Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 47 Gž-3573/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vande Senta članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada K., K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u K., protiv tuženika S. B. iz K., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-157/2022-3 od 6. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žaba tužitelja Grada K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-157/2022-3 od 6. srpnja 2022.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev za preostali dio potraživanja koji glasi: „Nalaže se tuženiku S. B. iz K., OIB: … da tužitelju Gradu K., K., OIB: …, isplati iznos od 887.601,26 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od dana 27.1.2015. godine pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kao i nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“
2. Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred drugim sucem. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 28.868,75 kn.
3. Žalba tužitelja je neosnovana.
4. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu solidarne obveze koja proizlazi iz pravomoćnih sudskih odluka u kojima je strankama iz ovog postupka naložena isplata naknade štete trećoj osobi H. V., a koju je tužitelj kao jedan od solidarnih dužnika isplatio H. V. u ukupnom iznosu od 1.479.335,38 kn.
6. Tijekom ovog postupka donesena je pravomoćna prvostupanjska presuda 27. siječnja 2016. kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 591.734,12 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 27. siječnja 2015. do isplate (list 58 spisa) time da je presudom ovog suda broj Gž-3098/2016-5 od 3. studenoga 2020. (list 73 spisa) ta presuda djelomično preinačena i naloženo tuženiku platiti zakonsku kamatu na iznos 591.734,12 kn od 17. rujna 2012. do 26. siječnja 2015., dok je ukinuta u točki II. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 887.601,26 kn s pripadajućom zateznom kamatom
6.1. Iznos od 591.734,12 kn predstavlja 40% iznosa naknade štete koji je tužitelj platio oštećeniku H. V., što znači da je pravomoćno utvrđen udio tuženika za nastanak štetnog događaja i štetnih posljedica koje su nastale oštećeniku H. V. u omjeru od 40%.
7. U ovoj fazi postupka radi isplate iznosa od 887.601,26 kn s pripadajućom zateznom kamatom i dalje je sporno ima li tužitelj kao solidarni dužnik pravo na isplatu tog iznosa naknade štete koji je isplatio oštećeniku H. V. na temelju pravomoćne presude (što predstavlja 60% od ukupnog iznosa koji je tužitelj platio oštećeniku), obzirom na udio tužitelja u okviru solidarne obveze sa ovdje tuženikom, a prema težini njegove krivnje i težini posljedice njegovog djelovanja.
8. U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno:
- da je 31. kolovoza 1999. oko 2,30 sati na parkiralištu u K. tijekom javne manifestacije „…“ došlo do tučnjave u kojoj su sudjelovali H. V. koji je zadobio teške tjelesne ozljede i S. B. (ovdje tuženik) te još nekolicina muškaraca neutvrđenog identiteta,
- da je u kaznenom postupku pred Općinskim sudom u Karlovcu broj Km-16/99 koji se vodio povodom događaja od 31. kolovoza 1999., tada mlt. S. B. izrečena odgojna mjera iz čl. 10. st. 2. toč. 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 111/97), jer je sud utvrdio da je mlt. S. B. aktivno sudjelovao u tučnjavi te zadao više udaraca oštećeniku H. V. i to šakama i nogama po tijelu dok je ležao nepomično na podu, čime su ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela protiv života i tijela – sudjelovanje u tučnjavi,
- da je u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Karlovcu broj P-1615/00 koji je vođen po tužbi H. V. protiv stranaka u ovom postupku radi naknade štete iz štetnog događaja od 31. kolovoza 1999. donesena 8. prosinca 2006. međupresuda broj P-1615/00-89 kojom je utvrđeno da postoji solidarna odgovornost Grada K. i S. B., jer da je Grad K. propustio pravilno i potpuno organizirati redarsku službu na način da u svako doba, čim dođe do sukoba, može intervenirati ne samo pod šatorom nego i na parkirališnom prostoru koji je bio u zoni njegove odgovornosti te da je omogućio točenje alkohola maloljetnicima, jer da do tuče ne bi došlo da nije bilo alkoholiziranosti,
- da se na manifestaciji „…“ pred kraj radnog vremena re javne manifestacije pivo točilo besplatno,
- da je tužitelj kao organizator manifestacije za obavljanje ugostiteljskih poslova angažirao ugostitelje koji su alkoholna pića točili maloljetnicima,
- da je tužitelj prijavio nadležnoj policijskoj postaji održavanje javne manifestacije te je tužitelj kao organizator imao ustrojenu redarstvenu službu od 55 redara za unutarnje osiguranje,
- da je Policijska postaja K. sukladno sigurnosnoj prosudbi sačinila plan osiguranja kojim je vanjsko osiguranje obuhvatilo parkirni prostor manifestacije, zabavni park, prostor uz rijeku K., prostor oko centralne pozornice i međušatorski prostor, te se manifestacija osiguravala svakodnevno od 16.30 do 3.00 sata na način da su policijski službenici obilazili te prostore, a interventna grupa privodila osobe i vršila opservaciju oko šatora i parkiralište,
- da je oštećenog H. V. nakon štetnog događaj s poda podigla policija,
- da je tužitelj oštećenom H. V. platio 14. rujna 2012. ukupno 878.997,86 kn i 17. rujna 2012. iznos od 600.337,52 kn, tj. ukupno 1.479.335,38 kn.
9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da okolnosti da se štetni događaj dogodio nakon proteka radnog vremena manifestacije ne znači da u uvjetima kada je tuženik, tada maloljetnik, mogao piti kad god je tražio te kada sigurna služba nije poduzela ništa da se spriječi i onemogući nasilničko ponašanje dijela sudionika manifestacije, postoji isključiva odgovornost ovdje tuženika te da je više faktora dovelo do štetnog događaja i štetnih posljedica, zbog čega je prvostupanjski sud utvrdio odgovornost tuženika u omjeru od 40%, u kojem omjeru je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, slijedom čega je tužbeni zahtjev pobijanom presudom odbio.
10. Prema odredbi čl. 1109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO) solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može zahtijevati od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika, sud određuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja odnosno propuštanja (st. 2.).
11. S obzirom na to da je pravomoćnom međupresudom broj P-1615/00-89 od 8. prosinca 2006. utvrđena solidarna odgovornost tužitelja i tuženika, u ovom postupku u kojem tužitelj traži od sudužnika (ovdje tuženika) isplatu iznosa koji se odnosi na njegov udio u solidarnoj obvezi koju je u cijelosti ispunio tužitelj, ne mogu se preispitivati tužiteljevi prigovori isključive krivnje jednog sudužnika već samo udio svakog sudužnika prema težini njegove krivnje i težini posljedice njegovog djelovanja, odnosno propuštanja, zbog čega su žalbeni navodi o isključivoj odgovornosti tuženika, a koje je tužitelj isticao i tijekom postupka, neosnovani.
12. U ovom se postupku utvrđuje udio svakog tuženika prema težini njegove krivnje i težini posljedica njegovog djelovanja, odnosno propuštanja, pa je pravilno prvostupanjski sud pošao od utvrđenja o solidarnoj odgovornosti tužitelja iz međupresude broj P–1615/00-89 od 8. prosinca 2006. prema kojima se takva odgovornost tužitelja sastoji u tome
- da je tužitelj propustio pravilno ih potpuno organizirati redarsku službu na način da svako doba, čim dođe do sukoba, može intervenirati ne samo pod šatorom nego i na parkirališnom prostoru koji je bio u zoni njegove odgovornosti, te
- da je istovremeno trebao onemogućiti točenje alkohola maloljetnicima, osobito kad se uzme u obzir utvrđenje da se pred kraj radnog vremena manifestacije pivo točilo besplatno.
13. Tužitelj kao organizator javne manifestacije je sukladno odredbama čl. 4. Zakona o javnom okupljanju („Narodne novine“ broj 22/1992 – dalje: ZOJO) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i čl. 6. ZOJO, poduzeo radnje u vezi ustroja redarske službe.
13.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima kojima tužitelj osporava svoju odgovornost na parkiralištu na kojem je došlo do štetnog događaja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je taj prostor bio u zoni tužiteljeve odgovornosti, budući da takvo utvrđenje proizlazi iz međupresude od 8. prosinca 2006. iz koje je razvidno da redarska služba koju je putem izvršnog organizatora „K.“ organizirao tužitelj, obuhvaća i noćno čuvanje kompletnog prostora Športsko-rekreacijskog centra K. u K. na kojoj lokaciji se održavala manifestacija „…“, a što je obuhvaćalo i parkirališni prostor na kojem je tužitelj vršio u svoju korist naplatu parkiranja i na kojem je došlo do štetnog događaja.
13.2. Dakle, tužitelj je propustio pravilno i potpuno organizirati redarsku službu u svim unutarnjim i vanjskim prostorima (na kompletnom području područje ŠRC-a, a što obuhvaća i parkiralište u sklopu ŠRC-a na kojem se dogodio štetni događaj), slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da s te osnove postoji krivnja tužitelja kao organizatora javne manifestacije.
14. U dijelu u kojem je prvostupanjski sud zaključio da se krivnja tužitelja sastoji u tome da nije onemogućio da se maloljetnicima toče alkoholna pića, valja poći o odredbi Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ broj 48/1995, 20/1997, 68/1998, 45/1999, 76/1999, 92/2001, 117/2001, 4/2002, 117/2003, 42/2005 – dalje: ZUD) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, prema kojem ugostitelj ne smije usluživati alkoholna pića gostu mlađem od 18 godina, time da inspekcijske poslove koji se odnose na nadzor obavljanja poslova i provedbu propisa o ugostiteljskoj djelatnosti, sukladno tada važećem Zakonu o državnom inspektoratu („Narodne novine“ broj 76/1999, 96/2003, 151/2003, 160/2004, 174/2004, 33/2005, 48/2005, 129/2005, 140/2005, 138/2006, 68/2007, 79/2007, 86/2008), obavlja Državni inspektorat.
14.1. Tužitelj tvrdi da su djelatnost ugostiteljstva na javnom okupljanju obavljali ugostitelji koji su imali točionike i zakupljene prostore na manifestaciji „…“ čiji je bio organizator. U konkretnom slučaju ugostitelji su alkoholna pića točili maloljetnicima, a pred kraj radnog vremena su svima sudionicima manifestacije točili pivo i besplatno, slijedom čega su ugostitelji u odnosu na točenje alkoholnih pića maloljetnicima postupali protivno odredbama ZUD-a, a Državni inspektorat nije provodio nadzor nad obavljanjem ugostiteljske djelatnosti.
14.2. Međutim, unatoč navedenom postupanju ugostitelja prilikom točenja alkoholnih pića maloljetnicima te propustu Državnog inspektorata da vrši nadzor nad obavljanjem ugostiteljske djelatnosti, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja (vrijeme i mjesto štetnog događaja, neučinkovita organizacija redarske službe na parkirališnom prostoru, neometana mogućnost da maloljetnici na organiziranoj javnoj manifestaciji konzumiraju alkoholna pića pri čemu se pod kraj manifestacije piće toči besplatno), postupanje tužitelja kao organizatora javne priredbe koji u organizaciji takvog javnog događaja ima određen interes (financijski ili neki drugi), pri čemu valja uzeti u obzir da se na konkretnoj manifestaciji „…“ okuplja na jednom mjestu veći broj ljudi koji nisu podvrgnuti određenoj disciplini i autoritetu i na kojoj se nesporno konzumiraju alkoholna pića, a što sve u svojoj ukupnosti samo po sebi implicira da postoji potencijalna opasnost od nastanka štete, ima obilježje postupanja s krajnjom nepažnjom, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da postoji krivnja tužitelja zbog onemogućivanja da se na manifestaciji u organizaciji tužitelja, maloljetnicima toče alkoholna pića.
15. Stoga, kontekstualizirajući naprijed navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da omjer krivnje tužitelja iznosi 60%, a tuženika 40%.
16. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava odluku o troškovima postupka budući da je tužitelj djelomično uspio u parnici, pri čemu je tužitelj uspio u omjeru od 40%, a tuženik od 60%, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP.
17. Slijedom naprijed navedenog, suprotno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tužitelj ističe u žalbi, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
18. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu odbijen je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban.
U Zagrebu 17. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić, v.r.
