Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-556/2020-5

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Svjetlane Pražić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika bolnice OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik iz S., protiv tuženika-protutužitelja I. M., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik S. M., odvjetnik iz Z., radi isplate (tužba), te radi utvrđenja ništetnosti i isplate (protutužba), rješavajući žalbu tuženika-protutužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sisku, posl. br. Pr-69/2019-31 od 30. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 18. siječnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-69/2019-31 od 30. ožujka 2020., u točkama 1., 2. i 3. izreke.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju iznos od 614.602,65 kn sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 65.375,00 kn (točke 1. i 2. izreke), dok je odbijen protužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti (točka 3. izreke), te je naloženo tužitelju- protutuženiku isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 12.680,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom (točka 4. izreke).

2. Protiv točke 1., 2. i 3. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik- protutužitelj (dalje: tuženik) iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva i prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) da mu tuženik naknadi sve troškove koje je imao u vezi s njegovom specijalizacijom u ukupnom iznosu od 614.602,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama, te protutužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 5. stavka 1. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama Ur. broj: ...., sklopljenog dana 25.09.2012. između parničnih stranaka (dalje: Ugovor), kao i radi isplate iznosa od 12.680,70 kn sa zateznim kamatama.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke dana 04.10.2011. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te dana 25.09.2012. Ugovor o međusobnim pravima i obvezama. Predmetnim Ugovorom da su stranke uredile svoja prava i obveze vezana uz specijalističko usavršavanje tuženika iz alergologije i kliničke imunologije (čl. 1.), kojim se tuženik kao specijalizant obvezuje svladati program specijalizacije za medicinsku disciplinu alergologija i klinička imunologija na način i po postupku kako je propisano Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine br. 100/11, 133/11 i 54/12), obavljati sadržaj programa specijalizacije i pristupiti specijalističkom ispitu (čl. 3. st. 1). Člankom 5. stavkom 1. toč. 1. Ugovora da je ugovoreno, između ostalog, da se specijalizant obvezuje u slučaju otkazivanja Ugovora o specijalizaciji naknaditi bolnici materijalne troškove specijalizacije razmjerno izvršenoj obvezi rada, koji obuhvaćaju bruto plaće, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje kao i sve druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje, a sukladno odredbama Pravilnika, te ostalim pozitivnim propisima.

6.2. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik otkazom od 16.11.2016. otkazao ugovor o radu na neodređeno uz ugovoreni otkazni rok, dakle, prije završetka specijalizacije, te da je prema rješenju Ministarstva od 14.12.2016. tuženiku dana 23.11.2016. prestalo pravo obavljanja specijalizacije iz alergologije i kliničke imunologije za potrebe bolnice odobrene rješenjem ministra zdravlja od 26.01.2012.

6.3. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15i 29/18, dalje: ZOO) i utvrđuje da tuženik nije dokazao da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio kakav prisilni propis u suprotnosti sa sadržajem Ugovora. U vrijeme sklapanja Ugovora da je na snazi bio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine br. 100/11, 133/11 i 54/12, dalje: Pravilnik/11), a izmjene i dopune navedenog Pravilnika (Narodne novine br. 62/16 i 69/16) da su stupile na snagu nakon sklapanja Ugovora i da su Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-II-187/2015, U-II-2180/2016, U-II-3654/2016, U-II-4440/2016, U-II-4523/2016 i U-II-4649/2016 od 11.07.2017. ukinute odredbe čl. 11., 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine broj 100/11., 133/11., 54/12., 49/13., 139/14., 116/15., 62/16., 69/16. i 6/17.) i odredbe čl. 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine broj 62/16. i 69/16.- ispravak). Tuženik da nije dokazao da bi odredba članka 5. stavka 1. Ugovora bila ništetna sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, niti da je dokazao druge razloge ništetnosti propisane odredbama čl. 279., 282., 285. i 329. ZOO. Kako tuženik ne osporava da je potpisao sporni Ugovor, da nema mjesta zaključku da Ugovor nije bio izraz prave volje tuženika, odnosno da izjava volje nije bila učinjena slobodno i ozbiljno (čl. 249. st. 3. ZOO). Stoga je prvostupanjski sud odbio protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti.

6.4. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je pred istim sudom između istih parničnih stranaka vođen parnični postupak u kojem je donesena presuda posl. br. Pr-239/2016-14 od 28.09.2017., koja je postala pravomoćna dana 06.06.2018. i kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja I. M. da se naloži tuženoj bolnici sklapanje aneksa Ugovoru kao i zahtjev da se utvrdi da odredbe čl. 11. i 12. Pravilnika stupaju na mjesto odredbe čl. 5. Ugovora.

6.5. Prvostupanjski sud utvrđuje da iz odredbe čl. 3. st. 1. toč. 10. Ugovora proizlazi da je tužitelj s tuženikom zaključio navedeni Ugovor upravo kako bi tuženik nakon obavljene specijalizacije, odnosno položenog specijalističkog ispita, nastavio raditi kod tužitelja u statusu specijaliste, dakle, zbog potreba bolnice za liječnikom navedene specijalnosti. Ujedno, specijalizacija po svojoj svrsi da nije rad za poslodavca, nego oblik organiziranog stjecanja kompetencija prema propisanom programu koja se može obavljati samo u ovlaštenim zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost, odnosno kod ovlaštenih doktora medicine koji obavljaju privatnu praksu, pa da je stoga pogrešno tumačenje da je tuženik za vrijeme specijalizacije, koju je obavljao u drugim ustanovama, obavljao za tužitelja rad, pa da za taj period nije dužan tužitelju naknaditi utuženi iznos, a da niti iz dokaza priloženih spisu proizlazi da je tuženik za tužitelja za utuženi period obavljao kakav rad izvan programa i plana specijalizacije. Specijalističko usavršavanje tuženika da je započelo 14.12.2012., te da je tuženik dio specijalizacije obavio kod tužitelja i to u vremenskom periodu od 14.11.2014. do 13.12.2014., a preostali vremenski period da je specijalizaciju obavljao u drugim ustanovama (K. D., H. z. za t. m., K. S. m., K. Z.). Utvrđuje da nije utemeljen navod tuženika da je tužitelju navedene troškove refundirao Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje jer da iz dopisa od 17.09.2019. proizlazi da HZZO nije imao s tužiteljem sklopljen ugovor o specijalističkom usavršavanju za tuženika, te da stoga nije niti mogao imati obvezu povrata isplaćenih sredstva za tužitelja namijenjenih za plaćanje troškova specijalizacije.

6.6. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka V. P. prvostupanjski sud utvrđuje da izračun isplaćenih bruto plaća, iznosa uplaćenih na ime putnih troškova, troškova po kolektivnom ugovoru za zdravstvene djelatnike i naknade mentoru i to za cijeli period specijalizacije od 01.01.2013. do otkaza 23.11.2016., koji je tuženik proveo na radu u drugim institucijama, iznosi 614.602,65 kn. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 614.602,65 kn sa zateznom kamatom od 20.12.2016. Prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovoreno dospijeće naknade štete u roku od 30 dana od dana nastanka obveze iz st. 1. članka 5. Ugovora, a imajući u vidu da je tuženik otkazao Ugovor o radu otkazom od 16.11.2016., prigovor zastare da nije osnovan budući da je tužba podnesena 14.01.2019.

6.7. U odnosu na protutužbeni zahtjev radi isplate prvostupanjski sud utvrđuje da neisplaćeni dodaci za odgovornost i zdravlje ljudi, te uvećanje plaće za otežane uvjete u prekovremenom radu iznose 12.680,70 kn, te je obvezao tužitelja da tuženiku isplati navedeni iznos.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Prvostupanjski sud je pravilno primjenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom i protutužbenom zahtjevu, te su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Prvostupanjski sud na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke V. P., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja radi isplate troškova specijalizacije i to iznosa od 614.602,65 kn (na ime isplaćene bruto plaće za utuženo razdoblje, troškova prijevoza, troška edukacije, troškova mentorstva), kojeg temelji na tvrdnjama da je tuženik, kao specijalizant, raskinuo radni odnos s tužiteljem prije završetka specijalizacije. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja i tuženika dana 25.09.2012. zaključen Ugovor kojim tužitelj osigurava tuženiku specijalizaciju i provođenje specijalizacije iz alergologije i kliničke imunologije, s time da tuženik nakon položenog specijalističkog ispita nastavi raditi kod tužitelja u statusu specijaliste, a da tuženik nije dovršio specijalizaciju i položio specijalistički ispit, jer je prije završene specijalizacije dana 16.11.2016. otkazao ugovor o radu kod tužitelja, te mu je rješenjem Ministarstva prestalo pravo na obavljanje specijalizacije za potrebe tužitelja.

8.2. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine br. 100/11, 133/11 i 54/12, u nastavku teksta: Pravilnik/11), na temelju čijih odredaba je u članku 5. Ugovora navedeno da je tuženik kao specijalizant u slučaju da raskine radni odnos prije isteka roka dužan naknaditi tužitelju troškove specijalizacije koji obuhvaćaju bruto plaće, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje. Iz pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik prije završene specijalizacije otkazao ugovor o radu kod tužitelja, te da je u to vrijeme na snazi bio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine br. 62/16 i 69/16; u nastavku teksta: Pravilnik/16).

8.3. Točno je da je obveza tuženika koja se odnosi na povrat troškova specijalizacije u slučaju raskida radnog odnosa-ugovora o radu kod tužitelja prije završetka specijalizacije, o kojoj situaciji se u konkretnom slučaju radi, unesena u tekst Ugovora u skladu s odredbom članka 12. Pravilnika/11. Međutim, iz navedenog proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi koja nije protivna odredbi članka 2. ZOO-a jer su tužitelj i tuženik mogli slobodno raspolagati pravima koja su ugovorena, pa Ugovor nije protivan odredbama Ustava, ZR-a ili nekog drugog propisa, pri čemu okolnost da je člankom 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ br. 62/16) izmijenjen potonji članak Pravilnika/11, tako da u troškove specijalizacije više ne ulaze troškovi bruto plaće i troškovi prijevoza, ne znači da bi samim time bila ukinuta osnova na kojoj se temelji tražbina tužitelja radi isplate utuženih iznosa bruto plaća i troškova prijevoza, te da bi bila ništetna odredba članka 5. točka 1. predmetnog Ugovora. Naime, odredbom članka 17. potonjeg Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine bilo je propisano da su zdravstvene ustanove iz članka 11. stavka 1. Pravilnika obvezne ponuditi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno članku 5. i 6. ovoga Pravilnika, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga Pravilnika, ali nepostupanjem tužitelja po toj odredbi nije prema odredbama tog Pravilnika nastala nikakva posljedica koja bi imala pravni učinak po predmetni Ugovor, niti taj Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ima povratno (retroaktivno) djelovanje. Stoga neosnovano smatra tuženik da su, u smislu odredbe članka 248. stavak 2. ZOO-a, odredbe tog Pravilnika postale sastavni dio Ugovora, to tim više jer je Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom broj: U-II 187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. godine ukinuo članke 11., 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ br. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16 i 6/17), kao i odredbe članaka 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ br. 62/16 i 69/16), pa nema mjesta primjeni odredaba Pravilnika koje su prestale važiti. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik, u skladu s pravovaljanom odredbom članka 5. točka 1. Ugovora, dužan naknaditi tužitelju sve troškove specijalizacije, dakle isplaćene bruto plaće i plaćene doprinose na plaću, putne troškove, troškove po KU i naknade mentoru, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju sva isplaćena sredstva za vrijeme specijalizacije. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije dužan vratiti plaćene doprinose na plaću jer da oni ne ulaze u bruto plaću. Naime, ako bi se i smatralo da doprinosi na plaću ne ulaze u bruto plaću (vještak ih je u nalazu i mišljenju uračunao u bruto plaću, dok je na ročištu dana 19.02.2020. iskazao da su doprinosi na plaću trošak poslodavca koji nije sastavni dio bruto plaće), mogu se podvesti pod ugovorni termin „svih drugih troškova vezanih za specijalističko usavršavanje“.

8.4. Tužitelj ispunio svoje obveze koje su definirane Ugovorom, pa je i tuženik dužan ispuniti svoje ugovorne obveze, u skladu s odredbom članka 9. ZOO-a, odnosno načelom „pacta sunt servanda“ (ugovore treba poštovati), pri čemu na pravilnost ovakvog shvaćanja ukazuje i stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. studenoga 2016. godine, prema kojem je „liječnik specijalist koji je raskinuo Ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno, neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.

8.5. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava valjanost ugovorne obveze vraćanja troškova specijalizacije koji obuhvaćaju i bruto plaće, smatrajući da je ista protivna odredbama Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) koje jamče pravo na zaradu (članak 56.), pravo vlasništva (članak 48.) te zabranjuju prisilan i obvezatan rad (članak 23.), kao i odredbi članka 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19), te odredbama Zakona o obveznim odnosima, te na pozivanje tuženika na Povelju Europske unije o temeljnim pravima i Ugovor o funkcioniranju EU (jer smatra da obveza vraćanja troškova specijalizacije predstavlja ograničenje prava na slobodno kretanje radnika), valja reći slijedeće. Ovaj sud ne nalazi da su ugovorne odredbe o obvezi specijalizanta naknaditi štetu u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorene obveze rada, u visini iznosa troškova specijalizacije ništetne jer su to sve legitimna prava i obveze ugovornih strana koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu i ZOO, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih strana, uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja, te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza. Dakle, radi se o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, a sam Ugovor po svom sadržaju nije protivan prisilnim propisima, pa ni onima koje je tuženik naveo u žalbi.

8.6. U odnosu na žalbene navode kojima se tuženik poziva na odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015, U-II2180/2016, U-II- 3654/2016, U-II-4440/2016, U-II-4523/2016 i U-II-4649/2016 od 11. srpnja 2017. valja reći da su predmet ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom bile odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16 i 6/17) nakon izmjena toga Pravilnika koje su izvršene 2016. i 2017., dok je u odnosu na ranije odredbe toga Pravilnika koje su prestale važiti Ustavni sud ocijenio da ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari. Ustavni sud je zaključio da je nadležni ministar, propisujući sadržaj članaka 11., 11.a i 12. Pravilnika/11 i sadržaj članaka 17. i 18. Pravilnika/16 izašao izvan okvira ovlaštenja propisanih člancima 139. stavkom 2. i 140. stavkom 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14, 154/14 i 70/16), te da su sadržajem članaka 11., 11.a i 12. Pravilnika/11 i sadržajem članaka 17. i 18. Pravilnika/16 prekoračene zakonom utvrđene granice. Ustavni sud pri tome nije odlučivao o tome može li bruto plaća specijalizanta ulaziti u trošak specijalizacije i može li se smatrati naknadom štete u slučaju kršenja ugovornih obveza između specijalizanta i zdravstvene ustanove. Stoga žalbeni navodi kojima se ukazuje na navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske nisu od utjecaja na odluku u ovom sporu.

8.7. Kako pravo stranke da nakon raskida ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je raskinut ugovor (članak 215. stavak 1. ZOO-a), pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je neosnovan prigovor zastare jer je tužba podnesena (14.01.2019.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka računajući od dana raskida ugovora (16.11.2016.).

8.8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nisu postojale pretpostavke za podnošenje tužbe jer da tužitelj nije postupio prema članku 9. Ugovora i pokušao riješiti spor dogovorom. Prije svega valja napomenuti da je u članku 9. ugovoreno da će stranke u slučaju spora istog pokušati riješiti dogovorom, dakle riječ je o preporuci, a ne obvezi. Stoga je pogrešno tumačenje tuženika da je pokušaj rješenja spora mirnim putem pretpostavka za podnošenje tužbe. Osim toga, iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da su parnične stranke prije podnošenja tužbe „stupile u postupak mirnog rješenja spora“, odnosno da su stranke pokušale mirno riješiti spor i da je taj postupak (pisana korespondencija i razgovori) trajao preko godine dana (prvi dopis kojeg je tužitelj uputio tuženiku datira od 20.12.2016., a posljednji od 10.01.2018.), ali bez uspjeha, nakon čega je tužitelj podnio tužbu.

9.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se tiču parničnog troška u odnosu na protutužbu jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio da u odnosu na protutužbu svaka stranka snosi svoj parnični trošak jer je uspjeh parničnih stranaka približno jednak. Naime, tuženik je postavio dva odvojena protutužbena zahtjeva; na utvrđenje ništetnosti i na isplatu (prvobitno iznosa od 50.000,00 kn, kasnije je povučen dio zahtjeva). Kako nije označio vrijednost predmeta spora zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, niti je prvostupanjski sud odredio vrijednost predmeta spora, vrijednost predmeta spora iznosi 50.000,00 kn (članak 40. stavak 5. ZPP-a). Tuženik nije uspio u odnosu na taj tužbeni zahtjev, dok je uspio u odnosu na zahtjev na isplatu iznosa od 12.680,70 kn. Dakle, proizlazilo bi da je takvom odlukom prvostupanjskog suda prvenstveno oštećen tužitelj, ali kako se on nije žalio, odluka se ne može preinačiti. Naime, u odnosu na protutužbu, tužitelj je uspio u odnosu na zahtjev čija je vrijednost 50.000,00 kn, a tuženik je uspio u odnosu na zahtjev čija je vrijednost 12.680,70 kn, dakle njegov uspjeh je manji.

9.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju naknadu za sastav podneska od 15.05.2019. Naime, tim podneskom tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu, te mu je pravilno dosuđena naknada za sastav istog.

10. Iz ovih je razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

11. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki 4. izreke.

U Rijeci, 18. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

Larisa Crnković