REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 110/2019-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. I. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15.- ispravak, - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 22. studenog 2018. broj K-2/2018, u sjednici održanoj 18. siječnja 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog M. I., odvjetnice L. H.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba optuženog M. I. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-2/2018 od 22. studenog 2018. optuženi M. I. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. ožujka 2017. pa do 9. ožujka 2017.
1.2. Optuženom M. I. vraćeni su predmeti oduzeti uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 618718 i 618837 od 2. ožujka 2017., dok su A. I. B. vraćeni predmeti oduzeti uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 618836 od 2. ožujka 2017.
1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka
I Kž 110/2019-10
Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) oštećenoj M. M.1 dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 12.300,00 kuna i 500,00 eura, a oštećenom M. M.2 dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 25.000,00 eura.
1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 6., 7. i 8. ZKP/08.-17. optuženik je dužan podmiriti troškove branitelja po službenoj dužnosti i troškove zastupanja oštećenih po punomoćniku u iznosu koji će biti utvrđeni naknadno rješenjem, te paušal u iznosu od 2.000,00 kuna, dok je temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08.-17. oslobođen naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08.-17.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. I. po braniteljici, odvjetnici K. S. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine, te po braniteljici, odvjetnici L. H. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučI.je, uz zahtjev da ju se pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.
3.Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.
4.Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovala je braniteljica optuženog M. I., odvjetnica L. H., dok nisu pristupili Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske ni odvjetnica K. S. T., iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni. Također nije pristupio ni optuženi M. I. za koga se obavijest o sjednici u dva navrata vratila neuručena, a niti braniteljica optuženika, odvjetnica L. H. nije uspjela stupiti u kontakt s njime pa je, sukladno članku 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba optuženog M. I. nije osnovana.
7. Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. optuženik navodi kako je prvostupanjski sud olako prihvatio iskaz oštećenog M. M.2 da mu je iz sefa kuće otuđen novčani iznos od 25.000,00 eura, pri čemu on ne samo da nije objasnio na koji način je stekao navedeni novčani iznos, već ni na koji način nije dokazao da je posjedovao upravo navedenu količinu novca. Obrazlažući nadalje ovaj žalbeni razlog žalitelj tvrdi da se na temelju provedenog dokaza uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata ne može na precizan način utvrditi točna lokacija u trenutku ostvarivanja poziva, već da je za tako nešto bilo potrebno provesti telekomunikacijsko vještačenje pa da je stoga
I Kž 110/2019-10
pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se optuženik u inkriminiranom razdoblju nalazio na području P. i S., a gdje je naknadno pronađen i osobni automobil oštećene M. M.1 . Uslijed prethodno navedenog žalitelj smatra da je pobijana presuda u tom dijelu nejasna te da se zbog istaknutih nedostataka ne da ispitati, a ističe i da ista nema razloga o odlučnim činjenicama jer da visina dosuđenog imovinsko pravnog zahtjeva oštećenom M. M.2 u iznosu od 25.000,00 eura ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza, izuzev iskaza samog oštećenika.
7.1. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, treba napomenuti kako je sud prvog stupnja dao jasne, uvjerljive i dostatne razloge (stranica 8., 3. odlomak odozgo obrazloženja) zbog čega smatra da je na nedvojbeni način utvrđeno da je iz sefa kuće otuđen iznos od 25.000,00 eura, o čijem novcu se radi (ušteđevina oštećenog M. M.2 i njegove supruge) te na temelju kojih dokaza su ove odlučne činjenice utvrđene (iskazi svjedoka M.1 i M. M.2 ). Druga je stvar što se žalitelj s takvim utvrđenjima prvostupanjskog suda ne slaže, ali to ne predstavlja ovu žalbenu osnovu već se takvim prigovorom, zapravo, pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica. Identičan zaključak odnosi se i na prigovor žalitelja da je radi utvrđivanja točne lokacije u trenutku ostvarivanja poziva trebalo provesti telekomunikacijsko vještačenje jer ni taj prigovor optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, sadržajno ne predstavlja postupovnu povredu na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje ovaj žalitelj, već se radi o sasvim drugoj žalbenoj osnovi, a o tome će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja, kada će se razmatrati žalbene osnove koje se odnose na pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u odnosu na počinjeno kazneno djelo i njegovog počinitelja.
7.2. Obrazlažući nadalje žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. optuženik ističe da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima te da je tijekom postupka došlo do teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Argumentirajući ovaj žalbeni prigovor optuženik navodi da je iskaz svjedoka A. I. B., sina optuženika, od 9. ožujka 2017. nezakonit dokaz jer da je prigodom njegovog ispitivanja u zapisniku navedeno pogrešno upozorenje (članak 285. stavak 1. točka 1. ZKP/08.-17.), a žalitelj navodi i da on prije ispitivanja isti nije eksplicite upozoren u skladu s odredbom članka 285. stavka 3. ZKP/08.-17. „da ne mora svjedočiti“, zbog čega nije bio uvjerenja da ne mora svjedočiti i da za to neće snositi posljedice, a kako to nalaže zakon.
7.3. Međutim, niti u ovom dijelu izjavljene žalbe optuženik nije u pravu. Iako žalitelj pravilno primjećuje da je svjedok A. I. B., kao sin okrivljenika, prigodom ispitivanja na dokaznom ročištu 9. ožujka 2017. pogrešno upozoren u smislu odredbe članka 285. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17. na blagodat nesvjedočenja, jer da se navedena odredba odnosi isključivo na osobu s kojom je okrivljenik u braku ili izvanbračnoj zajednici, a to ovdje nije bio slučaj, navedeni nedostatak ne čini ovu dokaznu radnju nevaljanom, odnosno zbog navedene pogreške ne radi se o nezakonitom dokazu. Naime, iz zapisnika o ispitivanju svjedoka A. I. B. od 9. ožujka 2017. (list 115-117 spisa predmeta) nedvojbeno proizlazi, a što niti žalitelj ne osporava, da se radi o sinu optuženika koji je, sukladno članku 285. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-17. (a ne točki 1.),
I Kž 110/2019-10
oslobođen obveze svjedočenja s obzirom da se radi o srodniku okrivljenika u ravnoj lozi. S obzirom da iz sadržaja ovog zapisnika nedvojbeno proizlazi kako je ovaj svjedok upozoren na blagodat nesvjedočenja, iako je pritom u zapisniku navedena kriva zakonska osnova, te da je u nastavku na jasan i nedvosmislen način upozoren i u smislu članka 285. stavka 3. ZKP/08.-17. „da će se njegov iskaz, ako odluči svjedočiti, bez obzira na njegovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokaz“, nakon čega je isti iskazao kako je „razumio dana upozorenje te da izričito otklanja blagodat nesvjedočenja te da će u ovom postupku svjedočiti“, tada iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi kako je svjedok, prije nego li je dao svoj iskaz na dokaznom ročištu, bio upozoren na valjan i zakonit način, zbog čega i zapisnik o njegovom ispitivanju na dokaznom ročištu predstavlja, suprotno tvrdnjama žalitelja, valjan i zakonit dokaz na kojem se može temeljiti sudska odluka.
7.4. Ističući nadalje prigovor koji se odnosi na ovu žalbenu osnovu optuženik tvrdi kako se pobijana presuda temelji na tzv. plodovima otrovne voćke odnosno na dokazima za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza. Obrazlažući ovaj navod žalitelj smatra kako su policijski službenici, u trenutku kada su obavljali razgovor s A. I. B., ovoga u biti ispitivali u svojstvu osumnjičenika s obzirom da su prethodno, temeljem članka 68. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima (''Narodne novine'' broj 76/09. i 92/14), utvrdili povezanost između njega i osobe koja je koristila mobilni telefon broja … na dan inkriminirajućeg događaja, a sukladno članku 208. stavku 1. ZKP/08.-17. policija ne smije građane ispitivati u svojstvu okrivljenika, svjedoka ili vještaka. Slijedom navedenog, budući da je policija povezala žalitelja s počinjenjem ovog kaznenog djela isključivo preko nezakonitog ispitivanja njegovog sina, to su, po mišljenju žalitelja, i svi daljnji dokazi koji su iz toga proizašli nezakoniti dokazi pa tako i provjera uspostavljanja telefonskih poziva na kojoj se također temelji pobijana presuda.
7.5. Međutim, suprotno tvrdnjama optuženika, u konkretnom slučaju ne radi se o nezakonitom ispitivanju sina optuženika, A. I. B., od strane policijskih službenika tijekom prethodnog postupka i kriminalističkog istraživanja niti se na toj radnji i onome što je iz nje proisteklo temelji pobijana presuda. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da su policijski službenici tijekom kriminalističkog istraživanja, sukladno svojim ovlastima, koje proizlaze iz odredbe članka 208. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.), prikupljali obavijesti od mnogobrojnih građana pa tako i od A. I. B., međutim sve su te službene bilješke sačinjene povodom obavljenih obavijesnih razgovora s građanima, temeljem članka 86. stavka 3. ZKP/08.-17., izdvojene iz spisa predmeta odlukom Županijskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici od 29. studenog 2017. broj K-DO-12/17 (list 262 spisa predmeta), i to prije nego li je dovršena istraga i na njima se nije temeljila podignuta optužnica. Stoga, imajući u vidu prethodno navedeno, policijski službenici su, obavljajući obavijesni razgovor s A. I. B., postupali sukladno odredbi članka 208. stavka 1. ZKP/08.-14. i pri tome ga nisu ispitivali u svojstvu okrivljenika, kako to pogrešno tvrdi žalitelj. Slijedom navedenog je on i dokaz koji se odnosi na provjeru uspostavljanja telefonskih poziva, a koji je nastao kao posljedica naloga koji je izdao državni odvjetnik za provjeru uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata (list 171-
I Kž 110/2019-10 173 spisa predmeta), zakonit dokaz i on ne predstavlja, suprotno tvrdnjama žalitelja, tzv. plod otrovne voćke.
7.6. I na koncu, ističući povredu pretpostavke nedužnosti, žalitelj ističe kako je u ovom kaznenom postupku došlo do kršenja pravila o teretu dokazivanja s obzirom da „Republika Hrvatska nije osigurala da teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika ili optuženika bude na tužitelju“. Također, ukazujući na navedenu povredu, tvrdi da je tijekom postupka žalitelj bio cijelo vrijeme uvjeravan od strane tužitelja i suda da je on dužan dokazati svoju nevinost, iako je po zakonu teret dokaza na tužitelju, a da to, po njegovom mišljenju, ne dovodi u pitanje i obvezu suda da osim inkriminirajućih traži i oslobađajuće dokaze. Kako, po mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud nije tijekom postupka postupio na prethodno opisani način i nije utvrdio sve relevantne činjenice, te je prekršeno pravilo „in dubio pro reo“ odnosno pravilo kaznenog postupka o dokazanosti krivnje izvan svake sumnje.
7.7. Međutim, kada se imaju u vidu ovakvi prigovori žalitelja, po ocjeni drugostupanjskog suda, u biti se radi o prigovorima kojima se osporava odnosno pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica i zaključaka suda prvog stupnja u odnosu na to je li nešto što je pravno odlučno dokazano ili ne odnosno je li zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela osnovan i pravilan te iz kojih provedenih dokaza takav zaključak doista i proizlazi, to onda ne predstavlja povredu koja se odnosi na pretpostavku nedužnosti, kako to pogrešno tvrdi žalitelj, već bi se eventualno moglo raditi o prigovorima činjenične naravi, o čemu će biti više govora kada će se razmatrati dio žalbe koji se odnosi na činjenična utvrđenja.
7.8. Uslijed prethodno iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje ukazuje optuženi M. I., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., pazi po službenoj dužnosti.
8. U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim za kazneno djelo na temelju „zatvorenog kruga indicija“, a da druge činjenice koje sud navodi u pobijanoj presudi nemaju dovoljnu dokaznu snagu za donošenje osuđujuće presude pa je na taj način, po njegovom mišljenju, došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika jer ga je u takvoj činjeničnoj situaciji, kada nije dokazano da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo, sud trebao, uz primjenu pravila „in dubio pro reo“, istoga osloboditi optužbe.
8.1. Međutim, kada se imaju u vidu ovakvi prigovori žalitelja, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne radi se o prigovorima koji se odnose na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. – 6. ZKP/08.-17., već se, u biti, radi o razlozima činjenične naravi kojima se osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica i ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda u odnosu na ocjenu dokaza i kaznenopravnu odgovornost optuženika za inkriminirano kazneno djelo, a o tome će također biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na činjenična utvrđenja. No, unatoč tome, drugostupanjski je sud pobijanu presudu
I Kž 110/2019-10
ispitao i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., te pri tome nije utvrđeno da bi na štetu optuženog M. I. bio povrijeđen kazneni zakon. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama žalitelja, nije osnovana niti žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.
9. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj tvrdi da niti iz jednog provedenog dokaza, materijalnog ili personalnog, ne proizlazi da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu, tvrdi da se niti jedan od materijalnih dokaza ne može dovesti u direktnu vezu s optuženikom, pri čemu niti ispitani svjedoci (M. M.1 , M. M.2 i M. M.3 ) nemaju neposrednih ili posrednih saznanja o počinitelju ovog kaznenog djela, kao što takvih saznanja nemaju niti ispitani svjedoci A. I. B., sin optuženika, te M. I., otac optuženika. Također smatra da niti na temelju provedene provjere uspostavljanja telekomunikacijske veze nisu utvrđene nikakve činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da je optuženik u inkriminiranom razdoblju doista bio u kući oštećene M. M.1 pa da je stoga, po mišljenju žalitelja, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela.
9.1. Međutim, iako je ovaj žalitelj djelomično u pravu kada tvrdi da niti jedan izvedeni dokaz, materijalne ili personalne prirode, neposredno ne upućuje na optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela, isti u potpunosti zanemaruje činjenicu da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi detaljno, savjesno i temeljito analizirao sve izvedene dokaze, kako zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi te je potom tako utvrđene odlučne činjenice doveo i u vezu s obranom optuženika, a kako bi upravo na taj način provjerio istinitost, uvjerljivost i vjerodostojnost njegovih navoda kojima on u cijelosti poriče izvršenje inkriminiranog kaznenog djela i činjenicu da bi se u to vrijeme nalazio na području na kojem je ovo kazneno djelo počinjeno, tvrdeći da se tada, s jednim svojim prijateljem, nalazio na području grada K..
9.2. Naime, iz izvršene provjere uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata za SIM karticu broja ... kojom se koristio A. I. B. i SIM karticu ..., čiji je vlasnik optuženik, proizlazi kako su 14. siječnja 2018. ostvareni kontakti u četiri navrata, s time da je zadnji kontakt ostvaren u 14:16:44 sati, pri čemu je lokacija optuženika bila u blizini lokacije S. ..., Z., a gdje je smješten repetitor koji je evidentirao taj kontakt, a ti podaci se u cijelosti podudaraju s tvrdnjama svjedoka A. I. B. da je toga dana došao kod tate (optuženika) u D., gdje je s njim i njegovom djevojkom popio kavu, nakon čega je krenuo svojoj kući u J. te je pritom povezao i svog oca i putem ga ostavio u K. S. kod trgovine „K.“. Isto tako iz navedene provjere proizlazi kako je slijedećeg dana odnosno 15. siječnja 2017. u jutarnjim satima ostvareno 8 kontakata između SIM kartice ..., za koju nije utvrđen vlasnik, i SIM kartice ..., koju je koristio A. I. B., u razdoblju od 08:35:17 sati do 09:11.02 sata, pri čemu su tih osam kontakata jedini kontakti ostvareni putem SIM kartice ..., od čega je lokacija za četiri poziva repetitor u P., dok su preostala četiri poziva registrirana na području S.. Kada se uz navedeno ima u vidu dio iskaza svjedoka A. I. B. koji je izjavio „da ga je slijedeće jutro nazvao tata i tražio da ga pokupi u S., što je bilo oko 8 ili 9 sati“ te da je nakon toga on „otišao u S., popili su kavu i on je otišao malo do Z....“, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, a to je jedino životno i logično, da je SIM karticu broja ...
I Kž 110/2019-10
koristio upravo optuženi M. I., i to isključivo radi kontakata sa svojim sinom, a ne netko drugi, pa tako niti izvjesni I., koga je optuženik spominjao u svojoj obrani. Naime, da je obrana optuženika istinita u dijelu gdje je naveo kako ga to jutro I. nije mogao voziti u Z. jer ga je netko nazvao, tada bi na toj SIM kartici broja ..., osim poziva sina optuženika, bio registriran i taj eventualni poziv, a to ovdje nije bio slučaj, kao što niti u jednom trenutku za tu SIM karticu nije registrirano da bi se u inkriminiranom razdoblju nalazila na području grada K., odnosno repetitora koji su tamo smješteni. Slijedom ovakvih utvrđenja, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako se radi o izmišljenoj osobi po imenu I. te da isti nema nikakve veze s dolaskom optuženika u K. S. jer je nelogična, neuvjerljiva i neživotna tvrdnja optuženika da bi radio određenu uslugu koju je spomenuo u svojoj obrani osobi koju dovoljno dobro ne poznaje, ne zna joj prezime i neke druge osobne podatke na osnovu kojih bi se ta osoba eventualno mogla identificirati i pronaći, kao što je neuvjerljiva i neživotna njegova tvrdnja da bi s takvom osobom čitavu noć, pa sve do jutra, proveo u automobilu, u zimsko doba godine, čekajući isto tako neku njemu nepoznatu osobu radi navodnog preuzimanja kombija. Kada se uz sve naprijed navedeno ima u vidu i iskaz oštećene M. M.1 , a iz kojeg proizlazi da je ona to jutro ustala između 7,00 i 7,30 sati, nakon čega se spustila u ljetnu kuhinju, te je potom inkriminirani događaj započeo i trajao negdje oko pola sata, te iskaz svjedoka M. M. iz kojeg proizlazi da je oko 8,00 sati saznao da mu je majka opljačkana i da je već u 8,20 sati bio kod nje u kući, tada prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako iz navedenih dokaza i tako utvrđenih činjenica nedvojbeno proizlazi da je ovo kazneno djelo dovršeno oko 8,00 sati, a kako je optuženik svog sina prvi puta nazvao u 8:35:17 sati, koji poziv je zabilježio repetitor u P., koje mjesto je udaljeno 8 km od K. S., tada se navedeni vremenski intervali u cijelosti podudaraju sa slijedom događanja kako ga je opisala i oštećena M. M.1 te doista ukazuju na mogućnost da se optuženik u navedenom vremenskom intervalu objektivno mogao, s otuđenim automobilom, dovesti do P. i potom nazvati svog sina. Stoga nije osnovana tvrdnja optuženika kada ističe da iz provedenih dokaza nije moguće na nedvojbeni način zaključiti da se on u inkriminiranom razdoblju nije mogao nalaziti na mjestu počinjenja ovog kaznenog djela, već da se nalazio na sasvim drugom mjestu i s drugom osobom.
9.3. Također nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenicu da je iz sefa kuće otuđen iznos od 25.000,00 eura. Argumentirajući ovaj dio žalbe optuženik navodi kako je sud prvog stupnja olako prihvatio tvrdnju oštećenog M. M.2 da mu je tom prigodom iz sefa otuđen upravo navedeni iznos jer da ničim nije dokazao kako je stekao navedeni novčani iznos odnosno da tu tvrdnju ni na koji način nije dokazao. Međutim, žalitelj zanemaruje činjenicu da iz iskaza svjedoka M. M.1 , M. M.2 i M. M.3 nedvojbeno proizlazi da se radi o novcu oštećenog M. M.1 i njegove supruge, koji novac predstavlja njihovu ušteđevinu, pri čemu je logično i životno da većina ljudi, kada drži ušteđevinu u kući, o tome ne posjeduje odgovarajuću dokumentaciju kojom bi dokazali porijeklo navedene ušteđevine, ali pritom zasigurno dobro znaju o kojem iznosu se u konkretnom slučaju radi. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica da su svjedoci M. M.1 I M. M.2 , tijekom istrage i na raspravi, na potpuno identičan i suglasan način iskazivali kako o porijeklu tog novca, tako i o njegovom iznosu, tada je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se
I Kž 110/2019-10
radilo upravo o tom iznosu koji su oni naveli, pa stoga niti u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika u odnosu na ovakva utvrđenja suda prvog stupnja.
9.4. Slijedom svega naprijed navedenog, i po mišljenju suda drugog stupnja, pravilno je prvostupanjski sud na temelju činjenica koje predstavljaju zatvoreni krug indicija zaključio da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela te da ne postoji niti jedna utvrđena činjenica koja bi ga isključila kao počinitelja predmetnog djela i koja bi ukazivala na to da bi počinitelj mogla biti neka druga osoba, a ne optuženik. Naime, kada se povežu kronološki utvrđene činjenice i okolnosti koje su utvrđene tijekom dokaznog postupka, tada iz iskaza svjedoka A. I. B. proizlazi da je on optuženika pred večer 14. siječnja 2017. ostavio K. S., u neposrednoj blizini kuće u kojoj je slijedeće jutro počinjeno kazneno djelo razbojništva te da ga je potom slijedeće jutro „pokupio“ u S., gdje je naknadno pronađen i automobil oštećene M. M.1 , pri čemu se ponovno ističe kako nema niti jednog dokaza koji bi potvrdio navode optuženika da je tu večer proveo na području grada K.. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica da su ovakvi navodi svjedoka A. I. B. potkrijepljeni i analizom uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata, iz koje proizlazi kako je to jutro nakon počinjenog djela optuženik u osam navrata, u relativno kratkom vremenskom razdoblju, kontaktirao svoga sina s lokacija koje su bile na putu između K. S. i S. te kada se ima u vidu okolnost koja proizlazi iz snimaka nadzorne kamere da je počinitelj cijelu noć proveo u garaži oštećene M. M.1 , a s druge strane okolnost da je počinitelj bio jako dobro upoznat s rasporedom prostorija i financijskom i materijalnom situacijom oštećenika te da je upravo sin optuženika, a što nije bilo niti sporno, nekoliko mjeseci radio u firmi M. B., vlasništvo oštećene M. M.1 , logičan je i ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik upravo iz razgovora sa svojim sinom saznao da oštećena M. M.1 živi sama, da je garaža uvijek otključana i da kroz nju može bez problema doći do ljetne kuhinje i preostalog dijela kuće te da se u kući nalazi novac i sef, a koje informacije je onda i iskoristio prilikom počinjenja ovog kaznenog djela. Dakle, i po ocjeni drugostupanjskog suda, kada se sve ove utvrđene činjenice međusobno povežu u jednu logičnu cjelinu tada je potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda da one u svome zbiru predstavljaju jedan zatvoreni krug indicija iz kojih se logički može izvući jedan jedini mogući zaključak, a to je da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela.
9.5. Isto tako nije u pravu optuženik kada tvrdi da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelj ističe da je sud prvog stupnja tijekom dokaznog postupka trebao zatražiti podatke od telekomunikacijskog operatera za mobitel oštećene M. M.1 , s obzirom da iz posebnog izvješća Policijske uprave zagrebačke proizlazi da je počinitelj ovog kaznenog djela otuđio i njezin mobitel pa da bi se na taj način moglo pratiti njegovo kretanje. Nadalje smatra da je trebalo utvrditi na koji način je počinitelj ušao u garažu jer da na vratima nisu uočeni tragovi mehaničkih oštećenja te da je trebalo provesti DNK vještačenje tri pronađena opuška cigareta s poda garaže te je također trebalo vještačiti sve tragove crvene boje nalik na krv, a ne samo jedan, a da je trebalo utvrditi i kome pripada trag cipele pronađen u dvorištu kuće. Žalitelj također tvrdi da je trebalo ispitati oštećenog M. M.2 na okolnost zbog čega je u sefu držao dvije puške i pištolj te je li imao dozvole za navedeno oružje te kako je stekao iznos od 25.000,00 eura, a te okolnosti je, po mišljenju žalitelja, trebalo ispitati i njegovu suprugu.
I Kž 110/2019-10
9.6. Međutim, iako žalitelj kroz ovu žalbenu osnovu pokušava ukazati na dokaze koje je prvostupanjski sud propustio provesti tijekom dokaznog postupka, svi ovi dokazi se, po ocjeni suda drugog stupnja, ne odnose na odlučne činjenice i kao takvi nemaju direktne i neposredne veze s optuženikom odnosno onom bitnom i odlučnom činjenicom u ovom kaznenom postupku, a koja se tiče ocjene je li optuženik počinitelj ovog inkriminiranog kaznenog djela ili ne odnosno postoje li dokazi za tako nešto ili ne.
9.7. Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženog M. I., u potpunosti i na pravilan način utvrđeno pa se i u tom dijelu žalba optuženika također ukazuje neosnovanom.
10. Iako optuženi M. I. uvodno ističe da se žali i zbog odluke o kazni, nastavno ne obrazlaže ovu žalbenu osnovu pa je ovaj sud pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-22., ispitao i u odnosu na odluku o kazni.
10.1. Sud prvog stupnja je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom individualiziranom kaznom u potpunosti ostvarila zakonska svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.
10.2. Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi, dok je kao otegotnu okolnost pravilno cijenio činjenicu da je optuženik ovo kazneno djelo prethodno pomno isplanirao do najsitnijih detalja, da je unaprijed pripremio špagu za vezanje ruku i nogu oštećenice te da se nakon počinjenog djela s njezinim automobilom odvezao do S., a to njegovom postupanju daje dodatnu kriminalnu količinu koja nadilazi onu koja je uobičajena kod počinjenja ovakvih kaznenih djela, da je prilikom počinjenja djela iskazao izrazitu upornost te da se radi o znatnoj količini otuđenog novca.
10.3. S obzirom na sve naprijed navedeno, kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a koja je pobijanom presudom izrečena optuženiku, ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje (izravna namjera), pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno. Navedenom kaznom na potpuno nedvojbeni način izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio ovakva i druga kaznena djela, ali isto tako poslat će se nedvosmislena poruka i drugim članovima društvene zajednice o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja svih njihovih počinitelja. Na taj način, upravo ovakvom kaznom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
I Kž 110/2019-10
10.4. Stoga se blažom kaznom, a imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, ne bi se mogle ostvariti svrhe kažnjavanja propisane zakonom.
11. I na koncu, nije u pravu žalitelj ni kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik tvrdi kako je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da troškove branitelja po službenoj dužnosti treba snositi optuženik jer da je to suprotno načelima pružanja pravne pomoći te osiguravanja prava na branitelja za kazneno djelo za koje je obavezna obrana.
11.1. Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, i odluka o troškovima kaznenog postupka je pravilna i zakonita. Naime, člankom 148. stavkom 1. ZKP/08.-17. propisano je da će sud, kada okrivljenika proglasi krivim, presudom istom naložiti da podmiri i troškove kaznenog postupka, a u smislu članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08.-17. troškovi kaznenog postupka obuhvaćaju, između ostalog, i nagradu i nužne izdatke branitelja, pa tako i branitelja po službenoj dužnosti. Stoga je prvostupanjski sud pravilno, u situaciji kada je pobijanom presudom optuženika proglasio krivim, istoga obvezao na plaćanje troškova branitelja po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17., što međutim ne znači da optuženik, ako se njegovo imovinsko stanje u međuvremenu pogorša, ne može zatražiti da se postupi u skladu s odredbom članka 148. stavka 6. ZKP/08.-22.
12. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi M. I. pobija prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08.-22., žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 18. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo, v.r.
