Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž R-1675/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz Z., OIB…, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4791/2018-19 od 5. svibnja 2021., ispravljene rješenjem istoga suda, poslovni broj Pr-4791/2018-23 od 12. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 10. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4791/2018-19 od 5. svibnja 2021., ispravljena rješenjem istoga suda, poslovni broj Pr-4791/2018-23 od 12. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom ispravljenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitim i nedopuštenim odluka tuženice Klasa: 113-03/18-01/1, Ur. broj 511-01-157-18-2 od 26. siječnja 2018. i Klasa: 113-02/17-01/57, Ur. broj 511-01- 157-18-5 od 2. ožujka 2018., te da tužitelj ima pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2016. u trajanju od 34 dana, kao i zahtjev da mu tuženica naknadi parnični trošak za zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn (toč. II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi određeno ukazuje tužitelj. Presuda sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. Izreka presude nije manjkava i nerazumljiva u točki I. izreke, jer je prvostupanjski sud rješenjem o ispravku od 12.9.2022. otklonio očitu pogrešku u pisanju na način da je iza riječi: „Utvrđuje se da su nezakonite i nedopuštene…“ dodao propuštenu riječ „odluke“, te nije osnovan ovaj žalbeni navod. 5. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Nije stoga ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da su nezakonite Odluke tuženika od 26.1.2018. i 2.8.2018. i da tužitelj ima pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu u trajanju od 34 dana.

7. Nije sporno da je tužitelj u razdoblju od listopada 2012. do 27.7.2016. raspoređen na rad u … MUP-a na radnom mjestu n..., da je rješenjem MUP-a broj 511-01-40- 51386/1-16 od 27.7.2016. bio privremeno udaljen iz službe s danom 27.7.2016. do okončanja disciplinskog postupka i da je u tom razdoblju primao naknadu plaće u iznosu od 80% posljednje plaće. Isto tako, nije sporno da tužitelj nije iskoristio godišnji odmor za 2016. godinu. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. U provedenom postupku u bitnome je utvrđeno:

- da je rješenjem MUP-a, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Z., broj 511-01-158-ZG-UP/II-223/1-16 od 22.8.2016. odbijena žalba tužitelja podnesena protiv rješenja o udaljenju s dužnosti;

- da je rješenjem MUP-a, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja klasa: UP/I- 114-04/17-02/202, Ur. broj: 511-01-158-17-5 od 10.7.2017., tužitelj proglašen odgovornim za disciplinsko djelo i da je odlučeno da se rješenje o privremenom udaljenju iz službe stavlja izvan snage po izvršnosti rješenja;

- da je rješenjem Drugostupanjskog disciplinskog suda od 28.9.2017. odbijena žalba tužitelja i glavnog ravnatelja policije protiv rješenja prvostupanjskog disciplinskog suda MUP-a u Z. od 10.7.2017.;

- da je rješenjem MUP-a, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale od 13.10.2017. tužitelj premješten na radno mjesto službenika za obrambene poslove;

- da je tužitelj 13.10.2017. vraćen na rad i da je u prosincu 2017. zatražio korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu;

- da je Odlukom MUP-a, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale od 26.1.2018. utvrđeno da tužitelju ne pripada pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2016. godine;

- da je Odlukom MUP-a od 2.3.2018. odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa podnesen protiv odluke MUP-a od 26.1.2018.

9. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužitelj svojom krivnjom bio udaljen iz službe, jer nije radio zbog vođenja disciplinskog postupka u kojemu je oglašen odgovornim za zbog počinjene teže povrede službene dužnosti, a udaljenje iz službe niti u Zakonu o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR), niti u Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13, 150/13, 153/13, 77/15, 71/16 i 123/16 – dalje: KU) nije navedeno kao razlog zbog kojega se pravo na korištenje godišnjeg odmora može iskoristiti i nakon 30. lipnja slijedeće kalendarske godine.

10. Utvrđenja suda prvog stupnja, kao i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tužitelja imao u vidu sadržaj odredbe čl. 26. st. 1. ZR.

12. Navedenu odredbu čl. 26. st. 1. KU, koja se primjenjuje na konkretan slučaj, a prema kojoj godišnji odmor, odnosno prvi dio godišnjeg odmora koji je prekinut, ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen zbog bolesti ili porodnog dopusta, odnosno vojne vježbe ili drugog opravdanog razloga službenik ili namještenik ima pravo iskoristiti do 30. lipnja iduće godine.

13. Zakon o radu odredbom čl. 84. regulira prenošenje godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu, time da stavak 4. propisuje da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen zbog bolesti, te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Iznimno od stavka 4., godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad (st. 5.).

14. Dakle, prekid ili nekorištenje godišnjeg odmora, odnosno dijela godišnjeg odmora, mora biti posljedica isključivo bolesti ili korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust i radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju.

15. Kako prednje citirane odredbe ZR i KU za državne službenike i namještenike ne navode udaljenje s dužnosti kao razlog zbog kojega se pravo na korištenje godišnjeg odmora može iskoristiti i nakon 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, neutemeljeni su navodi žalbe da presuda nema razloge o tome zbog čega se udaljenje iz službe ne može povesti pod „druge opravdane razloge“ iz odredbe čl. 26. st. 1. KU.

16. Tužitelj je 27.7.2016. bio privremeno udaljen iz službe do okončanja disciplinskog postupka u kojemu je oglašen odgovornim zbog počinjene teže povrede službene dužnosti (nedolično ponašanje u službi na štetu ugleda policije) iz čl. 96. st. 1. toč. 9. Zakona o policiji („Narodne novine,“ broj 34/11, 130/12, 89/14. 141/14, 33/15 i 121/16), što znači da svojom krivnjom nije radio petnaest mjeseci, sve do 13.10.2017., kada je vraćen na rad i premješten na drugo radno mjesto. Stoga su Odluke tuženika od 26.1.2018. i 2.3.2018., kojima je utvrđeno da tužitelju ne pripada pravo na korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2016. godine i kojim je odbijen njegov kao neosnovan zahtjev za zaštitu prava podnesen protiv rješenja od 26.1.2016. zakonite i dopuštene.

17. Nije u pravu žalitelj da se privremeno udaljenje s rada zbog teže povrede službe zbog kojega nije koristio godišnji odmor za 2016. može podvesti pod pojam „drugih opravdanih razloga“ iz odredbe čl. 26. st. 1. KU, jer skrivljeno udaljenje iz službe zbog teže povrede službene dužnosti na štetu ugleda policije ne predstavlja, niti može predstavljati „opravdani razlog“, zbog kojega tužitelj nije iskoristio svoj godišnji odmor iz 2016. godine. Suprotan stav, kako to pravilno i zaključuje prvostupanjski sud, bio bi u direktnoj suprotnosti sa samom svrhom i namjenom godišnjeg odmora, koji predstavlja odmor od rada radi očuvanja zdravlja i radne sposobnosti radnika, dok tužitelj upravo zbog vlastitog skrivljenog ponašanja i počinjenja teže povrede službe nije radio petnaest mjeseci, u kojem razdoblju je uredno primao naknadu plaće u visini 80% iznosa posljednje isplaćene mjesečne plaće.

18. Nedvojbeno je da je Konvencija Međunarodne organizacije rada 132 o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana) – („Narodne novine, Međunarodni ugovori broj 3/02 – dalje: Konvencija 132) dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i da je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona.

19. Odredba čl. 9. st. 1. Konvencije 132, a na koju se tuženik poziva u žalbi, propisuje da se dio godišnjeg odmora u neprekinutom trajanju iz čl. 8. st. 2. iste Konvencije odobrava i koristi najkasnije u roku od godine dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku od osamnaest mjeseci do kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na godišnji odmor. Žalitelj pogrešno tumači citirani članak Konvencije, jer gubi iz vida odredbu čl. 4. Konvencije koja propisuje da pod uvjetima koje utvrdi nadležna vlast ili odgovarajuće tijelo u svakoj državi, izostanak s posla iz razloga koji su izvan kontrole dotične zaposlene osobe, kao što su bolest, ozljeda ili majčinstvo smatra se vremenom provedenim na radu. U konkretnom slučaju izostanak s posla nije bio izvan kontrole dotične zaposlene osobe (tužitelja), jer je tužitelj udaljen iz službe svojom krivnjom zbog počinjene teže povrede službene dužnosti, te njegovo udaljenje s posla nije posljedica bolesti, ozljede, porodiljnog dopusta ili brige i skrbi o djetetu. Ne radi se stoga o opravdanom razlogu zbog kojega nije koristio godišnji odmor u 2016. godini, te mu niti prema ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2016. godine u trajanju od 34 dana.

20. Utoliko nisu osnovani opširni žalbeni navodi tužitelja kojima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja i iznosi vlastiti, ali pogrešan pravni pristup u pogledu tumačenja prava na neiskorišteni godišnji odmor zbog privremenog udaljenja s rada za vrijeme trajanja disciplinskog postupka, koji se suprotstavlja ocjeni toga suda, jer nema podlogu u činjeničnoj građi koja se nalazi u spisu, niti mogu dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostupanjskog suda.

21. Isto tako, uz valjane je razloge sud prvog stupnja otklonio pozivanje žalitelja na za njega najpovoljnije pravo – tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje KU broj 1/23 od 2.20.2018., jer tužitelj ne ulazi u kategoriju službenika i namještenika na koje se odnosi izuzetak i kojima je omogućeno korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora iz prethodne godine do kraja iduće godine, koji nije iskoristio zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, jer udaljenje s posla ne ulazi u predviđene izuzetke.

22. Zbog iznijetih razloga, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. 23. Odluka o troškovima postupak pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni. Suprotno navodima žalbe, presuda u tom dijelu sadrži jasne i valjane razloge, jer je tuženiku pravilnom primjenom Tbr. 7./2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa) priznata jednokratna naknada u visini od 200 bodova ili 2.000,00 kn, te toj odluci tužitelj žalbom neutemeljeno prigovara.

24. Slijedom izloženih razloga, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 10. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.