REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-2777/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja TLO – COMMERCE d.o.o. za trgovinu i usluge, iz Osijeka, Bunska 8, OIB 49205328648, kojeg zastupa punomoćnik Juraj Marinić, odvjetnik u Osijeku, Gundulićeva 5, protiv tuženika LJEKARNE SRCE – LJEKARNE OSJEČKO- BARANJSKE ŽUPANIJE, iz Osijeka, Lorenza Jagera 24, OIB 51944919663, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Burić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Burić & Mišljenović Dasović j.t.d. u Osijeku, Europske avenije 12/I, radi naknade štete u iznosu od 11.250,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-72/2022-9 od 19. svibnja 2022., 18. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-72/2022-9 od 19. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.250,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud obvezao tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.400,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 19. svibnja 2022. do isplate prema istoj stopi tih kamata (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje od tuženika naknadu štete u visine neplaćene zakupnine za ožujak 2022. godine budući da je tuženik ranijom izjavom od 22. ožujka 2021. neosnovano raskinuo Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je bio sklopljen na određeno vrijeme (rok od pet godina, to jest do 1. svibnja 2025.) pozivajući se pri tome na promijenjene okolnosti u smislu članka 369. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21). Slijedom navedenog, prvostupanjski sud smatra da tužitelj zbog tuženikova neosnovanog raskida ugovora osnovano potražuje naknadu štete u visini zakupnine koju bi ostvario za navedeni mjesec, a koju nije uspio ostvariti jer se na njegov oglas objavljen putem Interneta nitko nije javio. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer prvostupanjska presuda nije razumljiva te ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a razlozi koji su navedeni su potpuno nejasni i proturječni sami sebi i dokazima provedenima tijekom postupka. Žalitelj ističe da je pred istim sudom pokrenuo postupak radi raskida ugovora o zakupu, a predmet se vodi pod poslovnim brojem P-120/21 te odluka suda u tom predmetu predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak. Žalitelj smatra da je stoga bilo potrebno prekinuti ovaj postupak do okončanja navedenog postupka što sud nije učinio. Žalitelj također ističe da presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se raskida ugovor o zakupu poslovnog prostora od 29. travnja 2021. nije pravomoćna. Dakle, premda sud smatra da se raskid ugovora utvrđuje konstitutivnom presudom iz čega proizlazi kako zapravo ugovor o zakupu nije raskinut, u ovom postupku dosuđuje iznos naknade štete koja, ukoliko ugovor o zakupu nije raskinut, još nije ni nastala. Zbog navedenog, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Dakle, tek kada bi sud utvrdio raskid ugovora, tužitelj bi eventualno mogao imati pravo na naknadu štete i povezano s time sud je također bio u obvezi utvrditi je li tužitelj učinio sve što je mogao kako bi otklonio štetu, no sud je odbio sve dokazne prijedloge na navedeno i to bez ikakvog obrazloženja. Zbog navedenog, ostaje neriješeno pitanje je li tužitelj mogao dati predmetni prostor u zakup, a na koje pitanje sud nije odgovorio. Pogrešno je sud odlučio i kada nije spojio predmete jer tužitelj na temelju iste činjenične i pravne osnove podnosi iste tužbe za svaki mjesec posebno. Žalitelj predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove uključujući i trošak žalbe u iznosu od ukupno 2.362,50 kn, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da su 29. travnja 2020. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora (br. 01.2020) na temelju kojeg je tužitelj kao zakupodavac predao tuženiku kao zakupniku u zakup poslovni prostor koji se sastoji od skladišta površine 189 m² i uredskog prostora površine 25 m², dok se tim ugovorom tuženik obvezao plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od 11.250,00 kn (uvećanu za porez na dodanu vrijednost) i to do 10-og u mjesecu (članak 2. tog Ugovora; str. 6. spisa). Iz tog Ugovora proizlazi da je sklopljen na razdoblje od 5 godina (članak 6. Ugovora; str. 7. spisa) te da se može raskinuti u slučaju grubog kršenja ugovornih odredbi s time da prije aktiviranja klauzule o raskidu ugovora nezadovoljna stranka mora suprotnu stranku upozoriti na kršenje ugovorih odredbi i dati joj rok od 15 dana za otklanjanje nedostataka, a ako se u navedenom roku nedostaci ne otklone stranka ima pravo na jednostrani raskid ugovora u kojem slučaju otkazni rok iznosi 30 dana od dana zaprimanja otkaza (članak 8. Ugovora; str. 7. spisa). Nadalje, između stranaka je nesporno da je tuženik kao zakupnik uputio tužitelju dopis od 17. ožujka 2021. kojim je raskinuo ugovor s pozivom na odredbu članka 369. Zakona o obveznim odnosima (zbog pandemijske krize je u potpunosti prestala potreba za korištenjem skladišnog prostora) te s obzirom na to da tužitelj 22. ožujka 2021. nije pristupio primopredaji poslovnog prostora, tuženik je ključeve poslovnog prostora 26. ožujka 2021. predao javnom bilježniku Tatjani Kovačev radi dostave tužitelju pa se time, a kako to i tužitelj navodi u točki 3) tužbe, „zaključuje da je (tuženik) s danom 22. ožujka 2021. napustio predmetni prostor i opisanim ga putem predao tužitelju u posjed” (str. 2. spisa). Sukladno navedenom, tužitelj je 24. svibnja 2021. u 11:38 sati (str. 22. spisa), 17. lipnja 2021. u 12:07 sati (str. 27. spisa), 17. prosinca 2021. u 11:53 sati (str. 32. spisa) i 1. ožujka 2022. objavljivao oglas putem Interneta (internetske stranice www.njuskalo.hr/poslovni- prostor-osijek) kojim je uputio opću ponudu za sklapanje ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa zakupninom u iznosu od 11.255,00 kn u smislu članka 254. Zakona o obveznim odnosima s time da je taj oglas 14. prosinca 2021. objavio i putem internetske stranice www.index.hr.oglasi (str. 33-35. spisa), no prema navodima tužitelja (novi) ugovor o zakupu nije sklopljen jer nije bilo interesa potencijalnih zakupoprimaca. Zbog navedenog, tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete (izmakle koristi-neostvarene zakupnine) za mjesec ožujak 2022. godine, a zbog (prema mišljenju tužitelja) nezakonitog tuženikova otkaza Ugovora i to u iznosu od 11.250,00 kn s pripadajućom kamatom.

S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporavao tužiteljevu tvrdnju da nije mogao raskinuti predmetni Ugovor o zakupu poslovnog prostora zbog nastanka izvanrednih okolnosti u smislu članka 369. Zakona o obveznim odnosima, između stranaka je prvenstveno sporno je li tuženik osnovano raskinuo predmetni ugovor, a što bi predstavljalo protupravnu štetnu radnju tuženika. Osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao i visinu tužbenog zahtjeva predlažući provođenje građevinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja „tržišne vrijednosti cijene zakupa” (zakupnine) odnosno radi utvrđivanja najniže realne cijene za koju bi se predmetni prostor mogao odmah dati u zakup kako bi se utvrdilo „je li tužitelj učinio sve što je mogao kako bi otklonio štetu” (str. 46.-47. spisa). U podnesku od 4. travnja 2022. tužitelj se protivio tom tuženikovu dokaznom prijedlogu smatrajući da je irelevantno koliko bi po vještaku iznosila tržišna cijena zakupa jer je predmet spora naknada štete-izgubljene zarade, a to je u visini mjesečne zakupnine po ugovoru između stranaka (str. 65. spisa). Na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. svibnja 2022. prvostupanjski je sud odbio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza građevinskim vještačenjem (kao i preostale dokazne prijedloge obiju stranaka) te je izvršio uvid u isprave priložene spisu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da se tuženik tijekom spora neosnovano pozivao na odredbu članka 369. Zakona o obveznim odnosima smatrajući da je zbog promijenjenih okolnosti osnovano raskinuo Ugovor o zakupu poslovnog prostora (br. 01.2020) od 29. travnja 2020. Naime, prema članku 369. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Nadalje, prema stavku 5. istoga članka Zakona o obveznim odnosima ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da stranka može od suda zahtijevati raskid (ili izmjenu) ugovora zbog izvanrednih okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora, a u slučaju ako sud izrekne raskid ugovora druga ugovorna stranka može zahtijevati naknadu pravičnog dijela štete koju zbog toga trpi.

Slijedom navedenog, budući da se ugovor zbog promijenjenih okolnosti raskida isključivo (pravomoćnom) sudskom odlukom, a ne izjavom jedne stranke, to tuženik kao zakupnik nije mogao osnovano raskinuti ugovor o zakupu poslovnog prostora pozivom na promijenjene okolnosti. Osim toga, premda je između stranaka nesporna i činjenica da je tuženik (kao tužitelj) pred prvostupanjskim sudom pokrenuo spor koji se vodio pod poslovnim brojem P-120/21 u kojem je postavio (kao eventualni) tužbeni zahtjev za raskidom Ugovora zakupu poslovnog prostora broj 01.2020 od 29. travnja 2020., prvostupanjski sud nije konstitutivnom odlukom raskinuo taj Ugovor prije isteka mjeseca ožujka 2022. godine za koji mjesec tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu štete u obliku izmakle koristi zbog neostvarene zakupnine; štoviše, prema prilogu tuženikova odgovora na tužbu prvostupanjski sud je (nepravomoćnom) presudom poslovni broj P-120/21 od 14. siječnja 2022. odbio taj konstitutivni tužbeni zahtjev (ovdje) tuženika kao i tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je predmetni ugovor o zakupu raskinut 22. ožujka 2021. (str. 54. -59. spisa). Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je odlučio ne prekidati ovaj parnični spor do pravomoćnog okončanja spora poslovni broj P-120/21, a što je tijekom postupka predlagao tuženik.

6. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik počinio protupravnu štetnu radnju time što je neosnovano raskinuo Ugovor o zakupu poslovnog prostora (br.01.2020) od 29. travnja 2020. Naime, prema odredbi članka 22. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj: 125/11, 64/15 i 112/18) ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je sklopljen. Slijedom navedenog, budući da prema ugovoru tuženik poslovni prostor započeo koristiti 1. svibnja 2020., a ugovor je sklopljen na razdoblje od 5 godina, to taj ugovor nije prestao prije tuženikove izjave o raskidu ugovora zbog proteka vremena. Jednako tako, s obzirom na to da tuženik ni u svom dopisu od 17. ožujka 2021. sa str. 10. spisa kojim je raskinuo (pravilno, otkazao) ugovor, kao ni tijekom cijelog postupka nije iznio činjenicu da tužitelj nije doveo poslovni prostor u stanje u kojemu ga je bio dužan predati odnosno održavati u smislu članka 27. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora odnosno da tužitelj nije izvršavao svoje ugovorne obveze, to ne postoje ni opravdani razlozi za otkaz ugovora o zakupu u smislu članka 28. navedenog Zakona odnosno članka 8. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 29. travnja 2020.. Prema tome, budući da je tuženik neosnovano otkazao/raskinuo ugovor o zakupu poslovnog prostora kojeg je sklopio s tužiteljem, time je počinio protupravnu štetnu radnju čime je ispunjena jedna od zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

7. S obzirom na to da je tužitelju nastala šteta upravo zbog toga što je tuženik neosnovano otkazao/raskinuo ugovor o zakupu poslovnog prostora, to postoji i uzročno posljedična veza između tuženikove protupravne štetne radnje i štete nastale tužitelju. Naime, da tuženik nije raskinuo ugovor o zakupu, tužitelj bi za mjesec ožujak 2021. godine ostvario ugovorenu zakupninu u iznosu od 11.250,00 kn čime je tuženik spriječio tužitelja u povećanju njegove imovine. Prema tome, budući da je tuženik kao štetnik neosnovano otkazao/raskinuo ugovor o zakupu poslovnog prostora kojeg je sklopio s tužiteljem, to su u konkretnom predmetu ispunjene sve zakonske pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima.

Upravo zbog navedenog, tuženikova žalba je neosnovana pa je stoga pobijanu prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 18. siječnja 2023.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak

Broj zapisa: eb30f-22784

Kontrolni broj: 02271-3f5a8-baea2

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jelena Čuveljak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.