Broj: P-329/2020-33.

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. zavoda za mirovinsko osiguranje Z., A. M. 3, OIB: …, P. služba u V., V., K. 20c, koga zastupaju punomoćnici Š. M. dipl. iur. i N. Š. dipl. iur., zaposlenici tužitelja, protiv tuženika C. osiguranje d.d. Z., V. J. 33, OIB: …, koga zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 23. studenog 2022. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja N. Š. dipl. pravnika i punomoćnika tuženika M. K., odvjetnika iz Z., a sukladno odredbi članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 11. siječnja 2023. godine;

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku C. osiguranje d.d. Z., V. J. 33, OIB: …, isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje Z., A. M. 3, OIB: … iznos od 16.016,61 € / 120.677,14 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 11.013,90 € / 82.984,20 kn od 04. travnja 2019. godine do isplate,

- na iznos od 5.002,71 € /[1] 37.692,94 kn od dana donošenja presude do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izarčunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 68,48 € / 516,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj H. zavod za mirovinsko osiguranje podnio je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika C. osiguranje d.d. Z., radi isplate.

1 Finski tečaj konverzije 7,53450

2. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 25. 08. 2023. godine osiguranik tužitelja S. J. rođen 09. 10. 1951. godine smrtno stradao u prometnoj nesreći koju je skrivio Đ. Š. iz P. 30, a vozilo kojim je upravljao prilikom prometne nesreće Fiat Ducato reg. oznake BJ … bilo je osigurano kod tuženika, broj police …. Isto tako tužitelj navodi da je rješenjem H. zavoda za mirovinsko osiguranje, P. službe u B. broj .. od 09. 06. 2004. godine udovici D. pokojnog osiguranika tužitelja S. J. priznato pravo na obiteljsku mirovinu zbog smrti uzrokovane predmetnom prometnom nezgodom (povreda na radu), a isplatama obiteljske mirovine nastaje šteta tužitelju za koju odgovara tuženik te se radi o regresnom zahtijevu tužitelja prema tuženiku kao osiguravatelju. Tužitelj navodi da nije direktno pretrpio štetu iz predmetne prometne nezgode već je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja, koja u ovom postupku (regresno) potražuje od tuženika kao osiguravatelja. Tužitelj ističe da je štetu koja je nastajala tužitelju isplatom obiteljske mirovine tuženik tužitelju podmirio bilo u mirnom postupku bilo temeljem pravomoćne presude za razdoblje do 30. 05. 2013. godine. Uz navedeno tužitelj navodi da je odštetnim zahtijevom od 13. 03. 2019. godine tužitelj zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom obiteljske mirovine za razdoblje od 01. 06. 2016. do 31. 01. 2019. godine u iznosu od 87.184,96 kn te da je tužitelj štetu nastalu isplatom obiteljske mirovine zatražio u punom iznosu, a u skladu s odredbom članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, te je tuženik djelomično podmirio tužitelju štetu u iznosu od 4.200,76 kn dok je za ostatak iznosa od 82.984,20 kn otklonio plaćanje jer da bi pokojni S. J. po pretpostavljenom tijeku stvari ostvarivao pravo na starosnu mirovinu (da nije bilo štetnog događaja) te zatražio obračun o razlici između starosne mirovine odnosno obiteljske mirovine kao slijeda starosnoj mirovini koju bi normalnim tijekom stvari da nije bilo štetnog događaja ostvario osiguranik tužitelja, što je neosnovano jer upravo zbog smrti osiguranika tužitelja koja je nastupila kao posljedica štetnog događaja osiguranik tužitelja nikada neće moći steći pravo na starosnu mirovinu. Tužitelj navodi da je isplatama obiteljske mirovine za tužitelja nastaje šteta i dalje tako da daljnje štete za razdoblje od 01. 02. 2019. do 29. 02. 2020. godine iznosi 37.692,94 kn. Tužitelj navodi da u ovome predmetu nije sporna uzročno-posljedična veza između prometne nezgode i smrti osiguranika tužitelja, niti pravo tužitelja potraživati štetu od tuženika, već je sporno između stranaka po kojem propisu iz mirovinskog osiguranja tužitelj ima pravo potraživati štetu te tužitelj u ovom predmetu štetu nastalu isplatama obiteljske mirovine potražuje temeljem odredbi članka 161. stavak 1. stavak 2. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, u punom iznosu izravno od tuženika sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju bez obzira na to bi li umrli osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu dok kamatu potražuje temeljem odredbe članka 165. stavak 3. navedenog Zakona te predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od 120.677,14 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 82.984,20 kn od 04. travnja 2019. godine do isplate, a na iznos od 37.692,94 kn od dana donošenja presude te da mu naloži da naknadi troškove kaznenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak predmetne prometne nezgode koja se dogodila 25. 08. 2003. godine u kojoj je osiguranik tužitelja S. J. smrtno stradao no da osporava osnov i visinu tužbenog zahtijeva tužitelja za utuženo razdoblje od 01. 06. 2016. do 29. 02. 2020. godine u cijelosti kao neosnovan. Tuženi ističe kako tužitelj temelji svoj tužbeni zahtijev na rješenju broj 63201 kojim je udovici umrlog D. J. priznato pravo na obiteljsku mirovinu, a tuženi navodi kako bi s obzirom na godine života, odnosno dob pokojnog osiguranika tužitelja S. J. u slučaju redovnog tijeka stvari isti bio u redovnoj starosnoj mirovini naime, da je osiguranik tužitelja bio rođen 09. 10. 1951. godine te bi navršio 65 godina života 09. 10. 2016. godine i činjenica je da bi osiguranik tužitelja da nije stradao u predmetnoj prometnoj nezgodi radio, te bi s navršenih 65 godina starosti ispunio uvjete za starosnu mirovinu koju bi mu bio u obvezi plaćati tužitelj. Tuženik ističe kako sporno potraživanje tužitelja nije u skladu s institutom i smislom naknade štete, jer je šteta definirana kao umanjene nečije imovine, a odredbama Zakona o obveznim odnosima regulirana je dužnost suda dosuditi oštećeniku naknadu štete u onom iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem se nalazilo prije štetne radnje dakle u konkretnom slučaju radi se o nespornoj činjenici kako bi s određenim godinama starosti S. J. ispunio uvjete za starosnu mirovinu, te bi mirovina bila isplaćivana na teret ovdje tužitelja i da nije bilo štetnog događaja. Isto tako tuženik navodi da je dakle, kao posljedica štetnog događaja tužitelj, obvezan isplaćivati iznos obiteljske mirovine supruzi, odnosno članovima obitelji poginulog, koji bi da nije stradao u nesreći bio zaposlen. Tuženi ističe da isto tako, da nije bilo štetnog događaja, osiguranik tužitelja bi u konačnici ostvarivao pravo na starosnu mirovinu isključivo na teret, ovdje tužitelja te tuženik smatra kako je nesporno da je tužitelj institucija koja se bavi između ostaloga isplatama i izračuna starosnih i inih mirovina za svoje osiguranike, te je neosnovana tvrdnja kako nije od odlučne važnosti da bi osoba koja je zaposlena (koja nije stradala u štetnom događaju) protekom vremena ostvarila pravo na starosnu mirovinu isključivo na teret tužitelja, a što se ne može stavljati ovdje tuženiku. Tužitelj navodi da obzirom tužitelj potražuje naknadu štete za razdoblje kada bi njihov osiguranik bio u starosnoj mirovini, ukazuje se na to da je zahtijev tužitelja u cijelosti neosnovan, odnosno tužena smatra kako tužitelju pripada naknada štete u visini koja predstavlja razliku između starosne mirovine koju bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari ostvarivao u utuženom razdoblju i visine isplaćene mirovine, a o čemu je stav zauzela i Sudska praksa odnosno Vrhovni sud u svojim odlukama Rev-X-368/2018. od 19. 02. 2019. godine. Tuženik ističe da iako je teret dokaza prvenstveno na tužitelju, tužena opreza radi predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja starosne mirovine koju bi u utuženom razdoblju tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, odnosno na okolnost utvrđivanja razlike između isplaćene obiteljske imovine i pretpostavljene starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da nije bilo štetnog događaja.

4. Tužitelj je podneskom od 06. srpnja 2020. godine očitujući se o navodima odgovora na tužbu izvijestio sud da tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtijeva tužitelja jer da za tužitelja više ne nastaje šteta jer da bi osiguranik tužitelja S. J. navršio 65 godina života te bi po redovnom tijeku stvari da nije nastradao u prometnoj nesreći ostvarivao pravo na starosnu mirovinu te da tužitelj nakon stjecanja uvjeta na starosnu mirovinu nema pravo potraživati naknadu štete u visini invalidske mirovine jer mu taj iznos ne predstavlja štetu te tuženik navodi da smatra kako tužitelju pripada naknada štete u visini koja predstavlja razliku između starosne mirovine koju bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari ostvarivao u utuženom razdoblju i visine isplaćene mirovine, no da takvi navodi tuženika su u potpunosti bez pravne osnove. Tužitelj ističe da stvarno isplaćuje obiteljsku mirovinu udovici pokojnog osiguranika tužitelja i istu će isplaćivati dok za to postoje Zakonom propisanu uvjeti te ističe da su prava iz mirovinskog osiguranja osobna prava, a kako je osiguranik tužitelja preminuo od posljedica prometne nesreće za koju je kriv osiguranik tuženika isti nije i ne može steći pravo na starosnu mirovinu slijedom čega šteta za tužitelja ne može biti razlika između obiteljske i starosne mirovine pa se stoga opseg štete ne može utvrđivati na temelju činjenica koje se neće dogoditi budući da u konkretnom slučaju osiguranik tužitelja prije smrti nije navršio određenu životnu dob kojom bi eventualno stekao pravo na punu starosnu mirovinu. Tužitelj navodi da se prema propisima iz mirovinskog osiguranja pravo na starosnu mirovinu ne ostvaruje po silu Zakona danom ispunjenja uvjeta već osiguranik tužitelja danom ispunjenja uvjeta stjeće mogućnost raspolaganja tim pravom, a što znači da o njegovoj volji ovisi da li će uopće i kada zatražiti da mu se utvrdi pravo na starosnu mirovinu pa da li će osiguranik tužitelja podnijeti zahtijev za priznanje prava na starosnu mirovinu ne može biti predmet špekulacije, odnosno nagađanja, a određeno pravo iz mirovinskog osiguranja nastaje rješenjem pa sud u parnici ne može utvrditi da postoji pravo kojeg nema jer još nije ustanovljeno rješenjem donesenim u upravnom postupku. Tužitelj ističe da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela pa tako i u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine i sud u parničnom postupku ne može preispitivati takvu odluku i ne može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju obzirom na to da odluke upravnog tijela djelu ergaomes, a koliko bi iznosila starosna mirovina Stanka Jurčić može se samo pretpostavljati jer ona ovisi o tome koliki bi bio ostvaren mirovinski staž nakon štetnog događaja, kolike bi bile njegove plaće kao i plaćeni doprinosi za mirovinsko osiguranje, a jedino što je točno, a nepretpostavljeno je to da je osiguranik S. J. preminuo zbog štetnog događaja zbog kojeg prije smrti nije navršio potrebnu životnu dok koji je uvjet za stjecanje prava na starosnu mirovinu prema propisima mirovinskog osiguranja zbog čega će tužitelj doživotno isplaćivati obiteljsku mirovinu udovici priznatu rješenjem donesenim u upravnom postupku. Tužitelj napominje da obitelj osiguranika tužitelja nije stekla pravo na isplatu obiteljske mirovine u redovnom tijeku stvari već tek zbog određenog štetnog događaja to jest štetne radnje (prometne nesreće) koju je skrivio osiguranik tuženika i upravo je taj štetni događaj doveo do nastanka obveze tužitelja na isplatu obiteljske mirovine i tu obvezu tužitelj ne bi imao da nije bilo šetnog događaja te da je stradali osiguranik tužitelja i dalje nastavio raditi i uplaćivati doprinose za mirovinsko osiguranje te kada bi navršio propisane godine života i mirovinskog staža ukoliko bi htio ostvarivati pravo na starosnu mirovinu podnio zahtijev, a tužitelj bi mu ukoliko bi bili ispunjeni Zakonom propisani uvjeti priznao pravo rješenjem u upravnom postupku, a svako ograničavanje prava tužitelja zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja (navršenjem određenih godina života korisnika mirovine ili slično) koje nije propisano odredbom članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju je protuzakonito. Tužitelj ističe da je odredbama članka 161.-165. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je od koga zavod ima pravo potraživati štetu i u kojem je opsegu ima pravo potraživati pa je tako propisano da zahtijev za naknadu štete može obuhvatiti ukupnu svotu štete ili svotu stvarne štete prema isplatama koja se odnosi na određeno razdoblje što obuhvaća naknadu stvarne štete, kriterije kojima se utvrđuje visina štete i do kada je ima pravo zahtijevati te je propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja, iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te ponovo ističe da prava iz mirovinskog osiguranja nastaju donošenjem rješenja nakon Zakonom propisanog i provedenog upravnog postupka te prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ne postoji mogućnost niti je tužitelj obvezan i ovlašten nastupanjem određenih godina života osiguranika tužitelja priznato pravo na obiteljsku mirovinu prevesti u pravo na starosnu mirovinu, a odredbom članka 33. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina staža dok je odredbom članka 37. istog Zakona propisano da zahtijev za priznavanje prava na starosnu mirovinu podnosi osiguranik dakle koji mora biti živ, a da nije bilo štetnog događaja za koji odgovara tuženik tužitelj ne bi bio uopće u obvezi isplaćivati obiteljsku mirovinu. Tužitelj ističe da je odredbom članka 161. stavcima 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju uređeno pravo tužitelja na naknadu stvarne štete kada je do ostvarivanja prava i isplate davanja prema tužitelju došlo zbog određene štetne radnje ili propusta odgovornosti osobe – štetnika, a to znači da je upravo štetni događaj (ozljeda osiguranika koja je u konačnici dovela do nastanka obveze) razlog stjecanja prava na mirovinu što ima za posljedicu obvezu tužitelja na novčana davanja osiguraniku i tu obvezu tužitelj ne bi imao da nije bilo štetnog događaja, a osiguranik bi i dalje nastavio raditi i uplaćivati doprinose do ispunjavanja uvjeta za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu tako se visina naknade štete utvrđuje prema ukupnoj svoti davanja i troškova isplaćenih iz mirovinskog osiguranja.

5. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje s financijsko-knjigovodstvenim vještakom M. M. iz T. društva M. d.o.o. B., izvršio je uvid u preslik presude Općinskog suda u Garešnici broj K-68/03-14. (list br. 5-8), u preslik zapisnika o očevidu Županijskog suda u Bjelovaru od 25. kolovoza 2003. godine Kir-I-552/03-2 (list br. 9-11), u preslik prijave ozljede na radu (list br. 12-14), u preslik rješenja H. zavoda za mirovinsko osiguranje, P. služba u B. od 09. lipnja 2004. godine (list br. 16), u preslik presude Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-151/2016-2. (list br. 18-22), u preslik podataka H. zavoda za mirovinsko osiguranje (list br. 23-24), u preslik zahtijeva za naknadu štete za isplaćenu obiteljsku mirovinu Urbroj:341-02-07/1-19-26 (list br. 25), u dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje s preslikom povratnice (list br. 26-27), u dopis tuženika upućenog tužitelju od 26. ožujka 2019. godine (list br. 28), u obavijest o isplati tužitelja od 26. ožujka 2019. (list br. 29), u dopis tuženika od 19. ožujka 2020. (list br. 30), u preslik rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev.X- 368/2018-2 (list br. 35-37), u preslik rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2489/2016-2 (list br. 46-48), u preslik rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatska broj U-I-856/2016 (list br. 49-55), u preslik presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6861/2016-2 (list br. 60-62), u preslik presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6970/2015-3 (list br. 63-66), u preslik Sudske prakse (list br. 67-78), u preslik rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2530/2018-2 (list br. 83-85), u preslik rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2530/2018-2. (list br. 89-91), u dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 11. studenog 2020. godine s spisom broj 63201, u preslik Sudske prakse (list br. 103-107), u preslik cjelokupne Sudske prakse, te u cjelokupan spis.

6. Na temelju tako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Sud je presudio kao u izreci, a iz slijedećih razloga.

7. Tužitelj traži da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 120.677,14 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom navodeći da se isti odnosi na iznose isplaćene obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio udovici osiguranika tužitelja S. J., D. J.. Tuženik osporava pravo tužitelju na isplatu navedenog iznosa navodeći da bi tužitelj isplaćivao starosnu mirovinu S. J. i da nije došlo do štetnog događaja te da s obzirom na to tužitelju ne pripada pravo na isplatu utuženog iznosa već bi tužitelj imao eventualno pravo na razliku između starosne mirovine koju bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari ostvarivao u utuženom razdoblju i visine isplaćene mirovine D. J..

8. Tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da se dana 25. 08. 2003. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja S. J., a za koju prometnu nezgodu je odgovoran osiguranik tuženika Đ. Š. te je isti u kaznenom postupku i proglašen krivim za nastanak prometne nezgode u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja i to presudom Općinskog suda u Garešnici broj K-68/03. Isto tako između stranaka je nesporno da je zbog smrti osiguranika tužitelja supruzi pokojnog osiguranika tužitelja S. J., D. J. priznato pravo na obiteljsku mirovinu i to rješenjem broj 63201 od 09. lipnja 2004. godine, a sve to s obzirom da je osiguranik tužitelja S. J. dana 25. 08. 2003. godine stradao u prometnoj nezgodi u vrijeme kada je biciklom putovao na posao te se navedena ozljeda smatra ozljedom na radu. Tijekom postupka između stranaka je nesporno da je tužitelj D. J. kao supruzi svog osiguranika isplaćivao obiteljsku mirovinu u razdoblju od 01. 06. 2004. godine pa nadalje. Tužitelj traži da se tuženiku naloži da mu isplati iznos koji je on na ime obiteljske mirovine D. J. isplatio u vremenskom razdoblju od 01. lipnja 2016. do 29. veljače 2020. godine navodeći da je tužitelj na ime obiteljske mirovine D. J. za razdoblje od 01. 06. 2016. do 31. 01. 2019. godine isplatio iznos od 87.184,96 kn, time da je od navedenog iznosa tuženik tužitelju podmirio dio istog u iznosu od 4.200,76 kn tako da od tuženika potražuje razliku istog u iznosu od 82.984,20 kn te navodi da je na ime obiteljske mirovine D. J. u razdoblju od 01. 02. 2019. do 29. 02. 2020. godine isplatio iznos od 37.692,94 kn.

9. Tuženik osporava pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa navodeći da bi osiguranik tužitelja S. J. koji je rođen 09. 10. 1951. godine ostvario pravo na starosnu mirovinu s navršenih 65 godina života i to 09. 10. 2016. godine te da bi s obzirom na to tužitelj bio u obvezi od navedenog datuma osiguraniku tužitelja isplaćivati iznos starosne mirovine pa da bi eventualno tužitelj imao pravo na isplatu razlike između iznosa obiteljske mirovine koju je isplatio D. J. i starosne mirovine koja bi pripadala S. J..

10. Po prijedlogu sud je proveo financijsko vještačenje te iz nalaza i mišljenja knjigovodstven-financijskog vještaka M. M. između ostalog proizlazi da je u razdoblju od 01. lipnja 2016. do 29. veljače 2020. godine tužitelj isplatio D. J. na ime obiteljske mirovine iznos od 124.951,53 kn, a da bi osiguranik tužitelja S. J. pravo na starosnu mirovinu ostvario s navršenih 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža to jest 09. listopada 2016. godine i da bi od 09. listopada 2016. godine do veljače 2020. godine pokojni S. J. ostvario pravo na starosnu mirovinu u ukupnom iznosu od 166.143,78 kn time da je kod izračuna u nalazu i mišljenju prezentiran i dan hipotetski/simulirani izračun visine starosne mirovine da se nije dogodio štetni događaj.

11. Temeljem odredbe članka 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN broj 157/13, 33/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 62/18 u daljnjem tekstu ZOMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete na novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju dok prema odredbi članka 164. stavak 1. istoga Zakona, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Po ocjeni ovoga suda sukladno odredbi članka 161. stavak 2. točka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 01. siječnja 2019., a kojom je propisano da naknada stvarne štete, koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškova koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa. Kao što je naprijed navedeno utuženo potraživanje odnosi se na isplaćeni iznos koji je tužitelj isplatio kao obiteljsku mirovinu udovici S. J. (osiguranika tužitelja) D. J., a koja šteta tužitelju nastaje sukcesivno svakomjesečnom isplatom obiteljske mirovine i svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, a visinu isplaćenih obiteljskih mirovina sud je utvrdio na temelju dostavljene dokumentacije, odnosno podataka o isplaćenoj obiteljskoj mirovini i na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka M. M..

12. Po ocjeni ovoga suda imajući u vidu sve navedeno, neosnovano tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene obiteljske mirovine jer da bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari navršio 65 godine života (S. J. rođen je 09. 10. 1951.) i po sili Zakona da bi ostvario pravo na starosnu mirovinu te da bi eventualno imao pravo na isplatu razlike iznosa između isplaćene obiteljske mirovine i iznosa starosne mirovine koja bi pripadala S. J. jer je u konkretnom slučaju predmet isplata novčanog iznosa koji tužitelj na ime obiteljske mirovine isplaćuje supruzi osiguranika tužitelja koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika znači smrt osiguranika tužitelja je nastala kao posljedica štetnog događaja uzrokovanim postupanjem osiguranika tuženika (čija kaznena odgovornost je utvrđen pravomoćnom presudom) zbog kojeg osiguranik tužitelja nikada neće moći ostvariti pravo na starosnu mirovinu pa tužitelj isplatom obiteljske mirovine udovici svog osiguranika trpi štetu koju osnovano potražuje od tuženika jer zakonskim odredbama nije propisana mogućnost da samim navršavanjem godina života jednom priznata obiteljska mirovina postaje starosna već se ona i dalje isplaćuje kao obiteljska. Dakle, osiguranik koji je jednom stekao pravo na obiteljsku mirovinu, ne može steći pravo i na starosnu mirovinu navršavanjem određenog broja godina života jer ZOMO, koji se u ovom slučaju primjenjuje kao poseban propis, sadrži pravila kojima je propisano korištenje, gubitak i ponovno utvrđivanje prava, a tuženik osim tvrdnje u postojanju činjenice da bi smrtno stradali tužiteljev osiguranik u međuvremenu navršio 65 godina života nije ničim dokazao da je korisniku obiteljske mirovine postojeće pravo ukinuto niti je dokazao da je pravo koje je supruga osiguranika tužitelja stekla, ostvarila kao privremeno, a ne kao trajno rješenje. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba članka 161. i 164. ZOMO valjalo u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtijev tužitelja kojim traži da se naloži tuženiku da mu isplati novčane iznose koje je supruzi svog osiguranika isplatio na ime obiteljske mirovine i to iznos od 120.677,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 82.984,20 kn od 04. travnja 2019. do isplate, a na iznos od 37.692,94 kn od dana donošenja presude do isplate, a kako to tužitelj potražuje tužbenim zahtijevom. Za napomenuti je da je ovakav stav izražen i u Sudskoj praksi i to u odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-877/2022-3. od 05. listopada 2022. godine te u presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-800/2022-2. od 18. srpnja 2022. godine. Dakle, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati zatraženi iznos od 120.677,14 kn s obzirom da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka M. M. da je tužitelj supruzi osiguranika tužitelja D. J. na ime obiteljske mirovine u razdoblju od 01. lipnja 2016. do 29. veljače 2020. isplatio ukupan iznos od 124.951,53 kn, a s obzirom da tužitelj navodi da mu je tuženi za navedeno razdoblje djelomično podmirio štetu na način da mu je platio 4.200,76 kn (124.951,53 – 4.200,76 = 120.750,77 kn), no s obzirom da tužitelj tužbenim zahtijevom potražuje isplatu iznosa od 120.677,14 kn, sud je tuženiku naložio da navedeni iznos tužitelju i plati, a sve to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 82.984,20 kn od 04. travnja 2019. godine (budući da je tužitelj od tuženika zatražio isplatu navedenog iznosa odštetnim zahtijevom od 13. 03. 2019. godine koji je tuženik primio 19. 03. 2019. godine, a kojim zahtijevom ga je tužitelj pozvao da mu navedeni iznos isplati u roku od 15 dana) s obzirom da je s tim datumom dospjelo potraživanje tužitelja, te sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 37.692,94 kn od dana donošenja presude.

13. Sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju financijskog vještaka iz Trgovačkog društva M. d.o.o. B. M. M. jer je njezin nalaz i mišljenje dat u skladu s pravilima znanosti i struke te je pravilno obrazložen.

14. Budući je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu sukladno odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, dužan je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka koji su bili potrebni i opravdani u ovome postupku. Sud je kao potrebne i opravdana troškove tužitelja smatrao putne troškove za pristup njegovog punomoćnika na ročišta održana kod ovoga suda i to za pristup na dva ročišta održana kod Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici u ukupnom iznosu od 516,00 kn, (i to ročišta održana 25. kolovoza 2022. i 23. studenog 2022. godine), a koji iznos je određen s obzirom na udaljenost sjedišta tužitelja i sjedišta suda (udaljenost Bjelovar-Garešnica 43 km u jednom smjeru), te opće-poznate cijene prijevoza.

15. S obzirom na izloženo presuđeno je kao u izreci.

U Garešnici, 11. siječnja 2023. godine.

S u d a c :

Jarmilka Kučera-Slivar v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku iste na Županijski sud, a putem ovoga Suda. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka.