REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 9 Pž-5119/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Savska cesta 41, protiv tuženika LOVAC TRGOVINA d.o.o., OIB 58432804239, Zagreb, Ulica Nikole Tesle 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dodig, odvjetnik u Zagrebu, Bukovačka 222, radi isplate iznosa od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-489/2020 od 3. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-489/2020 od 3. studenog 2020. u točki I. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. veljače 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te u točkama III. i IV. njezine izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-489/2020 od 3. studenog 2020. u točki I. njezine izreke u dijelu zateznih kamata i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se nalaže tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate tekuće:

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. ožujka 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. travnja 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. svibnja 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. lipnja 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. srpnja 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. kolovoza 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. rujna 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. listopada 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. studenog 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. prosinca 2015.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. siječnja 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. veljače 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. ožujka 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. travnja 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. svibnja 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. lipnja 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. srpnja 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. kolovoza 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. rujna 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. listopada 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. studenog 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. prosinca 2016.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. siječnja 2017.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. veljače 2017.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. ožujka 2017.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. travnja 2017.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. svibnja 2017.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. lipnja 2017.,

- na iznos od 15.912,65 kn / 2.111,97 EUR od 10. srpnja 2017.,

a sve do 12. veljače 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-489/2020 od 3. studenog 2020. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za ostale odnose na pojedinačno određene iznose, a sve kako je određeno i opisano u izreci (točka I. izreke). Utvrđeno je da tražbina tuženika u iznosu od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR ne postoji te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 22.500,00 kn / 2.986,26 EUR sa zateznom kamatom od 3. studenog 2020. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka IV. izreke).

2. Protiv presude u točkama I., III. i IV. tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu, odnosno podredno predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 16.250,00 kn / 2.156,75 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana osim u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata na glavnicu, a sve kako je uvodno izneseno.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR, za bespravno korištenje poslovnog prostora u uličnom prizemlju, visokom prizemlju i polukatu u površini od 491,94 m2, Zagreb,Varšavska 4, a koji tuženik koristi bez pravne osnove u razdoblju od ožujka 2015. do srpnja 2017.; te utvrđenje postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju na ime ulaganja u poslovne prostore na adresi Zagreb, Varšavska 4 u iznosu od 2.546.987,41 kn / 338.043,32 EUR i Zagreb, Teslina 4 u iznosu od 2.284.875,90 kn / 303.255,15 EUR.

7. Iz podataka u spisu nije sporno da se tužitelj prije podnošenja tužbe sukladno odredbi članka 186.a ZPP-a obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora pod brojem N-DO-473/17 od 29. prosinca 2017., pa su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe.

8. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora, da s tuženikom nije sklopio pravni posao kojim bi tuženika ovlastio da koristi poslovni prostor, da se tuženik nalazi u posjedu poslovnog prostora. Iz podataka u spisu nije sporno da je tužitelj suvlasnik na ½ suvlasničkog dijela predmetnog prostora, a sve u smislu rješenja Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada klasa:

UP/I-942-01/97-02/360, koje je postalo pravomoćno. Suvlasnici su rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj R1-368/99 od 9. prosinca 1999. razvrgnuli suvlasničku zajednicu, te je tužitelj u zemljišnoj knjizi uknjižio svoje pravo vlasništva nad poslovnim prostorom (zk. izvadak iz zemljišne knjige, list 12. i 36. spisa).

9. Stoga je pravilno sud utvrdio aktivnu legitimaciju tužitelja, a sve pozivom na odredbu članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98/, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15; pročišćeni tekst i 94/17; dalje: ZV), s obzirom na to da je vlasnik poslovnog prostora ovlašten potraživati sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojeg posjedovanja, iako je Ugovorom o poslovno- tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. prenio dio ovlasti na društvo Državne nekretnine d.o.o., koje je tužitelj osnovao radi lakšeg upravljanja nekretninama u svom vlasništvu.

10. U predmetnoj pravoj stvari valjalo je primijeniti odredbu članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a, kojim odredbama je reguliran pravni položaj poštenog posjednika (članak 164. ZV-a) i pravni položaj nepoštenog posjednika (članak 165. ZV-a).

11. Prema članku 164. stavka 1. ZV-a, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koju je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

12. Prema članku 165. stavku 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koju su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

13. Naime, ako je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) bila u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbu članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a, a prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Tek ukoliko je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili gospodarski opravdano vraćanje te stvari, valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), a kojim odredbom je regulirana uporaba tuđe stvari u svoju korist, prema kojoj odredbi je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Takav stav je zauzet i u na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009.

14. Ocjenom i analizom dokumentacije u spisu, pravilno je sud ocijenio da je tuženik tužiteljev dio nekretnine rabio u svoju korist na način da je predmetni poslovni prostor koristio bez pravne osnove i za taj prostor nije plaćao zakupninu.

15. Prvostupanjski sud je ocjenjujući kvalitetu posjeda, a za koju kvalitetu posjeda valjalo je utvrditi je li tuženik pošteni ili nepošteni posjednik, ocjenom i analizom dokumentacije u spisu pravilno zaključio da je tuženik bio u nepoštenom posjedu, budući nije dokazao da je u utuženom razdoblju stekao valjanu pravnu osnovu za posjed poslovnog prostora. Budući da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed, tuženik je najkasnije 26. studenog 2014. (datum očevida) saznao, odnosno imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Isto tako, pravomoćnom odlukom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-30/05 tuženiku je naloženo isprazniti predmetni poslovni prostor i predati ga tužitelju u posjed slobodan od osoba i stvari. Prema tome, pravilno je sud ocijenio da je tuženik nepošteni posjednik, te da je u smislu citirane odredbe članka 165. stavka 1. ZV-a dužan naknaditi tužitelju koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja.

16. Slijedom iznesenog, ocjena je ovog suda da je sud pravilnom primjenom materijalnog prava i to određenja iz članka 165. stavka 1. ZV-a odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a sve kako je to odlučio u točki I. izreke pobijane presude.

17. Međutim, u odnosu na tijek zateznih kamata na utužene iznose sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

18. Naime, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 16. lipnja 2021. prihvaćeno je pravno shvaćanje prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. S obzirom na to da spisu prileži zahtjev tužitelja za mirnim rješenjem spora u kojem zahtjevu je sadržan zahtjev za isplatu utužene naknade, a koji zahtjev je tuženik zaprimio 13. veljače 2018., to tužitelj ima pravo na zatezne kamate upravo od tog dana, kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu naknade, a ne i za ranije razdoblje. Pri tome treba navesti da tužitelj nije dokazao u smislu odredbe članka 219. ZPP-a, da je prije navedenog zahtjeva za mirno rješenje spora, zahtijevao od tuženika isplatu utužene naknade.

19. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovanim. Imajući u vidu tužiteljev prigovor pravomoćno presuđene stvari u vezi prigovora radi prebijanja u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2658/15, prvostupanjski sud je uvidom u navedeni spis utvrdio da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja tvrdeći da postoji njegovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 2.546.987 kn / 338.043,32 EUR na temelju istih činjenica kao i u predmetnom spisu, međutim, izrekom pravomoćne i ovršne citirane presude poslovni broj P-2658/15 od 19. travnja 2018. odlučeno je samo o dijelu te tražbine u iznosu od 837.005,39 kn / 111.089,71 EUR. Prema tome, citiranom presudom pravomoćno je odlučeno samo o dijelu tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi prebijanja, a ne i o preostalom dijelu tražbine u iznosu od 1.709.981,61 kn / 226.953,56 EUR, zbog čega nema zapreke da taj preostali iznos bude stavljen u prijeboj u ovom predmetu.

20. Sud je uvidom u sudski registar utvrdio da je društvo Lovac društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu i usluge brisano iz sudskog registra 25. listopada 2005. rješenjem poslovni broj Tt-05/9835-2 nakon što je nad istim otvoren i zaključen stečajni postupak, te je pravilno zaključio da navedeno društvo nije pravni prednik tuženika, nego sasvim različito društvo.

21. U odnosu na prigovor radi prebijanja valja istaknuti da je sud pravilno isti ocijenio neosnovanim. Naime, tuženik u prigovoru ističe da je društvo Lovac d.o.o. sklopilo s tuženikom Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 1. veljače 2002. te Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002., pa tuženik tvrdi da je na temelju pravnog posla sklopljenog s društvom Lovac d.o.o. stekao pravo na isplatu naknade za učinjena ulaganja, čime je stupio u pravnu poziciju društva Lovac d.o.o. S obzirom na to da je tim ulaganjima društvo Lovac d.o.o. povećalo vrijednost poslovnog prostora, tuženik je mišljenja da ima pravo tražiti da mu vlasnik nadoknadi ulaganja. U svrhu osiguranja dokaza glede izvršenih ulaganja pred Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem R1-130/02 provedeno je vještačenje kojim je utvrđen iznos ukupne vrijednosti izvedenih radova od strane društva Lovac d.o.o. Tuženik napominje da je u postupku osiguranja dokaza utvrđeno da je tuženik izvršio ulaganja u poslovni prostor tuženika na adresi Zagreb, Varšavska 4, u ukupnom iznosu od 2.546.987,41 kn / 338.043,32 EUR, dok je nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka Engelebrta Domljenovića od 15. siječnja 2003. utvrđeno da je tuženik u poslovni prostor na adresi Zagreb, Nikole Tesle 4, uložio iznos od 2.284.875,90 kn / 303.255,15 EUR. Stoga tuženik na ime ulaganja u poslovne prostore u Zagrebu, Varšavska 4 (2.546.987,41 kn) i Zagreb, Teslina 4 (2.284.875,90 kn) ističe prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnove izvršenih ulaganja nasuprot tražbini tužitelja iz ovog postupka.

22. Tužitelj je osporio da bi društvo Lovac d.o.o. izvršilo ulaganja u poslovne prostore, te je osporio visinu ulaganja i osnovu tuženikove tražbine na ime ulaganja zbog toga što društvo tuženika nije bio zakupnik, niti je to bilo društvo Lovac d.o.o. 23. Pravilno sud ocjenjuje da tuženik isticanjem prigovora radi prebijanja nije postavio nikakav samostalni zahtjev, pa postojanje eventualnog tuženikovog potraživanja prema tužitelju istaknutog prigovorom radi prebijanja, sud može utvrđivati samo do visine tužiteljevog potraživanja, ali ne i preko tog iznosa, budući tuženik nije podnio protutužbu. Predmetno to znači da sud može utvrđivati postojanje eventualne tuženikove tražbine prema tužitelju do iznosa od 461.466,85 kn / 61.247,16 EUR, odnosno upravo koliko iznosi tužiteljev zahtjev prema tuženiku.

24. Uvidom u spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2658/15 tužitelja Republika Hrvatska protiv tuženika Lovac trgovina d.o.o. Zagreb, radi isplate, utvrđeno je da je donesena presuda 19. travnja 2018. kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 518.752,39 kn (točka I. izreke) te je utvrđeno nepostojanje tuženikove protutražbine prema tužitelju u iznosu od 837.005,39 kn, te je prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za plaćanje naknade za korištenje poslovnog prostora u uličnom prizemlju u površini od 491,94 m2, Varšavska 4, a koji tuženik koristi bez pravne osnove i to u razdoblju od 4. prosinca 2009. do 3. veljače 2015. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3225/2018-2 od 6. svibnja 2020. odbijena je tuženikova žalba (Lovac trgovina d.o.o. Zagreb) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagreb poslovni broj P-2658/15 od 19. travnja 2018. u točkama I. i III. izreke. Prema obrazloženju citirane drugostupanjske presude proizlazi da je pravilno sud drugog stupnja utvrdio da je tuženik osoba koja je u prostoru bez valjane pravne osnove, koja nikada nije imala svojstvo zakupnika, već je u posjed poslovnog prostora ušao nakon što je ranijem zakupniku prestao važiti Ugovor o zakupu. Naime, Ugovor o zakupu poslovnog prostora s Gradom Zagrebom je imalo društvo Lovac d.o.o. kao dugogodišnji zakupnik predmetnog poslovnog prostora, te je Ugovor o zakupu bio zaključen na određeno vrijeme od pet godina s početkom zakupa 1. studenog 1996.; a tužitelj (Republika Hrvatska) je utvrđen suvlasnikom predmetnog poslovnog prostora rješenjem od 30. studenog 1998., koje je postalo pravomoćno 4. siječnja 1999., a suvlasnička zajednica je razvrgnuta rješenjem poslovni broj R1-368/99 koje je postalo pravomoćno i ovršno 16. veljače 2000. te je predmetni poslovni prostor stekla u samovlasništvo. Isto tako, u obrazloženju je navedeno da je pravilno sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 41. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/01, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02; dalje: Zakon o naknadi) kada je utvrdio da je Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sklopljen s društvom Lovac d.o.o. raskinut po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva odnosno 4. siječnja 1999., s time da tužiteljica nije mogla tražiti predaju u posjed prije isteka ugovorenog roka zakupa, odnosno predmetno do 1. studenog 2001. Društvo Lovac d.o.o. i Lovac trgovina d.o.o. su sklopili Ugovor o zajedničkom pothvatu 16. prosinca 2002. na temelju kojeg je društvo Lovac d.o.o., iako više nema pravni temelj za posjed poslovnog prostora prenijelo posjed predmetnog poslovnog prostora na društvo Lovac trgovina d.o.o., dok su iste stranke 16. prosinca 2002. zaključile i Ugovor o prijenosu i prodaji prava na temelju kojeg tuženik tvrdi da ima pravo tražiti od tužitelja naknadu za izvršena ulaganja. Nad društvom Lovac d.o.o. je otvoren stečajni postupak 28. ožujka 2003. Budući društvo Lovac d.o.o. nije sam bio u zakupu predmetnog poslovnog prostora, nije mogao prenijeti zakup tog prostora na društvo Lovac trgovina d.o.o., a budući su oba društva imala istog zastupnika po zakonu, društvu Lovac trgovina d.o.o. nije moglo biti nepoznato da Ugovor o zakupu nije na snazi i da je tužiteljica postala vlasnicom predmetnog poslovnog prostora. Na kraju obrazloženja sud zaključuje da posebna pravila iz članka 41. Zakona o naknadi prije svega štite savjesnog zakupca koji se nalazio u predmetnom poslovnom prostoru i koji je izvršavao ulaganja u taj prostor, te mora vratiti u posjed vlasniku predmetni poslovni prostor. Međutim predmetno tuženik je osoba koja je ušla u posjed predmetnog poslovnog prostora u vrijeme kada više nije bio na snazi Ugovor o zakupu s društvom Lovac d.o.o., pa nije mogao niti steći svojstvo zakupca kao i zaštitu koja je posebno propisana za zakupce u drugostupanjskoj odluci poslovni broj Pž-3225/2018 koji razlog je ovaj sud iznio. 25. Imajući u vidu izneseno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je eventualni Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sklopljen s društvom Lovac d.o.o. raskinut po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva tj. 4. siječnja 1999. Društvo Lovac d.o.o. s tuženikom 1. veljače 2002. zaključuje Ugovor o zajedničkom poduhvatu na temelju kojeg 16. prosinca 2002. zaključuju i Ugovor o prijenosu i prodaji prava na temelju kojeg tuženik prema njegovim tvrdnjama stječe pravo na potraživanja izvršenih ulaganja koje je u predmetni poslovni prostor izvršilo društvo Lovac d.o.o. kao zakupnik. Isto tako, uvidom u sudski registar je utvrđeno da je navedeno društvo brisano iz sudskog registra 25. listopada 2005. nakon što je nad istim otvoren i zaključen stečajni postupak koji se vodio pod poslovnim brojem St-69/2003; te je navedeno društvo brisano iz sudskog registra 25. listopada 2005. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-05/9835-2.

26. Tužitelj je u postupku pred Općinskom građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Ps-30/2005 zahtijevao iseljenje tuženika iz predmetnog poslovnog prostora, a u kojem predmetu je prvostupanjskom odlukom odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na društvo tuženika s obrazloženjem, u bitnome, da je raniji zakupnik društvo Lovac d.o.o. prenio na tuženika svoje pravo iz članka 41. stavka 4. Zakona o naknadi, prema kojem zakupnik nije dužan predati poslovni prostor u posjed vlasniku sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja. Međutim tuženik nije ni u tom postupku postavio zahtjev za isplatu izvršenih ulaganja, niti je to učinio ni u kojem drugom sudskom postupku, odnosno tuženik nije u tom postupku postavio zahtjev za isplatu naknade za učinjena ulaganja, prema tome, nije istaknuo niti je odredio prigovor prava zadržanja (retencije) predmetnog poslovnog prostora. Presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-697/2017-2 od 17. siječnja 2018. preinačena je citirana prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iseljenje tuženika (Lovac trgovina d.o.o.), te mu je naloženo isprazniti predmetni poslovni prostor te ga predati tužitelju slobodan od stvari i osoba u posjed. Iz obrazloženja citirane presude proizlazi da tuženik nije u tom postupku postavio zahtjev za isplatu naknade za učinjena ulaganja, odnosno nije istaknuo određeni prigovor retencije predmetnog poslovnog prostora, pa je naloženo njegovo iseljenje i predaja u posjed. Odredbom članka 41. stavka 4. Zakona o naknadi regulira se položaj zakupnika nekretnine koja je vraćena bivšem vlasniku te je propisano da zakupnik ima pravo na zadržaj tog poslovnog prostora dok mu ne budu nadoknađena ulaganja, a iz čega nedvojbeno proizlazi i pravo zakupnika zahtijevati naknadu za učinjena ulaganja. Dakle, radi se o posebno priznatom pravu zakupnika, a što ovdje tuženik nikada nije bio.

27. Imajući u vidu izneseno (presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-697/2017 i presudu ovoga suda poslovni broj Pž-3225/2018) valja zaključiti da Zakon o naknadi ne propisuje mogućnost da se pravo na izvršena ulaganja prenese i proda drugom društvu koje nije bilo zakupnik, niti propisuje mogućnost da društvo koje nije bilo zakupnik u smislu odredaba Zakona o naknadi tako stečeno pravo zahtijeva od utvrđenog vlasnika. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da u odnosu na ocjenu osnovanosti prigovora radi prebijanja naknade za izvršena ulaganja – ne može se primijeniti odredba članka 41. stavka 4. Zakona o naknadi, pa kako tuženik niti ne tvrdi da je uopće izvodio radove na predmetnom poslovnom prostoru niti tvrdi da je obavljao bilo kakve radove radi poboljšanja uvjeta poslovanja o kojima bi obavještavao tužitelja kao vlasnika, već ističe prigovor radi prebijanja s osnove izvršenih ulaganja od strane ranijeg zakupnika (Lovac d.o.o.), pravilno je sud ocijeni prigovor radi prebijanja neosnovanim, a sve kako je odlučio u točki III. izreke pobijane presude.

28. Isto tako, pravilna je odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.500,00 kn / 2.986,26 EUR, a sve pozivom na određenja iz članka 154. stavka 1. ZPP-a u odnosu na osnovu dosuđenog troška, tako i u smislu članka 155. ZPP-a u odnosu na visinu dosuđenog troška; a sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

29. Slijedom iznesenog, valja zaključiti da navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude budući je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, na koje je ukazano u ovoj odluci.

30. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti u kao u izreci ove drugostupanjske presude.

31. Sukladno odredbama članka 43. i članka 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) iznosi u uvodu i izreci presude iskazani su i u valuti kn i u valuti eur na način da je preračunavanje izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz navedenog Zakona.

Zagreb, 17. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko