REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1389/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. M. iz D., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u D., protiv tuženice-protutužiteljice I. B. iz M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Ž. K., odvjetnik u D., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-872/2016-2 od 10. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-56/16 od 25. svibnja 2016., u sjednici održanoj 17. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-872/2016-2 od 10. listopada 2018. u dijelu pod točkom a) i točkom b) u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-56/16 od 25. svibnja 2016. u preostalom dijelu točke I. izreke (točka I. podtočka 2.), odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-872/2016-2 od 10. listopada 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-56/16 od 25. svibnja 2016. u točki II. i III. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj P-56/16 od 25. svibnja 2016. pod točkom I.1. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da izvanknjižno vlasništvo stana površine 78,57 m2 na prvom katu čest. zgr. 2391 k. o. G. uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine i izvanknjižno vlasništvo stana površine 73,85 m2 u visokom potkrovlju čest. zgr. 2391 k. o. G. uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine ne predstavljaju naknadno pronađenu imovinu pok. P. M. pok. Đ., pod točkom I.2. utvrdio je da je tužitelj u cijelosti vlasnik stana površine 78,57 m2 na prvom katu čest. zgr. 2391 k. o. G. uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine i stana površine 73,85 m2 u visokom potkrovlju čest. zgr. 2391 k. o. G. uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, pa je tuženica dužna trpjeti uknjižbu tužiteljeva prava vlasništva na prije navedenim nekretninama, a na temelju ove presude. Pod točkom II. izreke odbio je protutužbeni zahtjev kojim je tuženica-protutužiteljica tražila da se naloži tužitelju-protutuženiku da preda tuženici- protutužiteljici u suposjed stan na prvom katu, kako je pobliže opisano u točki II. izreke te da se naloži tužitelju-protutuženiku platiti tuženici-protutužiteljici mjesečni iznos od 1.459,00 kuna, radi korištenja njezine polovice stana na prvom katu, počevši od 12. listopada 2010. do predaje istog stana u suposjed tuženici- protutužiteljici, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od mjesečnog dospijeća svakog pojedinačnog iznosa (zadnji dan u mjesecu za predmetni mjesec) do isplate sve u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke naložio je tuženici-protutužiteljici naknaditi tužitelju-protutuženiku parnični trošak u iznosu od 77.367,00 kuna, u roku od 15 dana.

2. Županijski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj: Gž-872/2016-2 od 10. listopada 2018. uvažio je žalbu tužitelja-protutuženika, a žalbu tuženice- protutužiteljice odbio kao neosnovanu te je u pobijanom dijelu točke I. pod točkom 1. i točke I. podtočke 2. i točke II. i III. prvostupanjske presude preinačio prvostupanjsku presudu u točki I. pod točka 1. izreke i sudio:

"Utvrđuje se da izvanknjižno vlasništvo stana površine 78,57 m² na prvom katu čestice zgrade 2391. k.o. G. uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine i izvanknjižno vlasništvo stana površine 73,85 m2 u visokom potkrovlju čestice zgrade 2391 k.o. G. uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine ne predstavljaju naknadno pronađenu imovinu pok. P. M. pok. Đ."

Pod točkom b) potvrdio je prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu točke I. izreke (točka I. pod točka 2.), u točki II. izreke i u točki III. izreke.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica-protutužiteljica (dalje: tuženica) je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da odbije sve tužbene zahtjeve i prihvati protutužbene zahtjeve.

4. Tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

6. Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) je propisano da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

7. Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

8. Predmet spora su dva nenovčana tužbena zahtjeva za koje je tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom podneskom od 14. svibnja 2013. označio vrijednost predmeta spora u odnosu na svaki zahtjev u iznosu od 201.000,00 kuna pa je u odnosu na tužbene zahtjeve dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

9. Tuženica je postavila jedan novčani i jedan nenovčani tužbeni zahtjev koji glasi na predaju u suposjed stana.

9.1. Budući da u odnosu na nenovčani tužbeni zahtjev tuženica nije naznačila vrijednost predmeta spora niti ga je sud odredio najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sukladno čl. 40. st. 5. ZPP-a vrijednost tog zahtjeva iznosi 50.000,00 kuna.

9.2. Novčanim tužbenim zahtjevom tuženica je zatražila isplatu mjesečnog iznosa od 1.459,00 kuna počevši od 12. listopada 2010. do predaje stana u suposjed pa vrijednost predmeta spora sukladno čl. 36. ZPP za vrijeme od 5 godina iznosi ukupno 87.540,00 kuna.

9.3. Budući da vrijednost predmeta spora niti jednog od protutužbenih zahtjeva tuženice ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, u odnosu na protutužbene zahtjeve nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP pa je reviziju primjenom čl. 392. st. 1. ZPP-a u odnosu na protutužbene zahtjeve valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci.

10. Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji u odnosu na tužbene zahtjeve.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je u ostavinskom postupku iza pok. oca stranaka P. M. rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-1168/98 od 1. veljače 1999. raspravljena ostavina te su nasljednicima proglašeni tužitelj i tuženica, te pok. M. M. (majka stranaka i supruga pok. P.),

- da je rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-181/11 od 4. kolovoza 2011. upućen tužitelj na pokretanje parnice protiv tuženice radi utvrđenja da izvanknjižno vlasništvo stana na 1. katu i stana u visokom potkrovlju ne predstavlja naknadno pronađenu imovinu pok. P., nakon što je prethodno tuženica 21. veljače 2011. podnijela prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađene imovine iza pok. P. i predložila da se raspravi njegovo izvanknjižno vlasništvo stana na prvom katu i u visokom potkrovlju obiteljske kuće,

- da je iza smrti majke stranaka M. M. 1. prosinca 2010. doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, a 10. veljače 2011. i rješenje o raspoređivanju naknadno pronađene imovine,

- da je rješenjem o nasljeđivanju iza pok. oca stranaka obuhvaćeno samo prizemlje sporne kuće,

- da je postojao sporazum između tužitelja i njegovih roditelja da će ulaganjem rada i sredstava tužitelj steći stvarno pravo na izgrađenoj nekretnini (stan na prvom katu i stan u visokom potkrovlju),

- da je do 1964. pok. otac stranaka P. M. izgradio samo prizemlje,

- da je tužitelj izgradio prvi kat i visoko potkrovlje vlastitim sredstvima i radom,

- da je gradnja izvršena do 1. siječnja 1997.

12. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva stana na prvom katu i u visokom potkrovlju primjenom čl. 24.-26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje: ZOVO) zbog čega su ujedno odbili protutužbeni zahtjev tuženice za predaju u posjed stana na prvom katu i njen zahtjev za isplatu radi korištenja njene polovice stana na prvom katu.

12.1. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje da izvanknjižno vlasništvo stana na prvom katu i visokom potkrovlju ne predstavljaju naknadno pronađenu imovinu s obrazloženjem da tužitelj više nema pravni interes utvrditi da izvanknjižno vlasništvo stanova ne predstavlja naknadno pronađenu imovinu nakon što je pravomoćnom odlukom suda utvrđeno da je zahtjev tuženice za donošenje rješenja o raspoređivanju naknadno pronađene imovine povučen.

12.2. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da izvanknjižno vlasništvo stana na prvom katu i visokom potkrovlju ne predstavljaju naknadno pronađenu imovinu s obrazloženjem da tužitelj kraj upućivanja u parnicu nije dužan dokazivati neki poseban pravni interes neovisno o tome je li tuženica povukla prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađene imovine i neovisno o tome što je sud o tome donio pravomoćno rješenje.

13. Tuženica je revizijom osporila pravilnost primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što smatra da su stranke vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju budući da u ostavinskim postupcima iza svojih roditelja nisu prigovorili sastavu ostavine niti tvrdili da bi pojedini dijelovi nekretnine bili u drukčijem vlasničkom režimu. Također smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što tužitelj za dogradnju nije imao odobrenje nadležne vlasti zbog čega da nije mogao steći vlasništvo nekretnine.

14. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova (da je zgrada upisana u zemljišne knjige na temelju prijavnog lista Zavoda za katastar D. 1989. te da je po ugovoru od 30. srpnja 1991. tužitelj kao investitor vršio dogradnju i nadogradnju dok je druga ugovorna strana Općinski fond za stambeno komunalne poslove) proizlazi da stanovi na 1. katu i visokom potkrovlju nisu bili obuhvaćeni rješenjem o nasljeđivanju iza pok. oca stranaka na što upućuje i činjenica da je tuženica tražila od suda pokretanje postupka naknadno pronađene imovine upravo za sporne stanove zbog čega je tužitelj upućen u parnicu upravo radi utvrđenja da stan na prvom katu i u visokom potkrovlju ne predstavlja naknadno pronađenu imovinu. Stoga, je u pravu tuženica kada navodi da su stranke vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju prema čl. 232. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15). Međutim, kako rješenjem o nasljeđivanju iza pok. oca stranaka nisu bili obuhvaćeni sporni stanovi, pravilna je odluka nižestupanjskih sudova kada su prihvatili tužbene zahtjeve tužitelja.

15. Nadalje, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj izgradio sporne stanove na nekretnini u vlasništvu njegovih roditelja, a ne na nekretnini u društvenom vlasništvu zbog čega nije odlučan revizijski navod da tužitelj za dogradnju nije imao odobrenje nadležne vlasti.

16. U odnosu na dio revizijskih navoda kojima revidentica zapravo preocjenjuje dokaze i osporava utvrđeno činjenično stanje kada navodi da tužitelj nije dokazao da je postojao sporazum o gradnji kata i visokog potkrovlja između njega i njegovih roditelja valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tuženice nije mogao ispitivati niti ih uzeti u razmatranje.

17. Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom čl. 24.- 26. ZOVO prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj stekao vlasništvo predmetnih stanova jer su stanovi izgrađeni sredstvima tužitelja na temelju sporazuma s roditeljima do 1. siječnja 1997.

18. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu u odnosu na tužbeni zahtjev.

19. Iz revizije tuženice proizlazi da tuženica u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija i odluku o parničnom trošku.

20. U odnosu na reviziju tuženice kojom ona osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

20.1. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

21. Stoga revizija protiv rješenja o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tuženice u odnosu na odluku o parničnom trošku.

Zagreb, 17. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.