REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3164/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Zorica, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKE d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (ranije Societe Generale - Splitska banka d.d. sa sjedištem u Splitu, Ruđera Boškovića 16, OIB: 69326397242), kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri iz Zagreba, Radnička cesta 22, P.P. 300, 10002 Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-962/2016-5 od 20. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1772/2015 od 30. lipnja 2016., u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 962/2016-5 od 20. rujna 2018. se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-1772/2015 od 30. lipnja 2016. odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha ovrhovoditelja, ovdje tuženika Splitske banke d.d. temeljem Izjave o suglasnosti zapljene koju je dana 01. listopada 1997. godine potpisao ovršenik, ovdje tužitelj HJ.

II. Nalaže se tuženiku Splitska banka d.d. da tužitelju naknadi prouzročeni parnični u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“

1.1. Odlukom o parničnim troškovima naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 26.425,00 kn, dok je u preostalom dijelu tuženikov zahtjev za naknadom troška odbijen kao neosnovan.

2. Županijski sud u Sisku presudom poslovni broj Gž-962/2016-5 od 20. rujna 2018. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Tako je suđeno u sporu radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe određene po prijedlogu ovrhovoditelja, (ovdje tuženika Splitske banke d.d.) temelju Izjave o suglasnosti zapljene koju je dana 01. listopada 1997. godine potpisao ovršenik (ovdje tužitelj HJ). Tužitelj tvrdi da je ovrha nedopuštena zbog zastare tražbine radi koje je određena ovrha.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19, dalje; ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22, dalje: ZID ZPP/22), kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija je neosnovana.

7. Protiv drugostupanjske presude je dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, koju je tužitelj i podnio. Stoga je presuda ispitana po čl. 392. a. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, utvrđenje nedopuštenom ovrhe, a tužba se temelji na tvrdnji da je nastupila zastara tražbine u odnosu na koju je određena ovrha.

8.1. Među strankama je bila sporna pravna priroda akta na temelju kojeg je određena ovrha, dospjelost obveze iz tog akta i početak tijeka roka zastare kao i sama zastara tražbine vjerovnika. S tim u vezi je bilo sporno treba li u rješenju spora primijeniti odredbu čl. 1019. ili čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 379. st. 1. i čl.1063. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO/05). Sporna je i primjena odredbe čl. 54. tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, dalje: ZJB/93) i čl. 178. st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, dalje: OZ/96).

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je ocijenjeno nespornim:

- tužitelj je dana 01. listopada 1997. godine potpisao Izjavu o jamstvu uz suglasnost zapljene kojom je jamčio ispunjenje obveze korisnika kredita BJ po Ugovoru o kreditu broj 60-06-49370-1 ukoliko isti ne ispuni obvezu na način reguliran Ugovorom,

- korisnica kredita nije vraćala predmetni kredit,

- dana 12. prosinca 2001. godine otkazan Ugovor o kreditu,

- zastara u odnosu na tužitelja kao jamca počela teći 12. prosinca 2001. godine,

- dana 17. veljače 2009. godine tuženik je tužiteljevom poslodavcu dostavio zahtjev za zapljenu računa temeljem Izjave o suglasnosti zapljene.

10. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova predmetna tražbina nije zastarjela. Izjava o jamstvu uz suglasnost zapljene kojom je tužitelj jamčio ispunjenje obveze po navedenom ugovoru o kreditu ima pravni učinak rješenja o ovrsi kako je to propisano odredbom članka 178. stavak 1. OZ/96, koji se na konkretan slučaj primjenjuje obzirom na vrijeme potpisivanja izjave (1. listopada 1997.). Odredbom članka 21. stavak 1. OZ/96, propisano je da je ovršna isprava, ovršna javnobilježnička isprava (točka 3.), kao i druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava (točka 4.).

10.1. Po shvaćanju nižestupanjskih sudova predmetna izjava ima svojstva javnobilježničkog akta u smislu odredbe čl. 54. st. 1. ZJB/93, a takva izjava ima i svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi u smislu odredbe čl. 178. st. 1. OZ, što znači da se u konkretnom slučaju na tražbinu primjenjuje rok zastare od 10 godina.

10.2. Kako je potraživanje tuženika dospjelo otkazom ugovora o kreditu dana 12. prosinca 2001., od tada se računa početak tijeka zastare potraživanja, a ne od datuma potpisivanja predmetne izjave o jamstvu. Tuženik je poslodavcu tužitelja dana 17. veljače 2009., dostavio zahtjev za zapljenu računa temeljem izjave o jamstvu, a tada potraživanje tuženika nije zastarjelo.

10.3. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom ovrhe.

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja je prema tvrdnji tužitelja počinjena time što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

12. Tužitelj se općenito pozvao na ovaj revizijski razlog, ali je u obrazloženju revizije isključivo iznio svoje pravno shvaćanje o pravnoj prirodi izjave o jamstvu u njezinim pravnim učincima, svojoj obvezi po navedenoj izjavi, te navodno pogrešnoj primjeni materijalnog prava primjenom desetogodišnjeg zastarnog roka umjesto zastarnog roka od dvije godine u skladu s odredbom čl. 1019. ZOO/91.

13. Pobijana presuda sadrži dostatne neproturječne razloge, pa je presudu moguće ispitati. Tužitelju je za navesti da pogrešan pravni pristup u rješenju spora, sve kad i postoji, sam po sebi ne znači postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati.

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

15. Pravilno su prilikom donošenja pobijane presude primijenjene relevantne odredbe čl. 178. i čl. 21. OZ koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje u odnosu na učinke Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene, koji je tužitelj potpisao 20. kolovoza 1997.

16. Odredbom čl. 178. st. 1. O/96 propisano je da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi. Ova se odredba, suprotno revizijskim navodima, odnosi na svakog dužnika iz kojeg pravnog posla, pa tako i na dužnika iz ugovora o jamstvu (jamca), a ne samo na „glavnog dužnika“ iz osnovnog pravnog posla u ovom konkretnom slučaju (ugovora o kreditu).

17. Odredbom čl. 21. st. 1. toč. 3. i 4. OZ/96 propisano je: „Ovršne isprave jesu: (…) 3. ovršna javnobilježnička isprava, 4. druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava.“

18. Nadalje, odredbom čl. 54. st. 1. ZJB propisano je da je javnobilježnički akt izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje, a prema st. 6. ovog članka isti učinak kao i isprava iz stavka 1. ovoga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u Izjavi o jamstvu upravo sadržana clausula exequendi i na njoj je potpis obveznika ovjeren kod javnog bilježnika, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o pravnoj prirodi i učincima Izjave o jamstvu.

19. Kako je odredbom čl. 379. st. 1. ZOO, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/91 propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. (tako ovaj sud u presudi broj Rev-1924/2017-4 od 5. veljače 2020., Rev-803/17-2 od 28. lipnja 2017., Rev- 1627/17-2 od 20. rujna 2017….).

20. Budući da predmetna Izjava o jamstvu ispunjava sve zakonske uvjete, ona predstavlja javnobilježnički akt s učincima pravomoćnog rješenja o ovrsi, te se na nju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, pa nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 1019. st. 2. ZOO/96. Također, tužitelj neosnovano smatra da bi zastara tekla od potpisivanja Izjave o jamstvu, jer zastara ne može početi teći prije dospjelosti tražbine (čl. 361. st. 1. ZOO/91), a to je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, dan otkaza ugovora o kreditu 12. prosinca 2001. Dana 17. veljače 2009. je tuženik tužiteljevom poslodavcu dostavio zahtjev za zapljenu računa temeljem Izjave o suglasnosti zapljene, dakle prije isteka zastarnog roka.

21. Zbog navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tuženiku ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 17. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil