Republika Hrvatska Općinski

sud u Splitu

ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac

21000 Split

P-2637/2020-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. Z. iz D., P.

cesta 49, D., O.:…., zastupanog po punomoćniku M. V.,

odvjetniku u S., protiv tuženika D. M. iz D., D. rat, D. 13A

O.:…, zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku u

S., zbog proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2022. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, nadalje u tekstu: ZPP) dana 17. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašavaju se nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava po svim računima tužitelja kao ovršenika B. Z., OIB:….., D.,

P. cesta 49, koji se provodi kod F. agencije, R. centra S.

na temelju bjanko zadužnice koju je izdao J. bilježnik u S. M. I., pod brojem OV-5371/2018 od 16. travnja 2018.

II. Nalaže se tuženiku D. M., OIB:….., D., D. R.,

D. 13A, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju B. Z., O.: ….., D., P. cesta 49, parnični trošak u iznosu od 2.224,77 €/

16.762,50 kuna, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 30. srpnja 2020. navedeno je da je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Splitu u predmetu poslovne oznake i broja Ovr-1601/19 upućen da najkasnije u roku od 15 dana pokrene parnični postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim. Protiv tužitelja, kao ovršenika da je pred FINA-om pokrenut postupak izravne naplate koji je podnio tuženik, kao ovrhovoditelj a sve na temelju bjanko zadužnice koju je izdao J. bilježnik u S.

M. I. pod brojem Ov-5371/18 i radi naplate iznosa od 100.000,00 kn. Tužitelj osporava postojanje bilo kakvog dugovanja a time i osnove da tuženik (ovrhovoditelj) predmetnu zadužnicu drži u svom posjedu a posebno da na temelju te zadužnice traži ovrhu radi naplate nepostojećeg dugovanja. Tužitelj je predmetnu zadužnicu izdao tuženiku na početku poslovne suradnje parničnih stranaka kada su i sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji nakon čega su zajedno ušli u poslovni projekt i osnovali tvrtku S. j.d.o.o. P. suradnja nije dugo trajala, tužitelj je izišao iz osnovanog društva a na njegovo mjesto stupila je T. B.. Stoga su stranke sklopile i Sporazumni raskid Ugovora o poslovnoj suradnji. Tužitelju naprosto nije jasno kako se nakon više od godinu dana od raskida poslovne suradnje dogodilo to da je tuženik aktivirao zadužnicu kada je očito da nikakav dug ne postoji. Da je postojao bilo kakav dug onda tuženik ne bi potpisao ranije navedeni Sporazumni raskid. Tužitelj drži da su se ispunili uvjeti iz odredbe čl.210. Ovršnog zakona a u vezi s čl. 50. istog Zakona radi čega predlaže da sud provede raspravu i donese presudu kojom će se proglasiti nedopuštenima pljenidba i prijenos novčanih sredstava po svim računima tužitelja a koji provodi FINA. Tužitelj je zatražio i naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava tužbeni zahtjev jer su činjenični navodi neargumentirani i neosnovani. Tuženik je FINA-i predao bjanko zadužnicu na naplatu a koju mu je izdao osobno tužitelj, uz bjanko zadužnicu na ime Trgovačkog društva S. j.d.o.o. , a radi naplate iznosa od 100.000,00 kn. Tuženik nadalje tvrdi da je netočno da je tužitelj te bjanko zadužnice predao tuženiku samo radi naplate mogućnih dugovanja koji će nastati kao posljedica rada osnovanog društva. Tužitelj je prema tuženiku imao osobna dugovanja, privatna dugovanja, koja ne želi namiriti. Bjanko zadužnice vezane za poduzeće S. j.d.o.o. vraćene su , a tužitelj je obećao namiriti novčane pozajmice tuženiku a koje je tužitelj od tuženika pozajmio za kupnju stvari, potrepština za posao i skrivenih dugovanja društva. Kako na pozive tuženika tužitelj nije odgovarao osobna bjanko zadužnica predana je FINA- i na postupanje. Tuženik predlaže da se zahtjev tužitelja odbije te da se istog tužitelja obveže na plaćanje troškova ovog postupka.

3. U dokazne svrhe sud je pregledao: spis Općinskog suda u Splitu Ovr- 1601/2019,obavijest FINE od 10. rujna 2019., obavijest FINE od 10. rujna 2019. o otvaranju posebnog računa ovršenika, konto karticu poduzeća S. j.d.o.o., karticu prometa potraživanja od kupaca, konto karticu mesnica V. A., saldo konto karticu S. j.d.o.o. kao i konto karticu od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., potvrdu bjanko zadužnice od 16. travnja 2018. koju je izdao javni bilježnik u S. M. I. pod brojem Ov-5371/2018, bjanko zadužnicu na iznos od 100.000,00

kn gdje je kao vjerovnik naveden tuženik, zahtjev za izravnu naplatu od 30. kolovoza 2019., rukom pisanu specifikaciju dugovanja, specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje FINE od 10. rujna 2019., Sporazumni raskid ugovora o poslovnoj suradnji koji je ovjeren 14. kolovoza 2018. kod v.d. javnog bilježnika u S. S.

L. te bjanko zadužnicu na iznos od 100.000,00 kn od 16. travnja 2018. T. postupka saslušani su svjedoci I. Š., A. V., T. B., D. S. i

A. K. kao i parnične stranke tužitelj B. Z. i tuženik D. M..

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Stranke su popisale i zatražile parnični trošak.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava po svim računima tužitelja kao ovršenika, a koju provodi Financijska agencija Regionalni centar Split, sve na temelju i osnovi bjanko zadužnice koju je izdao Javni bilježnik u S. M. I. 16. travnja 2018. pod brojem O.-5371/2018. Zahtjev tužitelja je još i to da mu tuženik plati trošak postupka.

7. Odredbom čl.210.st.1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17, nadalje u tekstu: OZ) propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbina na temelju isprave iz čl.209.st.1. ovog Zakona, prema odredbi čl.209.st.5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agencija da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, dok je u stavku 2. istog Zakona propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovog Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.). Odredbom čl.55.st.1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10, 150/11, 154/11, 12/12, 70/12, 80/12, 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16, nadalje u tekstu: OZ) propisano je da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha u tom predmetu proglasi nedopuštenom, s tim da se prigovor može podnijeti do dovršetka ovršnog postupka a njegovo podnošenje ne sprječava podnošenje ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine.

8. Pregledom spisa ovog suda broj Ovr-1601/2019 utvrđeno je da je postupak pokrenuo B. Z. kao ovršenik protiv tuženika kao ovrhovoditelja a kako bi proglasio pljenidbu i prijenos novčanih sredstava nedopuštenim. Č. se ponavljaju isti navodi kao i u tužbi iz kojeg razloga je iste nepotrebno ponavljati obzirom da su navedeni pod točkom 1. O. ove odluke. U. spisu postoji i rješenje i zaključak koje je doneseno 20. srpnja 2020. da se B. Z. upućuje da u roku od 15 dana počevši od dana primitka ovog zaključka pokrene parnični postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim iz žalbenog razloga iz čl. 50.st.1.toč.7. Ovršnog zakona. Citirana zakonska odredba propisuje da se žalba protiv rješenja o ovrsi može izjaviti ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno, ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

9. Ispitujući navode tužitelja u ovom postupku sud je saslušao i svjedoke te same parnične stranke obzirom da je iz navoda u tužbi, a i odgovora na tužbu, proizišlo da su stranke imale kompleksne poslovne, ali i osobne odnose, iz kojih je proizišlo izdavanje bjanko zadužnice odnosno više njih, a temeljem kojih je i pokrenut postupak pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava pred nadležnom FINA-om. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizišle su određene kontradiktornosti koje je sud otklonio ocjenom iskaza ovih svjedoka usporedbom činjenica koje su svjedoci naveli kao točne. Tako je svjedok I. Š. potvrdio da je u jako dobrim odnosima s tužiteljem dok tuženika da ne poznaje. O. svjedok nije imao spoznaje o tome kakvu vrstu i s kojim osiguranjima te poslovne suradnje su baratali tužitelj i tuženik. U njihovoj poslovnoj suradnji nije sudjelovao ali je kazao da ga je tužitelj obavijestio da ide u partnerstvo s tuženikom i da će otvoriti restoran B. G.. I. svoje dokumentacije o isporuci robe, kazao je dalje svjedok Š., da može razaznati da je suradnja tužitelja i tuženika bila kratkog daha, obzirom da u svojim poslovnim knjigama bilježi prvu isporuku 27. lipnja 2018. i zadnju 6. studenog 2018. No, i prije nego li je primijetio zadnju isporuku u poslovnim knjigama već negdje 8. kolovoza 2018. da ga je tužitelj obavijestio da on i tuženik raskidaju suradnju i postavio mu je upit postoji li još koji nepodmireni račun kako bi se isti podmirio. On tada da je B. Z. kazao da postoji još jedan neplaćeni račun od 600,00 kn na što da mu je isti rekao ako bi bilo kakvih problema da se obrati osobi T. B.. T. račun plaćen je

2. listopada 2018. O. bilo kakvim zadužnicama s tužiteljem nije pričao, a poduzeću S. j.d.o.o. da je vršio isporuku tjestenine. S. A. V. pak kazao je također da parnične stranke poznaje kao osobe koje su držale restoran i od njegovog poduzeća su naručivali meso i mesne prerađevine. I. ovaj se svjedok sjetio da ga je tužitelj u mjesecu kolovozu 2018. obavijestio da prestaje biti partner u restoranu te je također pitao ima li nepodmirenih računa. P. S. j.d.o.o. u sklopu koje gdje bio i ovaj restoran nastavio je s njima poslovnu suradnju cca cijelu godinu iza ovih događaja i u tom periodu isporučivali su meso gdje su ostali nepodmireni računi od cca 20.000,00 kn. N. ovaj svjedok nije znao ništa o nikakvoj zadužnici, a za vrijeme dok je tužitelj bio u poduzeću S. j.d.o.o. svi računi koje je njegova firma imala na ime isporučenih mesnih prerađevina restoranu da su plaćeni.

10. Analizom ovako provedenog dokaznog postupka saslušanjem svjedoka Š. i V. jasno je razvidno da osnov ili temelj bjanko zadužnice koju je tuženik predao FINA-i radi naplate nikako ne mogu biti poslovni odnosi tužitelja i tuženika, odnosno poslovanja njihovog zajedničkog restorana B. G.. T. u prilog govori i činjenica da je sud pregledao u dokazne svrhe S. raskid U. o

poslovnoj suradnji gdje baš pod čl.3. D. M. i B. Z. utvrđuju da međusobno nemaju nikakvih potraživanja, odnosno da D. M. kao ugovorna strana 1 nema nikakvih potraživanja od ugovorne strane 2, tj. B. Z.. To bi bilo sve glede bjanko zadužnice od 16. travnja 2018. koju je ovjerio Javni bilježnik u S. M.

I. pod poslovnom oznakom i brojem OV-5372/2018. Dakle, iz tog odnosa njihove poslovne suradnje nije proizišlo nikakvih dugovanja, odnosno nisu preostali, no tuženik je ustvrdio da su dugovanja nastala po osnovi njihovog osobnog odnosa gdje je tužitelj od njega pozajmljivao razne iznose i to za kupnje stvari i potrepština za posao te skrivenih dugovanja društva.

10.1. Drugim riječima rečeno za zaključiti je bilo da je tužitelj tuženiku ispustio i bjanko zadužnicu od 16. travnja 2018. na iznos od 100.000,00 kn, gdje je kao dužnik naveden B. Z. a kao vjerovnik naznačen D. M.. B. zadužnica

ovjerena je od strane J. bilježnika u S. M. I. pod borjem Ov- 5371/2018.

11. Zbog navoda tuženika iz točke 10. Obrazloženja ove presude ispitana je svjedokinja T. B. ali i parnične stranke jer, bez obzira na tvrdnje tuženika, ovom sudu nije dostavljen niti jedan pisani dokaz na ovako iznijeti navod o postojanju pozajmica bilo da bi to bio U. o zajmu ili pak P. ili I. o preuzetim novčanim sredstvima. S. T. B. je tako u svom iskazu kazala da je

životna partnerica tuženika te da je preuzela poslove tužitelja kada je on napustio restoran i suradnju s tuženikom. Kazala je da je njoj poznato da je u poslovnoj suradnji stranaka bila izdana nekakva zadužnica kao garancija suradnje, a zašto je ona aktivirana njoj to nije bilo poznato. Nadalje je T. B. potvrdila da je ispred nje tuženik određenu svotu novca predao tužitelju, s tim da joj nije poznat točan iznos novca i u pitanju je bila fizička predaja novca, a ne preko računa S. j.d.o.o. T. je kazala da je ovakvih primopredaja novca bilo u više navrata i da su to bili manji iznosi.

11.1. S. D. S. u svom je iskazu rekao da je u kumskim

odnosima s tuženikom i da ga zna gotovo cijeli svoj život, a tužitelja da je upoznao kada je on s tuženikom krenuo u ovaj partnerski odnos. Potvrdio je da je primijetio da je tuženik tužitelju davao novac u gotovini za renovaciju ovog prostora, a kako ga je poznavao kao korektnog i fer čovjeka to da je tuženiku ovu primopredaju spočitnuo, no, on da mu je tada odgovorio da će sa tužiteljem biti ravnopravni partner. Baš on da je suflirao tuženiku da mu tužitelj krije račune i da mu ih ne prikazuje jer se jednom dogodilo da je bio nazočan isporuci pića a tužitelja tu trenutno nije bilo, pa je piće preuzeo on i predao je fakturu tuženiku. Na svoje oči da je vidio da je tuženik tužitelju davao određene svote novca u gotovini, pa tako i za kupnju motora, što ga je tužitelj za sebe nabavio. S. S. rekao je da to ne treba tako raditi, no tuženik da mu je uporno ponavljao da je s tužiteljem ravnopravni partner. Kada je posebno upitan o stanju nakon što je tužitelj napustio poslovnu suradnju s tuženikom, je li mu se tuženik žalio da je preostalo kakvo dugovanje, rekao je da tuženik o tome s njime nije vodio nikakve posebne razgovore. Kada god je tuženiku prigovorio na davanje novca tužitelju on da mu je odgovarao da su tužitelj i on ravnopravni partneri i da ima tužiteljevu zadužnicu.

11.2. Svjedok A. K. u svom je iskazu tek naveo da mu je tuženik ujak

i da je u restoranu B. G. bio zaposlenik. P. je da mu je bilo poznato da su tuženik i tužitelj imali poslovnu suradnju gdje je tuženik uložio novac, a tužitelj svoje znanje kao kuhar i voditelj restorana. Posebno upitan na okolnost je li mu se ujak-tuženik ikada žalio da mu je tužitelj ostao dužan nekakav novac, svjedok K. je kazao da on o tome na zna ništa.

11.3. Saslušane su i parnične stranke pa je tako tužitelj decidirano opovrgao navod tuženika da bi mu isti tuženik davao osobne pozajmice. Istakao je da je njemu tuženik novac davao na ruke onda kada je trebalo platiti neke poslove u gotovini, a drugi dio je plaćao preko računa kako je to već i uobičajeno kako se radi pri otvaranju restorana. Kako je u vrijeme raskida poslovne suradnje dobio malu bebu to da je potpuno smetnuo s uma da traži zadužnicu koju je tuženiku dao isključivo za pokretanje ovog posla. Potvrdio je da je kupio motocikl i to od tuženika, a sredstvima koje je njegova supruga predignula u banci kao brzi kredit. Posebno indikativno je bilo pitanje tuženika usmjereno tužitelju na okolnost je li točno da je kod njega pozajmio novac za potrebe apartmana kada je tužitelje odgovorio da u to vrijeme nije imao nikakav apartman. Tuženik D. M. u svom je iskazu kazao da je tužitelja poznavao dugi niz godina, da je držao da su prijatelji i zato da su krenuli u poslovnu suradnju. O. nikada da nije aktivirao takozvanu poslovnu zadužnicu već je aktivirao privatnu zadužnicu koju mu je tužitelj potpisao na iznos od 100.000,00 kn. T. je tuženik ustvrdio da kada bi se napravio točan izračun onog što mu tužitelj duguje da bi taj iznos sigurno bio i veći. O. tužitelju da je pozajmio novac i zbog kuće u R., ali nikada prilikom pozajmljivanja da nisu potpisivali nikakvu priznanicu.

T. da ne može predložiti niti svjedoke koji su mogli vidjeti da on tužitelju daje novac, a to iz razloga što prilikom davanja nije zvao ljude sa strane da vide pozajmljivanje jer je to bila stvar između njih dvojice. P. U. o zajmu također da nisu potpisivali.

12. Analizom ovako danih iskaza svjedoka B., S., K., tužitelja

Z. i tuženika M. nameće se zaključak da je tužiteljev zahtjev osnovan jer tuženik nije dokazao da bi bilo ikakvih osobnih odnosa između tužitelja i njega u financijskom smislu, tj. u smislu osobnih pozajmica. Iz svega što je sud saznao iz iskaza svjedoka i stranaka jasna je tek činjenica da su tužitelj i tuženik bili dugogodišnji prijatelji koji su u jednom trenutku odlučili krenuti u zajednički posao. Kada su vidjeli da taj posao ne funkcionira sporazumno su se razišli. Tužitelj je dao razuman razlog zbog čega nije tražio od tuženika da mu vrati zadužnicu u vrijeme raskida suradnje jer je kazao da je u to vrijeme dobio malu bebu. Za razliku od tužitelja tuženik u svom iskazu nije bio vjerodostojan, istinit i logičan jer nije pružio niti jedan dokaz da bi tužitelju pozajmljivao novac (nema pravnog posla, nema potvrda, nema svjedoka), pogotovo ne u iznosu od 100.000,00 kn za koliko je aktivirao osobnu zadužnicu kojoj je priložio specifikaciju troškova navodeći da mu tužitelj duguje iznos od 99.000,00 kn, a u svom iskazu tvrdi da je taj iznos bio čak i veći od 100.000,00 kn. Osim što je nedosljedan u svom postupanju i kazivanju tuženik je i nelogičan. Naime, kreće u poslovnu suradnju u kojoj je on financijer, dakle, onaj koji ima novca, sa čovjekom koji nema novac ali ima ugled i renome kuhara koji će u tu suradnju uložiti svoja znanja, sposobnosti i poslovne kontakte i od takvog partnera kao što je tužitelj ne traži odvajanje poslovnog od subjektivnog, osobnog. To bi bilo logično da je prilikom osobnih zajmova tražio od tužitelja makar da mu potpiše potvrdu o preuzetim sredstvima. Toga u konkretnom slučaju nema, tuženik ne pruža za naplatu po bjanko zadužnici nikakav dokaz da bi mu tužitelj doista nešto dugovao. 13. Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom I izreke ove odluke, odnosno prihvaćen je zahtjev tužitelja te je proglašena nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava po njegovim računima, a koji postupak se provodi kod F. agencije, R. centra S. na temelju bjanko

zadužnice koju je izdala J. bilježnik u S. M. I. 16. travnja 2018. pod poslovnom oznakom i brojem Ov-5371/2018. Naime, kao što je to iz analize rezultata provedenog dokaznog postupka i razvidno tužitelj je svoje navode iz tužbe dokazao tj. dokazao je da nije bilo nikakvog razloga da tuženik aktivira bjanko zadužnicu koju je on potpisao, ali je zaboravio iz opravdanih razloga, osobnih razloga, i rođenja maloljetnog djeteta zatražiti od tuženika da mu je vrati. Za razliku od tužitelja tuženik nije dokazao ovom sudu da je bilo razloga za izravnu naplatu po bjanko zadužnici, tj. nije dokazao da mu je tužitelj ostao dužan bilo kakav iznos pa makar i po osobnim, međusobnim i privatnim odnosima kao što je na primjer pozajmica. Sud ne prihvaća kao životno i logično pojašnjenje tuženika da od tužitelja zbog prijateljstva nije tražio da potpiše Ugovor o pozajmici ili pak Potvrdu da mu je određeni iznos novca dao, dok s druge strane tvrdi da je od tuženika tražio potpisivanje i izdavanje bjanko zadužnice. Kao što je tražio da mu tužitelj potpiše bjanko zadužnicu jednako tako od njega je mogao tražiti da mu bilo koji iznos koji mu je on navodno dao, potvrdi primitak pisanom izjavom ili potvrdom ukoliko se već nije išlo u ugovorni odnos pozajmice. Također je nelogično i neživotno da niti njegova životna partnerica B. ne zna o nikakvim osobnim dugovanjima tužitelja spram tuženika a navodno je vidjela primopredaje novca, manjih iznosa, u nekoliko navrata. Osim toga, tražio je tuženik da tužitelj potpiše bjanko zadužnice a nije tražio i priznanice o predanom (navodno) novcu. To također nije ni logično ni životno. Bilo kako bilo, tuženik sudu nije dokazao da bi naplata ove bjanko zadužnice imala bilo kakve podloge ili osnova u pravnom odnosu između njega i tužitelja a od ništa manjeg značaja nije činjenica da je tužitelj tijekom cijelog postupka pokušavao dokazati (i dokazao je) da je bjanko zadužnicu potpisao zbog poslovnog odnosa sa tuženikom. Kad se prednjem pribroji činjenica da je tužitelj dokazao da je novac koji je primljen odnosno predan, a kojeg se detalja sjetio svjedok S., ustvari on predao tuženiku od kojeg je motor kupio onda je jasno da je svjedok S. "vidio" ono što mu je tuženik suflirao kao činjenicu. I. to i jest činjenica, ali ne ona o kojoj svjedok S. misli da je svjedočio nego drugačija, istinita a top je da je tužitelj kritične prigode dao novac tuženiku a ne obrnuto.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. ZPP-a, dok je visina određena pozivom na Tbr.7.st.1.toč.1. i Tbr.36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22). Tužitelju koji je uspio u ovom postupku naspram tuženika, trošak je priznat za: sastav tužbe, sastav obrazloženog podneska od 20. listopada 2022. te pristupe i zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 29. lipnja, 19. rujna, 20. listopada i 16. studenog 2022. kao i 12. prosinca 2022. - svaka radnja po 100 bodova i pristup ročištu za objavu i uručenje odluke dana 17. siječnja 2023. – 50 bodova . Ukupni zbir priznatih bodova pomnožen je s iznosom od 15,00 kn koliko iznosi vrijednost jednog boda, a potom je dobiveni iznos od 11.250,00 kn uvećan za iznos od 2.812,50 kuna na ime 25% PDV-a te za iznose po 1.350,00 kuna na ime sudske pristojbe na tužbu i 1.350,00 kuna na ime sudske pristojbe na odluku. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 16.762,50 kuna koliko će tuženik morati platiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška, sukladno pisanom popisu troška tužitelja.

14.1. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja joj, prema odredbi čl.30.st.2. OZ-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

14.2. Sukladno obvezi o vršenju preračuna u valuti € temeljem Zakona o uvođenju € kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22) iznos obveze tuženika prikazan je u kunskom, ali i u eurskom iznosu.

15. Radi naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 17. siječnja 2023.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba drugostupanjskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana uručenja iste.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis

Broj zapisa: eb317-f3f79

Kontrolni broj: 0e241-8b0d6-12c1e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Dunja Ljubičić, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.