REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1421/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Josipe Gilja, OIB: 69080701695 iz Sesveta, Ulica Kaktusa 63, koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Kraš prehrambena industrija d.d., OIB: 94989605030, Zagreb, Ravnice 48, kojeg zastupa punomoćnica Valentina Kučić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Buterin & Posavec d.o.o. i punomoćnica Mirna Mišetić odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mišetić i partneri j.t.d., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-374/2020-2 od 28. siječnja 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-134/2018 od 5. prosinca 2019., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odgovora na reviziju u iznosu od 13.006,83 eura (98.000,00 kn), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 10.701.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2017. do isplate, a sve kako je pobliže opisano i određeno u izreci navedene presude (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 384.500,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 98.000,00 kn (točka II. izreke).

3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-1389/2020-2 od 19. svibnja 2021., dopustio je tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Čini li sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako, u postupku čiji je predmet naknada štete zbog izmakle koristi, odbije dokazni prijedlog provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost tvrdnji tužitelja bitnih i za osnovu, a ne samo za visinu tužbenog zahtjeva, a u obrazloženju presude se pozove da je tužbeni zahtjev odbijen jer stranka nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a sve u smislu odredbi čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 219. i čl. 220. ZPP te čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predložila je prihvatiti reviziju te ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom, odnosno prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.

5. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija tužiteljice nije osnovana.

7. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena sporno je u ovom stupnju postupka je li je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu odredbi čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. i čl. 220. ZPP te čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP, u situaciji kada je odbio dokazni prijedlog provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost tvrdnji tužitelja koje tužitelj smatra bitnim i za osnovu, a ne samo za visinu tužbenog zahtjeva, ujedno ocijenivši tužbeni zahtjev neosnovanim jer stranka nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 1.420.361.03 eura / 10.701.000,00 kn na ime naknade štete zbog izmakle koristi, a sve zbog tuženikovog nepoštivanja Ugovora o kupoprodaji za 2007. godinu (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 3. travnja 2007. koja se šteta temelji na prihodu za koji tužiteljica smatra da bi ostvarila da joj je tuženik isporučio preostalu količinu robe za 2007. utvrđenu u Ugovoru te prihodu koji bi ostvarila na bazi ugovorene količine robe od 16 tona za razdoblje od 5 godina od dana zaključenja Ugovora.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je Ugovor zaključen 3. travnja 2007. između tužiteljice kao kupca i tuženika kao prodavatelja temeljem kojeg su se stranke sporazumjele da kupac kupuje proizvode iz asortimana prodavatelja (cappuccino 125g, cappuccino clasic 250g, vruća čokolada 250g, vruća čokolada 1250g i kraš exspress 2/1, sve ukupno 16 tona) te da sva prava, koja pripadaju kupcu temeljem ugovorenih količina, kupac ostvaruje ako ugovorene količine realizira do 31. prosinca 2007., a pod realizacijom se smatra primitak isporučene robe i plaćanje u roku određenom u članku 3. ovog Ugovora,

- člankom 3. Ugovora utvrđeno je da se kupac obvezuje plaćanje izvršiti u roku od 45 dana od dana ispostavljanja fakture te u slučaju da kupac ne izvrši plaćanje u dogovorenom roku, kupac je suglasan da mu prodavatelj izda terećenje za odobrenu stimulaciju plaćanja, a kupac i prodavatelj suglasno utvrđuju da će prodavatelj, u slučaju da kupac plaćanje ne izvrši niti u roku od 30 dana od ugovorenog obustaviti daljnju isporuku robe,

- člankom 6. Ugovora utvrđeno je da prodavatelj, u slučaju da se kupac ne pridržava utvrđenih obveza, ima pravo obustaviti daljnju isporuku robe, uskratiti rabate i ostale popuste, teretiti kupca za iznos i raskinuti ugovor bez otkaznog roka,

- člankom 10. Ugovora određeno je da u slučaju povrede bilo koje ugovorne obveze kupac i prodavatelj imaju pravo na raskid ugovora, a ugovorna strana koja želi ugovor raskinuti dužna je o tome izvijestiti drugu ugovornu stranu pisanim putem najkasnije 15 dana prije raskida ugovora,

- člankom 11. Ugovora određeno je da se Ugovor zaključuje za 2007. godinu, s tim da ugovorne strane valjanost odredaba ovog Ugovora, osim ugovorenih količina iz članka 1. ovog Ugovora, mogu prešutno produžiti do zaključivanja novog ugovora, ako za to postoji obostrani interes,

- da tužiteljica nije tuženiku platila isporučenu robu po Ugovoru te je 15. lipnja 2007. održan sastanak na kojem je prekinuta cjelokupna suradnja, te je tuženik prestao isporučivati robu tužiteljici,

- da je tužiteljica tijekom postupka u svrhu dokazivanja izmakle koristi predlagala provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja koje je sud odbio smatrajući da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno,

10. Prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od činjenice da tužiteljica nije tuženiku platila isporučenu robu te da nakon održanog sastanka u lipnju 2007. više nije bilo nikakvih aktivnosti stranaka, zaključuje da je tuženik osnovano obustavio daljnju isporuku robe sukladno odredbi čl. 3. Ugovora te je time predmetni ugovor raskinut sukladno odredbi čl. 6. tog Ugovora. Nadalje ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim prvenstveno jer tužiteljica nije dokazala da bi tuženik bio odgovoran za štetu koju trpi zbog izmakle koristi koju cijeni prema pravilima izvanugovorne odgovornosti i to odredbi čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

11. Drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i ocjenjuje da su odredbe navedenog Ugovora jasne i određene u smislu odredbe čl. 320. ZOO te zaključuje da predmetni Ugovor nije raskinut na način kako je ugovoreno odredbom čl. 10. Ugovora, ali nije ni prešutno produžen jer to ne proizlazi iz ponašanja stranaka te ocjenjuje pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik osnovano sukladno odredbi čl. 3. Ugovora imao pravo obustaviti daljnju isporuku robe tužiteljici radi neplaćanja. Nadalje, smatra da je tužbeni zahtjev valjalo cijeniti kroz odredbe čl. 342. do 349. ZOO kojima je regulirana ugovorna odgovornost te ocjenjuje da je pravilno prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva budući da tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 342. ZOO. Stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđuje prvostupanjsku presudu.

12. Polazeći od tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje naknadu štete zbog izmakle koristi od tuženika kojeg drži odgovornim smatrajući da nije poštivao odredbe Ugovora na način što nije tužiteljici kao kupcu isporučio ugovorenu količine robe te nadalje polazeći od ocjene nižestupanjskih sudova da ne postoji odgovornost tuženika (prvostupanjski sud cijeni po pravilima izvanugovorne odgovornosti, a drugostupanjski po pravilima ugovorne odgovornosti) jer je sukladno odredbi čl. 3. Ugovora, tuženik kao prodavatelj, imao pravo obustaviti daljnju isporuku robe tužiteljici kao kupcu radi neplaćanja, ovaj sud zaključuje da se samim predloženim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem odgovornost tuženika u ovom postupku naknade štete zbog izmakle koristi ne bi mogla dokazati (a pitanje odgovornosti se ne problematizira u reviziji). Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 219. i čl. 220. st. 2. ZPP kada su ocijenili izvođenje predloženog dokaza nepotrebnim jer se njime ne bi mogla utvrditi odlučna činjenica (odgovornost tuženika) te time nisu počinili relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. ZPP. Nadalje, sudovi nisu takvim postupanjem tužiteljicu onemogućili da raspravlja pred sudom, pa stoga nisu počinili apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, a niti iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kako sve to tužiteljica kroz postavljeno pitanje ukazuje jer presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

12.1. Pritom je za naglasiti, da u slučaju kada je revizija dopuštena u odnosu na određeno pravno pitanje za koje je ocijenjeno da je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao što je slučaj u ovom predmetu, revizijski sud nema mogućnosti ispitivanja pobijane presude izvan postupovnopravnog okvira koji određuje postavljeno pitanje i razlozi koji se odnose na njega. U tom smislu u ovoj pravnoj stvari cijeneći sve iznesene razloge, revizijski sud se ograničio isključivo na ispitivanje revizijskih navoda koji se odnose na određeno naznačeno pitanje zbog kojih je revizija dopuštena i razloge koji su bili od odlučnog značenja za odgovore na ta pitanja (čl. 391. st. 1. i čl. 385.a st. 2. ZPP).

13. Stoga, kako po ocjeni ovoga suda nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se postavljenim pitanjem u reviziji ukazuje, valjalo je reviziju tužiteljice na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu.

14. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 17. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.