REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Amruševa 2/II
68. P-1018/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda M. H., u pravnoj stvari tužitelja
– protutuženika D. D., O., D. 10 b, OIB: (dalje:
tužitelj), kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u O. društvu
M.-L.-B.-T. u Z.,protiv tuženika -
protutužitelja D. I. d.o.o. Z.,OIB: (dalje: tuženik), kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnica u
Z., radi: po tužbi povrede autorskog prava i isplate, po protutužbi
naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. prosinca 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 18. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku D. I. d.o.o. Z., OIB: isplatiti tužitelju D. D., O., OIB: iznos od 2.616,96 EUR (19.717,50 kn)[1] sa zakonskim zateznim
kamatama tekućim od 19. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.
II/ Utvrđuje se da je tuženik D. I. d.o.o. Z.,
, OIB: povrijedio autorsko pravo tužitelja D. D., O.,
OIB: na način da je bez odobrenja tiskao, objavio i
prodavao njegovo pisano autorsko djelo – roman T. G.
III/ Nalaže se tuženiku D. I. d.o.o. Z.,
OIB: isplatiti tužitelju D. D., O., D. 10 b, OIB: iznos od 843,30 EUR (6.353,87 kn)[1] sa zakonskim zateznim kamatama
tekućim od 18. lipnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.
IV/ Nalaže se tuženiku D. I. d.o.o. Z., OIB: da prestane uznemiravati autorska prava nad pisanim djelom T. G" tužitelja D. D., O., D. 10 b, OIB:,
na način da tužitelju preda 152 primjerka romana T. G. koji su tiskani u nakladi
D. I. d.o.o. Z., OIB:, u roku od
15 (petnaest) dana, kao i da se suzdrži od svakog daljnjeg neovlaštenog uznemiravanja autorskih prava tužitelja D. D., O., D. 10 b, OIB:, odnosno korištenja pisanog djela T. G.
V/ Umjesto činidbe iz stavka II i IV izreke, tužitelj je voljan primiti isplatu iznosa od 2.529,96 (19.062,00 kn)[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
VI/ Odbija se, kao neosnovan, tužben zahtjev u dijelu koji glasi:
"2. Nalaže se tuženiku D. I. d.o.o. iz Z., OIB: da isplati tužitelju D. D. iz O., D. 10 b, OIB:, iznos od 1.794,88 EUR (13.523,49 kn)[1] zajedno sa zakonskom
zateznom kamatom koja teče od dana 18. lipnja 2020., pa do isplate po stopi oja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
3. Nalaže se tuženiku D. I. d.o.o. iz Z.,
9, OIB: da prestane uznemiravati autorska prava nad pisanim djelom
K. i. K. tužitelja D. D. iz O., D. 10 b, OIB: , na način da istom tužitelju preda 1802 primjerka romana K. i. koji su tiskani u nakladi D. I. d.o.o. iz Z., OIB: kao i da se suzdrži od svakog daljnjeg neovlaštenog uznemiravanja autorskih prava tužitelja D. D. iz O., D. 10 b,
OIB: odnosno korištenja pisanog djela K. i. K.."
VII/ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznose iz stavka I i III izreke ove presude preko dosuđene kamatne stope.
VIII/ Odbija se, kao neosnovan, protutužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se protutuženiku, g. D. D., O., D. 10b, R.H., OIB:, da isplati protutužitelju društvu D.
I.d.o.o., OIB:, novčani iznos s osnova naknade štete u visini od 9.432,94
EUR (71.072,45 kn)[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. rujna 2019. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim dijela zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, sve u roku 8 dana.
II. Nalaže se protutuženiku, g. D. D., O., D. 10b, R.H, OIB: da isplati protutužitelju društvu D. I. d.o.o., OIB:, novčani iznos s osnova naknade štete u visini od 1.300,36
EUR (9.797,53 kn)[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2018. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim dijela zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, sve u roku 8 dana.
III. Nalaže se protutuženiku da protutužitelju naknadi trošak parničnog postupka u sada neutvrđenom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 8 dana."
IX/ Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.216,46 EUR (16.699,92 kn)[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.
X/ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 537,53 EUR (4.050,08 kn)[1] te u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos troškova parničnog postupka iz stavka IX izreke ove presude preko dosuđene kamatne stope.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 18. lipnja 2020. navodi da je, kao nositelj autorskih prava, s tuženikom, kao nakladnikom, sklopio U. o autorskom
djelu od 18. kolovoza 2015. kojim je tuženiku ustupio autorska prava na tekst za tiskanje, objavljivanje i prodaju djela pod naslovom K. iz K.. Tim se ugovorom (čl. 4.) tužitelj obvezao sufinancirati izdavanje djela u iznosu od 2.616,96 EUR (19.717,50 kn)[1] te je nadalje ugovoren autorski honorar, kao naknada za ustupljeno pravo, na način da za sve naplaćene i prodane
primjerke tužitelj dobije neto honorar u visini od 50%, koji će se isplatiti jednom godišnje na žiro račun tužitelja. Tužitelj navodi da je ispunio svoju obvezu iz čl. 4. ugovora te da u godinama koje su slijedile na ime autorskog honorara nije primio niti jedan iznos, a zbog čega je, dopisom od 1. srpnja 2019. tuženika obavijestio da raskida ugovor. Ističe da ga je tuženik dopisom od 22. srpnja 2019. obavijestio o tome da je prodano 198 primjeraka romana
K. iz. K. i da tužitelju na osnovu toga pripada pravo na iznos od 897,44 EUR (6.761,74 kn)[1] , čime izričito priznaje da tužitelju pripada navedeni iznos, odnosno ne spori da isti tužitelju nije platio. Obzirom na
navedeno, tužitelj na osnovu čl. 368. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) potražuje povrat onoga što je dao tuženiku na temelju raskinutog ugovora, odnosno isplatu iznosa od 2.616,96 EUR (19.717,50
kn)[1] sa zakonskim zateznim kamatama od 19. kolovoza 2015. do isplate,
potom predaju svih preostalih tiskanih, a neprodanih primjeraka romana
K. iz. k. (1802 primjerka) jer tuženik, a budući je ugovor raskinut,
nije nositelj niti jednog prava nad tim djelom nego vrijeđa autorska prava
tužitelja. Ukoliko sud takav zahtjev ne smatra osnovanim, tada zahtijeva
zaštitu svojih autorskih prava u skladu s čl. 172. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (N. N. broj broj 167/03, 79/07, 125/11, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18, 11/21 – dalje: ZAPSP), odnosno zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove u iznosu od 1.794,88 EUR (13.523,49)[1] kn uvećano za zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe do isplate te uništenje svih preostalih primjeraka navedenog djela.
2. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da je saznao kako je tuženik, bez ikakvog pravnog temelja ili odobrenja tužitelja, u nepoznatom broju primjeraka tiskao,
objavio i prodao roman T. G. čiji je autor te isključivi nositelj
autorskih prava tužitelj. Predlaže da se tuženika obveže na dostavljanje podataka o broju tiskanih i prodanih primjeraka ovog romana kako bi u
odnosu na isti mogao odrediti tužbeni zahtjev.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u odnosu na roman K. iz. K. navodi
da je točno da nije odmah isplatio honorar tužitelju, međutim ističe da je tome tako jer je 2017. nastala velika kriza u nakladništvu zbog propasti lanca knjižara u suvlasništvu A., s čime je tužitelj bio upoznat te je pristao
na odgodu isplate, dok kasnije do neisplate nije došlo krivnjom tuženika, već isključivo tužiteljevom krivnjom koji je zahtijevao da mu se plaćanje izvrši na račun u H., a ne u N. kako je to bilo ugovoreno, a broj kojeg
računa tuženiku, na njegovo traženje, nije dostavio. Stoga smatra da do raskida ugovora nije došlo krivnjom tuženika jer je on ispunio sve svoje obveze, a kad je tužitelj zatražio raskid ugovora, tuženik je knjigu izbacio iz prodaje.
4. U odnosu na roman T. G. tuženik osporava da bi isti bio izdan bez dopuštenja tužitelja te navodi da mu je tužitelj poslao sve potrebne materijale za tisak i poticao izdavanje romana, dok je do raskida suradnje došlo u trenutku kad tužitelj nije htio potpisati predloženi ugovor jer je tražio iste uvjete kao i za roman K. iz. K., na što tuženik nije mogao pristati.
5. Tijekom postupka, tuženik navodi da je sporni odnos s tužiteljem voljan riješiti mirnim putem na način da mu za roman K. iz. K. isplati honorar u skladu s ugovorom (iznos od 897,44 EUR / 6.761,74 kn[1] ), a za roman T. G. u visini od 8% od prodajne cijene u odnosu na 89
prodanih primjeraka (iznos od 67,46 EUR / 508,31 kn[1] ). Pojasnio je da je tiskano ukupno 270 primjeraka romana " T. G. ", od čega je prodano 89 primjeraka, a 20 primjeraka je tužitelj (autor) dobio besplatno, dok je 9
primjeraka besplatno poslano NSK u Z.
kao obvezne primjerke prema zakonu, što znači da su ostala na skladištu
još 152 primjerka ove knjige. Dodao je da je maloprodajna cijena s PDV-om
bila 17,24 EUR (129,90 kn)[1] , a prosječna veleprodajna 9,37 EUR (70,60 kn)[1] , pri čemu svi primjerci nisu prodani po maloprodajnoj cijeni jer knjižare uzimaju postotak od prodaje koji se kreće između 40 i 45%, a honorar se obračunava na cijenu po kojoj je knjiga prodana i naplaćena, pri čemu se
iznos umanjuje za rabat koji su uzele knjižare.
6. Obzirom na podatke koje je tuženik dostavio, tužitelj je podneskom od 8.
travnja 2021. odredio tužbeni zahtjev kako slijedi:
a) Za roman K. iz. K. potražuje isplatu iznosa od 2.616,96 EUR / 19.717,50 kn[1] (iznos koji je tužitelj sufinancirao), isplatu iznosa od 1.794,88 EUR / 13.523,49 kn[1] (iznos koji je tuženik naplatio od prodanih 168 primjeraka knjige) i prestanak uznemiravanja autorskih prava nad
tim djelom na način da tužitelju preda 1802 primjerka tog romana,
odnosno podredno (čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku,
''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka USRH,
70/19, 80/22 – dalje: ZPP) da tuženik uništi sve primjerke romana K. iz K.
.
b) Za roman "T.G." potražuje utvrđenje povrede autorskog prava,
isplatu iznosa od 843,30 EUR / 6.353,87 kn[1] (iznos koji je tuženik naplatio od prodanih 89 primjeraka), prestanak uznemiravanja autorskih prava
nad tim djelom na način da tužitelju preda 152 primjerka tog romana,
odnosno podredno (čl. 188. st. 2. ZPP) da tuženik uništi sve primjerke
romana " T.G ".
c) Tužitelj je, sukladno čl. 327. ZPP izjavio da je voljan umjesto činidbe iz tužbenog zahtjeva koji se odnosi na roman " T.G " – točka b)
primiti isplatu iznosa od 2.529,96 (19.062,00 kn)[1] .
7. Dana 2. lipnja 2021. tuženik je podnio protutužbu u kojoj u bitnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu u odnosu na djelo "K. iz K." da je
tužitelj, usmenim dogovorom u vezi promjene ugovorenih uvjeta plaćanja, a nedostavljanjem broja računa na koji će se plaćanje izvršiti, tuženika onemogućio u ispunjenju obveze te je neosnovano raskinuo ugovor, čime je tuženiku prouzročio štetu u vidu izmakle dobiti jer tuženik navedeno djelo više ne može prodavati. Navodi da izmakla dobit po tiskanom, a neprodanom primjerku iznosi 3,80 EUR / 28,61 kn[1] (od tiskanih 2000
primjeraka prodano je 205 primjeraka), odnosno 6.815,97 EUR (51.354,95 kn)[1] za sve tiskane, a neprodane primjerke (1795 primjeraka), koji predstavlja 50% ukupne dobiti koju tuženik treba ostvariti prodajom svih tiskanih, a neprodanih primjeraka, dok ostatak ostvarene dobiti prema čl. 4. st. 3. ugovora mora isplatiti tužitelju. Pored navedenog, tuženik potražuje i isplatu iznosa od 2.616,96 EUR (19.717,50 kn)[1] koji se odnosi na njegov
udio sufinanciranja jer je ispunio sve svoje obveze iz ugovora koji je tužitelj neosnovano raskinuo. Ističe da je voljan isplatiti tužitelju iznos od 897,36
EUR (6.761,14 kn)[1] umanjen za iznos poreza i doprinosa ako će isti,
sukladno tužiteljevom prijedlogu isplatiti na račun u H., odnosno
navedeni mu je iznos voljan isplatiti neto ukoliko mu tužitelj dopusti da se isplata izvrši na račun u N. Ističe da je U. o autorskom djelu
"K. iz K." ispunjen u većem dijelu. Poziva se na odredbu čl. 374. st.
1. ZOO.
8. U protutužbi glede romana " T.G." tuženik navodi da su bitni sastojci ugovora za to djelo među strankama dogovoreni djelomično pisanim, a
djelomično usmenim putem telefonski i na sastanku u Z. te je ugovor
u većem dijelu ispunjen, a trebao je biti potpisan naknadno. Stoga osporava da bi predmetni roman bio tiskan i objavljen bez pravnog temelja i dozvole autora. Ugovor među strankama nije potpisan jer se tužitelj nije suglasio sa visinom bruto honorara od 8% veleprodajnog iznosa po kojem je djelo prodano i naplaćeno, jer je za ranije djelo ("K. iz K ") honorar bio
određen u većem postotku. Tuženik pojašnjava da je 8% veleprodajnog
iznosa po kojem je djelo prodano i naplaćeno redovna tarifa koju on određuje
i isplaćuje autorima ukoliko autori ne sufinanciraju izdavanje djela. Ističe da je djelo " T.G " izdao vođen uputama i dopuštenjima tužitelja,
pregovorima te načelom savjesnosti i poštenja u 270 primjeraka, od čega je prodano 89 primjeraka, a kako ovo djelo tuženik više ne može prodavati,
učinjena mu je šteta u vidu izmakle dobiti u iznosu od 7,18 EUR (54,13 kn)[1]
po tiskanom, a neprodanom primjerku, odnosno 1.300,36 EUR (9.797,53 kn)[1] za sve tiskane, a neprodane primjerke. Navodi da je tužitelju i dalje spreman isplatiti iznos od 67,46 EUR (508,31 kn)[1] umanjen za iznos poreza
i doprinosa ukoliko će isplatu izvršiti na račun u H. sukladno
tužiteljevom prijedlogu za prethodno djelo. Zaključno navodi da je tuženik,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prekinuo pregovore i odbio zaključiti ugovor, zbog čega je, sukladno čl. 251. st. 2. ZOO, odgovoran za štetu koju
je tuženiku prouzročio.
9. Protutužbu tuženika tužitelj je osporio u cijelosti navodeći da su navodi iste u potpunosti promašeni i kontradiktorni te da predmet protutužbenog zahtjeva nije u vezi sa tužbenim zahtjevom koji je usmjeren na autorskopravnu zaštitu. Osporio je da se suglasio s odgodom plaćanja kao i
da je odbio dostaviti podatke o svom računu. Ističe da je tuženik raspolagao
sa podacima o oba računa tužitelja, a u svakom su slučaju podaci o broju računa navedeni u ugovoru. Naveo je da je raskid ugovora zakonit i osnovan
i to po svim odredbama ZOO koje uređuju pitanje raskida ugovora. Ističe da je isplata honorara u izvjesnom roku bitan sastojak ugovora pa je zbog neisplate raskid nastupio po samom zakonu, a i po bilo kojem drugom
tumačenju raskid je osnovan jer tuženik ni u primjerenom naknadnom roku nije ispunio svoju obvezu te je tuženik o raskidu uredno obaviješten (čl. 366. ZOO). Prema čl. 368. ZOO, tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je dao te na naknadu štete i koristi, dok se ostali zahtjevi tužitelja odnose na prava koja su mu priznata ZAPSP. Osporava da bi tuženiku prouzročio štetu,
a ukoliko ista postoji, za nju je isključivo odgovoran tuženik. Osporava postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu, jednako kao i visinu protutužbenog zahtjeva. Tužitelj osporava i da bi se stranke u vezi tiskanja i objavljivanja djela " T.G " suglasile oko bitnih sastojaka ugovora,
poziva se na formu ugovora propisanu čl. 51. ZAPSP, te u odnosu na ovaj
dio protutuženog zahtjeva ističe sve ono što je naveo u odnosu na prethodno
djelo, odnosno iz istih razloga osporava i osnov i visinu te opreza radi ističe prigovor zastare.
10.Podneskom od 16. kolovoza 2022. tužitelj je odredio tužbeni zahtjev na način da je odustao od eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva (čl. 188. st. 2. ZPP).
11.Tuženik se podneskom od 19. rujna 2022. usprotivio preinaci tuže, međutim
s tim u vezi treba navesti kako se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci u smislu odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP.
12.Tijekom postupka, izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu te su saslušani tužitelj D. D. (list 130.-131. spisa), zastupnik po zakonu
tuženika Z. D. (list 131.-132. spisa) i svjedok D. T. (list
134.-135. spisa). Sud je odbio kao nesvrsishodan dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna stvarne štete i izmakle dobiti ocijenivši da se odluka o osnovanosti protutužbenog zahtjeva može donijeti bez izvođenja tog dokaza.
13.Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u skladu s
odredbom čl. 8.ZPP, ovaj je sud došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, dok je protutužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.
14.Naime, predmet spora je, u odnosu na tužbu, glede romana "K. iz K."
zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.616,96 EUR (19.717,50 kn)[1] , zahtjev za isplatu iznosa od 1.794,88 EUR (13.523,49 kn)[1] i zahtjev prestanak uznemiravanja tužiteljevog autorskog prava te predaju 1802 primjerka tog
romana, a glede romana "T.G." zahtjev za utvrđenje povrede autorskog prava, za isplatu iznosa od 843,30 EUR (6.353,87 kn)[1] te za prestanak uznemiravanja tužiteljevog autorskog prava i predaju 152
primjerka tog romana. U odnosu na protutužbu, predmet spora je glede romana "K. iz K." zahtjev tuženika za naknadu štete u iznosu od 9.432,94 EUR (71.072,45 kn)[1] , a glede romana " T.G " zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.300,36 EUR (9.797,53 kn)[1] .
15. U odnosu na roman " K. iz K " između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu iz Ugovora o autorskom djelu od 18. kolovoza 2015.
(list 6.-8. spisa), da je tužitelj na osnovu tog ugovora sufinancirao tiskanje i objavljivanje romana " K. iz K " u iznosu od 2.616,96 EUR / 19.717,50
kn[1] (list 12. spisa) prema troškovniku od 17. kolovoza 2015. (list 10.-11.
spisa) i da je tuženik tiskao i objavio navedeni roman (list 14.-16. spisa). Nije sporna količina tiskanih i prodanih primjeraka djela. Nije sporno niti da tuženik na osnovu tog ugovora, do podnošenja tužbe, a niti nakon toga,
tužitelju nije isplatio autorski honorar sukladno ugovoru, kao niti da je tužitelj dopisom od 1. srpnja 2019. raskinuo navedeni ugovor (list 17.-18. spisa). U
odnosu na ovaj roman, između stranaka je sporno je li tužitelj imao zakonsku
osnovu za raskid ugovora i je li stoga tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što
je dobio od njega na osnovu tog ugovora. Sporno je i vrijeđa li tuženik
autorsko pravo užitelja te je li mu u obvezi predati neprodane primjerke tiskanog djela i isplatiti iznos koji je stekao na osnovu prodaje izdanih djela.
16. U odnosu na roman " T.G " između stranaka nije sporno da su vodile
pregovore oko tiskanja i izdavanja navedenog djela, kao i da nikad nisu sklopile ugovor o autorskom djelu u pisanoj formi (čiji prijedlog prileži spisu na listu 48.-50.). Nije sporno da je tuženik, na osnovu pregovora vođenih s tužiteljem i materijala koje mu je tužitelj dostavio navedeno djelo tiskao i objavio (list 21.-23. spisa). Nije sporna količina tiskanih i prodanih primjeraka djela, međutim sporno je postojanje ovlaštenja tuženika za tiskanje,
objavljivanje i prodaju navedenog romana i jesu li stranke dogovorile visinu autorskog honorara. Sporni su dakle i osnov i visina tužbenog zahtjeva.
17.U odnosu na protutužbeni zahtjev, između stranaka su sporni i osnov i visina istog.
18.Saslušan kao stranka u postupku, tužitelj je naveo da je sa zastupnikom po zakonu tuženika započeo suradnju na projektu izdavanja knjige " K. iz K ", da je trebalo tiskati 2000 tisuće primjerka, pri čemu će tužitelj
uložiti pola iznosa koji je potreban da se knjiga objavi i pritom će dobiti 50%
od prodaje. Iskazao je da je u to vrijeme živio u N., da u 2016. nije
dobio honorar, ali kako mu je direktor tuženika rekao da mu je kompjuter pao i da ima financijsku kontrolu, pristao je da se isplata prebaci na slijedeću godinu, međutim niti 2017. honorar mu nije bio isplaćen, ali kako su bili u
jako dobrim odnosima započeli su s pregovorima oko izdavanja knjige " T.G ". Naveo je da je direktoru tuženika poslao rukopis, zamolio ga da ga
pročita i da kaže može li se od toga nešto napraviti, a nakon toga je knjiga tiskana te je tužitelj na svoju adresu dobio 10 ili 20 besplatnih primjeraka.
Nakon svega toga direktor tuženika mu je poslao ugovor prema kojemu je tužitelj trebao dobiti samo 8% bruto od prodaje knjiga, pri čemu on nije znao
u koliko je primjeraka knjiga tiskana, nisu sklopili ugovor, a 8% mu je bilo malo za prihvatiti, posebno jer je bila riječ o bruto iznosu. Nakon svega toga nastupila je negativna emotivna komunikacija i tako su se razišli. Naveo je
da mu je bilo svejedno na koji račun će mu se platiti autorski honorar za "K. iz K." te su u ugovor stavili njemački račun koji je otvoren i danas.
Iskazao je da njih dvojica nisu razgovarali o tome da bi se honorar trebao isplatiti na bilo koji drugi račun osim onog navedenog u ugovoru. U odnosu
na knjigu "T.G." je naveo kako je smatrao, a obzirom da mu je
direktor tuženika rekao da nije tiskao svih 2000 primjeraka knjige "K.iz K." da se novac koji je uložio u to djelo može uložiti u tiskanje djela
"T.G." i samim time da se tužitelju može isplatiti honorar od 50% od
svakog prodanog primjerka. Rekao mu je da smatra da ima dovoljno novca
i za tiskanje druge knjige, na što mu direktor tuženika nije ništa odgovorio,
već mu je mailom poslao ponudu za 8%, a kako mu je tužitelj odgovorio da smatra da mu pripada 50%, tu je bio kraj njihove suradnje. U odnosu na odgodu plaćanja honorara za "K. iz K." iskazao je da se nikad nije
usuglasio sa odgodom isplate do 2019. niti ga je to direktor tuženika ikad
tražio, ali je imao razumijevanje za odgodu plaćanja. Što se tiče sklapanja
ugovora, pojasnio je da je za " K. iz K " prvo poslao rukopis, a nakon
toga je potpisao ugovor s tuženikom pa je zbog toga to očekivao i kod
romana "T.G.". E-mail u kojem je naveo "Ostavljam vama sve oko
publikacije" pojasnio je navodeći da je isti poslao kako bi pitao tuženika je li
smatra da je taj rukopis za objavu ili ne, odnosno dao mu je rukopis da vidi
što se može s tim učiniti, ali time nije dao odobrenje za tiskanje te je o tome tek trebalo razgovarati.
19.Zastupnik po zakonu tuženika Z. D. u svom iskazu navodi da je
njegova suradnja s tužiteljem započela kad mu se on javio mailom te da mu je ponudio suradnju na način da on sufinancira polovicu izdavanje knjige
K. i. K.. Potpisali su ugovor, tuženik je isplatio iznos iz troškovnika,
knjigu su otisnuli u 2000 primjeraka te je tužitelj, budući je bio bio zadovoljan njihovom suradnjom, spomenuo da ima i drugi rukopis "T.G.". U
odnosu na taj roman izvršni urednik tuženika, gospodin T., bio je osobno involviran i sudjelovao je u razgovorima između tužitelja i direktora tuženika.
Iskazao je da su tužitelju rekli da će roman T. g. tuženik sam
financirati, a on će dobiti uvjete koje dobiva i svaki drugi autor, s čime se tužitelj složio i poslao im je nakon toga konačni rukopis, naslovnicu knjige i poticao objavu knjige, što se jasno vidi iz vremenskog slijeda mailova, a osim toga toga preuzeo je i 20 autorskih primjeraka. Međutim, u konačnici nije pristao sklopiti ugovor jer mu je honorar bio prenizak, odnosno budući je očekivao isti honorar kao za djelo K. i. K. U odnosu na isplatu
autorskog honorara za K. i. K. je naveo da je 2016. došlo do krize
u nakladništvu, propao je A., stala je prodaja u knjižarama, a time i
plaćanje, dogodio se krah A., što se odrazilo na T. M. gdje su
prodavali knjige pa su i ta plaćanja stala. Naveo je da je tužitelj imao puno razumijevanja i da su odgodili plaćanje iz 2016. u 2017. godinu. U odnosu
na tužiteljeve navode da je kod tuženika došlo do pada računala i da je bio porezni nadzor naveo je da tome nije tako i da je moguće da je tužitelj nešto pogrešno razumio. Iskazao je nadalje da su usporedo sa problemima u
plaćanju tekli su razgovori oko romana "T.G." i da je u to vrijeme
tužitelj zatvorio svoj hotel u N. te je rekao da želi plaćanje na račun
u H., iz čega je direktor tuženika shvatio da je zatvorio i hotel i račun
jer je to bilo u kontekstu zatraženog plaćanja na račun u H.. Tražio je
tužitelja da mu dostavi broj računa, što ovaj nije dostavio, a u međuvremenu je i njihova komunikacija postala loša, odnosno nestala. Ujedno je naveo da
mu tužitelj nije izrazio sumnju u to da su tiskali 2000 primjeraka, niti je rekao da smatra da mu je ostalo novca od uloženog u K. i. K. za knjigu
"T.G." te njihov odnos nije prekinut radi problema u odnosu na K.iz K., nego u trenutku kada je tužitelj shvatio da neće dobiti postotak
koji očekuje od prodaje romana T. G. U odnosu na obje knjige je
iskazao da su povučene iz prodaje onoga trenutka kada su dobili prvi dopis odvjetničkog ureda o traženju isplate honorara.
20.Svjedok D. T. u svom iskazu navodi da je suradnja s tužiteljem
započela sa romanom K. i. K. kojeg je on financirao 50% pa su
nastavili s pregovorima oko romana T. G. Na tom je sastanku
svjedok bio prisutan osobno i tužitelju je jasno dano do znanja da prelaze na
drugi model, a to je da tuženik financira izdavanje knjige te da on dobiva 8%
i on se s tim usuglasio da bi, nakon što je knjiga izašla iz tiska, ipak tražio 50%. Tuženik je obje knjige kompletno povukao iz prodaje kad je to tužitelj zatražio. Vezano za plaćanje honorara za K. i. K. je naveo da su
2016. i 2017 bile krizne godine i da su se svi autori pa tako i tužitelj suglasili sa odgodom plaćanja. Nakon toga je direktor tuženika svjedoka obavijestio
da je tužitelj zatvorio hotel i račun u N. i da je njihova suradnja
okončana, a da broj računa u H. još uvijek nije dostavljen. U odnosu
na tiskanje romana T. G. svjedok je naveo da iz prepiske tužitelja i
direktora tuženika zna da su se oni dogovorili da roman ide u tisak, a osim
toga i primjerci tiskane knjige su poslani tužitelju koji je sam dostavio sliku naslovnice za knjigu. Svjedok nakon toga nije smatrao da je išta drugo ostalo upitno jer su uvijete tiska dogovorili na sastanku nakon kojeg im je dostavljena naslovnica, a na kojem sastanku su razgovarali i o honoraru koji je iznosio 8% bruto.
21.Sud je iskaze stranaka i svjedoka prihvatio u dijelu u kojem su dosljedno i međusobno suglasno iskazivali o činjenicama koje između stranaka niti nisu sporne. Međutim, sud nije prihvatio iskaz zastupnika po zakonu tuženika u
dijelu u kojem je naveo da je tužitelj zahtijevao plaćanje honorara za K. i. k. na račun u H. i da broj tog računa nikad nije dostavio budući
je njegov iskaz u tom dijelu proturječan s iskazom tužitelja koji je sud prihvatio kao uvjerljiviji i životno logičniji. Naime, nije logično da bi tužitelj,
koji očekuje isplatu honorara i koju isplatu, nakon što je pristao na odgodu iste, od tuženika potražuje, opstruirao plaćanje nedostavljanjem broja
računa, dok je s druge strane nejasno iz kojeg razloga tuženik, kad bi
njegove tvrdnje i bile osnovane, plaćanje ne bi izvršio na broj računa koji je imao na raspolaganju i time ispunio svoju ugovornu obvezu te izbjegao štetne posljedice koje mogu nastati zbog neispunjenja ugovorne obveze.
Nadalje su prihvaćeni iskazi stranaka i svjedoka i u odnosu na dogovor oko izdavanja romana T. G. jer su i u tom dijelu u bitnom suglasno
iskazivali, dok u odnosu na isplatu honorara u odnosu na ovo autorsko djelo tužitelja u visini od 8% od prodanih primjeraka sud nije poklonio vjeru iskazima zastupnika po zakonu tuženika i svjedoka D. T. obzirom
da su u tom dijelu iskazivali suprotno iskazu tužitelja i dokumentaciji koja prileži spisu, a iz koje ne proizlazi da bi između stranaka takav usmeni dogovor bio postignut.
22.Glede romana K. i. K. u odnosu na tužbu i protutužbu, ukazuje se
kako slijedi.
23. S obzirom da je iz Ugovora o autorskom djelu od 18. kolovoza 2015. vidljivo da su stranke jasno ugovorile u čl. 4. visinu, dinamiku i način plaćanja autorskog honorara u neto iznosu za svaki prodani i naplaćeni primjerak u
visini od 50% koji će se isplaćivati jednom godišnje, i s obzirom na nespornu činjenicu da tuženik nikad tužitelju nije isplatio na ime autorskog honorara nikakav iznos, ovaj je sud stajališta da je tužitelj imao opravdani razlog za raskid ugovora u smislu relevantnih odredbi ZOO.
24.Naime, plaćanje autorskog honorara koje su stranke ugovorile predstavlja bitan sastojak Ugovora o autorskom djelu, međutim rok u kojem je
ugovoreno plaćanje istog nije bitan sastojak ugovora. Tome u prilog ide i činjenica što se tužitelj, kako to proizlazi iz dokumentacije u spisu i iskaza samog tužitelja, zastupnika po zakonu tuženika i svjedoka D. T.,
suglasio s odgodom plaćanja zbog krize koja je nastala 2016. u
nakladništvu. Iako se tužitelj suglasio s time da se plaćanje autorskog honorara u odnosu na prodaju izvršenu 2016. prebaci na 2017., iz spisa ne
proizlazi da se tužitelj suglasio s odgodom plaćanja do 2019., tim više što je iz e-mail korespondencije stranaka iz 2018. (e-mail tužitelja i tuženika od 7.
ožujka 2018. – list 37.-38. spisa) vidljivo da je tužitelj tuženika pozvao na ispunjenje obveze i da se tuženik istu obvezao izvršiti.
25.Iako tuženik tijekom postupka navodi da je s tužiteljem dogovarao plaćanje autorskog honorara za K. i. K. na račun u H., umjesto na
račun u N. (koji je naveden u Ugovoru o autorskom djelu – čl. 4. st.
4.), ove tvrdnje nisu potkrijepljene sa dostatnim stupnjem uvjerenja niti jednim izvedenim dokazom jer u tom dijelu stranke imaju oprečne iskaze, a
isto ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu. S obzirom da je tuženik 2018.
pozvan na plaćanje autorskog honorara za 2016. i 2017., odnosno s obzirom
da je tužitelj tuženiku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje obveze
(čl. 362. st. 2. ZOO) te ujedno imajući u vidu da nije dokazano da je tužitelj plaćanje zahtijevao na račun u H. i na taj način onemogućio tuženika
u ispunjenju obveze, dok je tuženik raspolagao podatkom o broju računa u
N. na koji je ugovoreno plaćanje te je nedvojbeno imao mogućnost
ispuniti svoju obvezu, to je tužitelj imao osnovani razlog za raskid ugovora u smislu odredbe čl. 362. st. 3., u vezi čl. 361. ZOO.
26.Dakle, tužitelj nije svojim postupanjem ili propustom uzrokovao raskid
Ugovora o autorskom djelu od 18. kolovoza 2015., već je do raskida došlo krivnjom tuženika. Iz toga proizlazi neosnovanost protutužbenog zahtjeva za naknadu štete nastale tuženiku uslijed raskida navedenog ugovora.
27.Prema odredbi čl. 358. ZOO raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od
onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi. Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.
28.Tužitelj je ispunio u cijelosti svoju ugovornu obvezu (čl. 4. st. 1. i 2. Ugovoru o autorskom djelu) pa stoga ima pravo na povrat onoga što je dao, odnosno na isplatu iznosa od 2.616,96 EUR (19.717,50 kn)[1] s pripadajućim zateznim kamatama od 19. kolovoza 2015. (list 12. spisa).
29.Međutim, tužitelj, prema stajalištu ovog suda, neosnovano zahtijeva prestanak uznemiravanja autorskih prava nad pisanim djelom K. i. K. na način da mu tuženik preda 1802 primjerka tog romana i da se
suzdrži od svakog daljnjeg neovlaštenog uznemiravanja njegovog autorskog
prava. To iz razloga što tuženik nije neovlašteno tiskao, objavio i prodavao predmetni roman, već je to učinio na osnovu ugovora sklopljenog sa autorom
djela. Tuženik stoga nije povrijedio autorsko pravo tužitelja da bi tužitelju pripadalo pravo na autorskopravnu zaštitu u smislu odredbi ZAPSP. Osim toga, tuženik je, kako su to izjavili zastupnik po zakonu tuženika i svjedok
D. T., a tužitelj to nije osporio, povukao iz prodaje roman K. i. K..
30.Naime, odredbom čl. 172. st. 1. i 2. ZAPSP određeno je da nositelj prava iz tog Zakona koje mu je protupravno povrijeđeno, ima pravo na zaštitu tog
prava. Ako nije što posebno propisano zakonom, pravo na zaštitu iz stavka
1. ovoga članka ovlašćuje svojeg nositelja da od osobe koja je njegovo pravo
povrijedila, ili njezinog sveopćeg slijednika, zahtijeva prestanak radnje koja to pravo vrijeđa i propuštanje takvih ili sličnih radnji ubuduće (prestanak uznemiravanja), popravljanje nanesene štete (naknada štete), plaćanje naknade za neovlašteno korištenje, plaćanje zakonom određenog penala,
vraćanje ili naknađivanje svih koristi koje je bez osnove stekla od povrijeđenog prava (vraćanje stečenog bez osnove), utvrđenje učinjene
povrede, kao i objavu pravomoćne presude kojom je sud, makar i
djelomično, udovoljio zahtjevu usmjerenom na zaštitu prava iz ovoga
Zakona. Odredbom čl. 178. ZAPSP određeno je da, ako je povredom kojeg prava iz tog Zakona nastala šteta, nositelj prava ima pravo zahtijevati njeno popravljanje prema općim pravilima o popravljanju štete.
31.U konkretnom slučaju sud ne nalazi da je tuženik, postupajući u okviru ugovornih prava, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa stranaka, povrijedio autorsko pravo tužitelja pa stoga tužitelj, prema ocjeni suda, neosnovano zahtijeva plaćanje iznosa koji je tuženik stekao prodajom ovog djela i vraćanje neprodanih primjeraka istog.
32.Napominje se kako tuženiku, prema čl. 12. Ugovora o autorskom djelu,
pripada pravo na povrat svih predanih primjeraka rukopisa, što tužitelj u konkretnom slučaju ne zahtijeva. Također, prema odredbi čl. 360. i čl. 368. st. 1. ZOO, tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu štete koja mu je nastala zbog raskida ugovora, što bi u ovom slučaju predstavljao neisplaćeni autorski honorar u iznosu od 897,44 EUR (6.671,74 kn)[1] , međutim tuženik tužbenim zahtjevom ne potražuje naknadu nastale štete.
33.Stoga je u odnosu na K. i. K. sud tužbeni zahtjev ocijenio
djelomično osnovanim u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.616,96
EUR (19.717,50 kn)[1] s pripadajućim zateznim kamatama od 19. kolovoza 2015. i djelomično neosnovanim u dijelu koji se odnosi na prestanak uznemiravanja autorskog prava, vraćanje neprodanih primjeraka romana i isplatu iznosa od 1.794,88 EUR (13.523,49 kn)[1] , dok je protutužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim u cijelosti.
34.Glede romana "T.G." u odnosu na tužbu i protutužbu, ukazuje se
kako slijedi.
35. Iz e-mail korespondencije stranaka koja prileži spisu, kao i iz iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da su stranke vodile pregovore u vezi tiskanja,
objavljivanja i stavljanja u prodaju romana " T.G " čiji je autor tužitelj. Tužitelj je tuženiku dostavio rukopis te su stranke usuglasile stavke koje se odnose na naslovnicu, predgovor, lekturu i publikaciju, međutim ne i u
odnosu na autorski honorar. Samim time, stranke se nisu, kako to pogrešno smatra tuženik, suglasile oko svih bitnih sastojaka ugovora.
36.Odredbom čl. 13. st. 3. ZAPSP određeno je da za svako korištenje autorskog djela autoru pripada naknada, ako tim Zakonom ili ugovorom nije drukčije
određeno. Naknada se određuje kao cijena korištenja u privatnopravnom
odnosu. Nadalje je odredbom čl. 51. ZAPSP određeno da ugovor na temelju kojeg se stječe pravo iskorištavanja autorskog prava (autorskopravni
ugovor) mora biti sklopljen u pisanom obliku, ako tim Zakonom nije drukčije određeno.
37.Da bi između stranaka u odnosu na roman " T.G " nastao valjan autorskopravni ugovor, isti je morao biti sklopljen u pisanoj formi. On to
nesporno nije jer tužitelj nikad nije potpisao prijedlog Ugovora o autorskom djelu od 5. ožujka 2017. Time između stranaka nikad nije nastao ugovorni odnos (čl. 292. st. 1. ZOO, u vezi čl. 51. ZAPSP) pa je stoga tuženik neovlašteno tiskao, objavio i prodavao roman " T.G " čime je
nedvojbeno povrijedio autorsko pravo tužitelja. Naime, neovisno o činjenici
što su stranke vodile pregovore u vezi tiskanja i objavljivanja ovog djela, što je tužitelj tuženiku dostavio rukopis, dogovorio s njime detalje u vezi naslovnice, predgovora, lekture i publikacije, tuženik nije imao osnovu za objavljivanje i stavljanje u prodaju navedenog romana prije nego što stranke sklope pisani autorskopravni ugovor i njime usuglase sve bitne sastojke ugovora. Kako je tuženik povrijedio autorsko pravo tužitelja tiskanjem i objavljivanjem te stavljanjem u promet romana " T.G ", tužitelju pripada pravo na zaštitu svog prava u smislu ranije citirane odredbe čl. 172. ZAPSP.
38.Stoga je valjalo utvrditi povredu autorskog prava, naložiti tuženiku prestanak uznemiravanja autorskih prava tužitelja na način da isti tužitelju preda 152
primjerka romana " T.G " i obvezati ga na plaćanje iznosa od 843,30
EUR / 6.353,87 kn[1] (koji je tuženik stekao bez valjane osnove) sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. U odnosu na visinu
stečene koristi bez osnove ističe se da je sud istu utvrdio prema navodima samog tuženika da bi tužitelju pripadalo 8% od prodajne cijene, tj. iznos od 67,46 EUR / 508,31 kn[1] (a koji iznos predstavlja 8% iznosa od 843,30 EUR
/ 6.353,87 kn[1] ).
39. S obzirom da je tužitelj izjavio da je voljan umjesto činidbe koju je zatražio u odnosu na roman " T.G " (isplata iznosa od 843,30 EUR / 6.353,87
kn[1] te vraćanje 152 primjerka tog romana) primiti isplatu iznosa od 2.529,96
(19.062,00 kn)[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, navedeno je sud, primjenom odredbe čl. 327. ZPP, izrekao u izreci presude.
40.Sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ne nalazi da bi tužitelj pregovore u vezi izdavanja romana " T.G " vodio suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, odnosno bez volje i namjere da sklopi ugovor, pa da
bi time u smislu čl. 251. st. 2. ZOO bio dužan nadoknaditi štetu koja je tuženiku nastala. Tuženik je svjesno, prije nego su stranke sklopile ugovor
(čl. 292. st. 1. ZOO, u vezi čl. 51. ZAPSP), tiskao, objavio i stavio u prodaju ovaj roman pa je stoga štetu koja mu je eventualno nastala sam skrivio. To
tim više što je u odnosu na raniju suradnju s tužiteljem u odnosu na "K. iz K." usuglasio sve bitne sastojke ugovora, sklopio pisani ugovor i tek
nakon toga tiskao i stavio u promet navedeno djelo, a iz čega je nedvojbeno,
kao i iz same činjenice da je predmet poslovanja tuženika nakladnička
djelatnost, da tuženik zna, odnosno da mora znati, na koji se način reguliraju odnosi između autora i izdavača. Kako stoga nema odgovornosti tužitelja za štetu, neosnovan je protutužbeni zahtjev i u odnosu na ovaj roman.
41.Tužitelju pravo na isplatu zateznih kamata na dosuđene iznose pripada po
stopi određenoj čl. 29. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora.
42.Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod stavkom I-VIII izreke presude.
43.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP.
Naime, tužitelj u sporu nije uspio sa zahtjevom za utvrđenje povrede
autorskog prava i isplatu stečene koristi u odnosu na roman "K. iz K.", dok je uspio u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva (isplata
uloženog u djelo "K. iz K." te utvrđenje povrede autorskog prava,
isplata stečenog bez osnove i prestanak uznemiravanja autorskog prava u odnosu na djelo "T.G."),kao i u odnosu na protutužbeni zahtjev u
cijelosti. Kako zbog dijela s kojim tužitelj nije uspio u sporu nisu nastali posebni troškovi, sud je odlučio da tuženik nadoknadi sve troškove koje je tužitelj imao.
44.Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 199,08 EUR
(1.500,00 kn)[1] prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,
37/22, 126/22 – dalje: Tarife), sastava podnesaka od 11. siječnja 2021., 8.
travnja 2021. i 23. lipnja 2021. u iznosima od po 199,08 EUR (1.500,00 kn)[1]
za svaki podnesak prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te za zastupanja na ročištima
19. veljače 2021., 10. rujna 2021., 1. prosinca 2021. i 19. prosinca 2021. u iznosima od po 199,08 EUR (1.500,00 kn)[1] za svako ročište prema Tbr. 9.
toč.1. Tarife, što uvećano za PDV prema Tbr. 42. Tarife te za troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,81 EUR (849,96 kn)[1] i na presudu u iznosu od 112,81 EUR (849,96 kn)[1] prema Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) ukupno iznosi 2.216,46 EUR (16.699,92 kn)[1] .
45.Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 25. kolovoza 2021. i 19. rujna 2021. obzirom da navedeni troškovi, prema ocjeni suda, ne predstavljaju izdatak koji je bio potreban za vođenje spora u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Nisu mu priznati niti troškovi sudskih pristojbi preko dosuđenog iznosa jer je u tom dijelu zahtjev tužitelja previsoko postavljen kada se ima u vidu vrijednost predmeta spora, odnosno u tom dijelu tužitelju troškovi nisu nastali (čl. 151. st. 1. ZPP).
46.Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO. 47.Obzirom na izloženo, riješeno je kao pod stavkom IX i X izreke presude.
U Zagrebu 18. siječnja 2023.
SUDAC M.
H.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može, putem ovog suda, podnijeti žalbu VTS-u u roku od 15 (petnaest) dana od dana
kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).
Broj zapisa: eb317-ff00b
Kontrolni broj: 070e1-5f740-e7b6d
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MAJA HILJE, L=ZAGREB, O=TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web
adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-
dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
