REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Pi 907/14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) M. J., OIB: … , iz S., pod 2)

N. G., OIB: … , iz K. S., i pod 3)

Ž. E., OIB:…, iz S., svi

zastupani po pun. V. L. i Ž. V., odvj. iz S. protiv tuženika

G. S., OIB:…, radi isplate,

nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 18. listopada 2022. g., u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 16. siječnja 2023. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1), 2) i 3) iznos od 58.637,02 EUR/441.800,64 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 14. ožujka 2016. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim su tužitelji pod 1), 2) i 3) zatražili isplatu iznosa od 217.445,66 EUR/1.638.344,36 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim su na dosuđeni iznos glavnice zatražili isplatu zatezne kamate koja teče od 25. studenog 2014. g. do 14. ožujka 2016. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Tužitelji pod 1) M. J., pod 2) S. G. i pod 3) Ž. E.

ustali su dana 25. studenog 2014. g. tužbom u kojoj su naveli da su vlasnici i posjednici nekretnina označenih kao čest. zem. 3852, površine 1746 m2 i čest. zem. 3911 površine 3088 m2, z.u. 6896 k.o. S. te da je tuženik za potrebe lokalne ceste …. i za druge komunalne poslove bez ikakve naknade uzurpirao,

zauzeo i koristi ukupno 506 m² navedenih nekretnina. Na dijelu nekretnine (ne navodi se koje) da je izgrađena cesta skupa s kompletnom infrastrukturom te je izdana lokacijska dozvola dana 28. travnja 2014. g. u predmetu klase: UP/I-350-

05/13-01/00059, a za zahvat u prostoru: izgradnja kolne pješačke prometnice radnog naziva…, gdje je naznačeno da se i u odnosu na ove

nekretnine vrši izgradnja te prometnice. Tužitelji da su u više navrata tražili dogovor i mirno rješenje spora, ali se tuženik oglušio na traženje tužitelja koji da su i u vrijeme podnošenja tužbe upisani kao suvlasnici nekretnina i to svaki za po 1/3 dijela. S obzirom na priložene pisane isprave, a posebno vlasnički list, da, po mišljenju tužitelja, nema mjesta raspravljanju o javnom dobru jer je jasno u kojem se postupku utvrđuje što je javno dobro, a u konkretnom slučaju da se radi o uzurpiranju i oduzimanju dijela čest. zem. tužiteljima kojima da je nanesena šteta koja se može izraziti u vrijednosti po m², što, po procjeni tužitelja za 506 m², pomnoženo s 307 EUR iznosi ukupno 155.341 EUR odnosno 1.180.599,20 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplatiti tužiteljima iznos od 1.180.599,20 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare.

Tužitelji navode da im je nekretnina oduzeta za potrebe izgradnje ceste na način da im je baš tuženik uzurpirao, zauzeo i koristi dijelove nekretnine da nisu ničim dokazali jer uz tužbu nisu priložili akt o oduzimanju. Priložena lokacijska dozvola da nije akt o oduzimanju nego upravni akt koji definira zahvat u prostoru i predstavlja pretpostavku za ishođenje građevinske dozvole, ali ne i akt gradnje ili oduzimanja iz posjeda. Lokacijska dozvola da je donesena s namjerom rekonstrukcije postojeće ceste, izgradnje ceste u punom profilu što podrazumijeva njeno proširenje sukladno Urbanističkom planu uređenja područja dijela M. i D., što potvrđuju i

navodi samih tužitelja iz tužbe koji potvrđuju da cesta već postoji. Predmetna lokacijska dozvola da je donesena za zahvat uređenja i proširenja postojeće ceste.

Iz ortofoto snimke iz 2008. g. koja je priložena da se vidi da je na spornim dijelovima nekretnine već tada postojao put namijenjen kolnom prometu te se uz taj put vide i parkirana vozila. Stupanjem na snagu Zakona o cestama 28. srpnja 2011. g. takav put da se ex lege definira kao nerazvrstana cesta odnosno cesta koja u smislu tog Zakona nije razvrstana kao javna cesta odnosno županijska ili državna cesta.

Priloženi ortofoto snimak da ujedno dokazuje i da je zahtjev za isplatu naknade zastario bilo s osnova isplate ili s osnova naknade štete. Nadalje, tužba da je kontradiktorna jer glasi na isplatu, a u činjeničnom supstratu obrazlaže se nastanak štete i obeštećenje se traži u tržišnom iznosu. Tuženik da ne bi odgovarao za naknadu štete jer nije štetnik niti se ponašao skrivljeno ili protupravno. Tužitelji da nisu dokazali postojanje štete, štetne radnje i uzročno-posljedične veze. Kolni put koji je postao nerazvrstana cesta da je u interesu tužitelja kao pristup njihovim objektima pa je za pretpostaviti da su ga prije 2008. g. upravo tužitelji i napravili radi lakšeg pristupa svojim kućama i za potrebe legalizacije svojih objekata.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 9. siječnja 2017. g. te su tužitelji zatražili isplatu u ukupnom iznosu od 2.080.146,00 kn s pripadajućim kamatama.

Rješenjem broj Pi 907/14 od 21. kolovoza 2019. g. utvrđen je prekid postupka u odnosu na tužbu tužitelja pod 2) S. G., a nakon utvrđenja suda da je taj tužitelj preminuo. Postupak je po tužbi ovog tužitelja nastavljen rješenjem broj Pi 907/14 od 18. prosinca 2019. g. te je kao tužiteljica pod 2) označena njegov supruga

N. G..

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 6896 k.o. S. i povijesnog izvatka, lokacijske dozvole od 28. veljače 2014. g., elaborata o procjeni vrijednosti nekretnine od 13. rujna 2010. g., dopisa tužitelja od 18. veljače i 12. svibnja 2014. g., dopisa tuženika od 14. ožujka i 29. travnja 2014. g., ortofoto snimke iz 2008. g., dopisa Porezne uprave, od 6. lipnja 2016. g., povijesti promjena za k.č. 3502 (čest. zem.

3911) i k.č. 3517/1 (čest. zem. 3852) k.o. S. od 15. lipnja 2016. g., uvjerenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar S. od 24. listopada 2017. g. s prilozima, predmeta lokacijske dozvole klasa: UP/I 350-05/13-01/00059 i produženja lokacijske dozvole klasa: UP/I 350-05/16-01/00003 i idejnog projekta. Sud je izveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje

vještaka mjernika M. M. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 20.

prosinca 2016. g. i pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 7. svibnja 2018. g. Radi odgovora na prigovore tuženika sud je angažirao i drugog vještaka mjernika A.

B. koji je izradio pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 12. lipnja 2020. g. i od

31. siječnja 2022. g. Sud je saslušao tužitelja pod 1) i svjedoka A. K..

Stranke su popisale parnični trošak

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja pod 1), 2) i 3), kao suvlasnika nekretnina označenih kao čest. zem. 3852 i čest. zem. 3911 z.u. 6896 k.o. S., za isplatu naknade za dijelove tih nekretnina koji su im oduzeti bez donošenja rješenja o izvlaštenju i na kojima se nalazi ulica s infrastrukturom.

Tuženik je u odgovoru na tužbu ukazao sudu da su tužitelji uz tužbu priložili lokacijsku dozvolu od 28. veljače 2014. g. koja ne predstavlja akt oduzimanja iz posjeda i koja je donesena radi rekonstrukcije postojeće ceste i izgradnje ceste u punom profilu (proširenje ceste u skladu s Urbanističkim planom uređenja područja dijela M. i D.). Kako iz ortofotosnimke iz 2008. g. proizlazi da je na dijelovima nekretnina tužitelja već tada (2008. g.) postojao put namijenjen kolnom prometu odnosno prema odredbama Zakona o cestama nerazvrstana cesta, da je zahtjev tužitelja za isplatu naknade zastario.

Prema odredbi čl. 33. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) pravo vlasništva može u interesu RH biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekog prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju.

Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine broj 74/14) stupio je na snagu 5. lipnja 2014. g. pa ga u tom tekstu treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 11. tog Zakona za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine.

Tvrdnju pun. tužitelja iz podneska od 25. veljače 2022. g. da u vrijeme kupoprodaje i ulaska u posjed predmetni dio nekretnina tužitelja nije predstavljao prometnicu ni cestu nego je u naravi predstavljao travnatu površinu sud nije prihvatio u cijelosti kao točnu i vjerodostojnu jer je tužitelj pod 1) u svom iskazu naveo drugačije, te djelomično i potpuno suprotno.

Tužitelj pod 1) kazao je, naime, u iskazu na ročištu od 19. listopada 2021. g. da su tužitelji pod 1), 2) i 3) sporne čest zem. kupili na javnoj dražbi 2003. g. te da ih je tuženik uveo u posjed. Sporni južni dio kupljenih nekretnina da je, u vrijeme kad su kao suvlasnici za po 1/3 uvedeni u posjed, predstavljao djelomično asfaltirani dio, a kako je i prikazano na ortofotopodlozi iz 2002. g., a u drugom dijelu utabani zemljani put. Dio njihovih zemljišta koji je vještak B. označio slovom B da je betoniran 2009. g., a istovremeno da je betoniran i produžetak prema sjeverozapadu koji vještak B. nije posebno označio, ali ga je označio raniji vještak M..

Trokut koji je vještak B. označio slovom E da je betoniran 2013. g. Dijelovi označeni slovima B i E da su betonirani nakon što je tužitelje to izričito molio tadašnji pročelnik za građenje i infrastrukturu tuženika A. K., a da bi djeca mogla prolaziti do škole. Za betonirane dijelove da tužitelji nisu primili nikakvu naknadu. Taj betonirani dio da je u vrijeme uvođenja u posjed bio obična ledina, nije služio za bilo kakav prolaz i nije bio utabani put. Na sloj asfalta koji je zatečen 2002. g. i za koji nije znao kad je bio postavljen, da je 2014. g. postavljen novi sloj asfalta i to u nešto malo proširenim gabaritima jer je 2014. g. asfaltiran i dio koji je do tada predstavljao samo utabani put, a nalazio se na sjevernom dijelu prometnice na čest. zem. 3911

k.o. S.. Betonski zidići koji se vide na fotografijama na listovima 161 i 162 spisa da su postavljeni 2014. g. i to na traženje tužitelja.

Navode tužitelja pod 1) da je 2002. g. prilikom uvođenja u posjed zatečena asfaltirana površina prometnice koja je bila položena dijelom na južnim dijelovima nekretnina u suvlasništvu tužitelja pod 1), 2) i 3) potvrdio je i vještak B. koji je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 12. lipnja 2020. g. naveo:

-da je terenskim mjerenjem, fotografiranjem dijela asfaltirane … u naselju M. i uvidom u raspoložive ortofoto zračne snimke tuženika iz

2002. i 2014. g. utvrdio da je gotovo cijela ulica (likovi označeni slovima A, C i D) u ukupnoj površini od 527 m² potpuno ista u smislu podloge na ortofoto snimci iz 2002. g. i na ortofoto snimci iz 2014. g. jer se na obje snimke jasno vidi da je riječ o asfaltiranoj površini,

-da je za dio ulice označen kao lik B u površini od 59 m² jasno vidljivo da je riječ o betoniranom proširenom dijelu koji nije vidljiv na ortofoto snimci iz 2002. g., a radi se o dijelu čest. zem. 3852 (dio k.č.zem. 3517/1) te

-da je za dio ulice označen kao lik E u površini od 20 m² iz stanja na terenu vidljivo je da navedeni dio nije bio asfaltiran 2002. g.

Kako je tužitelj naveo da su u posjed kupljenih nekretnina tužitelji uvedeni 2003. g. proizlazi da su za dio nekretnina koji su zatekli asfaltiran i koji je predstavljao javnu prometnicu i za koji nije ni prednicima ni tužiteljima bila isplaćena naknada imali rok od pet godina za traženje isplate naknade iz odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) koji treba primijeniti vezano za zahtjev za isplatu naknade asfaltiranih dijelova čest. zem. u suvlasništvu tužitelja, a temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,

41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje novi ZOO). Kako je tužba podnesena 2014. g. proizlazi da je u ovom dijelu prigovor zatare koji je istaknuo tuženik osnovan.

Što se tiče nastojanja tužitelja prikazati sudu da je tužiteljima isplata naknade obećavana počevši od njihovog ulaženja u posjed, radi se o nastojanjima dokazati da je došlo do prekida zastarijevanja, jer se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug (čl. 387. st. 1. ZOO-a), što tužitelji nisu s uspjehom dokazali, jer svjedočenje svjedoka A. K., s kojim su tužitelji navodno pregovarali vezano za isplatu naknade, takve navode nije potvrdilo, a druge dokaze tužitelji nisu ponudili.

U odnosu na betonirane dijelove koji su označeni:

-slovom B u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka B. od 12. lipnja 2020. g., koji dio ima površinu od 59 m² i koji predstavlja dio čest. zem. 3852 (k.č. 3517/1) k.o. S. i

-slovom F u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka B. od 31.

siječnja 2022. g. koji dio ima površinu od 85 m² i koji predstavlja dio čest. zem. 3852 (k.č. 3517/1) k.o. S.,

tužitelj pod 1) je u svom iskazu naveo da su ovi dijelovi (dio B i dio-produžetak prema sjeverozapadu koji je nakon iskaza tužitelja pod 1) vještak B. označio slovom F) betonirani 2009. g., dok je vještak B. u svojim pisanim dopunama nalaza i mišljenja naveo da ti dijelovi na ortofoto snimci iz 2002. g. nisu vidljivi odnosno da dio označen slovom F u većem dijelu nije bio betoniran, što se slaže s iskazom tužitelja pod 1). Stoga sud nije prihvatio navod tuženika iz podneska od 29.

listopada 2021. g. da se dio označen slovom B koristio kao cesta za promet vozila i prije nego što su tužitelji kupili sporne nekretnine jer tako ne proizlazi iz ortofoto snimke iz 2002. g. koju je protumačio vještak B.. Isto se odnosi i na dio označen slovom F.

Dio označen slovom E u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka B. od 12. lipnja 2020. g., koji dio ima površinu od 20 m² i koji predstavlja dio čest. zem. 3911 (k.č. 3502) k.o. S. po riječima tužitelja pod 1) betoniran je 2013. g. Tuženik je u podnesku od 29. listopada 2021. g. naveo da je ovaj dio predstavljao cestu za promet vozila i prije 2002. g. i bez obzira što nije bio betoniran, što ovaj sud prihvaća jer je i na ortofoto snimci iz 2002. g. ovaj dio ogoljen, predstavlja logičan ugao prometnice te se u blizini na obodu ovog dijela nalaze parkirani automobili, pa je zaključak suda da se već tada (2002. g.) radilo o dijelu prometnice.

Stoga je i za dio označen slovom E sud prihvatio prigovor zastare jer je petogodišnji zastarni rok za isplatu naknade za oduzeti dio zemljišta označenog kao čest. zem. 3911 k.o. S. počeo teći od uvođenja tužitelja pod 1), 2) i 3) u posjed te je do podnošenja tužbe protekao.

U odnosu na dijelove koji su po riječima tužitelja pod 1) betonirani 2009. g., a prema skici lica mjesta vještaka B. nalaze se uz cestu unutar izgrađenog betonskog zidića (dio označen slovom B) odnosno položen sjeverozapadno (dio označen slovom F) ocjena je ovog suda da je prigovor zastare tuženika neosnovan jer je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina, a uzimajući da je zauzimanje i betoniranje dijela nekretnina u suvlasništvu tužitelja izvršeno koncem 2009. g., jer tuženik nije sudu pružio dokaz da bi to bilo ranije u 2009. g. Za te dijelove nekretnina u suvlasništvu tužitelja pod 1), 2) i 3) tuženika je trebalo obvezati na isplatu naknade, a temeljem citiranih odredbi čl. 33. st. 1. ZV-a i čl. 11. Zakona o izvlaštenju u visini tržišne vrijednosti nekretnine.

Prema dopisu Porezne uprave

od 6. lipnja 2016. g. prosječna cijena građevinskog zemljišta u k.o. S. površine do 1000 m² za mjesec svibanj 2016. g. iznosila je 3.301,26 kn po m², a prosječna cijena poljoprivrednog zemljišta u k.o. S. površine do 1000 m² za mjesec svibanj 2016. g. iznosila je 1.286,59 kn po m². Navedeno je da se radi o službenoj evidenciji tržišnih vrijednosti nekretnina iz Informacijskog sustava Porezne uprave.

S obzirom da se radi o neuređenom građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni na kojem je Urbanističkim planom uređenja područja dijela M. i D. predviđena javna i društvena namjena ''D'', a na lokalitetu je proveden Urbanističko-arhitektonski natječaj kojim je predviđena izgradnja budućeg umirovljeničkog doma s poliklinikom, a kako je to naveo po tužiteljima angažirani vještak R. M. u svom elaboratu od 13. rujna 2010. g., čemu se tuženik ne

samo da nije usprotivio nego je slično naveo u svom podnesku od 29. listopada 2021. g., trebalo je ocijeniti da su tužitelji, uzevši iznos od 3.068,06 kn (tadašnja protuvrijednost iznosa od 307 EUR) po m², izabrali manji iznos od onog koji je sudu dostavila Porezna uprava za građevinsko zemljište, koji je sud, stoga, ocijenio prihvatljivim i osnovanim.

Kada se ukupna površina zemljišta označenog slovima B i F (144 m²) pomnoži s tržišnom vrijednošću oduzetog zemljišta od 3.068,06 kn/m² dobije se iznos od 441.800,64 kn koji je trebalo dosuditi tužiteljima pod 1), 2) i 3), a u preostalom dijelu, kojim su tužitelji pod 1), 2) i 3) zatražili isplatu preostalog iznosa od 1.638.344,36 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Ujedno, svi iznosi u kn izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023.

g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelji su zatražili isplatu zatezne kamate koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate. Tužitelji nisu tvrdili da su se ranije obratili tuženiku pisanim zahtjevom za isplatu naknade, pa treba uzeti da su od tuženika isplatu zatražili po prvi put ovom tužbom, radi čega im pripada zatezna kamata koja teče od dana dostave tužbe tuženiku odnosno od 14. ožujka 2016. g. (prema podacima iz eSpisa), od kada je, po mišljenju ovog suda, tuženik u zakašnjenju s isplatom naknade, što znači da je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja teče od podnošenja tužbe odnosno od 25. studenog 2014. g. do 14. ožujka 2016. g. trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. Zateznu kamatu tužitelji su zatražili po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je trebalo prihvatiti, s tim da tužiteljima od 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. novog ZOO-a.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima radi čega postoji osnova za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Splitu, 16. siječnja 2023. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi

nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).