Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 P-571/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sutkinji Karmen Ošpuh, kao sucu pojedincu, po prijedlogu odluke više sudske savjetnice - specijalistice Helene Đud, u pravnoj stvari tužiteljice A. F., OIB ... V., S. V. ..., koju zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u Č., protiv tuženika R. A. d.d., OIB ..., Z., M. cesta ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz OD G. & G., odvjetnici u Z., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. siječnja 2023. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu i z. pun. tuženice te objave presude 17. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženici R. A. d.d. Z. da tužiteljici A. F. isplati iznos 4.693,07 eura[1] /35.359,94 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 11,65 eura / 87,76 kuna od 29. veljače 2008.

- iznos od 9,40 eura 70,82 kuna od 31. ožujak 2008.

- iznos od 0,11 eura/ 0,82 kuna od 30. travanj 2008.

- iznos od 1,47 eura/ 11,04 kuna od 31. svibanj 2008.

- iznos od 0,14 eura/ 1,04 kuna od 30. lipanj 2008.

- iznos od 2,79 eura/ 21,04 kuna od 31. srpanj 2008.

- iznos od 1,47 eura/ 11,04 kuna od 31. kolovoz 2008.

- iznos od 9,69 eura/ 73,04 kuna od 30. rujan 2008.

- iznos od 15,67 eura/ 118,04 kuna od 31. listopad 2008.

- iznos od 6,11 eura/ 46,04 kuna od 30. studeni 2008.

- iznos od 30,66 eura/ 231,04 kuna od 31. prosinac 2008.

- iznos od 29,34 eura/ 221,04 kuna od 31. siječanj 2009.

- iznos od 30,13 eura/ 227,04 kuna od 28. veljača 2009.

- iznos od 30,35 eura/ 228,68 kuna od 31. ožujak 2009.

- iznos od 28,89 eura/ 217,68 kuna od 30. travanj 2009.

- iznos od 23,71 eura/ 178,68 kuna od 31. svibanj 2009.

- iznos od 22,39 eura/ 168,68 kuna od 30. lipanj 2009.

- iznos od 21,06 eura/ 158,68 kuna od 31. srpanj 2009.

- iznos od 22,79 eura/ 171,68 kuna od 31. kolovoz 2009.

- iznos od 22,39 eura/ 168,68 kuna od 30. rujan 2009.

- iznos od 23,18 eura/ 174,68 kuna od 31. listopad 2009.

- iznos od 25,04 eura/ 188,68 kuna od 30. studeni 2009.

- iznos od 30,09 eura/ 226,68 kuna od 31. prosinac 2009.

- iznos od 32,08 eura/ 241,68 kuna od 31. siječanj 2010.

- iznos od 34,73 eura/ 261,68 kuna od 28. veljača 2010.

- iznos od 35,53 eura/ 267,68 kuna od 31. ožujak 2010.

- iznos od 38,31 eura/ 288,68 kuna od 30. travanj 2010.

- iznos od 38,05 eura/ 286,68 kuna od 31. svibanj 2010.

- iznos od 56,10 eura/ 422,68 kuna od 30. lipanj 2010.

- iznos od 52,65 eura/ 396,68 kuna od 31. srpanj 2010.

- iznos od 66,45 eura/ 500,68 kuna od 31. kolovoz 2010.

- iznos od 99,63 eura/ 750,68 kuna od 30. rujan 2010.

- iznos od 57,16 eura/ 430,68 kuna od 31. listopad 2010.

- iznos od 82,11 eura/ 618,68 kuna od 30. studeni 2010.

- iznos od 73,35 eura/ 552,68 kuna od 31. prosinac 2010.

- iznos od 74,95 eura/ 564,68 kuna od 31. siječanj 2011.

- iznos od 77,07 eura/ 580,68 kuna od 28. veljača 2011.

- iznos od 70,70 eura/ 532,68 kuna od 31. ožujak 2011.

- iznos od 80,12 eura/ 603,68 kuna od 30. travanj 2011.

- iznos od 93,26 eura/ 702,68 kuna od 31. svibanj 2011.

- iznos od 108,66 eura/ 818,68 kuna od 30. lipanj 2011.

- iznos od 109,42 eura/ 824,40 kuna od 31. srpanj 2011.

- iznos od 71,99 eura/ 542,40 kuna od 31. kolovoz 2011.

- iznos od 96,01 eura/ 723,40 kuna od 30. rujan 2011.

- iznos od 95,84 eura/ 722,11 kuna od 31. listopad 2011.

- iznos od 95,44 eura/ 719,11 kuna od 30. studeni 2011.

- iznos od 100,75 eura/ 759,11 kuna od 31. prosinac 2011.

- iznos od 105,00 eura/ 791,11 kuna od 31. siječanj 2012.

- iznos od 105,66 eura/ 796,11 kuna od 29. veljača 2012.

- iznos od 100,09 eura/ 754,11 kuna od 31. ožujak 2012.

- iznos od 101,55 eura/ 765,11 kuna od 30. travanj 2012.

- iznos od 103,27 eura/ 778,11 kuna od 31. svibanj 2012.

- iznos od 2.038,62 eura/ 15.359,98 kuna od 30. lipanj 2012.

do 31. prosinca 2022. po stopi prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tuženici R. A. d.d. Z. da tužiteljici A. F. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.251,68 eura/ 9.430,78 kuna usa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 3. ožujka 2020. podnijela tužbu protiv tuženice radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da se njezino potraživanje odnosi na isplatu iznosa u visini od 35.365,87 kn, a za koji iznos je tužiteljica preplatila rate kredita temeljem Ugovora o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pojašnjava da je kao korisnik kredita 11. lipnja 2007. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj ...., a koji kredit je tužiteljica tuženici u cijelosti otplatila. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.464,08 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a tužiteljica se obvezala navedeni iznos kredita vratiti na način da dio glavnice u iznosu od 18.196,54 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu, a preostali dio glavnice u iznosu od 9.267,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita, a sve prema otplatnom planu. U čl. 7. istog ugovora bilo je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Navodi da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u Ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) i to čl.81. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a. Tužiteljica napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ali i kamata. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno - financijskog vještačenja tužiteljica je odredila tužbeni zahtjev podneskom od 16. rujna 2021. (strana 172-174 spisa) te je sud i odlučivao upravo o tom tužbenom zahtjevu, a kojim tužiteljica potražuje ukupan iznos od 4.693,07 eura/ od 35.359,94 kn sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose. Kako je na ročištu održanom 26. siječnja 2022. tužiteljica sukladno vještačkom nalazu djelomično povukla tužbu radi isplate iznos od 0,79 eura[1] /5,95 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sud je 26. siječnja 2022. donio rješenje kojim se tužbeni zahtjev tužiteljice A. F. protiv tuženice R. A. d.d. Z. radi isplate iznosa od 0,79 eura[1] /5,95 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom smatra se povučenim. Citirano rješenje je postalo pravomoćno 26. siječnja 2022.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega osporava tužbu i tužbeni zahtjev te je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a to s pozivom na odredbu iz čl. 12. ugovora o kreditu te je predložio da se predmet dostavi mjesno nadležnom sudu a budući je gore naprijed citiranom odredbom ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu gdje tuženik ima svoje sjedište. Smatra kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 i Pž-6632/17. U postupku kolektivne zaštite da se pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljici da su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Navodi da tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. O prigovoru mjesne nenadležnosti sud je odlučio rješenjem broj: P-107/2020-11 od 2. studenoga 2000., koje je postalo pravomoćno 5. svibnja 2021.

5. U daljnjem tijeku postupka suda je donio presudu broj P-107/2020-28 od 17. veljače 2022., a koja je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž- 260/2022-4 od 5. listopada 2022. ukinuta te je predmet vraća na ponovno suđenje.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužiteljice (strana 7 do 19 spisa, 53-102), dokumentaciju tuženice (strana 31-46, 111-128, 221-251 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (strana 156-167 spisa) te iskaz tužiteljice koja je saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja. Sud nije saslušao svjedoka D. P., djelatnicu banke jer je tuženica na raspravi održanoj 11. siječnja 2023. odustala od tog dokaznog prijedloga, dok je odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka L. I., javne bilježnice, a iz razloga kako će to u nastavku biti obrazloženo. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19 dalje: ZPP) sud je sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznos u visini od 4.693,07 eura[1] / 35.359,94 kuna, a za koji iznos je tužiteljica preplatila rate kredita temeljem ugovora o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

9. Između stranaka nije sporno da su stranke 11. lipnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu, broj ... i to tužiteljica kao korisnica kredita, a tuženica kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 27.464,08 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je rok otplate kredita 60 mjeseca plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kao i da je tužiteljica otplatila predmetni kredit sukladno otplatnom planu. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu radi kupnje novog motornog vozila (članak 6. Ugovora).

10.Sporno je između stranaka je li ugovaranjem valutne klauzule u tužiteljica preplatila kredit isplaćen temeljem ugovora o kreditu kao i je li nastupila zastara potraživanja.

11.Vezano za ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu ukazuje se na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 ~ dalje ZOO) prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke, pa tako i tuženik, mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu, a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka je su li te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12.Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita pa je tužiteljica u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st.

2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13.O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. S obzirom na to da tužiteljica ovom tužbom traži isplatu od tuženika po osnovi stjecanja bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita koja se veže uz valutu švicarski franak, u daljnjem tijeku iznosit će se samo relevantni dijelovi sudskih odluka koje proizlaze iz kolektivnog spora Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, a koji se odnose na ništetne odredbe ugovora o valuti CHF.

14.Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima (bankama) da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

15.Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno sporne ugovorne odredbe o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima.

16.Isto tako u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

17.U odnosu na prigovore tuženice da je odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti, te da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

18.Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. 19.Na ovu spornu okolnost sud je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivala objektivno i uvjerljivo, a njezini navodi proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj nije dano objašnjenje značenja parametara koji utječu na promjenu tečaja CHF.

20.U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.) zbog čega nije niti bilo potrebe za predloženim saslušanjem javnog bilježnika te je sud navedeni dokazni prijedlog odbio.

21.Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica koja s obzirom na svoju struku i zanimanje očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika nije bila uopće informirana o potrebnim parametrima promjene i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

22. Rezimirajući iznijeto, sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

23.Neosnovanim sud smatra i prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima, naime svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

24.S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tužitelja o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

25.Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

26.Tužba tužitelja podnesena je 3. ožujka 2020. dakle unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

27.U pogledu prigovora tuženika da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, slijedom čega bi i tijek zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti počeo teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili dijela ugovora, valja reći da je 31. siječnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u ovom se slučaju primjenjuje citirani stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

28.S obzirom na navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama sukladno čl. 323. ZOO-a svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi.

29.Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije N. J..

30.Vještakinja je utvrdila koliko je tužitelj platio više tuženiku prema Ugovoru o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužitelja.

31.Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje N. J. proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelj je do 30. lipnja 2012. više uplatio 4.693,07 eura/35.359,94 kuna sa datumima dospijeća navedenim u nalazu.

32. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje N. J. sud isti prihvaća u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke.

33.Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica je dostavila očitovanje iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasna s istim te je podneskom od 16. rujna 2021. odredila tužbeni zahtjev, dok tuženica u podnesku od 21. rujna 2021. osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći u bitnome kako nema prigovora na matematički izračun, no istaknuo je kako isti ne pridonosi rješenju spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Smatra kako predmetnim nalazom nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34.Obzirom je vještakinja u cijelosti udovoljila nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradila svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložila, tim više što niti stranke nisu na sam matematički izračun imale primjedaba, a tuženik je na ročištu održanom 26. siječnja 2022. izričito izjavio da ne traži da se vještak usmeno sasluša, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te sukladno istome utvrdio visinu preplaćenih tj. bez osnove od strane tuženice stečenih iznosa.

35.Što se tiče navoda tuženika da je predmetni kredit otplaćen, valja istaknuti kako unatoč činjenici što je u konkretnom predmetu ugovor između stranaka izvršen, da predmetno ne sprječava tužitelja u zahtjevu da se utvrdi ništetnost spornih odredbi. Ništetnost samih tih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni budući da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistenciju i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog Zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču pripada također i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

36.Ovdje valja napomenuti kako, prema ocjeni suda, nisu osnovani prigovori tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je već zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakon o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju. Inače, u ovom postupku su čak provedeni i dokazi na temelju kojih rezultata je utvrđeno da upravo u konkretnom slučaju, u odnosu na samu tužiteljicu, banke predmetne ugovorne odredbe nisu koristile prema načelu savjesnosti i poštenja, te da se o odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno progovaralo.

37. Budući da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, to je sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

38.Na dosuđene iznose valjalo je tužitelju priznati i zakonsku zateznu kamatu. Ovdje valja istaknuti kako su tužbom obuhvaćene uplate sa zaključno 30. lipnja 2012. kada je izvršena konačna otplata kredita. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa sukladno čl. 1115. ZOO-a, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluku o visini zatezne kamate sud temelji na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a.

39.Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u točki I/ izreke ove presude.

40.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 5. i čl. 155. ZPP-a, a visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora.

41.Sud je potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ocijenio zahtijevani trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 132,72 eura sukladno Tbr. 7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa), trošak sastava obrazloženog podneska kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu od 9. listopada 2020. u iznosu od 132,72 eura temeljem Tbr. 8. t. 1.Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 16. rujna 2021. kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 165,90 eura temeljem Tbr. 8. t. 1. i 42. Tarife, zastupanja na dva ročišta održana 17. lipnja 2021. i 26. siječnja 2022. u iznosu od 132,72 eura za svako ročište te na ročištu održanom 11. siječnja 2023. u iznosu od 248,86 eura (uključen PDV) sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife. Osim navedenog tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznos od 165,90 eura te trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznos od 46,71 eura i na presudu u iznosu od 93,43 eura sukladno Tbr. 1. točka 1. i Tbr. 2. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 53/19).

42.Iz naprijed navedenog proizlazi da je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznos od ukupno 1.251,68 eura[1] / 9.430,78 kuna te je stoga odlučeno kao u točci II/ izreke presude.

43.Tužiteljici je na troškove postupka dosuđen i iznos zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate i to sukladno članku 151. st. 3. ZPP-a.

44.Valja napomenuti da je sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 88/22") preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti provedeno primjenom fiksnog tečaja konverzije (1 € - 7,53450 KN), a sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga zakona.

45.Slijedom navedenog, a temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 17. siječnja 2023.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Pouka o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti

1. Tužiteljica po punomoćnici I. M., odvjetnici u Č., Ul. k T. 2/1

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD G. & G., odvjetnicima u Z. M. c. ...(Na broj: 0186/275/01/MaM)

3. spis