REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 134/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V., L., Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. Z. i T. K. iz P., protiv tuženice E.&S. b. d.d., R., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & p. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-888/2022-3 od 14. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2470/2019-29 od 20. travnja 2022., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-888/2022-3 od 14. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2470/2019-29 od 20. travnja 2022.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije tuženice.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Tuženica u reviziji postavlja slijedeća pravna pitanja:
"1. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključenja od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima?
2. Može li sud ništetnost ugovora, odnosno pojedine ugovorne odredbe, procjenjivati odnosno može li ih utvrditi ništetnim na temelju okolnosti koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora, a koje nisu postojale niti su objektivno bile predvidljive u trenutku zaključenja ugovora?
3. Da li je dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?
4. Postoji li značajna i znatna neravnoteža iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 dalje u tekstu: ZZP/03) u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na jednostranom povećanju kamatne stope u slučaju da je potrošač platio neznatno veći iznos ugovorenih kamata po povišenoj kamatnoj stopi nego što bi platio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi ako se uzme u obzir omjer utvrđene razlike preplaćenih kamata i iznosa ugovorenog kredita?
5. Mogu li zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose početi teći prije datuma podnošenja predmetne tužbe odnosno datuma pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora pod posl.br. VTS Pž-7129/13 i pod posl.br. VTS Pž-6632/17?
6. Može li se isključiti primjena odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) vezano uz svojstvo potrošača, kao i posljedičnu zaštitu koju uživa temeljem navedenih propisa, u slučaju da iz provedenih dokaznih prijedloga evidentno proizlazi da su sredstva ostvarena Ugovorom o kreditu korištena za poslovne odnosno poduzetničke svrhe odnosno za kupnju nekretnine koja je kasnije korištena za poslovne odnosno poduzetničke svrhe, uz ostvarivanje određene dobiti korisniku kredita (iznajmljivanje nekretnine)?"
5. Prvopostavljeno pitanje iz prijedloga za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu s obzirom na to da pobijana odluka ne odstupa od odluka revizijskog suda poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., a nije riječ o pravnom pitanju u pogledu kojeg bi trebalo preispitivati sudsku praksu. U odnosu na drugopostavljeno pitanje tužiteljica uopće nije navela razloge važnosti, dok u odnosu na trećepostavljeno pitanje to ne može biti odluka suda EU poslovni broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. s obzirom na to da nije donesena u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Jednako tako, u odnosu na četvrtopostavljeno pitanje to ne može biti odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1012/2020 od 26. svibnja 2020. s obzirom na to da je navedenom odlukom ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a samo pravomoćne drugostupanjske odluke mogu biti razlog važnosti nekom pitanju. Također, razlog važnosti u odnosu na četvrtopostavljeno pitanje ne može biti ni pravno shvaćanje prof. dr. sc. A. M., profesorice Pravnog fakulteta u Z. jer se ne radi o pravnom shvaćanju iznesenom u sudskoj odluci, a to nije ni već navedena odluka suda EU poslovni broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. s obzirom na to da nije donesena u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Ni za petopostavljeno pitanje nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti jer se odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne odnosi na istu činjeničnu i pravnu situaciju kao i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se poziva predlagateljica, a osim toga shvaćanje iz pobijane odluke ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 1172/2018, Rev 3142/18, Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. i dr., pa ni to pitanje nije važno, a uz to je i riječ o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu. Konačno, niti u odnosu na šesto pitanje postavljeno u prijedlogu nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti jer prvostupanjske presude nisu razlog važnosti koje ima u vidu odredba čl. 385.a ZPP, dok presuda suda EU u predmetu C- 630/17 Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen dakle nije donesena u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
6. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 387. st. 5. ZPP riješeno kao u izreci.
7. Nije osnovan niti prijedlog tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije s obzirom na to da se radi o pitanjima o kojima je riješeno u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a o tim prigovorima bilo je potrebno raspravljati i ispitivati ih u tom postupku.
Zagreb, 17. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
