REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4705/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OEZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Palić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Medika d.d., Zagreb, Capraška 1, OIB 94818858923, kojeg zastupa Milena Bjelajac, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1055/2017-2 od 2. listopada 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-258/16-26 od 10. travnja 2017., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačava se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1055/2017-2 od 2. listopada 2018. i sudi:
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-258/16-26 od 10. travnja 2017. u točkama I. i III. izreke.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizije od 248,85 eura/1.875,00 kn u roku od 15 dana.
3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku na ime neisplaćene otpremnine tužitelju isplatiti iznos od 94.668,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 19. svibnja 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za isplatu naknade za vrijeme nezaposlenosti u iznosu od 18.000,00 kn s pripadajućim kamatama (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka od 5.625,00 kn (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u točki 1. izreke odbijen kao neosnovan. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe od 1.562,00 kn.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju.
4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.
5. Revizija tužitelja je osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).
7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati otpremninu od 94.668,00 kn.
8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tuženik 12. travnja 2005. odlukom o otkazu ugovora o radu tužitelju otkazao radni odnos zbog organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), da je tom odlukom određen otkazni rok od tri mjeseca i dva tjedna koji počinje teći danom dostave, da je tužitelju utvrđeno pravo na otpremninu od 94.668,00 kn u roku od 8 dana od dana prestanka radnog odnosa, da otpremnina tužitelju nije isplaćena,
- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3680/05 od 11. svibnja 2011. odbijen zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 12. travnja 2005. kao i vraćanje na rad, da je navedena presuda postala pravomoćna 18. svibnja 2012.,
- da je tužitelj dobio i izvanredni otkaz ugovora o radu 21. lipnja 2005. koji je pravomoćnom presudom od 4. veljače 2015. utvrđen nedopuštenim,
- da je tužitelj odjavljen s Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 24. lipnja 2005. na temelju odluke o otkazu.
9. Prvostupanjski je sud pošavši od utvrđenja da je tužitelj tražio da se utvrdi da je nedopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu na temelju koje je stekao pravo na isplatu predmetne otpremnine, zaključio kako zastarni rok nije mogao početi teći prije nego što je odluka suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja postala pravomoćna, odnosno prije 18. svibnja 2012. pa posljedično navedenom uzimajući u obzir 19. svibnja 2012. kao početak tijeka zastarnog roka ocijenio da predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari, a s obzirom da do 7. kolovoza 2014. kada je stupio na snagu Zakon o radu (''Narodne novine'', broj 93/14
– dalje: ZR/14) nije istekao trogodišnji rok zastare pa da se u konkretnom slučaju primjenjuje petogodišnji rok zastare iz čl. 139. ZR/14 koji u trenutku podnošenja tužbe 8. veljače 2016. još nije istekao. Stoga je prihvatio zahtjev za isplatu otpremnine od 94.668,00 kn te naložio tuženiku isplatiti istu tužitelju.
10. Drugostupanjski je sud koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Drugostupanjski je sud utvrdio da je u trenutku donošenja predmetne odluke o otkazu od 12. travnja 2005. tužitelj do 23. srpnja 2005. bio na bolovanju zbog posljedica liječenja ozljede na radu (tuženik navedene činjenične tvrdnje tužitelja nije osporavao) za koje vrijeme nije tekao otkazni rok (čl. 118. st. 5. Zakona o radu, ''Narodne novine'', broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR/04) kao niti za vrijeme korištenja godišnjeg odmora (tužitelj je imao pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2004. i 2005., što nije sporno) pa mu je nakon isteka utvrđenog godišnjeg odmora počeo teći otkazni rok u trajanju od 3 mjeseca i dva tjedna slijedom čega bi zadnji dan roka bio 15. siječnja 2006. kada je tužitelju prestao radni odnos pa je prema predmetnoj odluci o poslovno uvjetovanom otkazu kojim je utvrđeno pravo na otpremninu i određen rok isplate od 8 dana od dana prestanka radnog odnosa, obveza isplate predmetne otpremnine dospjela 24. siječnja 2006. (istekom 8 dana od dana prestanka radnog odnosa) i od tada je, u skladu s odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08), počeo teći trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 138 ZR/04, koji je istekao 24. siječnja 2009. Budući da je tužba podnesena 8. veljače 2016. drugostupanjski je sud ocijenio da je prigovor zastare potraživanja s osnove otpremnine u cijelosti osnovan slijedom čega je tužbeni zahtjev neosnovan. Drugostupanjski je sud istaknuo kako je tužitelj stekao pravo na otpremninu u trenutku kada mu je tuženik otkazao ugovor o radu odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 12. travnja 2005., otpremnina je dospjela na isplatu danom koji je određen u predmetnoj odluci (8 dana od dana prestanka radnog odnosa) pri čemu vođenje parničnog postupka radi utvrđenja nedopuštenim redovitog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, u kojem sporu tužitelj nije uspio, nema utjecaja na tijek zastare potraživanja s osnove predmetne otpremnine, a isto tako niti postupak radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
11. Revident navodi da su pogrešno primijenjen odredbe materijalnog prava i da sukladno čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Tužitelj smatra da on nije imao pravo potraživati predmetnu otpremninu prije nego je utvrđeno da je izvanredni otkaz ugovora o radu nedopušten, jer tužitelj prema odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije imao pravo na otpremninu stoga je ta odluka o izvanrednom otkazu prvo trebala biti utvrđena nedopuštenom da bi tužitelj mogao potraživati otpremninu prema odluci o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu (prema kojoj odluci tužitelju otpremnina pripada i određena je visina iste).
12. Pravilno ističe revident da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
12.2. Naime tužitelj je osporavao odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (znači i otpremninu koja je određena tom odlukom) stoga je tek kad je predmetna odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu utvrđena dopuštenom tužitelj mogao potraživati isplatu otpremnine. Znači pravomoćnošću odluke kojom je utvrđeno da je dopušten poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu nastala je obveza tuženika da tužitelju (koji je osporavao odluku o poslovno uvjetovanom otkazu kojom odlukom mu je određena otpremnina) isplati predmetu otpremninu.
13. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je zastarni rok mogao početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđeno da je dopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (18. svibnja 2012.) a prema čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze znači da je 19. svibnja 2012. početak tijeka zastarnog roka. Budući da je tužba podnesena 8. veljače 2016. zastarni petogodišnji rok sukladno čl. 139. ZR/14 nije istekao. Slijedom iznesenog neosnovan je prigovor zastare i pravilno je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev za isplatu predmetne otpremnine.
13.2. Treba reći i da pravilno ističe revident da do trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nezakonita nije mogao tražiti isplatu otpremnine jer tužitelj po odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije imao pravo na isplatu otpremnine. Međutim odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu pravomoćno je utvrđena nedopuštenom i kao takva (nedopuštena odluka) neodlučna je za odluku o isplati otpremnine koja je tužitelju određena odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.
14. Slijedom iznesenog ostvaren je revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava i valjalo je sukladno odredbi čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu odluku i odlučiti kao u izreci.
15. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).
16. Tužitelj je cijelosti uspio s revizijom te mu je dosuđen trošak revizije od 248,85 eura /1.875,00 kn (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).
17. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'', broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao trošak, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).
Zagreb, 17. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić
