REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5003/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nediljko Ivančević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ivančević & partneri u Splitu, protiv I-tuženice DB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], II-tuženice FB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], III-tuženika ŠB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Teo Tomić, odvjetnik u Splitu i IV-tuženika People & Sports, Sport Und Kunst Beratung GmbH, Richard Wagner Strasse 1-3, 50859 Koln, SR Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik Mijo Jeličić, odvjetnik u Splitu, radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2751/2018-2 od 10. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3247/17 od 28. rujna 2018., u sjednici održanoj dana 11. siječnja 2023.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2751/2018-2 od 10. siječnja 2019. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-3247/17 od 28. rujna 2018. odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužni su tuženici ad 1) do ad 4) u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ad 1) iznos od 623.063,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 01. srpnja 1996.g. do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. po stopi od 14% godišnje, te u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodili tekućem polugodištu uvećano za 5%-ih poena, sve do isplate.

2. Dužni su tuženici ad 1) do ad 4) u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ad 1) iznos od 2.262.129,12 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 01. srpnja 1996.g. do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. po stopi od 14% godišnje, te u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodili tekućem polugodištu uvećano za 5%-ih poena, sve do isplate.".

1.1.Odlukom o parničnim troškovima naloženo je tužitelju OB naknaditi I-III tuženicima parnični trošak u iznosu od 332.500,00 kn sa zateznim kamatama koja teku od 28. rujna 2018. pa do isplate (točka III. izreke), te naknaditi IV-tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.884.750,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 28. rujna 2018. pa do isplate po stopama navedenim u presudi.

1.2. Rješenjem je obustavljen parnični postupak u odnosu na tužitelja Tenis centar Stobreč.

2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-2751/2018-2 od 10. siječnja 2019. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Tako je suđeno u sporu po tužbi koju su podnijeli I-tužitelj sada pokojni ZB, II-tužitelj AB i III-tužitelj Tenis centar Stobreč d.o.o. [adresa] protiv I- tuženice DB, II-tuženice FB, III-tuženika ŠB, i IV-tuženika People & Sports, Sport Und Kunst Beratung GmbH, Koln, SR Njemačka.

3.1. Tijekom postupka I-tužitelj je preminuo pa je na njegovo mjesto u parnicu stupio njegov sin AB. Također je došlo do brisanja III-tužitelja iz sudskog registra, bez postojanja pravnog slijednika, pa je rješenjem u odnosu na tu pravnu osobu obustavljen postupak.

3.2. Predmet spora je isplata troškova ulaganja u sportsko osposobljavanje I-tuženice radi ostvarenja statusa vrhunskog sportaša, te naknada štete zbog vođenja pregovora bez prave namjere tuženika za sklapanje ugovora kojim bi se regulirale obveze stranaka i naknade štete zbog izgubljene koristi koju tužitelj nije ostvario jer su tuženici, po navodima tužitelja, postupali prijevarno.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19 dalje: ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 80/22 dalje: ZID ZPP/22), kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Protiv drugostupanjske presude je dopuštena redovna revizija po odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, koju je tužitelj i podnio. Stoga je presuda ispitana po čl. 392. a. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora po tužbi svih tužitelja protiv svih tuženika je isplata novčane obveze po osnovi troškova tužitelja koje su imali u izvršenju usmenog ugovora sklopljenog (kako tvrde tužitelji) između svih tužitelja s jedne strane i I-III tuženika s druge strane radi osposobljavanja I-tuženice u svrhu ostvarenja statusa vrhunskog sportaša; naknada štete zbog vođenja pregovora bez prave namjere tuženika za sklapanje ugovora kojim bi se regulirale obveze stranaka i naknade štete zbog izgubljene koristi koju tužitelj nije ostvario jer su tuženici navodno postupali prijevarno.

9. Sporno je među strankama postojanje ugovora, a time i njegov sadržaj, a sporno je i pravo tužitelja na naknadu troškova za koje tužitelji tvrde da su ih imali trenirajući I- tuženicu. Također je sporno pravo tužitelja na naknadu štete.

10. Tužitelji su u tužbi i tijekom postupka tvrdili da su s tuženicima dana 1. listopada 1991. sklopili ugovor kojim su se obvezali trenirati i pružiti svu potporu tako što će joj osigurati opremu, trening, liječničku skrb i sve potrebno I-tuženici DB koja je u to vrijeme imala osam godina i bila talentirana tenisačica, a tuženici da su se obvezali naknaditi tužiteljima uložena sredstva i platiti im udio u budućoj zaradi tenisačice. Tvrdili su da su u cijelosti ispunjavali ugovor, a I-III tuženici su na nagovor IV- tuženika bez valjane osnove raskinuli ugovor. Raskidu ugovora su početkom 1996. prethodili pregovori tužitelja s IV-tuženikom u [adresa] radi posredovanja pri nalaženju sponzora, te su IV-tuženik i njegovi suradnici upoznati s obvezama I-III-tuženika prema tužiteljima, pa je IV-tuženik dostavio prijedlog Sporazuma koji je uključivao omjere učešća svih sudionika u budućoj zaradi A, Tenis centra Stobreč i društva PEOPLE&SPORTS, pri čemu da je Tenis centar zastupao interese I i II tužitelja oko sudjelovanja u budućoj zaradi tenisačice. Nakon pregovora vođenih u lipnju 1996. u [adresa] tuženici se nisu javljali, tenisačica je otišla trenirati u inozemstvo ali zbog ozljede nije imala uspjeha, a I-III tuženici nisu naknaditi tužiteljima uložena sredstva. Tužitelji nakon raskida ugovora potražuju od tuženika uložena sredstva i naknadu štete zbog prijevarnog pregovaranja te izgubljene dobiti koja se nije ostvarila zbog raskida ugovora krivnjom tuženika.

11. U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

- tuženici DB i ŠB su roditelji DB koju su u dobi od osam godina doveli u Tenis centar Stobreč u kojemu je trener bio tužitelj AB, radi treniranja, jer je bila nadarena sportašica;

- između roditelja DB i tužitelja sada pok. ZB i AB, nije sklopljen pisani ugovor o pravima i obvezama sudionika dogovaranja o treniranju, niti je takav ugovor sklopljen s Tenis centrom;

- treniranje DB u Tenis centru je dogovoreno usmeno između roditelja I- tuženice s jedne strane i ZB, AB i Tenis centra Stobreč s druge strane, s time da AB trenira I-tuženicu i vodi njezinu karijeru, a otac ŠB će obavljati razne pomoćne poslove u klubu i time kompenzirati troškove treniranja, s tim da će naknadno zajednički rješavati angažiranje tenisačice;

- u tenis centru je I-tuženica trenirala uz stručnu pomoć trenera kluba, a pružana joj je potrebna potpora u pripremama, dok je troškove turnira snosio teniski savez, te je ostvarivala zapažene uspjehe na domaćim i međunarodnim turnirima;

- I-tuženica je osporila da su osim treniranja bila vršena ulaganja u njezinu karijeru, a troškove putovanja AB na domaće i inozemne turnire da je snosio Teniski savez RH;

- tužitelji nisu vodili evidenciju o troškovima koje su imali vezano uz pripreme I- tuženice, niti su vodili bilo kakav dnevnik treninga i pruženih usluga liječnika i druge stručne pomoći;

- prema iskazima svjedoka i same I-tuženice sud je utvrdio da nije bilo većih ulaganja tužitelja;

- tužitelji su uz tužbu priložili naknadno sačinjene obračune troškova ulaganja ZB i AB u tenisačicu DB za razdoblje od 1. listopada 1991. do 17. lipnja 1996. kojim po osnovi pojedinačnih treninga i treninga u grupi potražuju ukupno 663.938.265,00 tadašnjih HRD, po osnovi ulaganja za sudjelovanje na domaćim turnirima 137.412,18 HRD, po osnovi ulaganja na inozemnim turnirima 184.074,61 HRD, potom su obračunati troškovi ulaganja u sportsku opremu, kondicijske treninge, liječničku skrb, psihologa, nutricioniste, ukupno 2.919.186,21 kunu, bez potrebne prateće dokumentacije glede stvarnih troškova,

- početkom 1996. godine tužitelji su u suglasnosti s I-III tuženicima vodili pregovore s IV-tuženikom People & Sports, Sport Und Kunst Beratung GmbH, radi posredovanja IV-tuženika u pronalaženju spornoza za tada uspješnu I-tuženicu, s tim da se unaprijed ugovori raspodjela prihoda od bavljenja tenisom, s tim da je dio prigoda od sklapanja ugovora sa sponzorima, zarade na turnirima i osvajanja nagrada trebao ići Tenis centru Stobreč;

- tijekom pregovora su predstavnici IV-tuženika bilu upoznati s tim da postoje ulaganja tužitelja u karijeru I-tuženice pa je sporazum trebao biti zaključen između DB, Tenis centra Stobreč u kojemu je II-tužitelj direktor i jedini imatelj udjela i People & Sports, s unaprijed ugovorenim načinom podjele dobiti;

- tužitelj Tenis centar Stobreč zastupan po AB i II i III tuženici su tijekom vođenja pregovora a IV-tuženikom potpisali izjavu prema kojoj njihovi ukupni troškovi koji su nastali tijekom višegodišnjih priprema I-tuženice iznose 230.8000,00 DEM godišnje, ali oni te troškove snižavaju na minimalni iznos od 100.000,00 $,

- tijekom postupka je utvrđeno da je riječ o fiktivnoj izjavi koja je trebala poslužiti samo radi bolje pozicije u pregovaranju s IV-tuženikom i ostvarenja većeg udjela od dobiti koju će ostvariti I-tuženica baveći s profesionalno tenisom;

- nakon pregovora vođenih u [adresa] u lipnju 1996. i nakon stavljanja primjedbi na prvi nacrt koje su ugrađene u nacrt, IV-tuženik je odustao od vođenja daljnjih pregovora i od sklapanja ugovora;

- između I-III tuženika s jedne strane i IV-tuženika s druge strane je 1996. sklopljen ugovor o suradnji., ali je i taj ugovor raskinut;

- I-tužiteljica je nastavila trenirati u Kelnu, no doživjela je nezgodu uslijed koje je prestala nastupati na turnirima;

- tužitelj ZB je preminuo, a njegov sin AB je na temelju rješenja o nasljeđivanju preuzeo parnicu u odnosu na tužbeni zahtjev pokojnog oca;

- trgovačko društvo Tenis centar Stobreč d.o.o. je nakon vođenja stečajnog postupka prestalo postojati brisanjem iz sudskog registra 19. kolovoza 2005., pa je u odnosu na njega rješenjem obustavljen parnični postupak.

12. Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da između tužitelja i tuženika nije bio sklopljen pisani ugovor, kao i da nema dovoljno elemenata za zaključak o tome je li postojao usmeni ugovor, između kojih ugovornih stranaka bi bio sklopljen taj ugovor, te kakav je njegov sadržaj, iz čega je sud izveo zaključak da tužitelji nisu bili u ugovornom odnosu sa I-III-tuženikom u onom sadržaju kako su tvrdili u ovoj parnici. Također su zaključili da tužitelji nisu dokazali vrstu i količinu ulaganja, niti pojedinačnu cijenu svake usluge (za treninge, liječnika, nutricionista i dr.), niti da bi tuženici bilo odgovorni za raskid suradnje vezane uz pripreme I-tuženice.

13. Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da nije osnovan zahtjev tužitelja za povrat ulaganja nakon raskida ugovora temeljem odredbe čl. 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1063. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO/05), pa je tužbeni zahtjev odbijen.

14. Odbijen je i tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog navodno prijevarnog pregovaranja bez namjere sklapanja ugovora I-IV tuženika jer prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelji nisu dokazali da bi tuženici pregovarali prijevarno, pa nema elemenata za uspostavu izvanugovornog obveznog odnosa i prava tužitelja na naknadu štete.

15. U odnosu na naknadu štete zbog izgubljene dobiti uslijed raskida ugovora tužbeni zahtjev je odbijen jer tužitelj nije dokazao opće pretpostavke za naknadu štete, odnos nije dokazao protupravnu radnju tuženika kao jednu od pretpostavki koje moraju biti kumulativno ispunjene.

16. U odnosu na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka:

16.1. Tužitelj AB revizijom je ukazao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP za koju drži da je počinjena u donošenju drugostupanjske presude time što iz obrazloženja drugostupanjske presude nije jasno je li taj sud ocijenio zakonitim ugovor sklopljen između tužitelja i I-III tuženika, ili je riječ o nezakonitom ugovoru, pogotovo stoga što za sklapanje ugovora II i III tuženici kao punoljetne osobe nisu trebali suglasnost za sklapanje ugovora. Također drži kontradiktornim obrazloženje prvostupanjske presude u pogledu ispunjenja ugovora od strane tužitelja i troškova koje je tužitelj imao u vezi s tim, jer nije jasno drži li sud da tužitelj nema pravo na naknadu troškova zato što ih nije imao ili zato što te troškove nije knjižio u poslovnim knjigama. Drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode pa tužitelj sadržajno ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP učinjenu pred drugostupanjskim sudom.

17. Suprotno tvrdnji tužitelja u donošenju nižestupanjskih presuda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

18. Ovaj sud je kod ocjene o navedenoj bitnoj povredi pošao od toga da je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i pravno shvaćanje na kojemu je taj sud temeljio presudu kojom odbija tužbeni zahtjev, pa obje presude valja razmatrati kao cjelinu.

19. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude pošao od toga da tužitelji potražuju naknadu za ulaganja u treniranje I-tuženice i njezinu ukupnu pripremu za karijeru vrhunske tenisačice, nakon što je raskinut ugovor između I-III tužitelja i I-III tuženika. S obzirom na to da između stranaka nje bio sklopljen pisani ugovor, što za tu vrstu ugovora nije ni obavezna forma, a među strankama je bilo sporno postojanje ugovora, prvostupanjski sud je ocijenio dokaze i neproturječno obrazložio zašto drži da tužitelj nije dokazao postojanje i sadržaj ugovora o poslovnoj suradnji. Ni sami tužitelji nisu određeno naveli tko je od njih navodno sklopio ugovor i s kim od tri tuženika, niti koji je bio konkretni sadržaj ugovora u pogledu obveza ugovornih strana.

19.1. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži i razloge zbog kojih sud smatra da iz provedenih dokaza nema elemenata za zaključak da bi tužitelji imali baš one troškove koje su obračunali i tko je od tri tužitelja imao te troškove, jer nema dokaza o tome koja su ulaganja vršena po vrsti i količini, niti tko je od tri tužitelja pružao usluge treninga i druge skrbi oko priprema I-tuženice za tenisku karijeru.

20. Drugostupanjski sud je prihvatio obrazloženje prvostupanjske presude u pogledu činjeničnih utvrđenja i primjene materijalnog prava, i odgovorio je na žalbene navode. Stoga u postupku pred drugostupanjskim sudom, unatoč vrlo sažetom obrazloženju presude, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP.

21. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koja postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

22. Tužitelj je u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu postojanja i sadržaja ugovora navodno sklopljenog između stranaka, te činjeničnih utvrđenja vezanih uz zahtjev za naknadu štete i vođenje pregovora bez namjere sklapanja ugovor. Međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje po čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušten revizijski razlog.

23. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka kakav je pravni odnos tužitelja i tuženika i po kojoj osnovi, sporno je pravo tužitelja na povrat uloženih sredstava u pripreme I- tuženice i pravo na naknadu štete u vidu izgubljene koristi zbog raskida poslovnih odnosa. Sporno je i pravo na naknadu štete od svih tuženika zbog toga što su vodili navodno bez prave namjere sklopiti ugovor.

24. Pravno shvaćanje o navedenim spornim pitanjima, na kojemu se temelji pobijana i prvostupanjska presuda, prihvaća i ovaj sud.

25. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

26. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

27. S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog čl. objaviti na internetskim stranicama.

28. Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagreb, 11. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil