Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-13/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež, sastavljenom od sutkinja dr. sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog OD zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točka 2. u vezi s člankom 153. stavak 1. i člankom 152. stavak 1 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 15. studenog 2021. broj Kzd-1/2021-25, u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se optuženi OD za kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točka 2. u vezi s člankom 153. stavak 1. i člankom 152. stavak 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 13. veljače 2020. do 14. veljače 2020.

II Odbija se žalba optuženog OD kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu proglašen je krivim optuženi OD da je počinio kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 2. u vezi s člankom 153. stavak 1. i člankom 152. stavak 1. KZ/11. te je na temelju navedene zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

1.1. Na temelju članka 54.KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. veljače 2020. do 14. veljače 2020.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., dalje: ZKP/08.-VIII) optuženi OD je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08.-VIII, te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja i opunomoćenice oštećenice.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik i optuženik po braniteljici, odvjetnici Gordani Peraković Turković.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni (članak 467. točka 4. u vezi s člankom 471. stavak 1. ZKP/08.-VIII) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona (u žalbi se navodi pogrešne primjene materijalnog prava), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, predlaže da se žalba prihvati, ukine pobijana presuda i optuženika oslobodi optužbe, a podredno predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-VIII, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

6. Neosnovano optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer, "iz obrazloženja pobijane presude je vidljivo da su navodi suda kontradiktorni s provedenim dokaznim postupkom odnosno kazneno djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret nije potkrijepljeno dokazima već samo proizlazi iz poruke oštećene odaslane trećoj osobi.", izražavajući nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala, što je prigovor činjenične naravi te će shodno tome biti razmatran u okviru te žalbene osnove. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje međusobno uspoređuje i konfrontira te shodno tome pozitivno vrednuje iskaz oštećenice, svjedoka HD i MD, dok ne prihvaća obranu optuženika uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti.

6.1. Jednako tako, bez značaja su za pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima žalitelj polemizira zašto je mjera opreza zabrane i uspostavljanja odnosa, osim prema oštećenici, izrečena i prema njenoj prijateljici, svjedokinji UD, koja tijekom postupka, kako osnovano ističe optuženik, nije bila ispitana, a to iz razloga, jer je oštećenica potvrdila da svjedokinja nema saznanja o događaju, s obzirom o tome tada nije nikome govorila. Stoga je logično, da u optužnici nije ni predložena kao svjedok.

6.2. Slijedom navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema članku 476. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., i 80/22. - dalje: ZKP/08.-IX).

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećenice, da se radi o osobi lake mentalne retardacije, da je događaj izmišljen odnosno iskrivljen, da se nije dogodio 2017. godine, te da oštećenica nije mogla shvatiti da se radi o nasilnom spolnom odnošaju.

7.1. Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je dokazna građa sveobuhvatno i temeljito ocijenjena, uz pravilan zaključak da je optuženik izvršio nasilni spolni odnošaj sa oštećenicom.

7.2. Prije svega, razumna je i uvjerljiva argumentacija prvostupanjskog suda o prihvaćanju iskaza oštećenice vjerodostojnim jer na pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice upućuje nalaz i mišljenje psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice. Iz provedenog vještačenja razvidno je da oštećenica ima dovoljno razvijen moralni i kognitivni kapacitet, razlikuje istinu od laži i razumije posljedice laganja. Unatoč sniženih intelektualnih kapaciteta, čija se razina intelektualnog funkcioniranja može opisati dijagnozom lake mentalne retardacije, oštećenica je sposobna dati vjerodostojan iskaz. Upravo zbog lakog intelektualnog onesposobljenja i emocionalnog poremećaja, prema nalazu vještaka, oštećenica je ranjiva osoba u odnosu na druge osobe iste dobi i prosječnog intelektualnog kapaciteta bez duševnih smetnji.

7.3. Iako optuženik nastoji obezvrijediti iskaz oštećenice, jer je prvostupanjski sud izmijenio vrijeme počinjenja djela umjesto prema optužbi "30. 3. 2017." na "točno neutvrđeni dan 2017.", valja napomenuti da oštećenica nije sa sigurnošću navela kao datum počinjenja djela 30. ožujak 2017., ali ustraje u tvrdnji da je bila silovana u dobi od 16 godina i da je nakon toga postala problematičnog ponašanja (a zbog straha nije se nikome povjerila). Prvostupanjski sud je za navedenu činjeničnu izmjenu dao u svemu prihvatljive razloge u točki 14. pobijane presude, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer se temelje na rezultatu psihijatrijskog vještačenja da oštećenica ima blaže smetnje vremenske orijentacije zbog čega teško stavlja događaje u vremenski okvir, a logično je da se to odnosi na točno određenje datuma počinjenja djela.

7.4. Isto tako, upravo je njen otac HD, koji je branio vezu sa optuženikom jer je maloljetna i s posebnim potrebama, potvrdio progresiju smetnji u ponašanju oštećenice u 2017. godini, kod kuće i u školi, ne znajući da je silovana, zbog čega je u srpnju te godine privremeno smještena u Dom za odgoj djece i mladeži Karlovac. I svjedok MD ima saznanja da je oštećenica u srednjoj školi bila lošeg ponašanja, da joj je otac branio vezu sa optuženikom, da je zbog toga s njim bila u lošim odnosima zbog čega je kraće vrijeme boravila u njegovoj kući.

7.5. Imajući na umu spomenute dokaze, s pravom je sud prvog stupnja otklonio tezu obrane da je oštećenica poglavito zbog intelektualnog deficita izmislila događaj. Naime, ona nema razloga za lažno terećenje optuženika, s obzirom da se za ovo kazneno djelo saznalo slučajno, pregledom njenog mobitela [broj telefona]. godine povodom drugog događaja i upravo sadržaj poruka, uz iskaz oca, svjedoka HD i MD upućuje na objektivnost njenog prikaza događaja i potvrđuje da je oštećenica silovana kada je imala 16 godina, dakle, kada je bila maloljetna, što znači da je sa optuženikom bila u vezi 2017. godine, a ne u 2019. kako tvrdi optuženik. Isto tako problematiziranje sposobnosti oštećenice da shvati da se radi o nasilnom spolnom odnosu, valja istači da se radi o promašenoj tvrdnji optuženika, jer učin teškog kaznenog djela silovanja nedvojbeno proizlazi iz terećenja žrtve, oštećene PD, koja je detaljno i dojmljivo opisala pretrpljeno spolno zlostavljanje tijekom kojeg je optuženik, uz primjenu fizičke sile, slomio njen otpor i obavio nasilni vaginalni spolni odnošaj.

7.6. Pored toga, što se tiče optuženikovih brojnih prigovora koje ističe u žalbi (da je nejasan odnos oštećenice s ocem, da prema iskazu svjedoka MD optuženik nije bio agresivan prema oštećenici, da na mobitelu optuženika nisu nađeni elementi koji ga povezuju s događajem), radi se o manje bitnim detaljima koji nemaju presudnu važnost kod ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene,dok je mijenjanje činjeničnog optuženja ovlast državnog odvjetnika.

7.7. Iz navedenih je razloga neutemeljena žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te s tim u vezi i zbog povrede kaznenog zakona (u žalbi se navodi materijalnog prava) koja se u žalbi posebno ne obrazlaže već naznačuje kao posredna povreda, a ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.-IX nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bila ostvarena povreda kaznenog zakona.

8. Optuženik uvodno ističe žalbeni osnov odluke o kazni, ali ju posebno ne obrazlaže. Državni odvjetnik pak ukazuje da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine preblaga.

8.1. Razmotrivši odluku o kazni i žalbene navode državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je državni odvjetnik u pravu kada u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud precijenio olakotnu okolnost da je otac jednog djeteta (nije poznata starost djeteta), jer ta okolnost nema takav značaj da bi sama za sebe opravdavala kažnjavanje bliže zakonskom minimumu. Nasuprot tome, nije u dovoljnoj mjeri otegotnim cijenio da je optuženik osuđivan za istovrsno kazneno djelo, pomaganje u podvođenju (članak 195. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.)), dakle, iako je ranije osuđivan za kazneno djelo iz sfere spolnosti, ponovno čini kazneno djelo protiv spolne slobode, a osuđen je i za kazneno djelo omogućavanja trošenja droge, što ukazuje da optuženik svjesno krši zakonske norme, jasno izražava kriminalnu volju, dok ranija osuda u smislu specijalne prevencije na optuženika evidentno nije djelovala da se ubuduće suzdrži od činjenja kaznenih djela, već je njegovo kriminalno postupanje progradiralo činjenjem teškog kaznenog djela.

8.2. Stoga je, po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, opravdana žalba državnog odvjetnika da se postizanje svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11., imajući u vidu težinu počinjenog kaznenog djela i osobu optuženika, može postići tek bezuvjetnom kaznom zatvora u trajanju od tri godine, koja je u cijelosti adekvatna okolnostima počinjenja djela te ličnosti optuženika, koja kazna će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka, a ujedno će u potrebnoj mjeri izraziti društveni prijekor i upozorit će se drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Stoga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika u odluci o kazni i optuženik je za teško kazneno djelo protiv spolne slobode na štetu PD, kao posebno ranjive osobe zbog njene dobi, te emocionalnog poremećaja u vidu nezrelog ponašanja i poteškoća u intelektualnom razvoju, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu je optuženiku na temelju članka 54 KZ/11. uračunato vrijeme oduzimanja slobode. Iako se državni odvjetnik zalaže da se u većoj mjeri cijeni način izvršenja djela, da je optuženik bio svjestan intelektualne insuficijencije i poteškoća u razvoju te razlike u godinama, koje okolnosti bi njegovom postupanju davala teži značaj, valja imati na umu da se radi o obilježjima težeg kaznenog djela pa ne mogu biti cijenjene i kao otegotne okolnosti, a sve s obzirom da način počinjenja djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, pa i stupanj kriminalne volje optuženika ne odstupaju od uobičajenog obrasca ponašanja kod počinjenja kaznenih djela protiv spolne slobode. Jednako tako, očitovanje optuženika o optužbi na način da se ne smatra krivim je njegovo procesno pravo te mu se, protivno stanovištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, s obzirom da optuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka poriče počinjenje djela, izostanak kajanja i žaljenja ne može cijeniti otegotnim.

8.3. Slijedom navedenog, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da je kazna zatvora u trajanju od 3 godine, uvažavajući sve iznijete okolnosti, primjerena ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

9. Stoga, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-IX, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 17. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r