Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1589/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. P. iz B., OIB: … i tužitelja D. P. iz G., OIB: …, koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u R., protiv tuženika C. o. d. d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnice T. Z.-J. i A. J., odvjetnice u ZOU u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu – Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn-290/2019-33 od 29. rujna 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana, a žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Pazinu – Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn-290/2019-33 od 29. rujna 2021. godine:

- u pobijanom dijelu točke II. izreke:

a) preinačuje za dosuđenu naknadu imovinske štete u iznosu od 1.638,26 EUR /12.343,50 kuna[1] , tako da se tužitelji odbijaju sa zahtjevom za isplatu navedenog iznosa tužiteljima, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 29. rujna 2021. godine pa do isplate;

b) potvrđuje glede dosuđenog dijela zahtjeva naknade imovinske štete u iznosu od 2.890,04 EUR / 21.775,00 kuna;

- u pobijanoj točki IV. izreke, kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka preinačuje tako da se sudi:

"Nalaže se tuženiku C. o. d. d. Z., OIB: …, da tužiteljima P. P. iz B., OIB: …, i D. P. iz G., OIB: …, na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 2.788,66 EUR / 21.011,17 kuna, u roku od 15 dana."

II.) U preostalom ne pobijanom dijelu (točka I. izreke, točka II. izreke za iznos od 6.611,98 EUR / 49.818,00 kuna, točka III. izreke), prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Pazinu – Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj Pn-290/2019-33 od 29. rujna 2021. godine, naloženo je tuženiku C. o. d. d. Z. da I. tužiteljici P. P. i II. tužitelju D. P., radi povrede prava osobnosti isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 30.265,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. ožujka 2017. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena (točka I. izreke).

1.1.) Istom presudom naloženo je tuženiku C. o. d. d. Z. da I. tužiteljici P. P. i II. tužitelju D. P., s osnova imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege, troškova putovanja, troškova za kupnju lijekova i pojačane ishrane, isplati iznos od 83.936,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. rujna 2021. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena (točka II. izreke), a s osnova imovinske štete na ime troškova liječenja – smještaja u Stacionaru u U., da im isplati iznos od 15.795,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. studenog 2016. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena (točka III. izreke).

1.2.) O troškovima parničnog postupka odlučeno je tako da je naloženo tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 27.963,00 kuna (točka IV. izreke).

2.) Budući da navedenom presudom, i to njenom izrekom, nije odlučeno u cijelosti o zahtjevima tužitelja, po prijedlogu tužitelja sud prvog stupnja je donio i dopunsku presudu poslovni broj Pn-290/2019-48 od 08. rujna 2022. godine, kojom je odbijen kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 369.735,00 kuna na ime naknade neimovinske štete, i dio zahtjeva za isplatu iznosa od 35.268,50 kuna na ime imovinske štete.

3.) Odluku suda sadržanu u navedenoj presudi, i to onu u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljima dosuđena naknada imovinske štete u iznosu od 34.118,50 kuna (tj. preko dosuđenog iznosa od 49.818,00 kuna), i odluku o troškovima postupka u točki IV izreke, žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da ju preinači u skladu sa žalbenim navodima uz dosudu tuženiku parničnog troška, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

4.) Odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke presude žalbom pobijaju i tužitelji, zbog svih žalbenih razloga, pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu odluku preinači dosudom im cjelokupnog parničnog troška.

5.) Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6.) Žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja nije osnovana.

Na žalbu tuženika glede dosuđene naknade imovinske štete.

7.) Pobijanom točkom II. izreke prvostupanjske presude odlučeno je o naknadi imovinske štete koju je u štetnom događaju (prometna nezgoda od 22. veljače 2016.), zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda pretrpjela sada pokojna majka tužitelja, te o naknadi imovinske štete samih tužitelja iz navedenog štetnog događaja, tako da im je dosuđen iznos od 83.936 kuna, i to: s osnova tuđe pomoći i njege pokojnoj M. P. iznos od 57.375,00 kuna, s osnova troškova liječenja (trošak lijekova) pokojne M. P. iznos od 8.800,00 kuna, s osnova troškova pojačane prehrane pokojne M. P. iznos od 3.000,00 kuna, i iznos od 14.761,50 kuna s osnova putnih troškova tužitelja nastalih uslijed posjeta pokojne za vrijeme njenog boravka u stacionaru u Umagu.

7.1.) Tuženik žalbom ne pobija cjelokupni naprijed navedeni iznos naknade štete – već samo naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege, i to preko dosuđenog iznosa od 40.000,00 kuna, tj. za iznos od 17.375,00 kuna, naknadu štete s osnova troškova liječenja i to preko dosuđenog iznosa od 4.400,00 kuna, tj. za iznos od 4.400,00 kuna, i naknadu štete s osnova putnih troškova tužitelja i to preko dosuđenog iznosa od 2.418,00 kuna, tj. za iznos od 12.343,50 kuna.

7.2.) Žalba tuženika u navedenom dijelu djelomično je osnovana, i to samo u onom dijelu u kojem se pobija dosuđeni putni trošak tužitelja, a u preostalom dijelu nije osnovana, što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

8.) U sporenju navedenih odluka suda prvog stupnja tuženik ukazuje i na počinjenje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, no te žalbene tvrdnje nisu osnovane, jer je prvostupanjsku presudu, na temelju činjenica navedenih u obrazloženju bilo moguće na valjana način ispitati. Međutim, u pravu je tuženik da je sud, prilikom dosude tužiteljima naknade štete s osnova putnih troškova koje su imali u svezi sa liječenjem pokojne majke, pogrešno utvrdio visinu navedenih troškova, čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl.355. ZPP-a, a time i žalbeni razlog iz odredbe čl.356. ZPP-a, koje manjkavosti u pobijanoj presudi su otklonjene od strane ovog suda drugog stupnja temeljem odredbe čl.373.st.1.t.1. i t.2. ZPP-a.

9.) Naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 57.375,00 kuna sud prvog stupnja je dosudio nakon što je:

-na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrdio da je pokojnoj M. P. bila potrebna svakodnevna tuđa pomoć i njega i to tijekom cijelog vremenskog razdoblja boravka na kućnoj njezi, tj. od izlaska iz stacionara 27. listopada 2016. godine pa sve do smrti 17. kolovoza 2019. godine;

-na temelju prihvaćenog iskaza saslušanog svjedoka H. B. utvrdio da je pokojnoj u navedenom vremenskom razdoblju bila pružana pomoć po drugoj osobi (po navedenoj svjedokinji te po I. tužiteljici) i to po 5 sati dnevno, a radi održavanja higijene, oblačenja, obavljanja toalete, prijevoza na liječničke preglede, obavljanja kućanskih poslova.

9.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja te primjenom cijene sata tuđe pomoći od 17,00 kuna za sat tuđe pomoći, sud utvrđuje da tužiteljima za navedeno vremensko razdoblje pripada pravo na naknadu u navedenom iznosu od 57.375,00 kuna, pa im taj iznos i dosuđuje, sve to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude.

10.) U osporavanju navedene odluke tuženi žalbom ne spore utvrđenu činjenicu opsega (5 sati dnevno) pomoći druge osobe, kao niti cijenu (17,00 kn) prema kojoj je dosuđena navedena naknada, već u žalbi ističu da tuđa pomoć u navedenom opsegu nje posljedica samo ozljeđivanja iz štetnog događaja već da je i posljedica drugih bolesti od kojih je ona bolovala i prije štetnog događaja.

10.1.) Naprijed navedene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti jer za njih nema utemeljenja u dokazima koje je sud prvog stupnja proveo, a ni u činjenicama koje je utvrdio na temelju tih dokaza. Naime, i iz nalaza i mišljenja liječničkog vještaka, kako onog danog u pismenoj formi tako i danog usmeno prilikom saslušanja vještaka, doista proizlazi da je pokojna M. P., i prije ozljeđivanja imala izvjesnih zdravstvenih tegoba, no iz po prvostupanjskom sudu prihvaćenog vještačkog mišljenja ne može se zaključivati da bi potreba tuđe pomoći i njege bila uvjetovana tim zdravstvenim tegobama, već naprotiv, da je navedena tuđa pomoć bila uvjetovana upravo i jedino posljedicama nastalim uslijed ozljeđivanja desne potkoljenice i natkoljenice, zbog kojih ozljeda je provođeno dugotrajno liječenje i vršeni operativni zahvati. Da je pokojna M. P. prije štetnog događaja živjela potpuno sama, da je bila potpuno pokretna i da nije ovisila o pomoći druge osobe, proizlazi i iz iskaza I. tužiteljice ali i iz iskaza saslušane svjedokinje H. B., čije iskaze je sud prvog stupnja ocijenio kao istinite te ih je stoga i prihvatio.

10.2.) S obzirom na naprijed navedeno neosnovane su, a i paušalne, žalbene tvrdnje da tužiteljima nije bilo moguće po navedenom osnovu dosuditi naknadu u iznosu koji bi bio veći od 40.000,00 kuna. Naime, ako se pođe od vremenskog razdoblja (27. listopad 2016. do 17. kolovoz 2019. – 981 dan) za koje je sud dosudio naknadu na ime tuđe pomoći u iznosu od 57.375,00 kuna, ako se ima u vidu opseg (5 sati dnevno) potrebne tuđe pomoći te cijena (17,00 kuna) sata tuđe pomoći i njege, tada već iz samog matematičkog izračuna (981 dan x 5 sati dnevno = 4.905 sati x 17,00 kuna) pripadajuće naknade proizlazi da bi tužiteljima pripadalo pravo i na znatno veći iznos od onog koji im je pobijanom odlukom dosuđen, što također govori o paušalnom karakteru žalbenih navoda tuženika kada tvrdi u žalbi da je primjereni iznos naknade 40.000,00 kuna.

11.) Dakle, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, sud prvog stupnja, kada je tužiteljima dosudio naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege pokojnoj M. P. u iznosu od 57.375,00 kuna, nije pogrešno i na štetu tuženika primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.1095.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO/05), kojom je propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Stoga u navedenom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

12.) Naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 8.800,00 kuna sud prvog stupnja dosuđuje nakon što na temelju uvida u spis priloženu opsežnu medicinsku dokumentaciju o liječenju sada pokojne M. P., na temelju predočenih računa o kupovini lijekova za njeno liječenje te na temelju prihvaćenog iskaza I. tužiteljice, sud nalazi utvrđenim da su pokojnoj M. P., tijekom cijelog boravka na kućnoj njezi, bili potrebni lijekovi (Cleaxane, Heparin) koje su joj kupovali tužitelji, da je njeno stanje nakon ozljeđivanja i liječenje iziskivalo uzimanje vitamine koje su joj također kupovali tužitelji, da su joj bili potrebni elastični zavoji i pelene, i da su ti troškovi tjedno iznosili minimalno 100,00 kuna. Temeljem tih utvrđenja suda prvog stupnja zaključuje da je za razdoblje od 27. listopada 2016. godine pa do 17. kolovoza 2019. godine, primjeren iznos naknade s osnova troškova liječenja pokojne upravo u iznosu od 8.800,00 kuna te im taj iznos i dosuđuje.

12.1.) Kada spori pravilnost i zakonitost navedene odluke, i to za iznos dosuđen preko 4.400,00 kuna, osim paušalnih tvrdnji da je svaki dosuđeni iznos preko iznosa od 4.400,00 kuna neprimjeren, tuženi iznose i one tvrdnje na kojima su osporavali i odluku o visini naknade s osnova tuđe pomoći i njege. Međutim, i te žalbene tvrdnje ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje potpun neosnovanim, zbog istih onih razloga zbog kojih su ocjenjene i žalbene tvrdnje vezano za osporavanje zakonitosti odluke o dosuđenoj naknadi s osnova tuđe pomoći i njege – jer iz u postupku izvedenih dokaza, prije svega provedenog medicinskog vještačenja, nije moguće izvoditi zaključak o tome da bi troškovi liječenja koji su utuženi u predmetnoj parnici bili uvjetovani ranijim oboljenjima koja datiraju iz vremena prije ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju.

13.) Dakle i u navedenom dijelu nije osnovana žalba tuženika jer je sud prvog stupnja pravilo primijenio materijalnog pravo iz naprijed citirane odredbe čl.1095.st.1. ZOO/05 kada je tužiteljima dosudio i naknadu imovinske štete u iznosu od 8.800,00 kuna.

14.) Međutim, osnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem pobija zakonitost odluke o dosuđenim putnim troškovima tužitelja zbog posjeta pokojnoj majci za vrijeme njenog smještaja u stacionaru u Umagu.

14.1.) Naime, iz razloga presude za dosudu navedene naknade imovinske štete u iznosu od 14.761,50 kuna, proizlazi da sud tu naknadu dosuđuje kao trošak putovanja osobnim vozilom I. tužiteljice radi posjeta bolesnoj majci dok se je nalazila smještena u stacionaru u U. gdje joj je pružana potrebna njega, da je navedeni trošak nastao u vremenskom razdoblju od 22. ožujka 2016. godine pa do 27. listopada 2016. godine, da je u tom periodu I. tužiteljica putovala svakog tjedna u posjetu bolesnoj majci četiri dana na relaciji B.-U.-B. što čini cestovnu odaljenost od 26 kilometara i da navedenu naknadu dosuđuje primjenom cijene od 0,75 kuna po prijeđenom kilometru.

14.2.) Naprijed navedene činjenice, temeljem kojih sud prvog stupnja utvrđuje navedenu naknadu, u ovom žalbenom stadiju postupka više nisu sporne, pa slijedom toga osnovano tuženik u žalbi ističe da iz navedenih činjenica ne proizlazi pravo tužitelja na naknadu štete u iznosu od 14.761,50 kuna, već pravo na naknadu u iznosu od 2.418,00 kuna. Naime, s obzirom na cestovnu udaljenost od 26 kilometara te cijenu (0,75 kuna) prijevoza koju je sud prvog stupnja priznao tužiteljici te koju tuženik ne spori, proizlazi da bi tužiteljici pripadalo pravo na putni trošak za jednu posjetu u iznosu od 19,50 kuna (26 x 0,75). Kako razdoblje od 22. ožujka pa do 27. listopada 2016 godine predstavlja vremensko razdoblje od ukupno 31 tjedna, a s obzirom da sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica odlazila u posjetu majci četiri dana u tjednu, to onda proizlazi da je imala ukupno 124 posjete (31 x 4), pa to pomnoženo sa priznatom cijenom jedne posjete od 19,50 kuna daje iznos troška od 2.418,00 kuna.

14.3.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki žalba tuženika je osnovana u dijelu u kojem njome spori dosudu tužiteljima iznosa od 12.343,50 kuna, jer je sud prvog stupnja dosudivši tužiteljima i taj iznos, pogrešno i na štetu tuženika primijenio materijalno pravo, zbog čega je u ovom dijelu žalba tuženika uvažena.

15.) Slijedom svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1 i čl.373.a st.1.t.1. i t.2. ZPP-a, žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi točku II. izreke za žalbom pobijani iznos od 2.890,04 EUR / 21.775,00 kuna, a djelomično uvažiti te preinačiti točku II. izreke za žalbom pobijani iznos od 1.638,26 EUR /12.343,50 kuna odbijanjem zahtjeva tužitelja za isplatu tog iznosa kao neosnovanog.

Glede odluke o troškovima postupka po žalbama obje stranke.

16.) Budući da je po žalbama obje parnične stranke došlo do preinake odluke prvostupanjskog suda o glavnoj stvari (po žalbi tužiteljice djelomično je preinačena dopunska presuda kojom je djelomično odbijen zahtjev za naknadu neimovinske štete, po žalbi tuženika djelomično je preinačena predmetna presuda kojom je tužiteljima dosuđena naknada imovinske štete), tada je u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a valjalo odlučiti i o troškovima parničnog postupka. Naime, navedenom odredbom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

17.) Tužitelji su u predmetnoj parnici utužili naknadu neimovinske štete u iznosu od 400.000,00 kuna te imovinsku štetu u ukupnom iznosu od 135.000,00 kuna, ili sveukupno 535.000,00 kuna. Prvostupanjskom te ovom drugostupanjskom presudom tužiteljima je dosuđena naknada neimovinske i imovinske štete od 143.788,00 kuna. Kada se navedeni iznosi stave u razmjer (143.788,00 / 535.000,00) tada bi proizlazilo da su tužitelji kvantitativno uspjeli u sporu sa 26,8 %. No budući da su s obzirom na pravnu osnovu uspjeli u sporu sa 100 %, tada proizlazi da je njihov ukupan uspjeh u parnici 63,4 % (100 % + 26,8 % / 2), a uspjeh tuženika 36,6 %.

17.1.) Iz navedenog u prethodnoj točki proizlazi da je u predmetnoj parnici valjalo o obvezi naknade parničnog troška odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, a kojom je odredbom propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, i da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

17.2.) Nakon što se izvrši prebijanja postotaka u kojima su stranke uspjele u predmetnom sporu tada proizlazi da je, u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, tuženik u obvezi naknaditi tužiteljima 26,8 % (63,4 % - 36,6 %) njihovog ukupnog troška, koji je u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a bio potreban za vođenje predmetne parnice, a koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika te na trošak sudskih pristojbi. Što se pak tiče troška vještačenja, isti tužiteljima pripada u cijelosti neovisno o uspjehu u sporu.

18.) Kao potreban trošak za vođenje predmetne parnice sud prvog stupnja je priznao tužiteljima trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika – i to trošak sastava tužbe, trošak zastupanja na ukupno pet ročišta, trošak PDV-a na navedene radnje zastupanja, trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu te trošak sudskog vještačenja.

18.1.) Imajući u vidu vrijednost predmeta spora u ovoj parnici te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12 i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), sud prvog stupnja je opravdano tužiteljima priznao trošak zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe u iznosu od 5.885,00 kuna. Međutim, kada je riječ o zastupanju na raspravama, tužiteljima je valjalo priznati trošak zastupanja na ukupno četiri ročišta, jer iz stanja spisa proizlazi da ih je upravo toliko i održano, a ne pet ročišta za koliko im je priznat navedeni trošak. Dakle, za ukupno četiri ročišta tužiteljima je, primjenom Tbr.9.t.1. Odvjetničke tarife, valjao priznati trošak u ukupnom iznosu od 23.540,00 kuna (5.885,00 x 4), pa zajedno sa troškom sastava tužbe trošak zastupanja po punomoćniku iznosi 29.425,00 kuna. Na navedeni trošak valja, u skladu sa Tbr.42. Odvjetničke tarife, obračunati PDV koji iznosi 7.356,25 kuna, pa ukupan trošak zastupanja iznosi 36.781,25 kuna.

18.2.) Navedenom trošku s osnova zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika valja pribrojati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 10.000,00 kuna, što onda daje iznos troška od 46.781,25 kuna. U skladu sa već naprijed navedenim, tj. razmjerno uspjehu u sporu, tužitelji imaju pravo na 26,8 % navedenog troška, što čini iznos 12.537,37 kuna. Uz navedeni trošak tužitelji imaju pravo na plaćeni trošak vještačenja u iznosu 4.118,80 kuna, što daje iznos od 16.656,17 kuna.

18.3.) Budući da je u konačnici tuženik u obvezi naknaditi tužiteljima dio njihovog troška razmjerno uspjehu u sporu, tuženiku ne pripada pravo na trošak žalbe, a tužiteljima pripada pravo na trošak njihove žalbe sa kojom su djelomično i uspjeli pobijajući odluku iz dopunske presude – i to na dio tog troška, tj. na 26,8 %. Kako trošak žalbe iznosi ukupno 16.250,00 kuna (trošak sastava žalbe po punomoćniku 6.250,00 kuna + trošak pristojbe na žalbu 10.000,00 kuna), 26,8 % navedenog troška iznosi 4.355,00 kuna, iz čega onda proizlazi da ukupan trošak parničnog postupka, na koji tužitelji imaju pravo temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, iznosi 21.011,17 kuna, ili 2.788,66 EUR koliko im je i dosuđeno.

19.) Kako je pobijanom prvostupanjskom presudom tužiteljima dosuđen parnični trošak u većem iznosu od onog na koji imaju pravo, to je onda u navedenom dijelu, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, njihovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu, a temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, žalbu tuženika uvažiti djelomično kao osnovanu te preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke prvostupanjske presude.

Bjelovar, 12. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak v. r.