodaje. Zbog navedenoga, kada su tijela stečajnog postupka, postupajući upravo po pravilima ovršnog postupka, prihvatila da određena nekretnina, neovisno o tome što je ona u zemljišnoj knjizi bila upisana kao pravo treće osobe (tuženika), spada u stečajnu masu, a tuženik u tom postupku navedeno utvrđenje (kroz izlučni zahtjev) nije osporio, onda je u pravu revident kada ističe da se ne može kupcu, nakon što mu je pravomoćno ta nekretnina dosuđena u sudskom (stečajnom) postupku, stavljati na teret da u novom sudskom postupku dokazuje da je takav predmet opravdano unesen u stečajnu masu.

19. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o derivativnom stjecanju prava vlasništva nekretnine na osnovi pravnog posla, već o stjecanju prava vlasništva temeljem odluke suda, na pravne situacije obuhvaćene odredbom članka 126. ZVDSP kojom je normirano stjecanje vlasništva odlukom suda ili druge vlasti ne primjenjuju se one odredbe ZVDSP koje se odnose na stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla, pa tako ni odredba članka 122. tog Zakona o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je, u tom smislu, promašeno pozivanje nižestupanjskih sudova na nesavjesno postupanje tužitelja kao kupca, koji je, prema njihovom zaključku, mogao znati da nekretnina koju kupuje nije knjižno vlasništvo stečajnog dužnika. Pritom se ističe da je tužitelj spornu nekretninu ionako kupio kao izvanknjižno vlasništvo stečajnog dužnika, koje je kao takvo utvrđeno na temelju isprava u spisu, između ostalih, i na temelju izjave tuženika od 1. veljače 1999.

20. S druge strane, kako je tuženik svoje pravo vlasništva upisao pretvorbom prava korištenja na stvari u društvenom vlasništvu u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZVDSP, onda su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili odredbu članka 127. stavka 2. ZVDSP, kada su procijenili da je tuženik treća osoba koju štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige iz članka 122. ZVDSP, zbog čega su pogrešno i zaključili da se tužitelj, koji je vlasništvo nekretnine stekao odlukom suda, ne može suprotstaviti tuženiku, kao savjesnom stjecatelju.

21. Slijedom svega navedenoga, nižestupanjski su sudovi u primjeni materijalnog prava iz članka 79. stavak 2. SZ, članka 101. i 102. OZ te članka 126. i 127. ZVDSP, izrazili pravno shvaćanje suprotno shvaćanju revizijskog suda o tim pitanjima, pa kako pogrešno primjenjujući materijalno pravo nisu raspravili pitanje identiteta predmeta spora u odnosu na predmet dosude odnosno predaje u stečajnom postupku, te s tim u vezi osnovanost vlasničkog zahtjeva kako ga tužitelj postavlja, nema uvjeta za preinaku pobije presude.

22. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP, reviziju tužitelja prihvatiti te ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje istom prvostupanjskom sudu.

24. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP, za konačnu odluku.

Zagreb, 18. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek