Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:7 Kž-1220/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća, te Mirjane Rigljan i Gordane Mihela Grahovac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. M., zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku broj: KO-DO-1315/2020 od 30. studenog 2022., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: K- 395/2020 od 19. listopada 2022., a objavljene 20. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, broj: K-395/2020 od 19. listopada 2022., a objavljene 20. listopada 2022., temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljeni M. M. oslobađa se optužbe da bi počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude.
2. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećeno trgovačko društvo B. C.. d.o.o. O. se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu.
3. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava suda.
4. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložilo da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
7. Žalba okrivljenika nije osnovana.
8. Nije u pravu žalitelj, tj. državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud donoseći oslobađajuću presudu, istu donio temeljem pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, odnosno pogrešno zaključio kako u konkretnom slučaju nema dovoljno dokaza da bi okrivljenik počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11, tj. da bi u trenutku stupanja u poslovni odnos sa oštećenim TD B. C.. d.o.o. O., tj. prilikom sklapanja ugovora o prodaji robe broj 139/14 od 16. listopada 2014. postupao sa prijevarnom namjerom.
8.1. Suprotno tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio da nema dokaza da bi okrivljenik postupao sa prijevarnom namjerom, te je u vezi toga donio pravilne zaključke koji su zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, te su ti zaključci logični, zakoniti i pravilni te su kao takvi dostatni da temeljem istih prvostupanjski sud pravilno zaključi o nepostojanju odlučnih činjenica temeljem kojih bi okrivljenika proglasio krivim za terećeno mu kazneno djelo prijevare na način kako ga se tereti.
8.2. Naime, analizirajući navode žalbe, te uspoređujući iste s provedenim dokazima kao i analizom ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud nalazi da žalitelj pogrešno ocjenjuje provedene dokaze, da se ovdje radi o preocjeni dokaza od strane žalitelja na subjektivna način, a koje postupanje i provođenje provedenih dokaza nije dovelo u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda koji se u bitnome svode na to da nije dokazano da bi okrivljenik počinio djelo za koje se tereti, odnosno da ovdje nije dokazana prijevarna namjera već da bi se ovdje prije svega radilo o građanskopravnom odnosu.
8.3. To iz razloga što okrivljenik poriče počinjenje djela te u obrani, između ostalog, tvrdi da je točno da je u inkriminirano vrijeme bio vlasnik obrta L. M. i da je sklopio predmetni ugovor broj 139/14 sa oštećenim TD B. C.. d.o.o. O., ali također ističe da je taj ugovor sklopio u najboljoj namjeri i da se radilo o prodaji robe oštećenom TD, te da je ostalo od njihovog ukupnog poslovanja po tom ugovoru određeni broj računa koje nije platio, ali tvrdi da to nije učinio jer doista isporučenu robu nije bio u mogućnosti platiti zbog lošeg poslovanja obrta koje se bavi ugostiteljstvom. Uz to napominje da je u međuvremenu počeo otplaćivati dio duga okrivljeniku.
8.4. Kada navedenu obranu okrivljenika prvostupanjski sud dovede u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima, a prije svega iskazom oštećenog H. Š. kao i ostalim provedenim dokazima pobrojanim u toč. 4. obrazloženja pobijane presude, tada pravilno zaključuje da je rezultat provedenog dokaznog postupka da nije dokazano da bi okrivljenik počinio djelo za koje se tereti, odnosno da je s tim u vezi postupao s prijevarnom namjerom.
8.5. Kazneno djelo prijevare čini onaj tko cit: "s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist, dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, dok u stavku 2. je opisan kvalificirani oblik tog kaznenog djela.".
8.6. Prema tome, radnja počinjenja navedenog kaznenog djela sastoji se od dovođenja druge osobe u zabludu i održavanja u zabludi lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica, te je potrebna uzročna veza između prijevarnog postupanja počinitelja i izravne ili podržavane zablude, time da se sebi ili drugome nanosi imovinska šteta (šteta se može počiniti pravnoj ili fizičkoj osobi). Pri tome je bitno, a to je već istaknuto da se u praksi zaboravlja da za postojanje prijevarne namjere nije dovoljno samo to da počinitelj ovog kaznenog djela nije ispunio svoju obvezu, a što ovdje konkretno znači da nije platio dugovane iznose, već je potrebno da se ispuni i drugi uvjet predviđen čl. 236. st. 1. KZ/11, tj. postojanje specijalne namjere da se dovođenjem u zabludu ili održavanjem u zabludi sebi ili drugome pribavi protupravna imovinska korist.
8.7. Dakle, za postojanje kaznenog djela je potrebno da je počinitelj već pri uspostavljanju imovinskopravnog odnosa ili drugih pravnih odnosa s drugom osobom, ovdje konkretno zasnivanjem i ugovaranjem poslovnog odnosa između okrivljenikove firme i firme oštećenika, imao na umu inkriminiranu mu prijevarnu namjeru, tj. da je u vremenu od 16. listopada 2014. pa do 1. veljače 2016. u nakani stjecanja protupravne imovinske koristi, a nakon što je kao vlasnik obrta L. M. u sklopu kojeg postoji ugostiteljski objekt, 16. listopada 2014. sa TD B. C.. d.o.o. Osijek zaključio ugovor o prodaji robe broj 139/14, iako je znao da naručenu robu neće platiti, u 13 navrata za potrebe svog ugostiteljskog objekta naručivao robu iz prodajnog asortimana navedene tvrtke neistinito predočavajući da će naručenu robu platiti po dospijeću, pa kada su djelatnici oštećenika povjerovali i robu isporučili u 13 navrata nije ju podmirio….
8.8. Nužno je reći da okrivljenik ne osporava zaključenje predmetnog ugovora kao i okolnost da nije platio za isporučenu robu, samo tvrdi da nije postupao s prijevarnom namjerom već da se tu radilo o poslovnom odnosu i dogovoru i nemogućnosti plaćanja.
9. Analizirajući sve naprijed navedeno, kao i sve dokaze koji su u ovom postupku provedeni, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije sporno da okrivljenik nije platio 12 računa za isporučenu robu po ugovoru o prodaji robe broj 139/14 od 16. listopada 2014. Također pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se dogodilo da okrivljenik u situaciji da je jedino u ovih 12 navrata naručivao robu od oštećenog TD i da nije bilo drugih isporuka robe po istom ugovoru koje je uredno plaćao, da bi se eventualno moglo uzeti da je postupao s prijevarnom namjerom. Međutim, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka kao i kartice konta za kupca L. M. za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2019. proizlazi da je ukupni promet između oštećenog TD B. C.. d.o.o. i obrta okrivljenika L. M. po predmetnom ugovoru od 16. listopada 2014. iznosio 88.357,62 kuna, te da je od toga plaćeno 53.969,36 kuna dok je ostalo razlike od 34.388,26 kuna koja nije plaćena.
9.1. Prema tome, ukupna vrijednost robe koja od strane oštećenog TD po ugovoru o prodaji robe isporučena okrivljeniku, odnosno njegovom obrtu iznosila je 88.357,62 kune, od čega je okrivljenik platio 53.969,36 kuna. Upravo iz svega navedenog proizlazi da nije dokazana prijevarna namjera.
10. Analizirajući sve naprijed navedeno i sve dokaze koji su provedeni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nije našao dokazanim da bi okrivljenik počinio djelo koje mu se stavlja na teret na način kako ga se tereti, već se ovdje radi o građanskopravnom odnosu.
10.1. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika, odnosno ovdje konkretno neodgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kazneno djelo prijevare.
10.2. Na navode žalbe u kojoj se, između ostalog, tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje time što za postojanje prijevarne namjere nije dostatno da je ista postojala u vrijeme zaključenja pravnog posla, već je to moguće i u situaciji tijekom trajanja poslovnog odnosa kao što je u ovdje konkretnom slučaju, valja reći da je takav stav, a s obzirom na naprijed iznijete okolnosti i karakteristike koje su nužne da bi se radilo o kaznenom djelu prijevare, da se radi o neutemeljenim i netočnim tvrdnjama žalitelja.
11. Zbog svega navedenog činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, te da je pravilno prvostupanjski sud temeljem čl. 453. toč. 3. ZKP/08 okrivljenika oslobodio od optužbe.
12. Ispitana je pobijana presuda, glede bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, tj. postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. ZKP/08, iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 i je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a žalba nije osnovana, valjalo je temeljem čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu 17. siječnja 2023.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Sonja Brešković Balent, v. r.
