REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 9 Pž-915/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, Zagreb, Katančićeva 5, OIB 18683136487, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate iznosa od 264.965,12 kn / 35.166,91 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1269/20 od 16. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1269/20 od 16. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1269/20 od 16. prosinca 2020. u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-3400/2019 od 16. srpnja 2019. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 264.965,12 kn / 35.166,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi za ostale odnose, na pojedinačno određene iznose, trošak ovršnog postupka u iznosu od 3.806,19 kn / 505,17 EUR sa zateznim kamatama od 16. srpnja 2019. do isplate i predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 75,26 kn / 9,99 EUR, te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 30.000,00 kn / 3.981,68 EUR sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka II. izreke).

2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 7.812,50 kn / 1.036,90EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i osnovana na zakonu.

6. Uvodno se ukazuje da su svi iznosi u uvodu i izreci sudske odluke iskazani i u valuti kn i u valuti eur, a sve sukladno članku 43. i članku 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 264.965,12 kn / 35.166,91 EUR na ime naknade za korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove, na adresi Zagreb, Hrvatskog proljeća 40 za razdoblje od listopada 2016. do svibnja 2019.

8. Ukratko, tužitelj navodi da su tužena kao zakupnik i tužitelj kao zakupodavac 1996. godine zaključili ugovor o zakupu kojim je tužitelj dao, a tužena primila u zakup poslovne prostorije u zgradi na adresi Zagreb, Hrvatskog proljeća 40. Ističe da je navedeni ugovor raskinut po sili zakona 5. studenog 1998. na temelju odredaba članka 25. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96). Republike Hrvatska, odnosno Ministarstvo financija nastavili su koristiti poslovne prostorije i po prestanku zakupa, a za takvo korištenje u utuženom razdoblju od listopada 2016. do svibnja 2019. nije plaćena nikakva naknada. Tužitelj se poziva na načelo trajnosti posjeda iz članka 19. stavka 2. Zakona i vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17; dalje: ZV). Dakle, sporno je pitanje jesu li uprava društvenih prihoda odnosno Ministarstvo financija-Porezne uprave imale pravo korištenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997. na temelju članka 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

9. Odredba članka 87. stavka 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93 i 117/93) koji je stupio na snagu 30. prosinca 1992. nije mogla biti temelj za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine od strane tužene, jer je tom odredbom propisano da općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzimaju između ostalog, nekretnine dotadašnjih općina čiji su sljednik, u roku od šest mjeseci od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica, ali ne i da stječu pravo vlasništva nekretnina.

10. Uprave društvenih prihoda, koje su ranije koristile spornu nekretninu, bile su prema Zakonu o upravama društvenih prihoda („Narodne novine“ broj: 10/82, 17/86 i 27/88) organizacione jedinice u sastavu bivših općina kao društveno političkih zajednica.

11. Poslove uprava društvenih prihoda preuzela je Republika Hrvatska stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi, koji je bio jedan u nizu zakona kojim je Republika Hrvatska preuzimala poslove državne uprave. Stupanjem na snagu 21. kolovoza 1993. Zakona o poreznoj upravi, utemeljena je Porezna uprava, uređeno je njezino ustrojstvo, poslovi i način rada, te je određeno da će ona preuzeti i nastaviti koristiti prostorije koje su koristile uprave prihoda dosadašnjih općina (arg. iz članka 25. tog Zakona) te je prestao važiti Zakon o upravama društvenih prihoda.

12. Prema članku 360. stavku 2. ZV-a (kojim je propisana pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja), pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu ovoga Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu ovoga Zakona pravo vlasništva dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osima ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

13. U trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tj. 1. siječnja 1997., pravo korištenja sporne nekretnine imalo je Ministarstvo financija Republike Hrvatske-Porezna uprava. To tijelo državne uprave je od trenutka kada je stupio na snagu Zakon o poreznoj upravi, 25. kolovoza 1993., u smislu odredbe članka 25. tog Zakona preuzelo i nastavilo koristiti prostorije i opremu koju su do tada koristile uprave prihoda dosadašnjih općina. Nastavak korištenja prostorija i oprema dotadašnjih uprava društvenih prihoda iz članka 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93) stvarnopravno je ovlaštenje u smislu prava korištenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju članka 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Iako uprave prihoda dosadašnjih općina nisu bile nositelji prava korištenja (jer nisu imale status pravnih osoba), takvo pravo je preneseno na Ministarstvo financija – porezu upravu na temelju članka 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93) u smislu prava korištenja kao stvarnopravnog ovlaštenja koje je pretvorbom postalo pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju članka 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (arg. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-559/21-2 od 1. lipnja 2021).

14. Imajući u vidu izneseno, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti tužbeni zahtjev, a sve kako je sud odlučio u točki I. izreke pobijane presude.

15. Isto tako pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku, a sve pozivom na određenja iz članka 154. i članka 155. ZPP-a, a u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 1418/14, 107/15 i 37/22). Tako je sud pravilno primjenom odredbe članka 155. ZPP-a tuženiku priznao sastav podneska od 23. listopada 2019. i 16. lipnja 2020. primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife. Naime, pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud je uzeo u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne i one troškove koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku. Valja reći da je sud, suprotno žaliteljevom shvaćanju da sud nije ovlašten ocjenjivati kvalitetu obavljenih radnji, ovlašten ocjenjivati i sadržaj upućenih podnesaka, upravo po kriteriju svrhovitosti za vođenje postupka pa je tako pravilno ocijenio u konkretnom slučaju da tuženik ima pravo na sastav podnesaka od 23. listopada 2019. i 16. lipnja 2020. u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 8. t. 1. Tarife.

16. Imajući u vidu izneseno, valjalo je navode žalbe ocijeniti neosnovanim budući istima nije dovedeno u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava.

17. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 17. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko