REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1664/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ivana Žalca iz Slavonskog Broda, Ljudevita Gaja kbr. 7 (OIB: 03029363254), protiv tuženika Pan-Trgopromet d.d. u stečaju iz Đakova, Ulica pape I. Pavla II kbr. 10 (OIB: 53266342722), kojeg zastupa punomoćnica Danijela Kuna, odvjetnica iz Osijeka, I. Gundulića kbr. 5, radi utvrđenja osnovanom osporene tražbine od 9.037.580,80 kn, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2118/2018-5 od 11. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-479/2017-4 od 7. veljače 2018. te ukinuto rješenje prvostupanjskog suda pod istim poslovnim brojem i odbačena kao nepravovremena dopuna žalbe tužitelja od 11. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje osnovanom njegove tražbine prema tuženiku od 9.037.580,80 kn kao tražbine II. višeg isplatnog reda što (da) „je tuženik dužan priznati i uvrstiti ga u II. viši isplatni red priznatih tražbina kao i naknaditi mu parnične troškove“ - dok je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak od 175.475,00 kn.

1.1. Drugostupanjskim rješenjem ukinuto je prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen kao nedopušten prigovor tužitelja iz podneska od 2. studenoga 2017. za pobijanje pravne radnje - Sporazuma o prijenosu prava vlasništva od 3. srpnja 2007. sklopljenog između PAN-Papirna industrija-Tvornica kartona i kartonske ambalaže d.o.o. i tuženika.

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja (dalje: presude) zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

- da li Sporazum o prijenosu prava vlasništva od 3. srpnja 2009. sklopljen između tuženika kao preuzimatelja imovine i PAN - papirna industrija, Tvornica kartona i kartonske ambalaže d.o.o., kao prenositelja imovine ima karakteristike ugovora o prijenosu imovine u smislu odredbe čl. 550. a. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, te da li je odvajanje imovine u konkretnom slučaju izvršeno sklapanjem Sporazuma o prijenosu prava vlasništva od 3. srpnja 2009., ako je da li od sklapanja Sporazuma...postoji solidarna odgovornost preuzimatelja imovine bez obzira što isti i prenositelj imovine to odvajanje imovine nisu proveli kroz Sudski registar, te da li je takav postupak odvajanja imovine ima karakter statusne promjene u smislu članka 31. Treće direktive Savjeta od 9. listopada 1978. broj 78/855/EEZ,

- da li se kupnja imovinske cjeline ili dijela imovinske cjeline trgovačkog društva od strane drugo ima smatrati "spajanje pripajanjem" odnosno "odvajanje pripajanjem" u smislu odredbe čl. 2. u svezi čl. 31. Treće direktive Savjeta od 9. listopada 1978. godine broj 78/855/EEZ,

- mogu li vjerovnici trgovačkog društva koje se dijeli, čije su tražbine nastale prije podijele, ostvariti svoje pravo podnošenjem tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odnosno prigovorom pobojnosti u parnici bez vremenskog ograničenja, nakon što je odvajanje provedeno u smislu odredbe čl. 12. Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982., na temelju članka 54. stavak 3. točka (g) Ugovora, koja se odnosi na podjelu dioničkih društava (Republici Hrvatskoj i na društva s ograničenom odgovornošću), kako je izmijenjena Direktivnom 2007/63 EEZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenog 2007., a u svezi člancima 21. i 22. Direktive 82/891 EZ,

- da li je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti ako se tužitelj u ovoj pravnoj stvari, prije podnošenja tužbe i za vrijeme vođenja postupka oslanjao na postojeću sudsku praksu, kao što je presuda Županijskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2017. broj Gž-1026/15 koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 153/2018-8 od 2.10.2018., presuda Županijskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2015. broj Gž-8818/13-2 od 26. svibnja 2015., a naročito sada u Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-3295/15 i U-III-3274/15, a u tijeku žalbenog postupka i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2871/2018-2 od 30. listopada 2018. koja je donesena nakon isteka roka za žalbu, kojima je nedvojbeno riješeno pravno pitanje solidarne odgovornosti prenositelja imovinske cjeline ili dijela cjeline za dugove prenositelja imovine koji su nastali prije prijenosa imovine, pa kako je presuda protiv koje se predlaže dozvoljavanje revizije kontradiktorna postojećoj sudskoj praksi, da li to ima za posljedicu povredu odredbe čl. 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?, navodeći da „toga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske o pravnom pitanju "da je obveza koja je predmet ovog spora nastala iz poslovanja prenositelja imovine, te da za tu obvezu solidarno odgovara prenositelj imovine zajedno sa primateljem imovine, koji je materijalni suparničar", zauzeo u presudi broj Rev-2540/2018-3 od 08.01.2019., u presudi broj Rev x 153/2018-8 od 02.10.2018., dok presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 28 Pž-2118/2018-5 od 11. veljače 2020. odstupa od gore navedene prakse revizijskog suda“,

time „što je Vrhovni sud Republike Hrvatske o pravnom pitanju "da se radi o pristupanju duga u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline ili dijela te cjeline u smislu odredbe članka 102. Zakona o obveznim odnosima, pa je stoga preuzimatelj imovinske cjeline ili dijela te cjeline solidarno odgovoran za ispunjenje obveza nastalih iz obavljanja djelatnosti prenositelja imovinske cjeline", zauzeo gore navedeni pravni stav u presudi broj Rev-256/2014-2 od 05.02.2019., dok presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 28 Pž- 2118/2018-5 od 11. veljače 2020. odstupa od gore navedene prakse revizijskog suda“.

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi navedena, u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "…Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.") samo paušalan navod da su pitanja važna za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari niti samo uopćeni i ničime konkretiziran navod predlagatelja da su stavovi drugostupanjskog suda u suprotnosti sa stavovima i odlukama drugih sudova - koje naznačuje, odnosno, u suštini, da je osporenom odlukom stvorena pravna nesigurnost i neizvjesnost u primjeni prava - jer (da) ona odstupa od poznate i priznate sudske prakse,

7.2. da, konkretno, prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom:

da su nižestupanjske presude temeljene na shvaćanju o osnovanim tuženikova prigovora promašene pasivne legitimacije (uz zaključak da je „Sporazum o prijenosu prava vlasništva od 3. srpnja 2007. kupoprodajni ugovor zaključen između PAN-papirna industrija d.o.o. i tuženika te su neosnovane tvrdnje tužitelja da bi na temelju tog sporazuma tuženik bio solidarno odgovoran s trgovačkim društvom PAN-papirna industrija d.o.o. Osim toga, tim Sporazumom nije došlo do razdvajanja ili odvajanja trgovačkog društva PAN-papirna industrija d.o.o. pa da bi tuženik bio pravni sljednik tog društva prema odredbi članka 550.a Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19). Upravo zbog navedenog, tuženik nije dužnik tužitelja pa stoga ne postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku na ime naknade za pružene odvjetničke usluge u iznosu od 5.043.285,13 kn što s kamatama iznosi ukupno 9.037.580,80 kn)“, odnosno shvaćanju da „pogrešno žalitelj smatra da zbog toga što je Sporazumom o prijenosu prava vlasništva od 3. srpnja 2009. na tuženika prenesena imovina znatne vrijednosti došlo je do pristupanja dugu u smislu odredbe članka 102. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tom zakonskom odredbom je propisano da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i slično) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive. Prema tome...iz navedene odredbe proizlazi da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovina prenositelja odgovara kao pristupatelj dugu ako su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke: a) ako je ta osoba na temelju ugovora stekla određenu imovinsku cjelinu (ili dio te cjeline) od prenositelja i b) ako se dugovi odnose na tu stečenu imovinsku cjelinu (odnosno njezin dio). U konkretnom predmetu, ni jedna od tih pretpostavki nije ispunjena. Naime, točno je da je Sporazumom o prijenosu prava vlasništva od 3. srpnja 2009. u vlasništvo tuženika prešla znatna imovina društva PAN-papirna industrija, Tvornica kartona i ambalaže d.o.o., no to samo po sebi ne znači da se radi o imovinskoj cjelini (ili dijelu te cjeline), dok tužitelj na kojem je teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije predložio izvođenje ni jednog dokaza čijim bi izvođenjem sud mogao utvrditi da se radi o imovinskoj cjelini odnosno dijelu te cjeline. Jednako tako, premda je računima sa str. 11. -48. spisa tužitelj nastojao dokazati da ima potraživanje prema društvu PAN-papirna industrija, Tvornica kartona i ambalaže d.o.o. po osnovi odvjetničkih troškova nastalih u postupcima u kojima je zastupao to društvo, iz tih računa nije vidljivo da se njegovo potraživanje odnosi na nekretnine navedene u Sporazumu o prijenosu prava vlasništva od 3. srpnja 2009., to jest da je zastupao društvo PAN-papirna industrija Tvornica kartona i ambalaže d.o.o. upravo u sporovima koji su se vodili radi nekretnina prenesenih na tuženika...“,

postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

7.3. da odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu, nalazeći da su usporedive sa ovdje osporenom, sa ovom nisu usporedive: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u tim odlukama (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim, posebno procesnim okolnostima konkretnog slučaja, onog na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi, a osporena presuda, za razliku od ovih, temeljena je na njima neusporedivom utvrđenju, onome kojeg revizijski sud mora respektirati - obzirom da ga kao po naravi činjeničnog ne može preispitivati, napose ne po postavljenim pitanjima, onako kako su formulirana - a kojima predlagatelj sugerira prihvatiti samo ono što bi on htio, selektivno, ono što tvrdi - a što nije dokazao, o prijenosu imovinske cjeline odnosno dijela te cjeline,

7.4. da, time, odgovori na postavljena pitanja, sve i da se odrede ili sve i da su onakvi kakve predlagatelj očekuje, predlagatelja ionako ne bi dovodili u povoljniju poziciju: to sve budući da nisu važna za odluku u sporu (obzirom na sve ono što tužitelj u postupku nije dokazao a trebao je da bi u sporu uspio, odnosno obzirom da tuženik nije dužan i ne može dokazivati za njega negativne činjenice),

7.5. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama tih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a, a što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome), ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

8. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

9.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

10. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 17. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: eb318-373c7

Kontrolni broj: 08968-78e05-47eba

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.