REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 4009/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja Z. M., OIB: …, iz S., …,

zastupanog po pun. Z. B., odvj. u S. protiv tuženika R.

H., M. F., OIB: …, zastupanog po

O. u S., radi

proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave dana 1. rujna 2022. g. u prisutnosti pun. tužitelja i z.z. tuženika, dana 16. siječnja 2023. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u korist tuženika R. H., M. financija, OIB: …, na teret

računa tužitelja Z. M., OIB: …, radi naplate tražbine prema

ovršnoj ispravi: zadužnici od 9. prosinca 2008. g. ovjerenoj od strane javne bilježnice B. K., broj OV-6703/08 od 10. prosinca 2008. g., koji postupak provodi

F. Z. od 21. srpnja 2020. g.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 731,63 EUR/5.512,50 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 16. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 16. prosinca 2020. g. podnio ovom sudu tužbu navodeći da je rješenjem i zaključkom ovog suda u S. broj Ovr-1700/20 od 14. listopada 2020.

g., koje je tužitelj zaprimio 16. studenog 2020. g., tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim iz žalbenog razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona (zastara). Zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice od 9. prosinca 2008. g. podnio je tuženik kao ovrhovoditelj. Tužitelj je naveo da je 9. prosinca 2008. g. zaključen Ugovor o kreditu broj 156/56/08 između kreditora C. banke d.d. S. i korisnika kredita t.d. T. d.o.o. S., da je radi osiguranja povrata korisnik kredita t.d. T. d.o.o. S. 9. prosinca 2008. g. dostavio jednu običnu zadužnicu dioničara društva Z. M.-tužitelja od 10. prosinca 2008. g., ovjerenu od

strane javne bilježnice B. K. broj OV-6703/08. S obzirom da je tuženik

zahtjev za izravnu naplatu priložene i citirane zadužnice predao na F.-u Z.

dana 21. srpnja 2020. g. da je vidljivo da je nastupila zastara tražbine naplate temeljem zadužnice broj OV-6703/08 izdane 9. prosinca 2008. g. u S.. Prema pravnom shvaćanju VS RH (izraženom u presudi broj Gž-1094/18), a koji

je zauzet na sedmoj sjednici G. odjela VSRH od 19. studenog 2018. g., na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. g., a prema Ovršnom zakonu iz NN broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od pet (5) godina sukladno odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. g. (sada odredba čl. 255. ZOO-a iz 2005. g.), dok se za tražbine iz zadužnice koje su solemnizirane kod javnog bilježnika primjenjuje zastarni rok od deset (10) godina sukladno odredbi čl. 379. ZOO-a iz 1991. g. (sada odredba čl. 233. ZOO-a iz 2005. g.). Predmetna, sporna zadužnica izdana je prije 1. siječnja 2011. g., pa se, prema navedenom pravnom shvaćanju, na nju odnosi petogodišnji zastarni rok, s tim da bi zastara nastupila i da se računa dulji zastarni rok od 10 godina, a obzirom da nije bilo prekida zastarnih rokova. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se pljenidba i prijenos novčanih sredstava u korist tuženika, a na teret računa tužitelja radi naplate tražbine prema ovršnoj ispravi običnoj zadužnici od 9. prosinca 2008. g., ovjerenoj od strane javne bilježnice B. K., broj O.-6703/08 od 10. prosinca 2008. g.,

koji postupak provodi F. u Z. od dana 21. srpnja 2020. g. proglasiti

nedopuštenom.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je dana 9. prosinca 2008. g., po prethodnom ovlaštenju F. za razvoj i zapošljavanje, C. banka d.d. S. u ime i za račun F. zaključila s t.d. T.

d.d. S. U. o kreditu broj 156/56/08 u iznosu od 8.000.000,00 kn. F. za razvoj i zapošljavanja da je prestao postojati 2010. g. te je prava i obveze preuzelo M. gospodarstva, rada i poduzetništva, S. služba za razvoj i

zapošljavanje. S. služba za razvoj zapošljavanja ukinuta je 2012. g. te je

Sporazumom o preuzimanju poslova bivše S. službe za razvoj i zapošljavanje od 15. ožujka 2012. g., zaključenim između M. financija i

M. gospodarstva, rada i poduzetništva, M. financija preuzelo sve poslove bivše S. službe koji se odnose na nadzor korisnika kredita bivšeg

F. za razvoj i zapošljavanje. Radi osiguranja potraživanja po osnovi plasiranog kredita član t.d. T. d.d. S. - dioničar Z. M.-tužitelj da je dana

9. prosinca 2008. g. izdao zadužnicu koja je ovjerena od strane javne bilježnice B. K. pod brojem OV-6703/08 dana 10. prosinca 2008. g. Tom

zadužnicom tužitelj je dao pristanak da se, radi naplate novčane tražbine prema Ugovoru o kreditu broj 156/56/08 u iznosu od 8.000.000,00 kn, zaplijene svi njegovi računi danom podnošenja zadužnice na naplatu. Nadalje, da je temeljna svrha izdavanja zadužnice naplata tražbine, ukoliko ista po dospijeću nije podmirena, te kao takva prati pravnu sudbinu tražbine čijoj naplati služi. Zastara tražbine počinje teći prvog dana od kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sukladno odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu kredit se ima otplatiti u 28 jednakih uzastopnih tromjesečnih rata u periodu od 7 godina, od kojih prva dospijeva nakon 3 godine počeka odnosno 31. srpnja 2012. g. Dakle, prije 31. srpnja 2012. g. tuženik nije niti mogao tražiti ispunjenje obveze. Stoga da nije prihvatljiva tvrdnja tužitelja kako zastara počinje teći od datuma izdavanja zadužnice. Naime, zadužnica primarno služi kao sredstvo osiguranja tražbine, dakle, dobrovoljno dano jamstvo vjerovniku da će, ako tražbina ne bude namirena po dospijeću, biti ovlašten naplatiti je prisilno temeljem zadužnice i to bez prethodne potrebe vođenja parničnog ili ovršnog postupka radi određivanja ovrhe. Naime, zadužnica ima značaj rješenja o ovrsi i ovršne isprave. Ukoliko bi se zastara prava iz zadužnice računala od dana izdavanja to bi u konkretnom slučaju značilo da je ista počela teći prije nego je tuženik uopće imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine iz osnovnog posla, a čije ispunjenje osigurava upravo izdana zadužnica. Takvo tumačenje da je suprotno odredbi čl. 215. Zakona o obveznim odnosima, a kolidira i s interesima vjerovnika ali i samog dužnika koji nema mogućnost dobrovoljno namiriti tražbinu prije prisilne naplate. Rješenjem Nagodbenog vijeća F.-e od 6. lipnja 2014. g. nad t.d. T.

d.d. S. da je otvoren predstečajni postupak. Tražbina tuženika po osnovi kredita (glavnica i kamate) da je prijavljena i utvrđena u ukupnom iznosu od 11.154.165,50 kn. Predmetni predstečajni postupak da je naposlijetku obustavljen rješenjem F.-e od 28. siječnja 2015. g. budući da Plan financijskog restrukturiranja nije prihvaćen od vjerovnika čije tražbine prelaze 2/3 vrijednosti utvrđenih tražbina. Nadalje, dana 24. lipnja 2015. g. da je rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj St- 53/15 nad t.d. T. d.d. S. otvoren stečajni postupak u kojem postupku je tuženik prijavio tražbinu u iznosu od 12.000.259,41 kn (glavnica s redovnim i zateznim kamatama), a u kojem iznosu je ista i priznata rješenjem T. suda

u S. od 3. rujna 2015. g. pod brojem S.-53/15 u II., višem isplatnom redu. U skladu sa odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima prijava tražbine u postupku predstečajne nagodbe te stečajnom postupku predstavlja radnju vjerovnika poduzetu s ciljem utvrđivanja i naplate i učinkom prekida zastare. Drugim riječima, prijavom tražbine u postupku predstečajne nagodbe prekinut je tijek zastare, a ista je ponovno počela teći nakon obustave predstečajnog postupka. Novi prekid nastupio je prijavom u stečajnom postupku, a kako je isti još u tijeku zastarni rok nije još počeo teći iznova. Stoga da je prigovor zastare tužitelja neosnovan, pa tako da nije osnovan ni tužbeni zahtjev.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zahtjeva za izravnu naplatu od 21. srpnja 2020. g., zadužnice od 9. prosinca 2008. g., službene bilješke o uvidu u podatke o visini dohodaka i primitaka od 2. prosinca 2020. g., Ugovora o kreditu broj 156/56/08 ''U S., 9. prosinca 2008. g.'', S. o preuzimanju poslova bivše S. službe za razvoj i zapošljavanje M. gospodarstva, rada i poduzetništva od 15. ožujka 2012. g., Izjave o prijenosu prava iz zadužnica od 10. lipnja 2020. g., rješenja F.-e, N. vijeća ZG07 od 28. kolovoza 2014. g. s tablicom razlučnih vjerovnika i od 28. siječnja 2015. g., rješenja M. financija,

S. sektora za drugostupanjski upravni postupak od 25. ožujka 2015. g.,

rješenja T. suda u S. broj S.-53/15 od 3. rujna 2015. g., podneska

tuženika-prijave tražbine i obavijesti o razlučnom pravu od 14. srpnja 2015. g., dopisa stečajne upraviteljice C. banke d.d. u stečaju A. Č. od 10. studenog 2021. g. i predmeta ovog suda broj Ovr-1700/20.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet postupka predstavlja zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe koju je tuženik pokrenuo podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu kod F.-

e, a na temelju zadužnice od 9. prosinca 2008. g., ovjerene u potpisu tužitelja pred javnom bilježnicom u S. B. K. broj ovjere OV-6703/08 od 10.

prosinca 2008. g., koja glasi na iznos od 8.000.000,00 kn.

Tužitelj je zatražio da se ovrha proglasi nedopuštenom temeljem odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16,

73/17 i 131/20, dalje OZ), odnosno iz razloga što je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

Radi se o postupku izravne naplate koji je u OZ-u, koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, a s obzirom da je postupak radi izravne naplate pokrenut temeljem zahtjeva tuženika od 21. srpnja 2020. g., reguliran odredbama čl. 209. do 213. OZ-a te postupku zapljene računa na temelju zadužnice i bjanko zadužnice reguliranom odredbama čl. 214. i 215. OZ-a.

Prema odredbi čl. 209. OZ-a ako ovrhovoditelj izravno zatraži od A. da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za plaćanje HRT s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova,

europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, A. će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

U odredbi čl. 210. st. 1. OZ-a određeno je da nakon što ovršenik primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a može predložiti sudu donošenje rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Prema st. 2. ovog čl. na takav prijedlog na odgovarajući način primjenjuju se odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi.

Nadalje, zadužnica je, prema odredbi čl. 214. st. 1. OZ-a, privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika kojom dužnik može dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, isplaćuje vjerovniku. Pravna snaga zadužnice proizlazi iz činjenice da ima učinak rješenja o ovrsi, a njezina praktičnost je u tome što vjerovniku omogućuje zaštitu i naplatu potraživanja bez potrebe vođenja sudskog postupka. Nužno je da zadužnica bude potvrđene od strane javnog bilježnika kako bi proizvodile pravne učinke rješenja o ovrsi.

Odredbom članka 52. stavka 3. OZ-a propisano je da će, ako ovrhovoditelj ospori postojanje razloga zbog kojih je žalba izjavljena (a žalba je izjavljena iz razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a) ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja bez odgode donijeti rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu.

U konkretnom slučaju tužitelj je od strane ovršnog suda upućen rješenjem broj Ovr-1700/20 od 14. listopada 2020. g. pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u postupku koji se vodi temeljem zahtjeva tuženika za izravnu naplatu podnesenom F.na temelju zadužnice broj OV-6703/08 od 10.

prosinca 2008. g., a budući da se radi o razlogu iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

Zadužnica koja predstavlja temelj odnosno ovršnu ispravu za izravnu naplatu sastavljena je, kako je to točno naveo tužitelj, temeljem odredbi danas nevažećeg Ovršnog zakona (NN broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04,

88/05, 121/05 i 67/08) koji je bio na snazi u trenutku sastavljanja zadužnice. Prema odredbi čl. 183. st. 1. tog Zakona dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Dakle, u trenutku sastavljanja zadužnice nije bila potrebna potvrda javnog bilježnika odnosno solemnizacija privatne isprave da bi se radilo o valjanoj ovršnoj ispravi.

U odnosu na takvu ispravu u primjeni je pravni stav sedme sjednice G. odjela VSRH (7/18) održane 19. studenoga

2018. g. koji glasi: Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. g. prema Ovršnom zakonu iz NN broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz odredbe čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).

Prema mišljenju tuženika zastara u konkretnom slučaju počinje teći od prvog dana kad je tuženik, kao preuzimatelj poslova bivše S. službe za razvoj i zapošljavanje M. gospodarstva, rada i poduzetništva (koja je preuzela prava i obveze F. za razvoj i zapošljavanje koji je prestao postojati) i kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i

29/18 i 126/21, dalje ZOO). Nadalje, da radnje tuženika i to: prijava tražbine po osnovi kredita u predstečajnom postupku otvorenom nad t.d. T. d.d. S. i

kasnije u stečajnom postupku nad istim t.d. predstavljaju radnje vjerovnika poduzete s ciljem utvrđivanja i naplate te imaju učinak prekida zastare.

U postupku nije bilo sporno da je spornu zadužnicu izdao tužitelj, kao dioničar t.d. T. d.d. S., radi naplate novčane tražbine prema U. o kreditu broj 156/56/08 zaključenog dana 9. prosinca 2008. g. između C. banke d.d. S., a u ime i za račun F. za razvoj zapošljavanje, i t.d. T. d.d. S. u iznosu od 8.000.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

Nadalje je u tekstu zadužnice navedeno da se tužitelj obvezuje danom kad C. banka d.d. S. dostavi zadužnicu (neposredno, putem javnog bilježnika ili preporučenom poštanskom pošiljkom).

U odnosu na unesene podatke o osnovnom pravnom poslu koji je bio povod za izdavanje zadužnice i o danu kada C. banka d.d. S. dostavi zadužnicu na naplatu kojim se tužitelj obvezuje, treba navesti da se ne radi o obaveznim dijelovima oblika i sadržaja zadužnice, a budući da je zadužnica vrijednosni papir koji sadrži apstraktnu obvezu koja je neovisna od osnovnoga pravnog posla.

Točno je da prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, osim ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Međutim, prema stajalištu iz pravne literature (J. J., sudac V. suda u članku

Zadužnica u hrvatskom pravnom sustavu i sudskoj praksi, pregledni rad 10. listopada 2017. g.) tražbina iz zadužnice dopijeva odmah poslije njezina izdavanja, a zastara prava iz zadužnice počinje teći prvog dana od dospijeća zadužnice, a to je slijedeći dan nakon izdavanja zadužnice, a budući da je zadužnica vrijednosni papir koji sadrži apstraktnu obvezu koja je neovisna od osnovnoga pravnog posla. Stoga nije pravno relevantno razlikovati situaciju kad je zadužnica izdana nakon dospjelosti obveze iz osnovnoga pravnog posla od situacije kad je zadužnica izdana prije roka dospijeća.

Petogodišnji rok zastare, dakle, počeo je teći od 10. prosinca 2008. g. te je istekao 10. prosinca 2013. g. To znači da je tuženik na naplatu zahtjevom za izravnu naplatu od 21. srpnja 2020. g. podnio zadužnicu s potraživanjem iz zadužnice koje je bilo zastarjelo, pa da je zahtjev tužitelja kojim je zatraženo proglasiti nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava u korist tuženika, a na teret računa tužitelja radi naplate tražbine prema ovršnoj ispravi: zadužnici od 9. prosinca 2008. g., ovjerenoj od strane javne bilježnice B. K., broj OV-6703/08 od 10.

prosinca 2008. g., koji postupak provodi F. u Z. od dana 21. srpnja 2020. g.,

u cijelosti osnovan.

U odnosu na navod tuženika da je prijavom potraživanja po osnovi kredita (glavnica i kamate) prvo u predstečajnom pa i u stečajnom postupku pokrenutom u odnosu na dužnika t.d. T. d.d. S. došlo do prekida zastare potraživanja iz

zadužnice, treba navesti da se radi o radnjama vjerovnika u odnosu na potraživanje iz Ugovora o kreditu kao osnovnog posla, a ne u odnosu na potraživanje iz zadužnice, pa da do prekida zastare tim radnjama nije došlo. Osim toga, predstečajni postupak nad t.d. T. d.d. S. otvoren je 6. lipnja 2014. g., kada je potraživanje iz zadužnice već bilo u zastari.

Radnja podnošenja zadužnice na naplatu predstavlja radnju kojom vjerovnik pokušava ostvariti svoju tražbinu i takvom radnjom se prekida zastara, a tuženik nije dokazao da je C. banka d.d. S., F. za razvoj i zapošljavanje odnosno

S. služba za razvoj i zapošljavanje M. gospodarstva, rada i

poduzetništva te konačno ni sam tuženik poduzeo takvu radnju prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu od 21. srpnja 2020. g.

O. je trebalo i odluku suda kojim se utvrđuje vrijednost premeta spora

koju je sud donio na pripremnom ročištu od 15. lipnja 2021. g. Prilikom određivanja ove vrijednosti sud je postupio prema odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,

96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP). Radi se o situaciji suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi kada će sud, u ovom slučaju po prigovoru tuženika, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora i rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Prema ocjeni ovog suda, vrijednost predmeta spora, a uvažavajući da se radi o tužbi na utvrđenje,

trebalo je odrediti u visini od 100.000,00 kn.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na plaćanje troškova postupka kojima je bio izložen tužitelj.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe od 100 bodova i trošak zastupanja na ročištima od 15. lipnja 2021. g. i 1. rujna 2022. g. te sastava podnesaka od 1. rujna i 22. prosinca 2021. g. i 11. veljače 2022. g. po 25 bodova (ukupno 125 bodova), odnosno ukupno 225 bodova, što uz vrijednost boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) daje iznos od 2.250,00 kn koji je trebalo uvećati za zatraženi PDV te zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 1.350,00 kn) i tako dobiti iznos od 5.512,50 kn koji predstavlja trošak kojem je bio izložen tužitelj i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.

Na ovaj je trošak tužitelju priznata i zatražena zatezna kamata koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Iznos parničnog troška iz izreke presude izražen je i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. (N. n.broj 57/22 i 88/22) i

Odluke V. R. o objavi uvođenja eura kao službene valute u R. iz N.

N.broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31.

prosinca 2023. g. V. E., a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1.

siječnja 2023. g., navedena je u odluci o parničnom trošku prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 16. siječnja 2023. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).