- 1 -              Rev 1134/2023-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1134/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1355/2022-3 od 27. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-576/2020-13 od 22. travnja 2022., u sjednici održanoj 23. siječnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1355/2022-3 od 27. listopada 2022. i Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-576/2020-13 od 22. travnja 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 523.478,77 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos kako je to određeno u izreci prvostupanjske presude, dok je u toč. II. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 152.025,00 kn sa zateznim kamatama koja teče od 22. travnja 2022. do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-705/2023-2 od 14. ožujka 2023., dopustio je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

„1. Je li za odgovornost tuženice u nastanku štetnog događaja dostatna samo činjenica da je oboljenje nastalo odnosno dijagnosticirano tijekom odsluženja vojnog roka?

 

2. Može li se odsluženje vojnog roka samo po sebi smatrati opasnom djelatnošću te odgovara li tuženica po kriteriju krivnje ili po kriteriju objektivne odgovornosti?".

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je protiv navedene drugostupanjske odluke podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja odnosno da ukine obje presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka revizije.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost iste i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu ističući da u konkretnom slučaju ne postoji točno određeni pojedinačni štetni događaj, već da se radi o kontinuiranom nepotrebnom izlaganju tužitelja tjelesno teškim poslovima za vrijeme služenja u bivšoj JNA, kojih poslova tužitelj nije bio pošteđen ni nakon bolova i otjecanja lijevog koljena, slijedom čega da vrijeme služenja vojnog roka u bivšoj JNA predstavlja za tužitelja događaj za što je odgovorna tuženica.

 

6. Revizija je osnovana u odnosu na prvo pitanje.

 

7. Postupajući prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za isplatom naknade materijalne štete u iznosu od 523.478,77 kuna u vidu izgubljene zarade (razlika u plaći koju je tužitelj ostvarivao radeći uredske poslove i plaće drugog časnika palube do kojeg radnog mjesta smatra da bi napredovao po redovnom tijeku stvari), a za koju štetu tvrdi da mu je nastala za vrijeme odsluženja vojnog roka u bivšoj JNA u razdoblju od 15. prosinca 1980. do 18. rujna 1981., kada je otpušten kao nesposoban za vojnu službu, a zbog oštećena meniska lijevog koljena.

 

9. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev iznoseći:

 

- da je 6. prosinca 1977. tužitelj od strane Regrutne komisije Regrutnog centra S. proglašen privremeno nesposobnim za vojnu službu u trajanju od dvije godine zbog stanja poslije operacije medijalnog meniskusa desnog koljena,

 

- da je prema potvrdi o liječničkom pregledu od 7. rujna 1978. broj … tužitelj utvrđen sposobnim za službu na brodu,

 

- da je iz Otpusne liste Klinike za kirurške bolesti V. broj … od 25. studenoga 1980. vidljivo da je kod tužitelja utvrđena dijagnoza „Meniscectonia medialis genus dex. cacta. Bonarthrosis dex“ te je dana ocjena sposobnosti za službu u JNA „ograničeno sposoban“,

 

- da je rješenjem Regrutne komisije od 4. prosinca 1980. tužitelj proglašen ograničeno sposobnim za vojnu službu zbog operacije medijalnog meniskusa koljena desne noge i degerativnih promjena zglobnih površina u koljen,

 

- da je nesporno utvrđeno kako je tužitelj prije upućivanja na odsluženje vojnog roka 1974. operiran zbog povrede medijalnog meniskusa desnog koljena, ali da ta ozljeda nije utjecala na radnu sposobnost tužitelja za obavljanje poslova radnog mjesta časnika palube,

 

- da je tužitelju dijagnosticirano oštećenje meniskusa lijevog koljena za vrijeme odsluženja vojnog roka što je bilo u razdoblju od 15. prosinca 1980. do 18. rujna 1981.,

 

- da se u medicinskoj dokumentaciji prije odsluženja vojnog roka ne navodi lezija medijalnog meniska u lijevom koljenu tužitelja koju odlučnu činjenicu potvrđuju sudski vještaci u svojim nalazima i mišljenjima (osobito dr. I. Z., spec. ortoped, dr. Z. P., spec. ortoped te dr. M. V.-B., spec. medicine rada), pa vještaci zaključuju da je menisk lijevog koljena oštećen za vrijeme služenja vojske,

 

- da je tužitelj za vrijeme služenja vojnog roka do predmetne ozljede bio sposoban obavljati poslove i zadaće radnog mjesta časnika palube, a da je nakon zadobivanja predmetne ozljede lijevog koljena te zbog toga što liječenje te ozljede nije imalo zadovoljavajući tijek, nakon otpusta iz bivše JNA bio nesposoban raditi na istom radnom mjestu, zbog čega je u svojoj tvrtki premješten na radno mjesto službenika,

 

- da je tužitelj dokazao da je njegova nesposobnost obavljanja poslova i zadaća radnog mjesta časnika palube posljedica zadobivene ozljede lijeve noge za vrijeme služenja u bivšoj JNA,

 

- da je za štetu koju je zbog toga pretrpio (izgubljena zarada u utuženom razdoblju 15. prosinca 1980. do 25. ožujka 1981.) odgovorna tuženica temeljem Zakona o odgovornosti RH za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine", broj 117/03) u svezi s čl. 154. st. 1. i čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO/91) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO/05).

 

10. Drugostupanjski sud je, potvrđujući odluku prvostupanjskog suda, u obrazloženju svoje odluke izrazio shvaćanje da su ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu bez obzira na činjenicu što je izostao konkretan štetni događaj te da samo služenje vojnog roka predstavlja za tužitelja štetni događaj uslijed kojeg je tužitelju nastala šteta za koju je odgovorna tuženica.

 

11. Drugostupanjski sud očitujući se o žalbenim navodima, ističe da nije od važnosti činjenica što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ovom predmetu svojom odlukom Rev-x-856/2016-2 od 10. studenog 2020. ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-752/2016 od 25. veljače 2016. kao i prvostupanjsku presudu broj Px-79/13 od 28. listopada 2015. kao i da nije od važnosti činjenica što je Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom Gž-2017/2019 od 22. siječnja 2021. odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. travnja 2002. do 31. svibnja 2016. u odnosu na isti štetni događaj navodeći da odluka Županijskog suda u Zagrebu nije od odlučne važnosti za ovaj postupak, iako je Županijski sud u Zagrebu smatrao da nedostaje pretpostavka za postojanje odgovornosti tuženice za štetu koja je nastala tužitelju, a to je štetna radnja odnosno konkretan štetni događaj koji bi bio uzrokom nastanka štete.

 

12. Tuženica podnoseći reviziju u ovom postupku ističe da nedostaje prva pretpostavka za postojanje odgovornosti tuženice za štetu koja je nastala tužitelju, a to je štetna radnja odnosno konkretan štetni događaj koji bi bio uzrokom nastanka štete, te da su sudovi u ponovljenom postupku (nakon ukidnog rješenja ovoga suda poslovni broj Rev-x-856/2016-2 od 10. studenoga 2020.) na temelju pogrešnog zaključka da je za odgovornost tuženice odlučna samo činjenica da je do oštećenja meniskusa lijevog koljena došlo za vrijeme odsluženja vojnog roka u JNA, ponovno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja te obvezali tuženicu za naknadu štete s osnova izgubljene zarade.

 

13. Tuženica nadalje tvrdi da je zaključak sudova o odlučnim činjenicama u suprotnosti s pravnim shvaćanjem iz navedenog rješenja ovoga suda poslovni broj Rev-x-856/2016-2 od 10. studenoga 2020. da sama činjenica da je oštećenje nastalo odnosno dijagnosticirano za vrijeme služenja vojnog roka nije dostatna za utvrđivanje odgovornosti tuženice.

 

14. Također tuženica ukazuje i na druge odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Revr-682/11-2 od 24. siječnja 2012, Rev-411/13-2 od 12. srpnja 2017., Rev-1318/07-2 od 1. listopada 2008., u kojim je odlukama zauzeto shvaćanje da odsluženje vojnog roka odnosno djelatna vojna služba sama po sebi ne predstavlja opasnu djelatnost za koju bi tuženica odgovarala po načelu objektivne odgovornosti, što znači da se odgovornost tuženice u konkretnom slučaju ocjenjuje primjenom općih odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 154. st. 1. ZOO/91 dakle, po načelu dokazane krivnje, za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki odštetne odgovornosti, a to su šteta, protupravna štetna radnja i adekvatna uzročno-posljedična veza.

 

15. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti, obzirom odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda poslovni broj Rev-x-856/2016-2 od 10. studenoga 2020. da sama činjenica da je oštećenje nastalo odnosno dijagnosticirano za vrijeme služenja vojnog roka nije dostatna za utvrđivanje odgovornosti tuženice.

 

16. Stoga odgovor na prvo postavljeno pitanje kojim tuženica zapravo otvara pitanje postojanja štetne radnje glasi:

 

„Za zasnivanje odgovornosti tuženice u nastanku štetnog događaja nije dostatna samo činjenica da je oboljenje nastalo odnosno dijagnosticirano za vrijeme odsluženja vojnog roka. Za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje koja ima svoje objektivne elemente (štetna je radnja protivna nekom pravnom pravilu) i svoje subjektivne elemente (štetna je radnja počinjena krivnjom štetnika), jer se odgovornost tuženice ocjenjuje primjenom općih odredbi o odgovornosti za štetu na temelju čl. 154. st. 1. ZOO/91, odnosno po načelu krivnje.“

 

17. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

18. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da ne postoji točno određeni pojedinačni štetni događa, već da se radi o kontinuiranom nepotrebnom izlaganju tužitelja tjelesno teškim poslovima za vrijeme služenja u bivšoj JNA, kojih poslova tužitelj nije bio pošteđen niti nakon bolova u lijevom koljenu i otjecanju, a u čemu da se sastoji dokazana krivnja tuženice, slijedom čega vrijeme služenja vojnog roka u JNA predstavlja za tužitelja štetni događaj za što je odgovorna tuženica.

 

19. Sudovi izvode zaključak o ograničenoj sposobnosti tužitelja za vojnu službu zbog bolesti desnog koljena, ali ne i lijevog koljena radi kojeg oštećenja traži naknadu štete. Sudovi kao nespornu činjenicu uzimaju da je oštećenje lijevog koljena kod tužitelja nastalo dva mjeseca nakon stupanja tužitelja na odsluženje vojnog roka u bivšu JNA, a što temelje na nalazu i mišljenju sudskih vještaka koji svoj zaključak izvode samo iz činjenice što u medicinskoj dokumentaciji prije odlaska u vojsku nije zabilježena lezija medijalnog meniska lijevog koljena tužitelja.

 

20. Iz stanja spisa i to nalaza i mišljenja vještaka dr. I. Z., spec. ortopeda (list 99. spisa), zaključno proizlazi da je lezija meniska lijevog koljena najvjerojatnije nastala za vrijeme služenja u bivšoj JNA, jer niti u jednom liječničkom pregledu prije stupanja tužitelja na odsluženje vojnog roka u JNA nije nigdje spomenuta lezija medijalnog meiska lijevog koljena.

 

21. Iz iskaza svjedoka J. T. (list 76. spisa), koji je tada obavljao funkciju pisara sa zadatkom raspoređivanja dnevnih poslova vojnika, proizlazi da se svjedok sjeća da je tužitelj imao problema s lijevom nogom, da je tužitelj nakon otprilike deset dana bio oslobođen tjelovježbe, da je desetak dana tužitelj obavljao sve dužnosti kao i svaki drugi vojnik u četi, da je bio raspoređen na stražu, da tužitelj u prvih deset dana kada je radio tjelovježbu nije mogao normalno ići kao ostali nego je zastajao dok bi došao na zborno mjesto, te da je kasnije oslobođen svih tih dužnosti i tjelovježbe, jer je njemu tužitelj dan na ispomoć.

 

22. Stoga sudovi pogrešno utvrđuju da je nesporna činjenica da su se tegobe kod tužitelja počele javljati dva mjeseca nakon dolaska u vojsku, jer iz iskaza svjedoka J. T. proizlazi da su tegobe javljale unutar deset dana od dolaska tužitelja na odsluženje vojnog roka.

 

23. Slijedom navedenoga, za sada nije prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova da postoji odgovornost tuženice za naknadu predmetne štete, a zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u dosadašnjem postupku nije u potpunosti utvrđeno, niti su utvrđene kumulativne pretpostavke za odgovornost po načelu krivnje.

 

24. U konkretnom slučaju zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno odnosno nižestupanjski sudovi nisu sa sigurnošću utvrdili u kakvom je zdravstvenom stanju tužitelj stupio u vojsku, budući da je već prvih 10 dana imao poteškoće koja je točno štetna radnja kod tužitelja dovela do nastanka štete, uzročno posljedičnu vezu između služenja vojnog roka i pogoršanja njegove bolesti odnosno propustili su utvrditi jesu li u ostvarene kumulativne pretpostavke za odgovornost za štetu po načelu krivnje u smislu čl. 154. st. 1. ZOO/91.

 

25. S obzirom na navedeno revizija je osnovana te je na temelju odredbe čl. 391. ZPP valjalo nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke ovoga rješenja).

 

26. U nastavku postupka prvostupanjski će sud u ponovljenom postupku utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, raspraviti sporno pitanje ukazano ovim rješenjem, te o tužbenom zahtjevu odlučiti novom presudom.

 

27. S obzirom da su nižestupanjski sudovi odgovornost tuženice ocjenjivali po načelu krivnje, a ne po načelu objektivne odgovornosti, drugo postavljeno pitanje nije važno jer sudovi nisu niti zauzeli pravno shvaćanje da se odsluženje vojnog roka samo po sebi smatra opasnom djelatnošću.

 

28. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (toč. II. izreke) ovog rješenja.

 

Zagreb, 23. siječnja 2024.