Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1383/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice M. B., OIB: …, iz P., zastupane po punomoćniku I. D., odvjetniku iz P., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. d.o.o., Pisarnica O., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-65/2018-34 od 22. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2023.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-65/2018-34 od 22. srpnja 2022. ukida u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.067,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. srpnja 2018. do isplate, iznos od 6.130,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2019. do isplate, iznos od 6.250,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 2019. do isplate, a od 1. lipnja 2019. pa nadalje dok za to budu postojali razlozi da joj plaća mjesečnu rentu u neto iznosu od 1.250,09 kn na način da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, a dospjevajuće do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te u točki II. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. Odbacuje se žalba tužiteljice kao nedopuštena.

III. Točka I. izreke presude kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.131,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. siječnja 2018. do 4. studenog 2019. i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 8.356,11 kn počevši od 13. svibnja 2018. do 4. studenog 2019. te točka III. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženiku E. o. d.d., Z., OIB:…, Z., da tužiteljici M. B., OIB:…, P., na ime naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade plati:

- zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.131,59 kn po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na taj iznos počevši od 05.01.2018. godine pa do 04.11.2019. godine,

- zakonsku zateznu kamatu na iznos od 8.356,11 kn po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na taj iznos počevši od 13.05.2018. godine pa do 04.11.2019. godine,

- iznos od 1.067,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na taj iznos počevši od 05.07.2018. godine pa do isplate,

- iznos od 6.130,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na taj iznos počevši od 01.01.2019. godine pa do isplate,

- iznos od 6.250,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na taj iznos počevši 01.06.2019. godine pa do isplate,

- a od 01.06.2019. godine pa nadalje dok za to budu postojali razlozi plaćati mjesečno rentu zbog izgubljene zarade u neto iznosu od 1.250,09 kn na način da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, a dospjevajuće do 5.og u mjesecu za prethodni mjesec sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na te iznose tekućom od dospijeća svakog mjesečnog obroka rente pa do isplate, sve to u roku od 15 dana

II Tuženik E. o. d.d. Z., OIB … je dužan tužiteljici M. B. iz P., OIB … naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.750,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na taj iznos počevši od 22. srpnja 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Tužiteljica M. B. iz P., OIB … se oslobađa plaćanja sudskih pristojbi."

2. Protiv navedene presude pravovremenu i potpunu žalbu podnijela je tužiteljica 1. kolovoza 2022. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način kako je to predloženo žalbom ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Protiv dijela točke I. izreke i točke II. izreke u cijelosti pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 2. kolovoza 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način kako to traži tuženik ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu dani.

4. Žalba tužiteljice je nedopuštena, dok je žalba tuženika osnovana.

5. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv dijela presude kojim je tužiteljici dosuđena renta u iznosu od 1.250,09 kn za period od 1. siječnja 2021. pa nadalje. Ovo iz razloga što da je tužiteljica nakon donošenja prvostupanjske presude od stečajnog upravitelja, njezinog bivšeg poslodavca O. d.o.o., pribavila podatke o plaći koju bi imala tijekom 2021., a koja bi iznosila 3.400,00 kn neto mjesečno pa bi stoga tužiteljici trebalo dosuditi rentu zbog izgubljene zarade od 1. siječnja do srpnja 2021. iznos od 1.501,20 kn, za kolovoz 2021. iznos od 1.407,64 kn, a od rujna 2021. pa nadalje iznos od 1.454,42 kn mjesečno.

5.1. Prvostupanjski sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a upravo je tužiteljica svoj konačni tužbeni zahtjev postavila na način da je za vremenski period od 1. lipnja 2019. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti potraživala mjesečnu rentu zbog izgubljene zarade u iznosu od 1.250,09 kn. Ono što se promijenilo nakon tako postavljenog tužbenog zahtjeva i nakon zaključenja glavne rasprave te donošenja presude ne može ni na koji način utjecati na sadržaj presude, niti se zbog tog razloga može podnositi žalba pa je ovaj sud odbacio žalbu tužiteljice kao nedopuštenu primjenom članka 367. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 358. stavak 3. ZPP-a, s obzirom da je prvostupanjski sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kako ga je ona postavila, pa nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv pobijane odluke.

5.2. Tužiteljica je postavljenim tužbenim zahtjevom potraživala naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje listopad, studeni i prosinac 2017. u iznosu od 5.131,59 kn, a za razdoblje od 1. siječnja do 12. svibnja 2018. iznos od 8.356,11 kn, a radi se o razlici između plaće koju bi primila da je radila i naknade koju je primala za vrijeme bolovanja. Za lipanj 2018. potražuje iznos od 1.067,07 kn, za razdoblje od srpnja do zaključno sa prosincem 2018. iznos od 6.130,26 kn, za razdoblje od 1. siječnja do 31. svibnja 2019. iznos od 6.250,45 kn, a od lipanj 2019. pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 1.250,09 kn mjesečno, a sve to kao razliku između plaće koju bi primala da je radila i invalidske mirovine koju je primila ili će primiti u navedenom razdoblju.

5.3. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica stradala u prometnoj nezgodi 2010. u kojoj je pretrpjela teške tjelesne ozljede sa zaostalim posljedicama, a za koju nezgodu da je isključivo odgovoran osiguranik tuženika. U vrijeme štetnog događaja tužiteljica je bila zaposlenica O. d.o.o. u P. na složenim strojnim operacijama. Iz nalaza sudskog vještaka medicine rada dr. Ž. L., kao i iz spisa zavoda[1] proizlazi da je u štetnom događaju od 6. studenog 2010. tužiteljica zadobila dvostruki prijelom u desnom gležnju te da je kod nje došlo do djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane 30% bolešću, a 70% zadobivenom ozljedom. Tužiteljica da je djelomično izgubila radnu sposobnost koja se sastoji u nemogućnosti obavljanja poslova koji zahtijevaju rad određenim ritmom i poslova koji zahtijevaju kontinuirane kretnje u desnom gležnju te poslova koji zahtijevaju dugotrajno stajanje jer se pri stajanju oslanja uglavnom na lijevu nogu, a desnom se samo potpomaže pa se radi o položaju koji dugotrajno ne bi bio izvodljiv. Kod tužiteljice da je preostala radna sposobnost za obavljanje lakših fizičkih poslova u okviru stručne spreme koji se obavljaju sjedeći kroz cijelo radno vrijeme. Mišljenje je navedenog vještaka, a koje mišljenje prihvaća i prvostupanjski sud, da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i gubitka zarade tužiteljice zbog odlaska u mirovinu od 12. svibnja 2018. jer da nije stradala u prometnoj nesreći, tužiteljica bi i dalje radila na svom radnom mjestu obavljajući složene strojne operacije kao konfekcionar tekstila.

5.4. Na temelju podataka o visini plaće radnog mjesta tužiteljice i naknade za bolovanje koju je primala do umirovljenja 12. svibnja 2018. te podataka o plaći koju bi tužiteljica primala na svom radnom mjestu i invalidske mirovine koju je primala od lipnja 2018. prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev za iznose kako su navedeni u izreci presude.

5.5. Tuženik nije osporio pravo tužiteljice na isplatu razlike između plaće koju bi primala da je radila i naknade za bolovanje za vremenski period od listopada 2017. do 12. svibnja 2018. te je navedene iznose i platio, nakon podnošenja tužbe, u dva navrata i to 5. siječnja 2018. iznos od 5.131,59 kn, a 13. svibnja 2018. iznos od 8.356,11 kn, nakon čega je tužiteljica povukla svoj zahtjev za navedene iznose, ali je zatražila zakonsku zateznu kamatu na plaćene iznose od dospijeća do isplate, što joj je dosuđeno u točki I. izreke, alineja 1. i 2., i protiv tog dijela odluke tuženik nije izjavio žalbu.

5.6. Sporno je između stranaka ima li pravo tužiteljica na imovinsku štetu za vremenski period nakon odlaska u invalidsku mirovinu 12. lipnja 2018. pa nadalje dok za to budu ispunjeni uvjeti, s obzirom da je tuženik u postupku tvrdio kako tužiteljica nema pravo na navedenu imovinsku štetu jer je njezin radni odnos prestao sporazumom, dakle, voljom tužiteljice, te kako je kod nje zaostala djelomična radna sposobnost, što znači da je tužiteljica trebala dokazati kako se nije mogla zaposliti s preostalom radnom sposobnošću.

5.7. Prvostupanjski sud se ni na koji način nije očitovao na navedene prigovore tuženika.

6. U svojoj žalbi tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da je u svojoj odluci naveo kako je u dokaznom postupku između ostalog izvršio i uvid u rješenje i zaključak Trgovačkog suda u Osijeku III St-600/2021-6 od 17. lipnja 2021., u rješenje o otvaranju stečajnog postupka O. d.o.o. od 13. srpnja 2021., Trgovačkog suda u Osijeku, Zaključak Trgovačkog suda u Osijeku od 1. veljače 2021. i Sporazum o prestanku ugovora o radu od 20. rujna 2018., a da nije obrazložio što je utvrdio na temelju tih provedenih dokaza. Tuženik smatra da je činjenično utvrđenje suda u suprotnosti s provedenim dokazima u dijelu utvrđenja da bi tužiteljica radila na radnom mjestu u O. d.o.o. da nije zbog zadobivene ozljede otišla u invalidsku mirovinu jer da iz Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 20. rujna 2018. proizlazi da je izbor tužiteljice bio da ode u invalidsku mirovinu, odnosno da joj radni odnos prestane sporazumno. Tuženik se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1271/2016 od 17. listopada 2018. u kojoj je iznesen stav da: „Kada ugovor o radu nije prestao zbog odlaska radnika u mirovinu, već na temelju sporazuma o prestanku ugovora o radu, eventualna šteta u vidu izgubljene zarade koju radnik trpi nije u uzročnoj vezi s nastalim štetnim događajem, već je posljedica vlastite odluke radnika o prestanku radnog odnosa. Naime, ugovor o radu prestaje na jedan od načina propisanim u članku 103. (110.) Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95., 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03., 30/04. i 142/03.), a između ostalog i dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, ali ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad (članak 192. Zakona o mirovinskom osiguranju – „Narodne novine“, broj 102/98., 7/99., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04. i 92/05.). Dakle, radnik gubi zaradu u visini razlike plaće koju bi primao da je radio i invalidske mirovine koju prima, zbog toga što mu je prestao ugovor o radu sporazumom sklopljenim između stranaka, a ne zbog toga što mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad do koje je došlo zbog ozljede na radu (tako i Vrhovni sud u Revr-951/06-2 od 25. travnja 2018., Rev-1112/05 od 24. svibnja 2006., Rev-896/08 od 19. siječnja 2011., Revr-1815/12 od 29. travnja 2013. i dr.).“

6.1. Pored navedene bitne povrede da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a time i pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da kod tužiteljice nije došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti, s obzirom da ona može obavljati lakše fizičke poslove u okviru svoje stručne spreme puno radno vrijeme. Tužiteljica da je izjavila da nije prijavljena na zavod[2] i da nije tražila posao. Zbog toga da ne postoji uzročno- posljedična veza između zdravstvenog stanja tužiteljice i nemogućnosti zarade. Da je obveza oštećenika da smanji štetu, što bi u konkretnom slučaju bio pokušaj, ako ne i ostvarena mogućnost, zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću. Ističe se i da je s danom 13. srpnja 2021. otvoren stečajni postupak nad tvrtkom O. d.o.o. pa da bi tužiteljici prestao ugovor o radu s navedenim datumom, zbog čega da bi prestalo i pravo tužiteljice na bilo kakvu isplatu imovinske štete. Osporava se i visina tužbenog zahtjeva upravo iz razloga što da bi zbog stečaja poslodavca tužiteljice prestao radni odnos 13. srpnja 2021., dakle da više ne bi dobivala plaću, pa imovinska šteta koju ona potražuje ne može biti razlika između plaće koju bi primala i invalidske mirovine koju prima.

7. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a s obzirom da nije obrazložio na koji način je prestao radni odnos tužiteljice, te zbog čega ne smatra bitnim način na koji je radni odnos prestao (sporazumno ili otkazom), kao što se nije očitovao niti na prigovor tuženika da je kod tužiteljice zaostala djelomična radna sposobnost, te da se tužiteljica trebala pokušati zaposliti s preostalom radnom sposobnošću.

7.1. Prvostupanjski sud je u točki 4. svoje odluke naveo da je između ostalih dokaza proveo i dokaz uvidom u spis zavoda[1] .

7.2. Iz spisa zavoda[1] vidljivo je da je poslodavac tužiteljice O. d.o.o., 26. rujna 2018. dostavio zavodu[1] , Područni ured u P. original Sporazuma o prestanku ugovora o radu koji nosi datum 20. rujna 2018. i u kojem stoji da tužiteljici ugovor o radu prestaje s danom 20. rujna 2018. i sa tim danom se razrješuje od radnih dužnosti. U obrazloženju tog Sporazuma o prestanku ugovora o radu stoji kako je tužiteljica 18. rujna 2018. podnijela zahtjev za sporazumni prestanak ugovora o radu, čijem zahtjevu je udovoljeno. U obrazloženju navedenog Sporazuma o prestanku ugovora o radu također stoji da će joj se isplatiti otpremnina zbog odlaska u invalidsku mirovinu. Navedeni Sporazum o prestanku ugovora o radu potpisan je od strane tužiteljice. Tužiteljica ne spori da je potpisala navedeni Sporazum, ali ne zna iz kojih razloga.

7.3. Iz rješenja zavoda[1] , Područni ured P. od 28. kolovoza 2018. (list 12.3.) proizlazi da se tužiteljici počevši od 12. svibnja 2018. određuje invalidska mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti te da isplata te mirovine pripada tužiteljici od 12. svibnja 2018. od prvog idućeg dana nakon prestanka radnog odnosa, odnosno osiguranja. U obrazloženju je navedeno kako je postupak za određivanje invalidske mirovine pokrenut na zahtjev osiguranika podnesen 18. lipnja 2018. te da je u tom postupku utvrđeno da je osiguranik korisnik invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koja mu je priznata rješenjem Područnog ureda u P. od 30. srpnja 2018., počevši od 9. travnja 2018. i da je osiguraniku 11. svibnja 2018. prestao radni odnos.

7.4. Utvrđenje o prestanku radnog odnosa s danom 11. svibnja 2018. kontradiktorno je utvrđenju o prestanku radnog odnosa s danom 20. rujna 2018. kako je to navedeno u Sporazumu o prestanku radnog odnosa od 20. rujna 2018.

7.5. S obzirom na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik i na njegov iznesen prigovor u pogledu načina prestanka radnog odnosa, a koji po mišljenju tuženika je od utjecaja na pravo tužiteljice na isplatu naknade imovinske štete kao razlike između plaće koju bi primila i invalidske mirovine, prvostupanjski sud je trebao razjasniti različitost datuma kada je prestao radni odnos tužiteljici, kao i način na koji je radni odnos prestao te na temelju toga ocijeniti i prigovor tuženika koji je iznesen u pravcu postojanja, odnosno gubitka navedenog prava na strani tužiteljice, a vezano uz način prestanka radnog odnosa.

7.6. Isto tako, sud nije dao nikakve razloge u odnosu na činjenicu da je kod tužiteljice došlo do profesionalne nesposobnosti za rad, ali ne i do opće nesposobnosti za rad, što znači da je kod tužiteljice zaostala radna sposobnost, odnosno da postoje poslovi koje bi tužiteljica mogla raditi, a što bi također bilo od utjecaja na eventualnu visinu štete ukoliko bi se utvrdilo da se tužiteljica barem pokušala zaposliti s preostalom radnom sposobnošću.

7.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u pravnom shvaćanju iznesenom u predmetu broj Rev-397/2021, a povodom prijedloga za dopuštenje revizije Revd-1801/2020, u odnosu na primjenu članka 1095. ZOO-a, odgovorio na pitanje koje je glasilo: „Kod utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad, a da pritom nije utvrđena opća nesposobnost za rad, pripada li tužitelju naknada cjelokupne štete u vidu izgubljene zarade kao razlike između plaće koju bi ostvario i mirovine, neovisno o eventualno preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja?“ na način da: „Prema odredbi članka 1095. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08. – dalje: ZOO) oštećenik, između ostaloga, ima pravo na novčanu rentu ako zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu. Prema shvaćanju ovog suda dosudivši tužitelju rentu zbog izgubljene zarade, a propustivši pri tome raspraviti može li se tužitelj zaposliti sa svojom preostalom radnom sposobnošću, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili citiranu odredbu. Naime, kada je kod oštećenika nastala nesposobnost za obavljanje dotadašnjeg posla, ali je preostala sposobnost za obavljanje drugih poslova, štetu bi predstavljala eventualna razlika između plaće koju bi tužitelj objektivno mogao ostvariti sa svojom preostalom radnom sposobnošću i mirovine koju prima, a koju štetu tužitelj mora dokazati prema općim pravilima o teretu dokazivanja.“

7.8. Zbog toga je ovaj sud ukinuo pobijanu odluku u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđena naknada štete kao razlika između plaće koju bi tužiteljica primala i invalidske mirovine koju prima te u odluci o naknadi parničnog troška jer je parnični trošak vezan uz uspjeh stranaka u postupku, a sve primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a.

7.9. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu te će iznijeti jasne razloge za svoj stav u pogledu postojanja ili nepostojanja prava tužiteljice na isplatu imovinske štete, kao i u odnosu na visinu zahtjeva tužiteljice. Razjasnit će činjenice vezane uz datum prestanka radnog odnosa i načina prestanka radnog odnosa, kao i činjenicu je li se tužiteljica pokušala zaposliti s preostalom radnom sposobnošću. Nakon toga će donijeti novu odluku u odnosu na glavno potraživanje tužiteljice i u odnosu na troškove postupka.

8. Točka I. izreke presude kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.131,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. siječnja 2018. do 4. studenog 2019. i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 8.356,11 kn počevši od 13. svibnja 2018. do 4. studenog 2019. te točka III. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istih nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 17. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

Miloš Lojen v. r.