Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2189/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv I tuženika A. - L. B. iz Z., OIB: ... i II tuženice M. S. iz Z., OIB: ..., zastupane po skrbniku G. B., a oboje tuženika po punomoćnici B. K. - Z., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 21 P- 8009/21-20 od 7. srpnja 2022., u sjednici održanoj 12. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 21 P-8009/21-20 od 7. srpnja 2022.

Tuženicima se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom je presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. I-tuženik A.-L. B. iz Z., OIB: ... dužan je isplatiti tužitelju Z. P. iz Z., OIB: ... iznos od 52.152,92 kn sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Tuženik A. L.-B. i M. Š. dužni su solidarno isplatiti tužitelju iznos od 43.916,40 kn sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi I i II tuženiku prouzročen parnični trošak u iznosu od 13.162,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavku 2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Tuženici su odgovorili na žalbu tužitelja i predložili odbijanje iste kao neosnovane.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovan je prigovor tužitelja da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. 1. U postupku nisu počinjene niti ostale povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Predmet spora između tužitelja i tuženika A. L.-B. je isplata iznosa od 52.152,92 kuna, po osnovi zastupanja ovoga tuženika u postupcima koji su se vodili kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojevima R1-779/2007, R1-835/2007, Pn- 2976/1993, Pp-169/2002, Ovr-2276/2008, Pn-6670/2003, Pp-470/2005 i K-179/2007, te isplata iznosa od 43.916,40 kuna, po osnovi zastupanja oboje tuženika u postupcima koji su se vodili kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Ovr- 243/2004, Ovr-244/2004 i P-643/2006.

7. Naime, tužitelj u tužbi i u tijeku postupka tvrdi da je tuženike zastupao u predmetima za koje u ovom postupku zahtijeva naknadu troška, ali kada je uvidom u predmet Ovr-243/2006 utvrdio da su mu tuženi opozvali punomoć, da je on otkazao punomoć u svim drugim predmetima u kojima je tuženike zastupao.

8. U postupku nije bilo prijeporno da je tužitelj kao punomoćnik-odvjetnik zastupao tuženike u predmetima za koje potražuje naknadu troška zastupanja ovom tužbom. Nije bilo sporno ni to da su tuženici opozvali punomoć tužitelju 2. ožujka 2010.

9. Prvostupanjski sud je po valjano provedenom dokaznom postupku utvrdio:

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prvotuženik nikada ništa nije platio za zastupanje u predmetima za koje je zatražio isplatu, a drugotužena da je dolazila k njemu samo ako je trebalo nešto potpisati, u smislu punomoći, te da mu ni ona nije ništa platila,

-da iz tužiteljeva iskaza proizlazi da je prvotuženika počeo zastupati 1988., te da je isti bio lošeg imovnog stanja i nije imao novca, ali da ga je ipak zastupao, smatrajući da odvjetnik treba zastupati i siromašnu stranku, a za one sporove koje je izgubio da mu ništa nije naplatio, dok je u odnosu na parnicu koju je dobio postignut dogovor da će pokrenuti ovrhu i naplatiti odvjetnički trošak iz dobivenog iznosa, a što da je iznosilo puno manje od onog što je mogao zaračunati po odvjetničkoj tarifi,

-da je tužitelj potvrdio da od trenutka kada se počeo voditi kazneni postupak protiv prvotuženika, prvotuženik da je nešto malo plaćao, ali kad je izišao iz zatvora da nije imao novaca,

-da je prvotuženik u iskazu naveo da je tužitelju plaćao za zastupanje u dinarima, njemačkim markama i kunama i to onoliko koliko je mogao, a kada je plaćao u kunama da bi, primjerice, u jednom mjesecu platio 500,00 kuna, a u drugom mjesecu 1.000,00 kuna, ali da ne može reći da je plaćao svaki mjesec, time da ne zna koliko je ukupno tužitelju platio, a taj novac da je "skupio" radeći kao KV tesar još dok je bio u radnom odnosu, kao i kasnije kad je otišao u mirovinu, ali da nikada nije pozajmljivao novac da bi platio odvjetnika,

-da je prvotuženik naveo da ne vodi evidenciju, pa da ne može reći koliko je tužitelju platio od 2004. do vremena kada je saslušavan kod prvostupanjskog suda, a kad je dolazio tužitelju platiti uslugu, tužitelj da mu račun nije davao, a niti da ga je on tražio, jer "nije znao kako se to posluje s pravnicima",

-da iz iskaza svjedoka G. B., sina tuženika, proizlazi da je i on znao s roditeljima otići kod tužitelja, te je bio nazočan kada su isti plaćali tužitelju, a da se radilo o iznosima od 500,00 do 700,00 kuna, time da ne zna koliko puta je bio prisutan isplati, ali da je sigurno bio jedan put, a možda dva – tri puta,

-da je prvotuženik u mirovini od 1996., da mu je mirovina oko 2.000,00 kuna, da je prije umirovljenja radio kao KV tesar, te da je i nakon umirovljenja radio u „fušu“ i tako zarađivao još jednu plaću,

10.Temeljem takvog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je smatrao da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja, te je primjenom odredbe članka 221. a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11.S navedenim zaključkom prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud. 12.Naime, sukladno odredbi članka 219. ZPP-a i 299. ZPP-a, svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i ponuditi dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, kao i dokaze za utvrđivanje osnovanosti svojih navoda, a ako na temelju izvedenih dokaza sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ona obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Da bi se mogla primijeniti odredba članka 221.a ZPP-a moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: 1. da je sud izveo (predložene) dokaze i 2. da na temelju provedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku (odlučnu) činjenicu.

13. U konkretnom je slučaju na tužitelju teret dokaza ne samo da je u predmetnim postupcima pred prvostupanjskim sudom zastupao tuženike, već i da mu tuženici nisu platili naknadu za to zastupanje.

14. S pravom je prvostupanjski sud smatrao da nije ni životno ni logično da bi tužitelj kao punomoćnik-odvjetnik, dakle profesionalac, zastupao tuženike (s kojima nije niti u rodbinskim, niti u prijateljskim odnosima), u raznim postupcima pred sudom duže od 20 godina, bez ikakve naknade, samo iz razloga što isti nisu imali novca za platiti njegove usluge.

15.Unatoč tvrdnji da mu tuženici nisu ništa platili na ime naknade za zastupanje u spomenutim postupcima, sam tužitelj u svom stranačkom iskazu potvrđuje da mu je prvotuženik „nešto malo plaćao“, čime opovrgava vlastite tvrdnje iznesene u tužbi i tijekom postupka, te ujedno navodi da tuženiku nije izdavao račune za plaćene iznose, niti je vodio evidenciju uplata od strane tuženika.

16. Na žalbene navode tužitelja za odgovoriti je da je prvostupanjski sud postupajući u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a ocijenio stranačke iskaze tužitelja i tuženika, te dao prihvatljive i uvjerljive razloge zbog kojih nije prihvatio iskaz tužitelja, te zbog kojih je prihvatio iskaz tuženika, pa tužitelj neosnovano osporava ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja.

17. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

18. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a. Tuženicima nije priznat trošak odgovora na žalbu tužitelja jer taj trošak u smislu odredbe članka 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ove parnice.

19. Slijedom naprijed iznesenog trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1.ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a potvrditi odluku o troškovima postupka.

U Splitu, 12. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Ankica Matić, v. r.