REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 7414/15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 N. D. iz Ž., , O.:

… i tužiteljice ad. 2 J. D. iz Ž., ,

O.: …, oboje zastupani po odvjetnicima iz O. B.

& P. d.o.o. S., protiv tužene ad. 1 J. D. iz ,

B. i H., O.: … i tužene ad. 2 S. P. iz

, B. i H., O.: …, obje zastupane po

odvjetnicima iz Z. V. F. i I. M., odvj. u S., radi isplate,

nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. prosinca 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 17. siječnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužne su tuženice solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 125.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. 01. 2009. godine pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a.

2. Dužne su tužene solidarno naknaditi tužiteljima trošak postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a."

II. Nalaže se tužiteljima ad. 1 i ad. 2 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženima ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od 875,97 eura[1] / 6.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 22. travnja 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužene vlasnice kuće u Ž. izgrađene na čest. zem. 4603 Z.

2370 k. o. Ž., tužitelji (među njima i tužitelj N. D. koji je kasnije povukao svoju tužbu) da su stanovali u kući tuženih kao pošteni posjednici po pozivu sada pokojnog vlasnika, naknadno i uz suglasnost tuženih, a da su posjed predali dana 24. travnja 2014. godine. Tužitelji da su 2008. godine kako bi spriječili propadanje nekretnine napravili fasadu na kući zbog čega su imali trošak od 15.000,00 kn, kako bi spriječili propadanje drvene stolarije tužitelji da su je jednom godišnje brusili i bojali te da ukupan trošak održavanja stolarije iznosi 50.000,00 kn. Radi sprječavanja propadanja zidova zbog vlaženja i plijesni tužitelji da su ih bojali svake godine radi čega da su imali ukupan trošak od 30.000,00 kn, a 2008. godine da su izgradili gospodarski objekt u dvorištu kojim je povećana vrijednost nekretnine, trošak kojeg je iznosio 30.000,00 kn. Radi navedenog tužitelji od tuženih potražuju iznos od 125.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2009. godine pa do isplate, potražuju i naknadu parničnog troška sa kamatama od presuđenja do isplate, a postavljaju i prijedlog za donošenje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine.

U svom odgovoru na tužbu tužene navode da se protive tužbenom zahtjevu i prijedlogu radi donošenja privremene mjere, navode da su tužitelji bespravno stanovali u njihovoj kući preko 20 godina, nakon deložacije dana 24. travnja 2014. godine tužene da su kuću zatekle potpuno zapuštenu i punu otpada. Tužitelji da su rasprodali, otuđili i uništili sve ono što su prednici tuženih J. D. i M.

D. godinama radili, da su posjekli ili zarezali voćke koje su sadili J. i

M. D.. Navode da se između parničnih stranaka vode sudski sporovi započeti 2008. godine, da su tužitelji napravili dug vezano za razne komunalne usluge koje su podmirile tužene. Tužene navode da se bez pozivanja vještaka može utvrditi da stolarija koja je u potpunosti propala nije niti bojana niti brušena, navode da je ista u stanju kako ju je postavio pok. otac i suprug tuženih prije skoro 40 godina. U kući da su tužitelji živjeli dugi niz godina pa da je logično da su prostor u kojem borave morali okrečiti, međutim, da su to radili nestručno odnosno neodgovorno i traljavo, sloj na sloj, te da su zidovi u potpunosti uništeni. Godine 2008. da je započet postupak vezano za dokazivanje da tužitelji u predmetnoj kući žive bespravno, tek tada da su tužitelji nešto napravili na gornjem katu, ali da to nije niti blizu fasade kako su je nazvali u tužbi i da se to može utvrditi golim okom. Tužene da su, čim su saznale da su tužitelji počeli nešto raditi na gornjem katu, pozvale tadašnjeg odvjetnika J. J. da ih upozori pisanim putem kako na kući ne smiju ništa raditi. Gospodarski objekt koji su sagradili tužitelji da je u stvari ruglo od dimne kužine sagrađene nasred dvorišta, naslonjen na dva potporna zida, na mjestu gdje je bio predivan kameni stol i trešnja, tužene da to namjeravaju srušiti, a da su tužitelji dimnu kužinu i radove na gornjem katu gradili od materijala koji su zatekli u kući tuženih.

Dakle, predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja spram tuženih radi isplate na ime ulaganja u predmetnu kuću tuženih u Ž., a koju su ranije u posjedu držali tužitelji i iz koje su u ovršnom postupku iseljeni.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu P1-4641/09; Ovr-104/13; Pi-377/13; Pst-172/13; ponude društva L.

d.o.o. S.; opomene G. S. od 4. lipnja 2014. godine na ime M.

D.; opomene društva Č. d.o.o. S. od 27. lipnja 2014. godine na ime

N. D.; potvrde o uplati društvu H. d.o.o. na dan 6. listopada 2014.

godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zem. 4603 Z. 2370 k. o. Ž. na dan 11. listopada 2018. godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo dipl. ing. R. K.; saslušanjem tužitelja ad. 1 i tužene ad. 2 u svojstvu parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Potrebno je navesti da su tužitelji supružnici, tužitelj ad. 1 je brat sada pok. M. D., prednika tuženih, tužena ad. 1 je supruga pok. M., a tužena ad. 2 njegova kćer. Pregledom predmeta ovog suda P1-4641/09 (kojim je bila zadužena ista uredujuća sutkinja), utvrđeno je kako je dana 17. veljače 2012. godine donesena pravomoćna presuda kojom je N. D. po tužbi J.

D. i S. P. naloženo iseliti iz stambene zgrade sagrađene na čest. zem. 4603 Z. 2370 k. o. Ž., anagrafske oznake …,

Ž., te je slobodnu od osoba i stvari, zajedno sa pomoćnim objektima i dvorištem predati u posjed J. D. i S. P. te im naknaditi parnični

trošak. Tužba u tom predmetu radi iseljenja zaprimljena je 23. veljače 2009. godine, tuženik je u tom postupku u svom odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. U tom postupku je utvrđeno, a radilo se o pravoj vlasničkoj tužbi, da je predmetna nekretnina vlasnosti J. D. i S. P., njihov

prednik M. D. nekretninu da je stekao pravnim poslom, a utvrđeno je kako

je predmetna nekretnina u posjedu N. D. koji je djever J. D.

i stric S. P.. Utvrđeno je kako je pok. M. svog brata N.

privremeno primio sa obitelji kod sebe u predmetnu kuću, prekarno, do opoziva. M. je preminuo 1992. godine dok su njegove nasljednice bile odsutne iz RH, a N. D. je ostao živjeti u kući i njima odbio predati posjed nekretnine. Protiv ove presude N. D. podnio je žalbu, njegova žalba odbijena je presudom

Županijskog suda u Splitu br. Gžo-439/12 od 18. listopada 2012. godine, prvostupanjska presuda je potvrđena i temeljem te presude J. D. i S.

P. provele su ovrhu te je u ovršnom postupku N. D. kao ovršenik ispražnjen odnosno iseljen iz predmetne kuće, tek 24. travnja 2014. godine, za navesti je da on posjed kuće i okućnice nije J. D. i S. P. predao dragovoljno nego su one uvedene u posjed u ovršnom postupku. Pregledom ovršnog predmeta ovog suda broj Ovr-104/13 razvidno je da je ovršenik N. D.

podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi i prijedlog za odgodu ovrhe, razvidno je kako je dana 29. travnja 2014. godine doneseno rješenje kojim se utvrđuje da je dovršena ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine, dana 24. travnja 2014. godine je sudski ovršitelj predao ovrhovoditeljima u posjed nekretninu, kuća je bila zaključana, a u zapisniku je utvrđeno što je sve zatečeno i razvidno je kako je navedeno da u nekretninama nisu zatečene nikakve vrijednosti te da se stvari koje su zatečene mogu smatrati otpadom. Dakle, za navesti je da N. D. kao tuženik u ovoj parnici radi iseljenja po pravoj vlasničkoj tužbi nije isticao prigovor retencije niti podnio protutužbu radi isplate na ime nekakvih troškova koje je imao na predmetnoj nekretnini, nije niti naveo da je imao nekakve troškove u pogledu održavanja nekretnine. To je napravio tek podnošenjem ove tužbe dana 22. travnja 2015. godine, pa ta okolnost i sama za sebe dovoljno govori o samom stavu tužitelja J. i N. D. u pogledu njihovih ulaganja u predmetnu nekretninu.

U tom predmetu N. D. nije istaknuo tijekom čitavog postupka da je

imao ulaganja u nekretninu, nije pristupio na ročište radi saslušanja u svojstvu stranke i ni spomena nije bilo o nekakvog mogućem ulaganju, njegovim troškovima vezano za predmetnu nekretninu. Prema odredbi čl.164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" br. 91/96., 68/98., 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,

38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15. - službeni pročišćeni tekst), zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. N. D. se na ovo nije niti pozvao

u postupku radi iseljenja. Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari. Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži.

Dakle, N. D. odnosno tužitelji su bili pošteni suposjednici predmetne nekretnine po dopuštenju prednika tuženih koji je preminuo 1992.godine, sve dok im tužene nisu stavile na znanje svoje pravo vlasništva i okolnost da su tužitelji tu samo prekarno, do opoziva. Tužitelji su znali da suvlasnice u svako doba mogu tražiti njihovo iseljenje iz predmetne kuće i to su očito dugi niz godina izbjegavali, sud drži da su tužitelji mnogo prije podnošenja tužbe u postupku radi iseljenja (23.veljače 2009.godine) postali nepošteni posjednici jer su znali da su u posjedu nekretnine tuženih protivno njihovoj volji i da su im opozvale korištenje nekretnine, isti su jednostavno rečeno odbili predati nekretninu u posjed vlasnicama i zaista su postali nepošteni posjednici, od trenutka kada su odlučili zaposjesti nekretninu u cijelosti i isključiti tužene od posjedovanja iste, a to je bilo nedugo nakon M. smrti. Odredba čl. 165. ZV-a propisuje pravni položaj nepoštenoga posjednika, pa tako nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku ali nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode. Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

Za navesti je da su tužitelji predmetnu nekretninu vlasnosti tuženih posjedovali od 1991.godine do ispražnjenja u ovršnom postupku – 2014.godine, prije toga su bili podstanari i u predmetnu nekretninu su doselili po dopuštenju pokojnog prednika tuženih, koji je preminuo 1992.godine. Dugi niz godina tužitelji su u nekretnini stanovali i nisu trebali plaćati najamninu za stanovanje u drugoj nekretnini, dakle, oni su od stanovanja u predmetnoj nekretnini imali koristi i pitanje je imaju li pravo na eventualnu naknadu nužnih i korisnih troškova vezano za svoje zahvate u predmetnu nekretninu. Dakle, nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku, a vrijednost plodova i drugih koristi koje je isti imao odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži.

Pregledom drugih predmeta koji su vođeni među strankama razvidno je da je N. D. protiv J. D. i S. P. dana 6. veljače 2013.

godine u predmetu Pst-172/13 podnio tužbu radi utvrđenja da je suvlasnik za ½ dijela predmetne nekretnine, tu tužbu je povukao što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem ovog suda od 4. srpnja 2014. godine.

U predmetu ovog suda Pi-377/13 utvrđeno je da su J. D. i S.

P. protiv N., J. i N. D. dana 18. travnja 2013. godine

podnijeli tužbu s naslova isplate naknade za korištenje predmetne nekretnine u razdoblju od 18. travnja 2008. godine pa do iseljenja tuženika dana 24. travnja 2014. godine, tužiteljice u tom postupku su u najvećem dijelu uspjele i tuženici su obvezani platiti im naknadu na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist, predmetne nekretnine.

Dakle, pregledom svih predmeta i temeljem svih izvedenih dokaza ovaj sud zaključuje da su tužitelji u predmetnoj kući stanovali još od 1991. godine, u kuću su uselili po dopuštenju pok. M. D., s obzirom da nisu imali riješen stambeni problem, M. je preminuo 1992. godine, tužitelji su ostali živjeti u kući i koristiti čitavu predmetnu nekretninu sve do završenog postupka ovrhe dana 24. travnja 2014. godine i utvrđeno je da su čitavo vrijeme od 1991. godine do 24. travnja 2014. godine stanovali u kući i koristili nekretninu, tužene u tom razdoblju nisu bile u posjedu niti suposjedu kuće. Tužene su vlasnice kuće i pozvale su tužitelje da im kuću predaju u posjed, da iz kuće isele i predaju im posjed čitave nekretnine, što su tužitelji odbili i još mnogo prije podnošenja tužbe u predmetu ovog suda P1-4641/09 tužene su im stavile do znanja da traže iseljenje tužitelja iz predmetne kuće. Dakle, od tog trenutka tužitelji više nisu bili pošteni posjednici nekretnine, najkasnije od 23. veljače 2009. godine kada je zaprimljena tužba u tom predmetu, a i mnogo prije toga. Tužitelji su znali da su u kući prekarno do opoziva i da su iskoristili situaciju, odsutnost tuženih iz R. H., ratne prilike i činjenicu smrti pok. M. te

su jednostavno ostali u posjedu nekretnine, a kasnije i suprotno volji vlasnika. U ovoj vlasničkoj parnici tužene su uspjele, a pitanje koje valja riješiti u ovom postupku je pripada li pravo tužiteljima na ime troškova koje su imali u održavanju predmetne nekretnine i troškova na ime uloženog u tu nekretninu.

Sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja ad. 1 u svojstvu parnične stranke u saslušanjem tužene ad. 2 u svojstvu parnične stranke, u bitnom su njihovi iskazi različiti i sud u potpunosti poklanja vjeru iskazu tužene ad. 2 jer je taj iskaz logičan i uvjerljiv, u skladu je sa svim izvedenim dokazima i utvrđenjima iz pregledanih predmeta ovog suda. Sud je proveo i dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo dipl. ing. R. K., sudski vještak izradio je pisani nalaz i mišljenje i to vještvo je cjelovito, logično i obrazloženo. Sud ovo vještvo prihvaća kod presuđenja i vještvo je samo potvrdilo ono što je u svom iskaz navela tužena ad. 2, a to je da je predmetna nekretnina u jako lošem stanju, da su izvedeni radovi napravljeni nestručno i da to u stvari predstavlja veću štetu na nekretnini nego korist. U ovom pisanom nalazu i mišljenju sudski vještak K. navodi nužne i korisne troškove na ime ulaganja u predmetnu nekretninu, ali se izjašnjava i o kvaliteti izvedenih radova, pa tako vezano za žbukanje navodi da je napravljeni način žbukanja nedovršen, da se ne radi o žbukanju nego o podlozi za žbukanje, a da se o kvaliteti ne može izjasniti jer ne postoji dokumentacija niti atesti iz tog vremena. Što se tiče bojanja vanjske stolarije, vještak navodi da je stanje vanjske stolarije loše, da je drvo ispucalo, boja propala, a mjestimično da su vidljiva i fizička oštećenja od upotrebe, da nije naišao na znakove kitanja ili bojanja. U pogledu bojanja unutrašnjih zidova i stropova da se ne može izjasniti jesu li rađeni radovi bojanja, kada i koliko puta, da je stanje unutrašnjih bojanih zidova na dan očevida takvo da zidovi nisu u dobrom stanju, da odavno nisu bojani, dakle, stanje zidova je jako loše i zidovi nisu prethodno gletovani. U pogledu stanja dimne kuhinje (pomoćnog objekta) navodi da bi ista spadala u korisne troškove, ne i nužne, sama zgrada da može egzistirati bez iste i da nije funkcionalno nužna. Dakle, stanje dimne kuhinje je očito isto jako loše i na istoj nisu izvedeni vertikalni serklaži, a vanjski prozori i vrata da su stari i vjerovatno korišteni na nekoj drugoj zgradi.

Dakle, kada se pogledaju samo fotografije koje čine sastavni dio vještva, već je jasno što su na kući tužitelji napravili i koliko to vrijedi. Prvenstveno, tužitelji su kroz godine kuću jedini posjedovali i sve ono što su napravili su iskoristili i amortizirali kroz stanovanje jer su to radili za sebe držeći da imaju pravo biti u posjedu predmetne nekretnine, potpuno neosnovano.

Prvenstveno treba sagledati nužne troškove, jer su tužitelji nepošteni posjednici nekretnine, sudski vještak R. K. navodi u vještvu da je nužni trošak jedino žbukanje zgrade jer se time sprječava prodor vode u zgradu, a svi ostali troškovi da bi bili korisni, jer se s obzirom na stanje zgrade moglo i bez njih.

Dakle, po pitanju žbukanja zgrade, sam vještak K. navodi da se ne radi o fasadi nego o podlozi za žbukanje, a očito je da čitavu tu podlogu treba skinuti i sanirati što je jasno čak i laiku, a razvidno je na fotografijama, dakle, fasadu zgrade i čitavu zgradu potrebno je u potpunosti rekonstruirati i sud drži da se u ovom slučaju ne radi o nužnom trošku koji tužene trebaju platiti tužiteljima jer se nije radilo o održavanju nekretnine od strane tužitelja nego su to tužitelji napravili radi svog stanovanja i očito radi budućeg dokazivanja da je to na zgradi napravljeno, jer je tužitelj ad.1 tražio utvrđenje u sudskom postupku da je suvlasnik zgrade i tu je tužbu povukao. Ovo su tužitelji već radili kao nepošteni posjednici nekretnine, a sud poklanja vjeru navodima tuženih da su, kada su čule da tužitelji izvode ovaj zahvat, o tome obavijestile tužitelje, dakle, da prestanu sa izvođenjem ovog zahvata, na što su se tužitelji oglušili. Nema nikakvog pisanog traga o trošku stavljanja špruca i namaza na dio zgrade od strane tužitelja, a sud drži da tužitelji nikakav trošak osim rada nisu niti imali, jer poklanja vjeru iskazu tužene ad.2 da je pokušala preko odvjetnika spriječiti ove radove i da je ova podloga za žbukanje nevaljala i da prokišnjava, jednostavno i kratko rečeno, ovaj sud drži da su tužitelji za ovo imali neznatan trošak, da se ne radi o nužnom trošku koji im moraju platiti tužene, jer za nekretninu i za vlasnike ovaj trošak ne predstavlja nužan zahvat, to su tužitelji napravili radi sebe i svog stanovanja, usprkos zabrani vlasnica i to su iskoristili i amortizirali stanovanjem u nekretnini, tužene im na ime ovog nekvalitetnog zahvata ne trebaju ništa platiti. Nadalje, sve i da su radovi bojanja nužni troškovi, a nisu ni po sudskom vještaku ni po sudu, tužitelji nisu ničim dokazali visinu ovog izdatka, a očevidom na licu mjesta i po stalnom sudskom vještaku je utvrđeno stanje vanjske stolarije i unutrašnjih zidova i stropova, a to je loše stanje te nestručno i nekvalitetno izvedeni ovi zahvati, a očito se nije radilo o čestom bojanju i kvalitetnom bojanju od strane tužitelja. Dakle, tužitelji nisu dokazali da su ovi troškovi nužni, korisni svakako nisu, nisu dokazali visinu ovih izdataka, a uopće se i ne bi radilo o troškovima održavanja nekretnine nego o zahvatima koje su tužitelji radili radi sebe i svog stanovanja, što sa nužnim troškovima održavanja nekretnine nema apsolutno nikakve veze, dakle, i u ovom dijelu zahtjev tužitelja je potpuno neosnovan.

U pogledu moguće korisnog troška, gradnje dimne kuhinje, stanje iste je jako loše, tužitelji su istu napravili kao nepošteni posjednici i ne pripada im pravo na naknadu ovog troška, visinu kojeg nisu niti dokazali, a očito je njihov izdatak za ovo bio minoran i amortiziran je odnosno iskorišten od strane njim samih. Što se tiče dimne kuhinje, jasno je kako ista izgleda na fotografijama vještaka i vještak je istu opisao, ista uopće ne predstavlja koristan trošak, ni za koga, svakako ne za vlasnike, jer istu očito moraju ukloniti s obzirom na lokaciju iste i izgled iste kao i građevinsko stanje tog objekta, tužene će zbog ove dimne kuće imati samo štetu, a nikako korist. Istu su na svoju ruku napravili tužitelji, bez suglasnosti vlasnika, s obzirom na kvalitet njihovog posjeda, isti zaista ne mogu od tuženih ništa na ime troškova potraživati, a za navesti je da tužitelji kao nepošteni posjednici ovaj trošak i ne mogu potraživati od tuženih. Sve i da su tužitelji u trenutku gradnje ovog objekta bili pošteni posjednici, a nisu, ovo ne bi predstavljalo niti nužan niti koristan trošak, objektivno, pa je zahtjev i u ovom dijelu neosnovan.

Svakako, tužene kao vlasnice kuće sa okućnicom i dimne kuće moraju uložiti znatna sredstava za uređenje objekta i nekretnine, uklanjanje ili potpunu sanaciju dimne kuće i iste ne mogu iskoristiti ništa od onoga što je napravljeno od strane tužitelja, iste, s obzirom na nestručno izvedene radove, moraju utrošiti sredstva za sanaciju i žbukanje kuće odnosno fasadu, izvođenje fasade po propisima vezano za termo i hidroizolaciju, a po pravilima struke, u biti se uopće i ne radi o izvedenoj fasadi (kako to navodi vještak). Dakle, ne da tužiteljima ne pripada pravo na naknadu troškova koje su na kući imali, nego su zahvatima tužitelja tužene dovedene u situaciju da kuću moraju dodatno sanirati i popraviti napravljeno, što je razvidno iz vještva sudskog vještaka te svih ostalih izvedenih dokaza, a to je utvrđeno i u zapisniku u ovršnom predmetu ovog suda od dana 24. travnja 2014. godine. Od gradnje tzv. pomoćnog objekta, nitko, pa ni tužene, ne mogu imati nikakvu korist, taj objekt je potrebno ukloniti u potpunosti i time tužene trpe samo štetu, s obzirom da su ga tužitelji napravili svojevoljno na lokaciji koju su sami odredili i to tuženima samo predstavlja smetnju i nagrđenje nekretnine, nikako korist. Sama tužena ad.2 je u svom iskazu navela da su tužitelji za gradnju ove kuće očito iskoristili sav materijal koji je ostao iza njenih roditelja u predmetnoj nekretnini, a da je pijesak tužiteljima dao susjed T., a da su tužitelji iskoristili i ranije postojeće zidove za nadozidati ovu dimnu kuhinju, da tužitelji za izgradnju te kuće nisu ništa kupovali, sud i ovaj dio iskaza tužene ad.2 drži logičnim i uvjerljivim, pored okolnosti što su tužitelji istu napravili bez suglasnosti tuženih, na svoju ruku, na tuženima neodgovarajućem mjestu, očito su za izgradnju iste uložili samo svoj rad, a ni to im ne treba valorizirati, vezano za sve uvodno navedeno, jer im trošak izgradnje dimne kuće ne pripada ni po kakvom osnovu, isti ne predstavlja ni nužan ni koristan trošak koji bi tužene trebale naknaditi tužiteljima. Navodi tužitelja ad.1 iz iskaza i tijekom očevida na licu mjesta nisu ni uvjerljivi ni vjerodostojni.

Za navesti je da je tužba podnesena godinu dana nakon provedene ovrhe i da se tužitelji očito ne mogu pomiriti sa predajom nekretnine vlasnicama iste, bez obzira što su dugi niz godina čitavu nekretninu koristili i držali isključivo u svom posjedu isključivši suvlasnice iz posjeda iste. Tužitelji apsolutno ničim nisu dokazali osnovanost svog zahtjeva, niti po pitanju osnova, niti po pitanju visine ni u najmanjoj mogućoj mjeri vezano za visinu zahtjeva, ovaj sud drži da tužitelji nemaju pravo na isplatu bilo kojeg iznosa na ime troškova od strane tuženih, radi navedenog je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude. Iskaz tužitelja ad.1 pred sudom nije logičan niti uvjerljiv, dok je iskaz tužene ad.2 i logičan i uvjerljiv, ovaj sud drži da su izvedeni svih potrebni dokazi i da je zahtjev tužitelja neosnovan. Prema stavu ovog suda nije bilo mjesta dopunskim vještačenjem po sudskom vještaku R. K., utvrđenja koja su napravljena vještačenjem je očito mogao napraviti i laik, kako su to tužene već navele u svom odgovoru na tužbu, a vezano za utvrđenja iz ovršnog postupka i to se moglo utvrditi samo uviđajem na licu mjesta. Svejedno, sudski vještak je u pisanom vještvu odgovorio na zadatak vještačenja i pozivanje sudskog vještaka radi usmene dopune vještva predstavljalo bi postupanje suprotno načelu ekonomičnosti postupka, omogućavanje produljenja ovog sudskog postupka i samo izvođenje tog dokaza da bi se zadovoljila forma nije svrsishodno niti potrebno, tako da je sud odbio prijedlog tužitelja za dopunu vještva koje je cjelovito i potpuno. Tužitelji na ime izvedenih radova nisu raspolagali niti jednim jedinim pisanim tragom, a ponuda trgovačkog društva ne predstavlja dokaz o potrošenom na uređenju kuće, saslušanje, svjedoka, kod svih okolnosti slučaja, ne postiže se svrha utvrđenja činjeničnog stanja, jer svi izvedeni dokazi nepobitno ukazuju na okolnost da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i da tužiteljima na ime troškova za kuću ne pripada apsolutno nikakav novčani iznos. Priložena ponuda društva L. d.o.o. S. vezano za pojedinačne radove, nije datirana, radi se samo o ponudi temeljem narudžbe iste od strane tužitelja ad.1 i ova ponuda ne dokazuje apsolutno ništa, vezano za postavljeni tužbeni zahtjev, jer se istom i ne može dokazati osnovanost zahtjeva vezano za troškove tužitelja, ponuda predstavlja tek ponudu koliko bi koštali određeni radovi na objektu, a ne i dokaz da su ti radovi od strane tužitelja i napravljeni i da ih tužene trebaju tužiteljima platiti. Temeljem svih izvedenih dokaza sud drži utvrđenim da su očito tužene sa svojim suprugom odnosno ocem M. predstavljale skladnu obitelj, da su stanovali u svojoj nekretnini do odlaska tuženih iz RH, a da su tužitelji nakon smrti pok. M. jednostavno rečeno nekretninu zaposjeli i neosnovano držali da će ta nekretnina postati njihovo vlasništvo. Dakle, kako je obrazloženo, zahtjev tužitelja je u cijelosti neosnovan i valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženicama odnosi se na trošak zastupanja na pet ročišta u iznosu od ukupno 1.100,00 kn (20.veljače 2019.godine, 12.travnja 2019.godine, 31.kolovoza 2021.godine, 12.listopada 2022.godine i 5.prosinca 2022.godine); trošak sastava obrazloženog podneska od 20.listopada 2022.godine u iznosu od 1.100,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 6.600,00 kn odnosno 875,97 eura koliko su tužitelji obvezani na ime naknade troškova postupka koji je bio potreban za vođenje parnice isplatiti tuženicama, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 17. siječnja 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

.