Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50 Gž R-3229/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., S., D. M., OIB …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. F. i B. P. V. u V., protiv tuženika V. V. iz Ž., OIB …, zastupanog po punomoćniku I. F., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-135/2018-47 od 26. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-135/2018-47 od 26. listopada 2022. u točkama I i II izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-135/2018-47 od 26. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.731,84 kn/1.424,36 eura[1] sa zateznim kamatama (točka I izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 16.977,50 kn/2.253,30 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka III izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti (točka I izreke) te je dozvoljena preinaka tužbe od 17. ožujka 2022. (točka II izreke).

3. Presudu u točkama I i II izreke i prvostupanjsko rješenje pobija tuženik iz svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kao poslodavca radi naknade štete prema tuženiku kao zaposleniku nastale na radu u iznosu od 10.731,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U žalbenoj fazi među strankama nije sporno:

- da je tuženik predmetnog dana bio zaposlenik tužitelja kod kojeg je obavljao poslove radnog mjesta komercijalnog predstavnika te da je od poslodavca a radi obavljanja svojih radnih zadataka dobio na korištenje osobno vozilo,

- da je tuženik dana 2. rujna 2017. doživio prometnu nesreću u S. B. kada je upravljajući vozilom tužitelja udario u vozilo ispred sebe,

- da je tuženik na licu mjesta platio novčanu kaznu radi počinjenja prometnog prekršaja, i to prilikom obavljanja očevida od strane djelatnika PPP S. B.,

- da je u navedenoj nezgodi nastala materijalna šteta na oba vozila te da su lakše ozlijeđeni vozač i putnici u vozilu u koje je tužitelj udario.

7. Pošavši od utvrđenja da je tuženik prilikom nastanka predmetnog štetnog događaja upravljao vozilom tužitelja po mokrom kolniku jer je padala kiša, da je, kao sudionik u prometu, s obzirom na skliskost kolnika trebao postupati i s povećanom pažnjom od one koja se i inače mora upotrijebiti u prometu, da se neposredno prije nezgode vozilom kretao u koloni kao treće vozilo te da iako je vozio dozvoljenom brzinom usporavanjem i kočenjem nije uspio zaustaviti vozilo pri približavanju vozilu ispred sebe uslijed čega je došlo do udarca u stražnji kraj vozila koje se kretalo ispred njega, da nisu osnovane tvrdnje tuženika da nije uspio zaustaviti vozilo zbog neispravnosti sustava kočenja na vozilu tužitelja a kako to proizlazi iz vještva vještaka D. K. provedenog u postupku osiguranja dokaza koji se vodio kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem R1-17/2018 sud prvog stupnja utvrdio je da tuženik prilikom predmetnog štetnog događaja nije vozio sa pažnjom kakvu zahtijeva sudjelovanje u prometu, a naročito ne prema stanju na cesti te da je do nesreće došlo upravo uslijed krajnje nepažnje samog tuženika kao vozača. Posljedično navedenom sud prvog stupnja zaključio je da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika kao radnika za naknadu štete tužitelju kao poslodavcu propisane čl. 107. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17 u daljnjem tekstu: ZR) pa slijedom toga da tuženik nije odgovoran tužitelju naknaditi utuženu štetu.

8. Pošavši od daljnjeg utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenja stalnog sudskog vještaka S. Š. koje je u cijelosti prihvatio, da ukupna stvarna šteta na vozilu tužitelja iznosi 16.731,84 kn time da vrijednost ostatka vozila iznosi 5.577,28 kn, da je tužitelj prodao ostatke vozila i to za iznos od 6.000,00 kn sud prvog stupnja dosudio je tužitelju naknadu štete u iznosu od 10.731,84 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženi u svojoj žalbi.

10. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju raspoloživih dokaza i njihove ocjene (članak 8. i čl. 223. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno, a svode se zapravo na vlastitu ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

11. Tako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik kao radnik tužitelja skrivio predmetnu prometnu nezgodu u kojoj je na vozilu tužitelja nastala imovinska šteta te da je istu skrivio postupajući s krajnjom nepažnjom, i za ta svoja utvrđenja vezana za dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja i krivnju tuženika dao valjane razloge koje žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju.

12. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio.

13. Naime, u predmetnom slučaju odgovornost tuženika, kao radnika tužitelja, valja prosuđivati sukladno odredbi čl. 107. st. 1 ZR prema kojoj radnik na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu dužan je istu namiriti. Dakle pretpostavke radnikove odgovornosti za štetu koja mora biti uzrokovana na radu ili u svezi s radnom, jesu da ista mora nastati krivnjom radnika (zahtijevani stupanj krivnje je namjera ili krajnja nepažnja) a protupravna radnja radnika kojom je prouzročena šteta mora biti u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

14. Namjera je takva vrsta krivnje kod koje je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu pa kod direktne namjere hoće i želi nastupanje štete, a kod eventualne namjere kod njega postoji svijest o mogućem nastupanju štetnih posljedica. Nepažnja se također dijeli na dva stupnja tako da se kod krajnje nepažnje radnik ponaša kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik, a kod obične nepažnje radnik ne primjenjuje pažnju dobrog stručnjaka ili gospodarstvenika.

15. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje ZOO) propisano je načelo presumirane krivnje slijedom čega se smatra da je štetnik odgovoran za nastalu štetu pa je na njemu teret dokazivanja da je šteta nastala krivnjom drugog. Međutim presumira se samo najblaži stupanj krivnje, dakle obična nepažnja počinitelja štete za koju radnik ne odgovara s obzirom na odredbu čl. 107. st. 1. ZR. Slijedom navedenog proizlazi da radnik poslodavcu odgovara po načelu dokazane krivnje pa je na poslodavcu teret dokaza da je radnik štetu počinio s namjerom ili iz krajnje nepažnje, što je u konkretnom slučaju ispunjeno.

16. Na žalbene navode tuženika valja reći da se, i po stavu ovog suda drugog stupnja, tuženik, koji je upravljao osobnim vozilom koje je bilo u ispravnom stanju a kojim se kretao u koloni kao treće vozilo, iako se kretao dozvoljenom brzinom, nije uspio usporavanjem i kočenjem pravovremeno zaustaviti vozilo očito zanemarujući stanje kolnika koji je bio mokar i sklizak uslijed čega je došlo do naleta vozila tužitelja u vozilo koje se kretalo ispred njega, nije ponašao kao prosječno pažljiv vozač koji bi u tim uvjetima pravovremeno zaustavio vozilo. Dakle tuženik je predmetnu uzrokovao zbog krajnje nepažnje. Žalbeni navodi kojima tuženik upire da ga tužitelj nije osposobio za rad na siguran način imajući u vidu da tuženik ima položeni vozački ispit odnosno dozvolu za upravljanje vozilom neodlučni su. Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede dinamike nastanaka štetnog događaja i postupanja tuženika odnosno osnova tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tuženika u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio smatrajući da njegovo ponašanje nema elemenata krajnje nepažnje. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP- a).

17. Stoga, kako je tužitelj dokazao da je predmetnu štetu na radu tuženik prouzročio uslijed krajnje nepažnje pravilan je i zaključak suda o postojanju odgovornosti tuženika za tu štetu.

18. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 107. st. 1. ZR kada je tužitelju djelomično dosudio isplatu naknade štete s pripadajućim zateznim kamatama.

19. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st.1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

20. Suprotno žalbenim navodima sukladno odredbi čl. 52. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu osim suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila. Kako je u konkretnom slučaju štetna posljedica (šteta na vozilu tužitelja) nastupila na području gdje tužitelj ima sjedište odnosno na području prvostupanjskog suda prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, a kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

21. Na žalbene navode kojim tuženik pobija odluku suda kojom je dopustio preinaku tužbe valja reći da je točno da je odredbom čl. 192. st. 1. ZPP propisano da tužitelj može preinačiti tužbu samo do zaključenja prethodnog postupka nakon čega je isti prekludiran u svojoj dispoziciji da povišenjem svojeg zahtjeva preinači tužbu. Međutim odredbom čl. 39. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19 u daljnjem tekstu ZID ZPP) u čl. 190. iza st. 1. ZPP dodan je novi stavak 2. koji propisuje da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a ta se odredba, suprotno stavu prvostupanjskog suda, primjenjuje i na ovaj postupak primjenom čl. 117. st. 2. istog Zakona koji propisuje da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku. Kako je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ispunjen je naprijed navedeni izuzetak.

22. Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, i žalbu tuženika na prvostupanjsko rješenje odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsko rješenje u cijelosti.

U Zagrebu 17. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.